IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Svidjeti se ili biti svoj

Kako su nastale Sirene i krikovi

Počeo sam se baviti filmom jer mi je izgledao kao područje gotovo neograničenih mogućnosti izražavanja - sve što zamisliš možeš na neki način pretočiti u sliku i prikazati. Što sam više upoznavao rad na filmu kroz djelovanje u Kino klubu Split i kroz studiranje filma na Umjetničkoj akademiji u Splitu, sve sam više uočavao prisutnost brojnih ograničenja - kao da  postoji sistematizacija nastanka pojedinog filma, od same ideje, razrade, sinopsisa, tritmenta sve do odabira fonta na plakatu. Prethodno sam završio studij sociologije, znanstveni  smjer,  te sam upoznat s raznim načinima pokušavanja svođenja apstraktnoga u sistemske, često numeričke okvire. Svatko tko je upoznat sa filmom zna da u njemu postoje određena pravila,  počevši od  samog scenarija - u kojoj minuti je najbolje postaviti zaplet, kada uvesti koji lik, kako početi i završiti film. Osim za pisani, scenaristički dio, postoje pravila i u vizualnom smislu – pravila o korištenju određenih boja u scenografiji, pravila trećina, planova, rezova, montaže... To su sredstva kojima se ljudi koji rade filmove služe kako bi iskazali svoju ideju i njihovom kombinacijom pokušali doći do publike. Često mi se čini da se ta sredstva koriste takva kakva jesu, kako su naučena, bez pokušaja da se iskombiniraju na drugačiji način, koji se rjeđe koristi. Čini mi se da dosta ljudi ide na sigurno. Kad se filmovi rade na takav način, imam osjećaj da ih redatelji samo odrađuju kao bilo koji drugi posao. Znaju što prolazi i to čine. Vjerojatno žele pokušati i nešto drugačije, ali su svjesni tržišta, toga da film po mogućnosti mora doći do publike i da si ne mogu priuštiti puno eksperimentiranja.

Tijekom odrastanja izgubimo čuđenje prema svijetu, počnemo ga doživljavati racionalnije i hladnije. Isto tako i ljudi koji se bave filmom počnu doživljavati film. Tijekom godina, pretpostavljam, izgube taj avanturistički žar zbog kojeg su na početku krenuli i onda rade filmove kao što se danas uglavnom rade filmovi.

Sirene i krikovi

Svatko tko se bavi filmom, po mom mišljenju bi trebao imati ogromno poštovanje prema pionirima filma. Čak ne samo prema pionirima, nego prema svima koji su radili filmove prije njih. Mogao bih ovaj tekst pisati u smjeru toga da nisam imao nikakvu podršku za snimanje, dok drugi dobivaju velike svote. O tome kako sam radio u teškim uvjetima, kako većina ljudi s kojima sam radio nema osobitog filmskog iskustva, kako je danas teško baviti se filmom, pogotovo u okruženju u kojem živimo. Možda to i jest istina, ali mislim da bi mi, kad bi me čuo da se tako žalim, kakav filmaš iz  povijesti u najmanju ruku dao plesku, sve nas nazvao razmaženima i rekao da sramotimo njega i sve koji su se bavili filmom prije nas. Pred samo dvadeset godina, filmaši bi vjerojatno dali tko zna što za ovo što mi imamo danas - digitalno snimanje i mogućnost neograničenog  ponavljanja bez straha da će nestati vrpce; montažu na računalu, gdje se dosta toga može spasiti, počevši od korekcije boje nadalje; kamere s visokom razinom osjetljivosti na svjetlo, višestruko laganije i dostupnije nego nekoć.... Film je uvijek bio i tehnička umjetnost i redatelji su, osim što su bili umjetnici, često bili i inovatori. Koristili su medij u stanju u kojem je bio prisutan u njihovom vremenu i tražili načine da se izraze. Smatram da je u jednu ruku i zadatak ljudi koji se bave filmom da barem povremeno istražuju medij i tehniku kojom trenutačno raspolažu.

To je jedan od razloga zašto sam odlučio snimiti film u jednom kadru - zato što se to danas može i zato što imam priliku raditi ono što su ljudi prije mene možda željeli, a nisu mogli zbog tehničkih ograničenja.  

