NOVE KNJIGE

Oštra zajedljivost u ležernom ruhu

Dušan Vukotić: Priča o zlatnoj ribici i druge filmske karikature, Vedis, Zagreb, 2014.

Godine 2014. u nas su objavljena dva uknjižena izdanja o velikanu hrvatskog animiranog filma Dušanu Vukotiću, rođenom 1927. u Bileći, preminulom 1998. u Zagrebu. Jedini hrvatski i jugoslavenski autor filma nagrađenog Oscarom – riječ je, dakako, o crtiću Surogat iz 1961., snimljenom prema scenariju Rudolfa Sremca – bio je i jedna od vodećih snaga zagrebačke škole crtanog filma, a o njegovu značaju svjedoče kako brojne nagrade, tako i onodobna, ali i svježe izrečena mišljenja inozemnih stručnjaka i uglednika čiji dojmovi nisu moguće zamagljeni nacionalno-domoljubnom sviješću. Britanski teoretičar i praktičar animacije Paul Wells, ravnatelj Animacijske akademije na Sveučilištu Loughborough, u prošle godine objavljenoj knjizi Dušan Vukotić – Zaboravljeni vizionar tvrdi da je Vukotić nepravedno izostavljen iz kanona prvaka nediznijevskog crtića kamo pripada jednako kao i, primjerice, u svjetskim okvirima priznati i kritički vrednovani kolege Oskar Fischinger, Jurij Norstein ili Jan Švankmajer.

Priča o zlatnoj ribici i druge filmske karikature, D. Vukotić

Dok je rečena knjiga Dušan Vukotić – Zaboravljeni vizionar raskošna monografija od tristotinjak stranica u boji, na velikom formatu, druga je prošlogodišnja, formatom i stranicama manja knjiga o Vukotiću, naslovljena Priča o zlatnoj ribici i druge filmske karikature, objavljena u nakladi zagrebačkog Vedisa, usmjerena na rubni dio Vukotićeva opusa. Rubni, međutim, ne zbog njegove slabije vrijednosti, nego zbog toga što je naprosto natkriljen veličanstvenim središnjim dijelom, Vukotićevim animiranim filmovima.

Poput većine djelatnika animiranog filma, Dušan Vukotić je u pokretne slike došao kao crtač i karikaturist, a poput mnogih, time se uspješno nastavio baviti i uz izradu crtanog filma. Ranih pedesetih godina kao karikaturist je bio najaktivniji u humorističko-satiričnom tjedniku Kerempuh, potom u Ježu, Vjesniku i drugdje. Od 1957. do 1989. sustavno je surađivao u časopisu Filmska kultura, a Priča o zlatnoj ribici po prvi put na jednomu mjestu objedinjuje sve njegove karikature objavljene u tom dvomjesečniku.  

Riječ je, dakako, o karikaturama vezanima uz jednu temu – film, odnosno jugoslavensku i hrvatsku kinematografiju. Kao i njegove najbolje animirane filmove, Vukotićeve crno-bijele karikature resi laka čitljivost, gdjekad i ingeniozna crtačko-misaona rješenja koja lakoruko povezuju visoke estetske kriterije likovnosti sa širokopojasnom razumljivošću, dok im je sadržaj usmjeren na komentiranje kakvog aktualnog, vrućeg problema. Gotovo redovito uz poveliku dozu oštre zajedljivosti, katkad i cinizma, no počesto umotane u ležerno, pitko, malne dopadljivo ruho i najvećma s namjerom poticaja na rješenje akutne ili kronične nevolje, mada mu ni rugalački stav nije bio stran. Vukotićeva ironično-satirična vizura možda nije bila najdobroćudnija, no ipak je bila dobronamjerna u smislu želje za povisivanjem ljestvice umjetničkih i organizacijskih standarda sedme umjetnosti u nas.

Priča o zlatnoj ribici i druge filmske karikature, D. Vukotić

Jedna od izrazitijih odlika tih vickastih pisano-risanih primjedbi jest da su stizale iz radionice dobroga poznavatelja teme, čovjeka koji je u toj kinematografiji aktivno sudjelovao, poznavao je iznutra, i kao autor, kreativac i kao istaknuti dužnosnik, praktičar. One, dakle, nisu nudile površnu, nesigurnu, nepouzdanu interpretaciju promatrača čiji su uvidi u kinematografiju temeljeni na posrednim saznanjima, preko medija, pokvarenih telefona i sličnoga, nego pogled živo i izravno zainteresirane i u tu djelatnost duboko uključene osobe, njena važnoga čimbenika, uz to dovoljno velikog autoriteta da se ne mora bojati reakcije okoline na svoj stav. Ako se netko pritom i uvrijedio, ništa zato, jer dobar vic, odnosno karikatura gotovo nužno moraju biti uvredljivi, zaključilo su odavna proučavatelji tog izraza.

Osim samorazumljivom dokumentarno-povijesnom vrijednošću, uknjižena zbirka karikatura Priča o zlatnoj ribici danas osvaja i istim čime je osvajala i svojedobno – duhovitošću  kritičnošću čija namjera jest zabaviti, ali i ponukati barem na razmišljanje. Pritom nemalu ulogu igra i činjenica da mnoga štosna zamjedba istodobno oslikava vrijeme u kojem je nastala, ali i poduže kasnije razdoblje, a katkad je vrlo primjenjiva i na suvremenu situaciju. Jednu karikaturu, onu pod naslovom Odgovornost za domaću kinematografiju, prvi put objavljenu 1964., i sam je Vukotić duhovito i znakovito ponovio 1973., uz dodatni tekst. Karikaturalna šala imenovana Pula ante portas, naciljana na navadu kompletiranja filma u posljednji tren za prikazivanje na Filmskom festivalu u Puli, danas vrijedi jednako kao i 1964. godine, kad je osmišljena. Pulski festival, po mnogočemu najznačajnija smotra domaćega  filma, jedna je od učestalijih tema, a šale se često zbijaju na račun općenito klimave, „zakukuljene i zamumuljene“ organizacije domaće kinematografije, nedostatka materijalnih i tehničkih sredstava te svježih i zanimljivih ideja, pri čemu Vukotića naglašeno smetaju manjak tzv. suvremenih tema i nedostatak čvršćih estetskih kriterija u domaćoj kinematografiji.

Kako je u jednom svom eseju napisao Vukotić, svaki pokušaj verbalne interpretacije pjesme završava neuspjehom. Isto vrijedi i za karikaturu. Stoga ih ovdje nećemo prepričavati, no spomenimo da je sedamdesetpet lijepo, preko cijele stranice otisnutih karikatura u Priči o zlatnoj ribici upotpunjeno uvodnikom urednika Veljka Krulčića kao i njegovim informativnim kratkim tekstovima o časopisu Filmska kultura i o Dušanu Vukotiću te analitičkim ogledom povjesničara Frane Dulibića o Vukotićevim karikaturama u ovoj zbirci.

Janko Heidl