FESTIVALIJE

Cijena slobode riskiranja

Uz 61. Međunarodni festival kratkog filma u Oberhausenu (Oberhausen, Njemačka, 30. travnja – 5. svibnja 2015)

Prošle je, 2014. godine obilježena šezdeseta obljetnica Međunarodnog festivala kratkog filma u Oberhausenu, a u svojem je pozdravnom govoru na otvorenju, kritičkom i inspirativnom, direktor Lars Henrik Gass podsjetio na važnost festivala, njegovu povijesnu ulogu i trenutnu poziciju kinematografije, filma, kina i kulture.

„Danas se čini da ništa ne ide u prilog ovakvom festivalu,” tvrdio je. “Za kratki film nema tržišta ni u kinima ni na televiziji. Za grad kao što je Oberhausen čini se da je festival filmova za koje ne postoji tržište - luksuz. Pa ipak, ništa nije kao što se čini. I filmsko tržište velikih filmova ne bi postojalo da nema nacionalnih fondova za podršku i razvoj filma. (…) Oberhausen nije tako siromašan grad. Koji se grad može pohvaliti da su u njemu izlagali Bill Viola i Christo, (…) koji se grad može pohvaliti najstarijim filmskim festivalom? Ako ovaj festival postoji, to je zahvaljujući upornosti jednog grada koji nije rođen bogat i atraktivan.“

Gass objašnjava kako je sredinom 1950-ih, kada je festival osnivan, usprkos političkim pritiscima i protivljenju njemačke federalne vlade, u trenutku kada je tadašnja Zapadna Njemačka u Cannesu urgirala da se ne prikazuje film Noć i magla (Nuit et brouillard, Francuska, 1955.) Alaina Resnaisa o njemačkim koncentracionim logorima, upravo u Oberhausenu prvi put u Njemačkoj prikazan Resnaisov film. Cijena za takvu vrstu slobode bila je visoka – do 1970. godine federalna vlada nije financirala festival.

Dopuštajući filmovima da riskiraju, riskira i sam festival, ističe Gass.

Međunarodni festival kratkog filma u Oberhausenu mjesto je gdje se perspektiva kratkog filma dugoročno i sustavno promišlja. Festival tako postaje središnje mjesto i platforma za promociju, diskusiju i prezentaciju oblika kratkog dokumentarnog, eksperimentalnog, igranog, animiranog filma, filmova umjetnika, hibridnih crossover žanrova, mjesto susreta umjetnika, filmova, institucija i publike, gdje se čine vidljivima konteksti iz kojih proizlaze - estetski, ekonomski, ideološki…
Oberhausen ne zastupa trendove, hitove, zvijezde i prolazne interese, ali je zato anticipirao, otkrio i stvorio neke nove, a posljednja su dva dobitnika Turnerove nagrade, Laure Prouvost i Duncan Campbell, autori koji su prethodno nagrađivani upravo u Oberhausenu.

Noć i magla, A. Resnais, 1955.

Festival je mjesto gdje se reflektiraju trenutne kulturne politike u kinematografiji, a iskoračuje iz industrije u prostor diskurzivnog (u trenutku dok npr. hrvatski festivali tek  počinju otkrivati svoje industry komponente). Osim toga Oberhausen ne inzistira ni na kvoti europskog filma, njegova kvota je svijet. Filmovi u natjecateljskom programu doista donose poglede iz cijelog svijeta. Različitost jezika, pogleda, pozicija, kultura, ogleda se u neujednačenom i nehomogenom natjecateljskom programu koji oscilira žanrovskom raznolikošću, senzibilitetom i kvalitetom. Direktor Gass ističe kako se takva selekcijska strategija više može shvatiti kao kompilatorska, u smislu nevidljive intervencije, nego umjetnička, autorska (kustoska) gesta, a možemo je prepoznati kao gotovo politički čin festivala – riskiranja, davanja glasa ili vidljivosti, otvaranja prostora nepoznatom, potisnutom, neotkrivenom, onome što nismo kulturološki apsorbirali.

Oberhausen predstavlja važno mjesto u filmskoj kulturi i kulturi uopće, a posebnu vezu pronalazimo i sa filmovima i filmašima koji dolaze iz prostora bivše Jugoslavije. Oberhausen je ono zajedničko Stanu Brackhageu, Georgeu Lucasu, Pipiloti Rist, Yael Bartani, tu su filmove prikazivali Werner Herzog, Martin Scorsese, Agnès Varda, Roman Polanski, ali i Vlado Kristl, Dušan Makavejev, Vlatko Gilić, Želimir Žilnik, Karpo Godina… Festival je podržavao i ohrabrivao filmsku produkciju u Jugoslaviji koju danas smatramo relevantnom. Upravo je nagrada u Oberhausenu 1962. godine za film Don Kihot (1961) imala prekretničku ulogu u životu Vlade Kristla, koji nakon emigracije u SR Njemačku ondje aktivno sudjeluje u filmskom životu, a tijekom 1960-ih nagrađen je u Oberhausenu još dva puta: 1964. za film Madeleine, Madeleine (1963) i 1966. za animiranog Prometeja (Prometheus, 1966), i jedan je od potpisnika čuvenog manifesta iz Oberhausena koji je inicirao Alexandar Kluge.

