IZA KAMERE, U PRVOME LICU

God help you if you use voice-over in your work!

Kako je nastao Vrlo kratki izlet (i neki drugi kratki filmovi)

Ima jedna sjajna scena u filmu Adaptacija (Adaptation, režija Spike Jonze, scenarij Charlie Kaufman, 2002), u kojoj Nicolas Cage dođe na scenaristički tečaj Roberta McKeeja koji ondje ljutito predaje: "...and God help you if you use voice-over in your work, my friends. God help you. That’s flaccid, sloppy writing. Any idiot can write a voice-over narration to explain the thoughts of a character!"

O voice-overu

Klasično scenarističko pravilo show, don’t tell donedavno mi se činilo posve jasnim i neupitnim. Prema tom pravilu su slike (kadrovi) i zvukovi (šumovi) glavne sastavnice filmskoga jezika te valja izbjegavati verbalni opis onoga što se može predstaviti slikom ili zvukom. Danas mi se čini da to pravilo koliko je god u nekim slučajevima korisno, toliko je u drugima besmisleno. Primjerice često ponavljano pravilo da ne bismo trebali koristiti voice-over, glas naratora koji opisuje ono što vidimo u slici, prekršeno je, i to vrlo uspješno, na šarmantan i zabavan način, još 1936. u Dnevniku jednog varalice (Le roman d’un tricheur) Sache Guitryja (a vjerojatno i ranije, ispravit će me povjesničari filma).

Ekipa filma Vrlo kratki izlet

U mojih devet godina bavljenja filmom, tek mi je u lipnju prošle godine palo na pamet da bih u svojim filmovima mogao koristiti voice-over. Pretpostavljam da je ta ideja rezultat osobnog zasićenja purizmom stila opservacijskoga dokumentarca koji sam često koristio, ali i spremnosti da se vratim riječima, nakon što sam svjesno pobjegao od njih završivši studij na Filozofskom fakultetu.

Kad razmislim o filmovima koje volim, postaje mi pogotovo nejasno zašto mi niz godina uopće nije padalo na pamet koristiti voice-over. Naime, golem broj meni bitnih filmskih klasika igranoga filma ne bismo mogli zamisliti bez voice-overa – Bulevar sumraka (Sunset Blvd., 1950) Billyja Wildera, Julesa i Jima (1962) Francoisa Truffauta, Paklenu naranču (A Clockwork Orange, 1971) Stanleya Kubricka, Taksista (Taxi Driver, 1976) Martina Scorsesea, Annie Hall (1977) Woodyja Allena – baš kao ni niz meni bitnih dokumentaraca – Noć i maglu (Nuit et brouillard, 1955), Dnevnik Davida Holzmana (David Holzman’s Diary, 1967) Jima McBridea, mnogo filmova Wernera Herzoga...

Kad se tome pridoda činjenica da je voice-over osobina jednog cijelog filmskog žanra, filma-eseja, postaje mi posve zbunjujuća teza prema kojoj je korištenje voice-overa stilski postupak koji je tobože manje filmičan od pričanja slikom i zvukom. Navest ću neke klasične filmove-eseje koji ne samo da meni osobno predstavljaju bitne stube gledalačkog iskustva nego su i odavno zauzeli svoje mjesto u povijestima filma: Sjećanja na nerazvijenost (Memorias del subdesarrollo, 1968) Tomása Gutiérreza Alee, Društvo spektakla (La société du spectacle, 1973) Guyja Deborda, Pismo Freddyju Bouacheu (Lettre à Freddy Buache, 1981) Jean-Luca Godarda, Bez sunca (Sans Soleil, 1982) Chrisa Markera, Dragi dnevniče (Caro diario, 1994) Nannija Morettija te Skupljači i skupljačica (Les glaneurs et la glaneuse, 2000) Agnes Varde.

