POGLED U ARHIV – VLADO KRISTL

Smrt publici

Uz retrospektivu djela Vlade Kristla u muzeju Tate Modern (London, 7-16. studenoga 2014)

Vlado Kristl (1923–2004) bio je ikonoklastička i kontroverzna figura, stvaratelj upečatljivo širokog opusa koji se proteže od pionirskih radova u animiranom i eksperimentalnom filmu do  poezije, performansa i slikarstva. Jedan od utemeljitelja zagrebačke umjetničke grupe EXAT 51, Kristl je napustio Hrvatsku 1962., nakon što je bio zabranjen njegov rani film General i pravi čovjek (General in resni človek). Odselivši se u Njemačku, nastavo je snimati filmove teško usporedive s ičime u kontekstu europske poslijeratne kinematografije.

Njegovo djelo zauzima središnje mjesto u jugoslavenskoj avangardi kao i u radikalnom političkom filmu koji je tad nicao u Njemačkoj, a utjecaj njegovih filmova na autore Oberhausenskog manifesta i novog njemačkog filma 1960-ih i 1970-ih bio je velik. Dosad najobuhvatnija retrospektiva njegovih filmova u Velikoj Britaniji uključuje djela nastala u Zagrebu, poput ikonoklastičke prilagodbe Cervantesova Don Kihota iz 1961., rane filmove nagrađene u Oberhausenu, poput vedre Madeleine, Madeleine iz 1963. te njegov posljednji video rad, Svjetski kongres beskućnika (Weltkongress der Obdachlosen), dovršen 2003.

Brana (Der Damm), 1966.

Predstavit ćemo i njegove radikalne dugometražne filmove, sad prvi put podslovljene na engleski jezik, od prvenca Brana (Der Damm, 1966) do monumentalnog remek-djela Smrt publici (Tod Dem Zuschauer, 1982). U popratnoj izložbi u foajeu izlažemo Kristlove umjetničke knjige, kataloge izložbi i antologije poezije. Kristlovo neprestano revidiranje i rekonstruiranje vlastitoga djela jasno ocrtava radikalnu, neukrotivu energiju koja je obilježila njegovo djelo. Unatoč vodećoj ulozi u mnogim umjetničkim i filmskim pokretima, Kristl je tijekom duge i nemirne karijere neprestano težio nezavisnosti, vazda se opirući estetskim i političkim afinitetima bilo koje grupe ili pokreta. Ta su se stremljenja često iskazivala kroz stvaralačku destrukciju i stalnu sklonost prema rušenju autoriteta svake vrste.    

Čovjek od svijeta, Kristl je neko vrijeme živio u Čileu i u Francuskoj. Napokon se skućio u Njemačkoj, u Münchenu i u Hamburgu gdje je bio kontroverzan, no utjecajan predavač na Umjetničkoj akademiji u Hamburgu (HfbK - Hochschule für bildende Künste Hamburg). Strašću na kakvu se danas rijetko nailazi, Kristl je u svojim filmovima spajao sve što je naučio u raznim umjetničkim područjima.

Od slikarstva do animiranog filma, njegove radove obilježavaju švrljave crte i rastrgana obličja. Od ranih animacija kao što je Prometej (Prometheus, 1966), do dojmljivih kasnih filmova kao što je Polovica bogatstva za polovicu ljepote (Die Hälfte des Reichtums für die Hälfte der Schönheit, 1994), Kristlova radikalna redukcija čimbenika slike stvara snažne drame oblika i pokreta, uvijek na rubu rasula. Često spajajući igranofilmske sastojke s crtežima i s tekstovima, Kristlova hibridna djela opstoje između medija, iskušavajući njihove granice, od oštrih crno-bijelih kompozicija u Siromasma (Arme Leute, 1963) do dugih kadrova u filmu Smrt publici (Tod Dem Zuschauer, 1982) u kojem rabi trajanje kao strategiju obgrljivanja materijalnih uvjeta kinematografije. Njegov rad počiva na igri, baš kao i na kaosu, od lirskoga i apsurdnoga antimilitarstičkog Talijanskog capriccia (Italienisches Capriccio, 1969) do dadaističkog dugometražnog prvenca Brane, žive kombinacije braće Marx i Julesa i Jima.

Smrt publici (Tod Dem Zuschauer), 1982.

Za Drugoga svjetskog rata, Kristl je sudjelovao u agitpropskim grupama, izrađujući plakate, letke, ilustracije i stripove. Kao član EXAT-a 51, izlagao je s Ivanom Piceljom, Aleksandrom Srnecom i Božidarom Rašicom na prvoj izložbi apstraktne umjetnosti u Jugoslaviji, u Društvu arhitekata Hrvatske, u Zagrebu, 1953.  

Započevši krug kreacije i destrukcije koji je obilježio njegov život, Kristl je koncem 1950-ih odbacio strogu geometričnost razdoblja EXAT-a 51 i okrenuo se reafirmiranju slikarske materijalnosti. U glasovitom studiju za animaciju Zagreb filma brzo se izdvojio formalno radikalnim animacijama među kojima je i njegovo rano remek-djelo Don Kihot iz 1961. Slijedio je kontroverzni General i pravi čovjek (1962), apsurdistička drama čitana kao kritika generala Tita. Zbog političke nepodobnosti, sve su kopije filma uništene, a Kristl je otišao u egzil u Njemačku.