Danas, možemo reći kako Oberhausen voli i hrvatski film. Svake godine bar jedan je hrvatski filmaš ili umjetnik uključen u međunarodni natjecateljski program. Tako su posljednjih godina u natjecateljskom programu sudjelivali Ivan Faktor, Dalibor Martinis, Marko Meštrović, Mare Šuljak, a u popratnim programima je pružana prilika da se iznova gledaju i rekontekstualiziraju filmovi Vlade Kristla, Zorana Tadića, Krste Papića, te Vladislava Kneževića čiji je Arheo 29 (2010) bio uključen u ovogodišnji popratni program 3D – Treća slika, a projekcija u kinu Lichtburg bila je najbolja izvedba tog filma do sada.

Arheo 29, V. Knežević, 2010.

U pet dana trajanja manifestacije, svakodnevno kroz mnogobrojne festivalske prostore i programe prolaze tisuće ljudi, koji upravo zbog festivala posjećuju ovaj nevelik industrijski grad. Radi se o publici i obliku javnosti koju je Oberhausen kontunuirano stvarao šezdeset godina. Program je strukturiran u nekoliko cjelina, kako bi zadovoljio različite potrebe publike. Osim natjecateljskog programa (međunarodne i njemačke konkurencije), različite nenatjecateljske programske cjeline posvećene su filmskim arhivima i filmskoj baštini, novom program usmjerenom na prezentaciju institucija poput Harvard Film Archive i BFI National Archive, zatim pojedinačnim monografskim programima pojedinog redatelja u sekciji Profile, distribuciji i distributerima, a posebno mjesto zauzima središnji tematski program gostujućeg kustosa, koji se posljednjih godina razvio u možda najdragocjenije filmofilsko iskustvo festivala. Tematski se program od već antologijskog Kinomuseuma iz 2007. kretao kroz povijesno kontekstualiziranje i istraživanje prostora filma/kinematografije i filmskih oblika – od prošlogodišnjeg filma bez filma koji podsjeća na dvostruko kodiranje filma i kina kao kinematografskog aparata i društvenog prostora, zatimartikulacije novog filma kroz filmski manifest iz Oberhausena, do suvremenih fenomena post-interneta u programu Flatness.Ove je godine spomenuti program Treća slika – Kino kao eksperiment bio posvećen 3D filmu, radovima u rasponu od Kena Jackobsa, Normana McLarena, Paula Sharitsa do Virgila Widricha i Johanna Lurfa, otvorio prostor za razumijevanje 3D filmova kao istraživanja konceptualizacije i funkcije trodimenzionalnog prostora u mediju filma i novog filmskog iskustva.

Svakodnevno je u maloj kino dvorani Studio, u loopu prikazivan Curtains (SAD, 2014) Lucy Raven, pedesetminutni eksperimentalni 3D film kojemu je u središtu interesa proces produkcije odnosno postprodukcije trodimenzionalnosti. U filmu središnje mjesto zauzima niz statičnih slika poput tabloa, te polagan horizontalan pokret koji klizi filmskom površinom i ukazuje na postupke razlaganja i ponovnog sastavljanja formativnih elementa filmske 3D slike iz nejasne dvostruke ekspozicije različitih kolorističkih planova u jedinstven trodimenzionalan prizor.

Natjecateljski program, kao glavni adut, donio je novi film Laure Prouvost, umjetnice koja je posljednjih godina redovno prisutna na festivalu, koja podjednako  intervenira u sustave filma i suvremene umjetnosti bizarnim eksperimentima na granici ozbiljnog i neozbiljnog, radovima u kojima dominiraju autoreferencijalni elementi kao metanarativni fragmenti. Izdvajamo i nekronološku retrospektivu američke nezavisne filmašice Jennifer Reeder u program Profil, koja kroz reference pop kulture u ranijim radovima dekonstruira klišeje trasha, amaterskog filma i glazbenog vizualnog spota koje transformira u eksperimentalni format, a u recentnim radovima prikazuje svijet američkih tinejdžera, redefinirajući narativne konvencije i kategoriju kratkog igranog filma.

Branka Benčić