Na ovaj film gledam kao na eksperiment, istraživanje samog medija. Otpočetka je ideja bila da bude ostvaren u jednom kadru. Inače ne bi bilo smisla snimati ga. Film je nastao dosta brzo. Ideja mi je pala u prosincu 2014., a sa snimanjem smo završili već tri mjeseca poslije. U filmu nije toliki naglasak na priču, pa ni scenarij nisam dugo pisao. Uglavnom sam prilagođavao osnovnu ideju lokacijama i uvjetima snimanja. Sam naziv filma nije došao odmah, bilo je nekoliko verzija. Naslov je malo čudan, možda nije marketniški dobro izbalansiran, ali nisam ni htio da bude. Kao što sam već spomenuo, danas se dosta filmova radi proračunato, pa su i sami naslovi takvi, osmišljeni da budu zvučni i pamtljivi. Budući da ovaj film ne smatram komercijalnim, nisam se htio prilagođavati ni naslovom. Svi živimo u okruženju drugih ljudi i svima nam je stalo da nas drugi prihvate, vole i cijene, čak i onda kada glumimo da nas nije briga što drugi misle. Postavlja se pitanje za što ćemo se odlučiti - za ono za što znamo da će upaliti i da će se drugima svidjeti ili za ono što se drugima možda neće toliko svidjeti, ali će biti iskreno naše. Ja sam se u ovom slučaju odlučio za drugo.
Možda sam trebao sačekati da još filmski uznapredujem i da budu bolji uvjeti za snimanje filma, pogotovo za snimanje filma u jednom kadru, bez proračuna. Mogao sam film prijavljivati na natječaje, no nekako baš i nemam povjerenja u to da bi prošao. Ove je godine na filmski festival u Puli prijavljeno dvadesetiosam dugometražnih filmova snimljenih u Hrvatskoj. Koliko je od tih dvadesetiosam filmova snimljeno u Splitu? Nula. Koliko je dugometražnih filmova snimljeno u Splitu prošle, 2014. godine? Nula. 2013.? Nula. 2012.? Nula. 2011.? Nula. I možemo tako zbrajati unatrag cijelo jedno desetljeće i dobiti zbroj nula. Stoga ni nisam bio optimističan u pogledu prijavljivanja filma na natječaje. Nadam se da će se u budućnosti situacija promijeniti, ali trenutačno je takva. Dok čekam da dođu bolja vremena, odlučio sam probati sam nešto učiniti, jer smatram da se najbolje uči kroz rad, a ne kroz pasivno promatranje.

Sirene i krikovi

Neki su kolege predlagali da na nekoliko mjesta u filmu ubacimo lažni rez, ali mislim da bi se time izgubio smisao filma i da to više ne bi bilo isto. Glavni glumac Tino Bandini - koji je glumio i u prošlom filmu koji sam režirao, Svecima iz 2014. - odmah je prihvatio ideju, dok je ostale trebalo nagovarati. Govorili su da je komplicirano i da ima puno toga što može poći po krivu. Bili su u pravu i toga sam bio svjestan. Ali s druge strane, iako je bilo jako zahtjevno, ta je nepredvidljivost davala određenu draž.

Film se odvija na području grada Splita i kamera prijeđe put od 4.3 km (rekli su mi da je moguće da je to za Guinnessovu knjigu rekorda). Imao sam osnovnu ideju na papiru i šetao ulicama tražeći gdje bi se mogao odvijati određeni dio radnje. Proces nije mogao biti takav da sam prvo napisao scenarij i zatim tražio lokacije za pojedine scene. Sve se odvijalo istovremeno - scenarij je ovisio o lokacijama i rasporedu samog grada i ulica. Likovi često hodaju te su dijalozi pisani prema dužini ulica i prosječnoj brzini kojom bi oni mogli prolaziti kroz njih. Više mi je bio cilj uhvatiti atmosferu nego ostvariti film s puno zapleta. Odredio sam osnovnu radnju filma i putanju kamere. Na kartu grada ucrtao sam kuda prolazi kamera.