Vrlo kratki izlet, obilazak lokacija

O trima kratkim filmovima

Pisati o vlastitim filmovima bez navođenja spomenutih filmova činilo bi mi se kao da pišem znanstveni rad a da ne citiram tuđe radove na kojima počiva moje istraživanje. A pisati o Vrlo kratkom izletu također ne bi bilo potpuno bez navođenja triju kratkih filmova koje sam snimio tijekom proteklih godinu dana, koristivši voice-over.

Film Pederi završen je u lipnju 2013. (Studio Pangolin, 13. min). Film se sastoji od relativno dugih kadrova koje sam snimio u lipnju 2012. u Malom Lošinju tijekom Škver Art Festivala. U kadrovima se uglavnom nalaze moji prijatelji, a snimao sam ih bez posebne namjere da napravim film, osobito ne film s voice-overom. Naime, proces snimanja Pedera više je vezan uz filmski princip Carlosa Reygadasa, autora koji nema nikakve veze s filmskim esejizmom. Reygadas u intervjuima često ističe da za njega svaki kadar ima neponovljivu vrijednost te gotovo sveto značenje. Sve kadrove Pedera, osim uvodnih triju, snimio sam prilično pripit, pa i pijan, tijekom jednog lošinjskog dana, noći i jutra te mi osobno svi ti kadrovi imaju tu neponovljivu vrijednost o kojoj Reygadas govori.

Vrlo kratki izlet, sa snimanja

Godinu dana kasnije u film ulazi još prijatelja – montažerka Hrvoslava Brkušić te pjesnik i pisac Marko Pogačar. Hrvoslava i ja skratili smo materijale, ne izbacujući mnogo. Materijal sam opisao Pogačaru, s prijedlogom da napiše voice-over u prvome licu jednine. Smislio je priču o bivšem narkomanu Dalmatincu koji se vraća iz komune na svoj otok i pritom ima ambiciozne poduzetničke planove. Tekst smo zatim prilagodili montiranim materijalima. Na kraju je tekst pročitao Miro Župa i tako je moje osobno pijano lošinjsko iskustvo uz Hrvoslavu, Pogu i Župu dobilo novo, splitsko ruho. Zvuk je montirao Joen Szmidt, pjevala je Johanna Marcadé, a film je na engleski prevela Nicole Hewitt.

Nicole me to isto ljeto pozvala na festival Vizura aperta u istarski Momjan, gdje smo prikazali Pedere. U Bujama su gradski čelnici dvojili treba li film s naslovom Pederi prikazati na glavnom gradskom trgu, točnije na zidu crkve te su na kraju popustili. Mislim da je to bilo prvo i zadnje javno prikazivanje Pedera, s obzirom na to da film nije uvršen u program nekoliko domaćih i stranih festivala kojima sam im ga poslao. Međutim, tijekom Vizure aperte posve neplanirano snimio sam idući film, Cartolina de Momjan 2 (Vizura aperta, 3 min).Ovaj film sadrži voice-over na istrovenetskom dijalektu koji čita Luana Lojić, a sadrži razne kadrove istarskoga gradića Momjana, opisane putem izmišljenog teksta, napisanog u suradnji s Marijanom Rimanić.

Mladen i Stola boluju

Treći film koji je prethodio Vrlo kratkom izletu je After the Bubble (Pulska grupa i Muzej Reina Sofia, 14 min), nastao je u suradnji s Pulskom grupom (točnije s Emilom Jurcanom i Vjekoslavom Gašparovićem), a govori o socijalnim pokretima u Madridu. Kao i u Cartolini, tekst je čitala Luana, opet na istrovenetskome, s objašnjenjem da taj dijalekt, od svih dijalekata koji se govore u Hrvatskoj, najviše nalikuje španjolskomu jeziku. Film je u prosincu 2013. javno prikazan dva puta u Madridu, na dva potpuno različita mjesta, i to istoga dana: prvo u muzeju Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofia, a zatim u skvotu Patio Maravillas, u kojem je bitan dio filma snimljen.

