IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Slatkovodna priča o svima nama

Kako je nastao Riba ribi grize rep

Šaran ili Štuka? Za obične, neinformirane građane Hrvatske to su samo nazivi dvije vrste riječne ribe. Kakva li neznanja!

Šaran i Štuka ljuti su neprijatelji, spremni na sve. Iz opreza, nikada jedan drugome ne okreću leđnu peraju. Spavanje je dozvoljeno, ali samo na jedno oko. Život Šarana i Štuke je, ne biste vjerovali, vrlo nalik životu svih ostalih bića u našoj zemlji. Ima tu spletaka i laži, sitnih podmetanja, pravnih manevara. Ima tu kupovanja glasova, potezanja veza i vezica, pozivanja na Ustav i Pravilnik, rođačkog tapšanja po ramenu, izdaje i razočaranja. Nove nade i nove snage. Jer pred Bogom i ljudima i Šaran i Štuka su u pravu. Nepokolebljivi, nakon svakog pada dižu se sve jači i jači.

Nakon jedne-dvije popijene pive u kafiću Teatra ITD i nekoliko nevezanih i tradicionalno tragikomično-depresivnih dijaloga o Hrvatskoj, Hrvatima i položaju kulture u ovoj zemlji, Davor Šišmanović ispričao mi je kao anegdotu priču o dva sukobljena ribička društva. Ribičko društvo Štuka iz Brdovca protiv Ribičkog društva Šaran iz Zaprešića. Motiv sukoba – pravo na upravljanje jezerima oko sela Brdovca. Ribiči sela Brdovec „otcijepili“ su se od majke-udruge iz Zaprešića, osnovali svoje društvo Štuku i hoće sami upravljati svojim vodama. Šaran ne želi ispustiti iz ruku stečena prava, novac od članarina i sve ostale koristi koje mu upravljanje pruža.

I krenuo je rat. Po starom zagorskom receptu, na sočnom kajkavskom, krenule su prepirke i svađe... pa sudske tužbe.

Riba ribi grize rep, N. Hitrec

Šaran tuži Štuku da loše skrbi o svojim vodama, da ne izvršava svoje obveze. Štuka se žilavo drži, pobija svaku tužbu Šarana. I jedni i drugi potežu poznanstva i veze na svim razinama ne bi li paralizirali i neutralizirali protivnika. Parnica traje godinama.

Šaran mijenja strategiju i koristi „statutarnu“ rupu Štuke, koja dopušta učlanjenje novih članova bez obzira na općinske granice. Članovi Šarana masovno se upisuju u Štuku s namjerom da stvore većinu koja će nadglasati štukaše, preuzeti vlast i pripojiti Štuku Šaranu.

Tadašnji alfa i omega Štuke, Brdovčanin Vlado, uviđa da je vrag odnio šalu. Prepušta lidersko mjesto u Štuki svom kumu, čovjeku od povjerenja, dokazanih organizatorskih i lobističko-aktivističkih sposobnosti. Ali kum je trojanski konj. Izdaje gazda Vladu i stavlja se u službu Šarančana. Saziva prevratničku Skupštinu Štuke.

No, ni Vlado nije od jučer. U Štuku kao počasnog člana učlanjuje svog prijatelja, pravnog eksperta, koji na Skupštini zakonski i pravilnički pobija sve zahtjeve novopečenih Štukaša, alias Šarančana. Oni, revoltirani, napuštaju Skupštinu, a originalni, domaći Štukaši ostaju na sjednici i glasuju po savjesti.

Ali ubrzo, šaranačka frakcija Štuke opet diže glavu spremna na smrtonosni ugriz. Sazivaju izvanrednu skupštinu Štuke, instaliraju svog predsjednika i koristeći se svojim vezama, brišu iz nacionalnog ribičkog registra barakašku Štuku. Izvorni Štukaši promptno reagiraju, upućuju na proceduralne nepravilnosti, dobivaju sud i povrat koncesije.

Ova priča mi se odmah učinila kao svjež i zdrav temelj za dokumentarni film. Imala je komičan ton, obilovala je političkim aluzijama i, što je najvažnije, nudila je sjajan niz specifičnih zagorskih, hrvatskih karaktera, protagonista priče koji ne žele ni pedlja odstupiti od svoje pravice i tvrdokorno-tvrdoglavog stava ne bu mene niko jebal.

Riba ribi grize rep, N. Hitrec

Kao prepoznatljivu atmosferu priča je nudila obilje zavrzlama, hašekovskih situacija, svađa i podmetanja  svakodnevno vidljivih u našoj tzv. visokoj politici, u bližoj i daljoj povijesti.

Već na prvu, moja naklonost je, svjesno ili nesvjesno, otišla na stranu slabijih i manjih, Štukaša iz Brdovca. Bilo mi je i logično da ljudi koji žive na tom području znaju i mogu najbolje skrbiti o svojim vodama, bez uplitanja mecena sa stane. Prvi praktični korak bio je otići na sastanak ribičkog društva Štuka i upoznati se s njihovim članovima.