Prigrlivši mogućnosti koje mu je ponudila njegova nova domovina, Kristl je ušao u iznimno plodno razdoblje u kojem je ostvario mnoge filmove i naslikao mnoge slike te realizirao zapažene nizove publikacija u kojima je kombinirao dizajn, crteže i poeziju. U Njemačkoj je potpisao neka od ključnih djela nezavisnog filma 1960-ih, kao što su Siromasi i Madeleine, Madeleine te započeo rad na ciklusu jedinstvenih anarhističkih dugometražnih filmova.

Tri dugometražna filma zorno oprimjeruju njegove osebujne načine propitivanja forme kao i izazovne ideje o tome da potencijal obnove filmske umjetnosti na umoru leži u činima destrukcije. Njegov prvi dugometražni film Brana  (Der Damm, 1964), u kojem sam igra središnju ulogu, snimljen je s malim proračunom prije afirmacije novog njemačkog filma 1960-ih, a inovativna forma i eksperimentiranje zvukom čine ga iznimnim ostvarenjem svoga doba.

Film vlasti (Obrigkeitsfilm, 1971), Kristlov je ključni politički, antiestablišmentski film toga desetljeća, u kojemu istražuje različite oblike opiranja poretku. Uz rame mu stoje i ostali Kristlovi radovi iz tog vremena, hvaljeni od suvremenika poput sineasta Jean-Mariea Strauba i Danièle Huillet (koji se pojavljuju u Filmu vlasti) te Rainera Wernera Fassbindera. Uz Alexeija Sagerera, utemeljitelja radikalnog teatra proT-a i filmaša Herberta Achternbuscha, drži ga se jednom od ključnih figura minhenske avangarde, a njegovu je poeziju u svojim djelima citirao i pisac Peter Handke.

Njegov hvaljeni nefilm Smrt publici jedinstveno je remek-djelo osmišljeno da razori kinematografiju i njene institucije. Namjera mu je zbaciti konvenciju pasivnog gledanja. S neformalnom grupom prijatelja i studenata kao glumcima, film se odvija na gradskim ulicama, u dugim kadrovima namijenjenima iskušavanju gledateljeva strpljenja.

Osebujan film koji izbjegava svaku kategorizaciju prošaran je autobiografskim odsječcima te sadrži njegove crteže i animacije koje zrcale njegovo iskustvo političkog izbjeglice u Njemačkoj.

Program:

Vlado Kristl 1: Rani filmovi
19.00–21.00, petak 7. studenoga

Uvodna riječ Madeleine Kristl

Madeleine, Madeleine
Vlado Kristl, 1963, 11 min

Siromasi/Arme Leute
Vlado Kristl, 1963, 10 min

Prometej/Prometheus
Vlado Kristl, 1966, 10 min

Talijanski capriccio/Italienisches Capriccio
Vlado Kristl, 1969, 30 min

Vlado Kristl 2: Hrvatska avangarda
16.00–18.00, subota, 8. studenoga

Uz komentare Hrvoja Turkovića i Branke Benčić

Krađa dragulja
Vlado Kristl, 1959., 10 min.

Don Kihot
Vlado Kristl, 1961., 10 min.

Sretanja
Vladimir Petek, 1963., 8 min.

Rondo
Ivan Martinac, 1962., 6 min.

General i pravi čovjek/General in resni človek
Vlado Kristl, 1962., 10 min.

Twist-Twist
Ante Verzotti, 1962., 12 min.

Termiti
Milan Šamec, 1963., 2 min.

Scusa Signorina
Mihovil Pansini, 1963., 7 min.

K3 ili čisto nebo bez oblaka
Mihovil Pansini, 1963., 2 min.

Prije podne jednog fauna
Tomislav Gotovac, 1963., 8 min.

Vlado Kristl 3: Film i autoritet
19.00–21.00, subota, 8. studenoga

Uvodna riječ Martina Bradyja

Mladenka, komedijašica i svodnik/Der Bräutigam, die Komödiantin und der Zuhälter
Jean-Marie Straub i Danièle Huillet, 1968., 23 min.

Film vlasti/Obrigkeitsfilm
Vlado Kristl, 1971., 90 min.

Vlado Kristl 4: Antifilmovi
19.00–21.00, srijeda, 12. studenoga

Kino dva/Kino Zwei
Edgar Reitz, 1970., 7 min. (isječak)

Brana/Der Damm
Vlado Kristl, 1964., 81 min.

Vlado Kristl 5: Smrt publici
19.00–21.00, petak, 14. studenoga

Izdajnici mladog njemačkog filma ne spavaju/Die Verräter des jungen deutschen Films schlafen
Vlado Kristl, 1982., 6 min.

Smrt publici/Tod Dem Zuschauer/Death To The Audience
Vlado Kristl, 1984., 102 min.

Vlado Kristl 6: Kraj poretka
16.00–18.00, nedjelja, 16. studenoga

Tigrov kavez/Tigerkäfig
Vlado Kristl, 1971., 14 min.

Škola postmoderne/Die Schule der Postmoderne
Vlado Kristl, 1990., 15 min.

Umjetnost postoji samo izvan ljudskog društva/Kunst ist nur außerhalb der Menschengesellschaft
Vlado Kristl, 2002., 9 min.

Posljednji klon/Der letzte Klon
Vlado Kristl, 1998., 6 min.

Svjetski kongres beskućnika/Weltkongress der Obdachlosen
Vlado Kristl, Carola Regnier, 2003., 5 min.

Kad su ljudi još živjeli iz osobnih razloga/Als man noch aus persönlichen Gründen gelebt hat
Vlado Kristl, 1993., 8 min.

Polovica bogatstva za polovicu ljepote/Die Hälfte des Reichtums für die Hälfte der
Schönheit
Vlado Kristl, 1994., 9 min.

George Clark