U međuvremenu sam počeo honorarno raditi za HRT, radeći uvodne filmiće (skečeve) za emisiju Treća runda u trajanju od oko 3 minute, tako da sam se našao u prigodi da tekstove koje smišljam svakoga tjedna čitaju npr. Drago Celizić, Miljenko Kokot, Mario Anduš, a u jednom slučaju čak i umirovljeni Dubravko Sidor. Zahvaljujući toj praksi, konačno sam se osjetio opušteno u svijetu voice-overa.

O našem vrlo kratkom izletu

Između 22. i 30. kolovoza 2014. snimili smo i montirali film Vrlo kratki izlet (MonFilmFest, 15 min), koji je i izravan povod za pisanje ovoga teksta. Film je sniman u sklopu 12. izdanja talijanskoga festivala MonFilmFest u Casalborgoneu kraj Torina, tijekom kojega svake godine nekoliko međunarodnih filmskih ekipa u sedam dana stvara kratkometražne filmove. Igrom slučaja, poziv da sudjelujem na MonFilmFestu dobio sam zahvaljujući tome što se selektoru festivala svidjela Cartolina de Momjan 2. Na festival sam planirao otići s Hrvoslavom te napraviti trominutni mockumentary u stilu Cartoline, o spomenicima Casalborgonea.

Međutim, ideja o adaptaciji romana Kratki izlet Antuna Šoljana već mi se dugo motala po glavi, a iz drugog pokušaja ideja je prije godinu dana prošla na HAVC-ovu natječaju za razradu scenarija za dugometražne filmove. Šoljanov romanveć sam dugo snimao i montirao u svojoj glavi, ali nikada mi nije pala na pamet ideja da bih mogao adaptirati roman u kratkoj formi. Dobivši poziv za sudjelovanje na MonFilmFestu, oko dva tjedna prije festivala promijenio sam početni plan o snimanju mockumentaryja. S obzirom na to da festival plaća troškove za ukupno pet članova ekipe, odlučili smo uključiti još tri člana te kao vježbu snimiti kratku verziju Kratkog izleta, bez velikih ambicija i bez posebne pripreme, te bez scenarija. Naravno, snimanju je prethodilo jednogodišnje zagrijavanje kroz rad na ranije spomenutim filmovima te dvogodišnje razmišljanje o raznim mogućnostima adaptacije Kratkog izleta. Također, tema dinamike unutar grupe mladih, kojom se film bavi, prati me još od mojeg ranijeg filma Blokada (2012), a na neki način se tom temom bave i Pederi (2013) i After the Bubble (2013).

Vrlo kratki izlet, sa snimanja

U Casalborgone smo, za lik Roka, pozvali glumca Mladena Vujčića kojega je Hrvoslava znala iz materijala jednog filma koji je ranije montirala, a koji je i prethodne godine sudjelovao na MonFilmFestu glumeći u filmu Forks & Spoons Dalije Dozet (koja je selektoru festivala i pokazala Cartolinu de Momjan 2). Zvali smo i snimatelja Danka Vučinovića, a nakon nekoliko dana nagovaranja, pred kameru je, kao lik Naratora, odlučio stati i pisac Ante Zlatko Stolica, koji prije nije imao glumačkog iskustva.

Na MonFilmFestu postoji samo nekoliko pravila filmske igre. Svaku filmsku ekipu čini najviše pet članova, gosti su smješteni kod lokalnih obitelji, a sudionici festivala svaku večer zajedno večeraju u kući direktora festivala Giuseppea Selve, gdje se filmovi zadnjega dana i montiraju. Žanrovskih, stilskih ili vremenskih ograničenja nema.

Naša se ekipa zapravo prvi put u cijelosti okupila u Rijeci, na dan kretanja na put. Već drugi dan proveli smo u šetnjama i vožnjama okolicom Casalborgonea tražeći lokacije. Kako nismo imali scenarij, željeli smo za početak naći nekoliko lokacija koje bi odgovarale nekim scenama romana Kratki izlet. Tražili smo šumu u kojoj bismo se mogli izgubiti te kapelicu, crkvicu ili samostan u kojoj bi film završio. Mislim da smo u dva dana obišli sve sakralne objekte u široj okolici. Prvoga smo dana obišli i napušteni tunel.