Kakvi karakteri! Kakvi životopisi! Kakvi odnosi! Shvatio sam da sam u dokumentarističkom raju. Predsjednik Drago, počasni predsjednik Vlado, članovi Upravog odbora Ante, Branko, Željko, ribočuvari Krešo i Branko zvani Dedek, svatko od njih zavrijedio je film za sebe, jer to su osobnosti veće od života, oni su vječni, naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Svatko i sve se može prepoznati u njima.

Već dok smo zajedno obilazili jezera, rukavce i dijelove Sutle koji su pod njihovim nadzorom, iz njihovih komentara i upadica, pogleda, gesti i sitnih podbadanja, uvidio sam da i u samoj Štuki postoje problemi. Kao i hrvatska država, i oni su se ispuhali u borbi za neovisnost, potrošili svu energiju da postanu svoji na svome. I sada, kad su to postigli, kao da ne znaju što će s tim. Kada treba konkretno i praktično raditi za opće dobro, počele su sitne i krupne nesuglasice, počele su se hvatati krivine, opravdavanje drugim obvezama, izbjegavanje sastanaka i radnih dužnosti.

Vrlo brzo sam shvatio i da je pitanje sukoba sa drugim društvom, Šaranom iz Zaprešića prešlo u mirniju fazu, da animoziteti više nisu intenzivni kao prije i da članovi Štuke pomalo pomirljivo pričaju o tim događajima. Vjerojatno se, dok sam ja pripremao scenarij i film, dogodio neki sastanak pomirenja, uz gemište i fiš-paprikaš strasti su se smirile. A ja sam bio u situaciji da mi je osnovni motiv filma propao ili u najboljem slučaju jako oslabio. Dosta nezahvalan položaj.

No nakon kiše uvijek dolazi sunce. U meni je polako sazrijevala ideja da film snimim na jednoj lokaciji – idiličnom otočiću na obali rijeke Sutle na kojem udruga ima svoju brvnaru s nekoliko drvenih klupa ispred nje. Tamo se ribiči katkad druže, peku roštilj, piju gemište, organiziraju radne akcije, raspravljaju o budućnosti udruge. Izbor samo jedne lokacije za cijeli film dao mi je gotovo potpunu kontrolu nad prostorom koji kamera opisuje, tako da smo u kasnijoj fazi snimatelj Dragan Marković i ja gotovo intuitivno znali koje pozicije kamere  najbolje odgovaraju za opis određene situacije.

Riba ribi grize rep, N. Hitrec

Iako su ribiči bili naizgled opušteno društvance, na svakom njihovom druženju su se postavljala ista pitanja: zašto nešto nije napravljeno, tko je za to odgovoran, da se više tako ne može, da su potrebne neke promjene, da stanje nije zadovoljavajuće. No nakon par litara gemišta i pečene svinjetine svi su sukobi poprimali pomirljivije i prijateljskije tonove i stvari su ostale neriješene, ili kako bi rekli: u zraku. Po onoj Isusovoj: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ To ostavljanje svih problema bez rješenja i relativiziranje svih odgovora na konkretna pitanja, to stanje duha me zaintrigiralo, jer je to stanje koje je poput ospica zarazilo cijelu našu državu i sve njene žitelje. Ista sitna podbadanja, ista vrsta obrane i svaljivanja odgovornosti i krivnje na drugoga, isti nerad i pomanjkanje strategije (a kamoli neke vizije) – sve nas to svakodnevno zaskače iz novina, s televizije, s radija, to su ozbiljne mentalne prepreke na putu prema nekom boljem Sutra.

Predsjednik udruge Drago ima ozbiljnih problema. Mjesecima ne može skupiti pet članova Upravnog odbora. Uvijek se netko izvuče i ne dođe na sastanak, nema većine potrebne za glasanje, konkretne je odluke nemoguće donijeti. Od njega se, kao predsjednika, sve očekuje. A on nije Bog, nego samo čovjek. I još k tome, više voli lov nego ribolov. Pa mu žena svaki put spočitne da što je njemu sve to trebalo u životu. Dakle, svaki put kada negdje zaškripi i kada ga se prozove, Drago počinje prijetiti svojom ostavkom i Izvanrednom skupštinom udruge – do koje nikada ne dolazi.

Počasni predsjednik Vlado uživa u ponekad otrovnom podbadanju predsjednika i poziva se na ostvarenja iz svog predsjedničkog mandata kad je udruga imala dvostruko više članova i kad su perspektive još bile ljubičaste. Gušta u dolijevanju ulja na vatru, ali popušta kad se njega počinje prozivati zato jer, na primjer, još nije platio članarinu.

Ribočuvari Branko zvani Dedek i Krešo, svoj posao savjesno odrađuju, iako se Dedeku digne živac kad predsjednik (kao ribočuvar) pištoljem uvodi red i naplatu kazni. Jer, kako Dedek kaže: „To nije način!  Ribočuvar mora biti uredno obučen, obrijan, ne pod alkoholom. Prvo se  treba legitimirati i službeno predstaviti, a ne prvo vaditi pištolj.“

Drago Lukica, zadužen je za sječu suhih stabala i uređenje okoliša, a misija mu je posječi „sve živo i mrtvo“ ispred sebe, jer se „s okolišem mora boriti svaki dan“.