Centar Splita zimi je prazan, posvuda su katanci, zatvoreni restorani, apartmani i fast foodovi, tako da se film morao snimati zimi. Znao sam, ako ga ne uspijemo snimiti do kraja zime, bit će sve teže kako budu dolazili topliji dani. Hladnoća nam je istovremeno bila saveznik i neprijatelj. Paralelno s razradom filma tražio sam i glumce. Tražio sam ljude koji bi mogli poznavati ulični svijet koji je prikazan u filmu. Uglavnom su naturščici i većina njih nikada nije prije bila na filmu. Nakon što sam odredio osnovnu radnju, na karti sam ucrtao putanje svih likova koji se kreću u filmu. Trebalo je voditi računa o tome da određeni lik, kad završi s jednom scenom, ima vremena kroz sporedne ulice doći do lokacije na kojoj je njegova sljedeća scena. Glumci su često morali trčati kako bi pravodobno stigli s jedne lokacije na drugu.  Imali smo osam koordinatora za glavne glumce, svaki je bio zadužen za jednog glumca. Glumac bi čekao na svojoj poziciji i koordinator bi mu dao znak da se kamera približava i kada treba krenuti. Koordinatori su ujedno bili i statisti u filmu, a znakovi su se razlikovali ovisno o situaciji. Glumac bi, primjerice, stajao u sporednoj ulici i gledao koordinatora na suprotnoj strani ulice, a kad bi se kamera približavala, koordinator bi počeo šetati ili zapalio cigaretu, što bi bio znak glumcu da krene. Ako je lokacija bila udaljena, mobitelom bi se javilo drugom koordinatoru da javi glumcu da se spremi. Koordinatori su također zaustavljali slučajne prolaznike da ne uđu u kadar. Morali su ih zaustavljati bez puno objašnjavanja, pogotovo ako je posrijedi bio pijanac ili policajac, jer kamera pristiže i ne može čekati.

Sirene i krikovi

Direktor fotografije je Rino Barbir s kojim sam također radio na prošlom filmu. Za vrijeme proba, on je bio u Zagrebu. Probe je snimao drugi snimatelj, Darko Škrobonja - treći snimatelj bio je Jakov Lerotić – pa smo Rinu slali snimke u Zagreb, da vidi kako napredujemo. Film su snimala četiri snimatelja koji su si međusobno dodavali kameru na određenim mjestima. Jedan od njih je cijelo vrijeme bio smješten u automobilu, kako bi snimao scene koje se odvijaju u vozilu. Automobilu smo skinuli vrata portapaka da bi kamera s opremom mogla ući unutra. Snimatelj u automobilu, Marko Višnjić, cijelo je vrijeme ležao u portapaku, odjeven u crno, s fantomkom preko glave, da ga kamera ne vidi kada se približava vozilu. Automobil je uvijek sniman s boka kako se ne bi vidjelo da mu nedostaje zadnji dio. Kad bi prethodni snimatelj predao kameru Višnjiću, trčao bi na sljedeću lokaciju da stigne na svoju scenu, a na lokaciji na koju će doći automobil čekao je treći snimatelj koji bi prihvatio kameru iz automobila.

Imali smo četiri snimatelja, ali samo jednog šarfera, Josipa Maleša, koji je imao nimalo lagan zadatak, izoštravati sliku u svakom trenutku. Cijeli je film sniman noću, što je dodatno otežavalo pothvat. Na pojedina mjesta je postavljana rasvjeta, ali uglavnom je nije bilo moguće staviti, jer se kamera neprestano okretala i prolazila kroz uske prolaze. Stoga sam scene s dijalozima namještao tako da se događaju ispod uličnih svjetiljki ili na mjestima gdje postoji neko rasvjetno tijelo, što je dodatno zakompliciralo kretnaje glumaca. Morali su zapamtiti tekst iz cijelog filma i voditi računa o tome da se zaustave ispod određene svjetiljke i kamo se okrenuti, a da sve izgleda prirodno. Zvuk su uživo snimali Gildo Bavčević i Niko Gulam. Kretali su se iza kamera i hvatali zvuk pecaljkama, pazeći pritom na sjene koje su boomovi bacali po zidovima. Također su morali trčati i izmjenjivati se od lokacije do lokacije.  