Navečer smo odabrali kostime za Mladena i Stolu te pregledali Dankove fotografije lokacija, koje je snimio u kvadratnom formatu na svom smartphoneu. Taj nam se kvadratni format fotografija lokacija svidio, pa je to i jedan od razloga zašto smo te večeri donijeli odluku da film snimamo u formatu 4:3, snimajući na Dankov fotoaparat Canon 5D koji izvorno ne snima u tom formatu. Ton je snimala Hrvoslava s opremom koju nam je posudio Boris Mitić (snimač zvuka, pecaljku i bubicu), a tijekom snimanja smo mu uspjeli izgubiti jedan šaraf s pecaljke i zaštitu od vjetra za snimač zvuka. Hvala Borisu na razumijevanju.

Vrlo kratki izlet, sa snimanja

Trećega smo dana započeli snimanje i snimili većinu kadrova u kojima Mladen i Stola danju sami šetaju šumom te kadar u kojem piju vodu iz potoka. Ideja je bila da šetamo šumom i da stanemo svaki put kada naiđemo na mjesto na kojemu bismo mogli snimiti kadar i da likovi jednostavno prođu kroz kadar, spontano izmjenjujući replike. Na Mladenu je bila bubica, s obzirom na to da je njegov lik dominantniji i aktivniji. Iako su oba glumca čitala roman, nijedna izgovorena replika nije bila ranije planirana, nego je rezultat njihova trenutačnog raspoloženja i nadahnuća. Glavna redateljska uputa kojom su se ravnali bila je da bi se trebali ponašati u skladu s vlastitim shvaćanjem romana. Navečer smo, kao i svake sljedeće večeri, svi zajedno pregledavali i komentirali materijale i planirali buduće kadrove.

Kako se u romanu likovi Roka i Naratora izdvoje iz grupe, odlučili smo da ćemo i u kratkom filmu uključiti scenu s grupom, ali koja se neće, za razliku od romana, postupno osipati, nego od koje će se naši likovi iznenada odvojiti. U grupi se, osim Hrvoslave i mene, kao likovi javljaju Fabrizio (selektor festivala), Miguel (glavni glumac u jednom drugom filmu nastalom tijekom festivala) i Federica (djevojka dogradonačelnika Casalborgonea). Kadrovi su snimljeni na dvjema lokacijama u nekoliko sati, a u totalu u kojem se grupa rastaje od Mladena i Stole razgovor se ne čuje, među ostalim i zato što dijalog naturščika ne bi zvučao uvjerljivo.

Sljedećeg dana nismo snimali. Naime, voda koju su Mladen i Stola pili u kadru bila je zagađena i obojica su se otrovali. Cijeli su dan proveli u krevetu, a Stola je iskustvo opisao: "Cijeli dan smo povraćali i srali." Na kraju smo Stoline misli o zagađenoj vodi uvrstili u film u vidu voice-overa. Već idućeg dana nastavili smo snimanje. Prvo smo snimili kadar u voćnjaku, koji je kasnije izabran i kao reprezentativni kadar filma u vidu still framea. Scena u voćnjaku zamišljena je kao svojevrsni nadrealni dio, s obzirom na to da se i prije i nakon nje likovi nalaze u šumi, a ne u pravilnim drvoredima (snimili smo još jednu nadrealnu scenu kada dođu do nekakvog velikog plastičnog bazena i ondje igraju nogomet, ali nju smo ubrzo otpisali). Voćnjak smo slučajno zapazili prvoga dana, tražeći lokacije, a nalazio se blizu kapelice. Navečer smo snimili ulazak u kapelicu i scene šetnje u sumrak, kao i ulazak u razrušenu kuću u blizini, koja nam je predstavljala ulaz u tunel. Zanimljivo je da do toga dana zapravo nismo znali hoćemo li u filmu prikazati što su likovi vidjeli u kapelici ili nećemo. Naime, Hrvoslava je predlagala da scene začudnih freski snimimo u obližnjem svetištu Damanhuru, ali nažalost (ili na sreću) nismo dobili dozvolu za snimanje. To je, dakle, vrlo praktičan razlog zašto se u filmu ne vidi što se točno dogodilo u kapelici. Navečer smo snimili i drugi kadar filma, u kojem Roko nagovara ekipu na kratki izlet, a snimljen je u dvorištu obitelji kod koje smo spavali. Uzgred rečeno, naša se gazdarica bavila restauracijom fresaka.