Kada sam tražio vizualnu koncepciju za film postalo mi je jasno da ga je moguće snimiti u širokim, dužim kadrovima koji će hvatati atmosferske situacije. Cilj je bio pokušati uhvatiti spontanost neke radnje, akcije u cijelom njenom trajanju. To daje filmu dojam igrokaza, gotovo kazališnu atmosferu u nekim scenama. Taj pristup, u kome se gotovo u jednom kadru opisuje neka situacija, sugerira gledatelju i svu njenu čudnovatost, ponekad i apsurdnost. Problem koji nastaje iz tako zacrtanog pristupa jest da ga je teško provoditi u dokumentarnom filmu. To je igranofilmski pristup primijenjen na dokumentarnu građu, a u životu nas radnje i postupci protagonista znaju i te kako iznenaditi. Potrebno je i strpljivo čekanje da se neka situacija razvije u željenom pravcu. Nije bez razloga činjenica da smo taj film snimali dulje od godine dana. To je dugačak period, u kome se morala, i jest, razviti neka vrsta povjerenja, ili od filma neće biti ništa. Ribiči su se priviknuli na filmsku ekipu i na kameru, a ja sam pitanjima i izborom tema ponekad usmjeravao razgovor i radnju u pravcu koji mi je dramaturški bio potreban za  dobar film.

Tonski snimatelj Marko Pelaić imao je težak zadatak da kvalitetno snimi ponekad pripitu četu ribiča koja često govori u jedan glas. No, privikli su se i na pudlicu, boom-mikrofon koji im je uvijek visio nad glavom.

Montažer Slaven Zečević i ja našli smo se u montaži pred obiljem materijala. Znali smo da želimo napraviti tragikomičan atmosferski film, vizualno nalik igrokazu, film koji će kroz probleme jedne ribičke udruge, konotacijama i aluzijama gledatelja stalno podsjećati na već viđene odnose u društvu i državi. Dosta zeznut zadatak. Uza sve to, komične situacije u tom se filmu grade lagano, one traju, da bi tek na kraju neke scene ili situacije dosegle svoj vrhunac. U pitanju je stalno podgrijavanje vatre, ritam u kojem se gledatelj uvijek udobno osjeća i zadovoljno hihoće. Taj tempo i ritam tog i takvog humora bilo je jako teško postići. U montaži su ispale neke scene koje bi vjerojatno ostale u svakom drugom mom filmu. Prva verzija filma trajala je preko sedamdeset minuta, druga pedesetak, da bi konačno trajanje bilo dvadesetisedam minuta. Stupanj rigoroznosti u montaži određivao je baš humor. Tako je iz filma ispala i dobra scena u kojoj se predsjednik Drago i počasni predsjednik Vlado porječkaju oko toga koja je uloga lovaca u društvu. Vlado zastupa mišljenje da je to hrpa pijanih ljudi kojima je jedini cilj ubijati životinje po šumi, dok Drago, kao pasionirani lovac, brani taj sport i raspreda priču o dobrobiti hranjenja životinja zimi, koje bi jadne pocrkale od gladi da nema dobrih ljudi s puškama.

U montaži su se isprofilirala dramaturški dva dijela filma. Prvi, u kojem upoznajemo članove udruge i koji ima neobavezniji ton, gotovo kao amaterski video koji hvata druženje grupe ljudi u prirodi. Drugi, tragikomičniji, u kojem se sve više otkrivaju problemi u međuljudskim odnosima i u upravljanju udrugom. Dojam cjeline je takav da nas svojom strukturom, jump-cutovima, kratkim digresijama i začudnim poantama svako malo iznenadi. I to je vjerojatno najveća vrijednost tog filma, neka vrsta svježine i zaigranosti ostvarene svim raspoloživim dramaturškim i filmskim sredstvima.

Kompozitor Darko Hajsek za film je napisao je zaigranu etno-jazz glazbu. Glazbu koja po atmosferi vuče na nešto između Gruntovčana, modernog etna i animirane češke serije A je to, bogato nadograđujući opći dojam filma.

Ovaj kratki osvrt završiti ću s taglineom filma koji je išao na plakat i kratkim sadržajem za kataloge festivala.

Želiš li Ti biti njihov predsjednik?

Sve nesavršenosti mlade demokracije nadvile su se, poput crnog oblaka, nad mandat Predsjednika ribičke udruge Štuka.

Problemi se gomilaju, a rješenja kasne.

Kako u takvim uvjetima ići naprijed?

Ili je možda rikverc dobar smjer?

Treba popiti gemišt i biti konstruktivan.

Ah, ta demokracija, tko ju je samo izmislio!

Na dan općine Brdovec, 13. 6. 2015., film će premijerno, uz kotlovinu i fiš, vidjeti stanovnici Brdovca, članovi udruge ribiča, ali i udruge lovaca. Neka se Bog smiluje filmskoj ekipi koja dolazi na vrući tulum na vlastitu odgovornost.

Ali, to je jedan sasvim drugi dokumentarac...

Neven Hitrec