VELEFILM

Raznolike teme, raznoliki rezultati

Zagrebačke priče vol. 3, Ivan Salaj, Petar Orešković, Matija Vukšić, Vlatka Vorkapić, Danilo Šerbedžija, Radislav Jovanov Gonzo, 2015.

Na zatvaranju 13. Zagreb Film Festivala, prikazan izvan konkurencije, repertoarnu je premijeru dožvio treći dio omnibus-projekta Zagrebačke priče, otpočetog 2009. godine prvim filmom, sastavljenim od devet epizoda različitih autora. Stoga je možda donekle zanimljivo usporediti određene opće karakteristike šest epizoda Zagrebačkih priča vol. 3 s onima jedanaest hrvatskih kratkih filmova prikazanih u natjecateljskom programu ZFF-a, Kockicama.

Gledajući Kockice, djela redatelja koji još nisu snimili dugometražni igrani film, pomislili bismo da većina mladih hrvatskih autora nema drugih namjera doli varirati jedan temeljni model – kroz dokumentarističku crticu smještenu u jednu sobu, stan ili kuću, ispitivati komunikacijske poteškoće svakodnevlja među dvije ili tri rodbinski, ljubavno ili prijateljski povezane osobe. Zagrebačke priče vol. 3, pak, donose tek jednu epizodu koja bi se načelno mogla pripojiti tom modelu, no koja od njega znatno odskače, kako naglašeno stilizacijskim pripovjedno-vizualnim prosedeom, tako i tematskim fokusom na konkretan, itekako  uznemirujuć problem. Riječ je o prilogu imenovanom Na Tri kralja po scenariju i u režiji Vlatke Vorkapić, ujedno i jednom od najdojmljivijih, odnosno najuspjelijih odsječaka trećih Zagrebačkih priča. Svojevrstan obračunsko-osvetnički susret odrasle kćeri i majke, jeftine prostitutke koja ne mari osobito za svoje dijete koje je svojedobno, dok je ova bila još osnovnoškolka, olako podvela zainteresiranoj mušteriji, o mučnom odnosu i povijesti ubitačnog nedostatka ljubavi govori uz malo riječi. Uz svesrdan doprinos snimatelja Dragana Markovića, Na Tri kralja tegobnu atmosferu gradi efektnom izmjenom koloristički jarkih i ispranih sekvenci, usredotočenjem na pažljivo odabrane ograničene izvatke slike te promišljeno eliptičnim pripovjednim sugeriranjem, uz elegantno smjenjivanje sadašnjosti i prošlosti. Upečatljivosti cjeline uvelike doprinose i uvjerljive izvedbe Judite Franković kao mlade žene koja se nastoji othrvati traumi gorke prošlosti i, osobito, Ksenije Marinković, jedne od naših najboljih suvremenih glumica, koja je vulgarnu majku predočila izvan kalupa, uvjerljivo u njoj sastavivši i životno veselje i mrzovolju, a bez nastojanja za iskupljivanjem lika prikazivanjem njenih mogućih vrlina. Određenu nedorečenost, gotovo samorazumljivu s obzirom na slojevitost teme i kratkoću cjeline, Na Tri kralja obilno nadoknađuje bogatim ugođajem i snažnim emocionalnim učinkom.

Zagrebačke priče vol. 3 – Na Tri kralja, V. Vorkapić

Iz cjeline odskače i epizoda Orah, smještena na Uskrs, po scenariju i u režiji Danila Šerbedžije, ponovno emocijama nabijena crtica o odnosu odraslog djeteta i majke. I tu je riječ o sumornom oproštaju, no ovaj put konačnom i nepovratnom, sa središnjim likom sina shrvanog neočekivanom majčinom smrću. Šerbedžija u dokumentarističkom duhu bilježi neke od malo kad prikazivanih, no uobičajenih, uglavnom neugodnih i iznenađujućih policijsko birokratskih formalnosti kroz koje prolazi onaj tko je pronašao tijelo, gradeći tihu napetost na opreci relativne važnosti i nevažnosti nemilog događaja. Dok je sin, glumi ga Živko Anočić, skršen i utučen, za ostatak svijeta odlazak njegove majke ima tek rutinsko značenje. Naboj cjeline dodatno je obogaćen suzdržanom notom razmišljanja o tome koliko istinski možemo upoznati bilo koga, pa i najbliže, i što uopće znači nekoga poznavati.

Ostalim epizodama Zagrebačkih priča vol. 3, kojima je zadana vodilja bila bila vezanost uz hrvatske praznike i blagdane, ne manjka tematske, lokacijske ni stilske raznolikosti, a kao i spomenute dvije, zanimljivo povezuju ideju određenog blagdana ili praznika sa sadržajnom mišlju. Prvi maj ili Prvi svibnja, odnosno Praznik rada, u uvodnoj je epizodi Ivana Salaja, zvanoj Dan otpora, ocrtan kroz zgodu o nekolicini zgubidana, neradnika, a u završnoj, naslovljenoj Munja, po scenariju Jasne Žmak i u režiji Radislava Jovanova Gonza, kroz kroki o paru koji radi i na taj neradni dan. Na Veliku Gospu smještena Goranova ulica Matije Vukšića, u sličici primjerenoj dječjem obrazovnom programu dotiče pitanje tolerancije između ateista i vjernika, dok Praznik demokracije, po scenariju Natka Jurdane i u režiji Petra Oreškovića, smješten na Dan antifašističke borbe, u grotesknom tonu grepka po možebitnim ovdašnjim specifičnostima sraza samoupravnog naslijeđa i demokratskih promjena.

Ipak, ti se odsječci čine razmjerno nezgrapnima, nedovoljno razrađenima i mlakima, a premda bi se po nekoj logici moglo očekivati da ovakav dugometražni, cjelovečernji projekt sadrži najbolje što takozvani kratki metar trenutačno nudi, većina ovdje ostvarenih filmića podosta je ispod razine kvalitete hrvatskog kratkog filma današnjice.

Janko Heidl