Zadnjeg dana snimanja snimili smo prvi kadar filma, u kojemu Mladen hoda prema kameri. Na taj tip otvaranja filma, u kojem lik hoda prema kameri, odlučio sam se jer se radi o već provjerenom postupku koji sam koristio u ranijem filmu Natprosječan (2008) pa sam zapravo igrao na sigurno, ne želeći riskirati s novim idejama. U jednoj od kapelica snimili smo i Mladena ispred freski (ali to nije snimljeno u kapelici koju vidimo izvana, ključeve koje nismo uspjeli nabaviti), a na samom kraju snimili smo scenu Stolina izlaska iz tunela do trafo-stanice.

Vrlo kratki izlet, obilazak lokacija

Preostalo nam je manje od dva dana za montažu filma. Posljednja tri dana Stola je razrađivao svoj tekst voice-overa, kombinirajući osobno iskustvo proživljeno u Casalborgoneu te parafrazirajući određene dijelove Šoljanova romana (inače Stoline tekstove možete pratiti na blogu Alkatmer). Nakon puno nećkanja i promišljanja, tek smo na samom kraju odlučili da nećemo u voice-overu spominjati metadijelove, koji bi se referirali na naše osobno iskustvo snimanja filma. Istodobno je Hrve krenula grubo montirati film, najviše se mučeći sa zvukom, budući da su sve lokacije na kojima smo snimali bile u blizini prometnih cesta ili blizu polja s radnim strojevima (zvuk je, dva mjeseca kasnije, u Zagrebu naknadno miksao, dosnimavao i dizajnirao Hrvoje Nikšić u svojem studiju Kramasonik, u povodu projekcije na Zagreb Film Festivalu). Kao zvukove u tunelu rabila je zvukove sa svog računala, koje je koristila u ranijim zvučnim instalacijama, a glas na talijanskome je dio razgovora s talijanskim redateljem Toninom de Bernardijem, koji smo snimili tih dana u Casalborgoneu.

Zadnjega dana sve filmske ekipe zajedno su montirale filmove cijelo popodne i cijelu noć, jer su filmovi trebali biti završeni do deset ujutro sljedećeg dana. Stola je zadnjega dana snimio svoj voice-over. Prvo ga je snimio čitajući svojim normalnim glasom, ali nešto s time nije štimalo, da bi se uskoro dosjetio da bi mogao tekst čitati na još jedan način. Otišao je sam u auto snimati svoj glas i vratio se sa snimkom voice-overa pročitanog visokim, gotovo ženskastim glasom, koji nam se odmah više svidio, pa smo tu snimku i koristili. Sliku smo, mislim, montirali od 17 h do ponoći, zvuk i titlove na talijanski radili smo od ponoći do četiri ujutro, a Danko je usred noći došao napraviti kolor korekciju te smo u zoru stavili film da se eksportira. Nekoliko sati potom, ujutro, film je premijerno prikazan, a isto smo popodne na završnoj svečanosti saznali da smo osvojili prvu nagradu festivala, tj. MacBook Air laptop, koji smo u Zagrebu uspješno unovčili i isplatili si troškove boravka u Italiji.

I evo nekoliko misli za kraj:

• Proces je važniji od rezultata.
• Ograničenja se mogu pokazati kao prednosti.
• Show, don’t tell. Or tell.

Igor Bezinović rođen je u Rijeci 1983. Diplomirao je filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Filmom se bavi profesionalno i amaterski. Režirao je desetak kratkometražnih filmova i dugometražni dokumentarac Blokada. Fragmente o svakodnevici i metafizici objavljuje na Tumblr blogu Lavandin.

Igor Bezinović