Glumačke probe prvo smo održavali u zatvorenom, dok glumci ne zapamte tekst i dok se ne oblikuju odnosi među likovima. Nakon toga smo išli vježbati na ulicu, isprva dio po dio, a poslije smo spajali scene. Na probama smo mogli komunicirati, no na snimanju je komunikacija između članova ekipe bila onemogućena, jer sve se odvijalo uživo. Morali smo komunicirati iza kamere na sve bezvučne načine. Uglavnom očima i na mote. Film se probno snimao u dijelovima, dok ih ne bismo uvježbali i onda bismo spajali dijelove. Već je bio kraj ožujka, temperature su porasle, ljudi su počeli dolaziti u centar. Dio ekipe je morao ići zbog svojih obveza, dozvole za snimanje su isticale, za snimanje nije ostalo mnogo vremena.

Karta Splita s ucrtanim putanjama kretanja ekipe i glumaca

Generalnu probu snimali smo 19. ožujka, s kostimima i šminkom. Svi su kostimi bili spremljeni u prostorijama Filozofskog fakulteta u kojem se također odvija dio filma. Pred snimanje su došli svi glumci i članovi ekipe, ali vrata su bila zaključana. Bilo je već kasno i nitko nije mogao doći da nam ih otvori prema dogovoru,  pa sam nažalost morao provaliti sjekirom. Snimanje filma je počelo. Usmjerili smo energiju na koncentraciju da sve snimimo, scene su se izmjenjivale jedna za drugom i unatoč nekim greškama, cijeli film je snimljen. Nije bilo idealno, ali se pokazalo da je moguće.

Prvo pravo snimanje je bilo sutradan navečer. Iako snimanje traje koliko traje film, osamdeset minuta, bilo je nemoguće dvaput pokušati u jednom danu, jer svaka greška izaziva velik pad koncentracije i morala. Tog je dana padala kiša i kamene su ploče bile mokre, a snimatelji su često morali trčati s kamerom, što nije bilo nimalo jednostavno. Snimanje je teklo pedesetak minuta i onda se snimatelj okliznuo na stubi, kamera je zalejulala i nismo mogli nastaviti. Svima sam javio da je snimanje za danas gotovo. Osjetilo se kako ljudi gube pouzdanje u to da se može sve snimiti. Govorili su da će se svaki put dogoditi neka greška koja će nas zaustaviti. Bio je petak. U ponedjeljak više nismo mogli snimati, jer netko mora otići na put, a nekoga čekaju neizbježni poslovi. Mogli bismo nastaviti tek koji mjesec poslije, no tad bi već bilo ljeto, a grad pun ljudi, pa bismo morali čekati novu zimu, ali dotad bi se već sve razvodnilo, ljudi bi bili zauzeti drugim poslovima i izgubili volju.

Odlučio sam da ćemo u subotu pauzirati te još jedanput pokušati snimiti u nedjelju. Cijeli dan je padala kiša. Na prognozi su rekli da će prestati oko 20 h, no stala je malo kasnije. Okupili smo se oko 23 h. Taj dan je Hajduk igrao utakmicu i grad je bio pun policije, a nije bilo vremena svakom policajcu pojedinačno objašnjavati o čemu se radi. Počeli smo snimati.  Svatko je znao da sve propada, ako itko pogriješi. Kad smo se počeli kretati gradom, sve oko nas je nestalo. Ostala je samo koncentracija i put kojim kamera mora proći i sve ono što se mora spojiti u međuvremenu. Svako malo se netko približavao i postajala je mogućnost da sve propadne, ali bismo se uvijek izvukli i nastavili dalje. Neki su glumci zakasnili na scenu u kojoj su morali biti, pa smo, dok kamera snima, morali improvizirati i mijenjati prizor dok se događa.  Putujući kroz gradske ulice došli smo i do posljednje scene i uspješno je snimili. Odmah nakon snimanja mogli smo pogledati cijeli film.

Još se mnogo toga događalo za vrijeme i oko filma. Ovo je samo kratak uvid u proces koji je,  kad se sve podvuče, bio onakav kakav bi proces stvaranja filma trebao biti: zabavan, kreativan i pomalo nepredvidljiv.

Film je premijerno prikazan na 20. Splitskom filmskom festivalu, a zbog velikog interesa održana je i dodatna projekcija. Zasad je predstavljen još na Thessaloniki Film Festival Marketu u Grčkoj. Održana je projekcija u Zagrebu, u kinu Tuškanac. Prikazivan je na 10. Festivalu srpskog filma fantastike u Beogradu. 12 Months Film Festival ga je proglasio drugim najboljim filmom mjeseca studenog 2015.

Ivan Perić