RETRO

Samozabavljačkom neobveznošću do međunarodnih nagrada

DVD: Oktavijan Miletić – amaterski filmovi II, Hrvatski državni arhiv, Hrvatska kinoteka, Vizije, Zagreb, 2012.

Povijesna pozicija Oktavijana Miletića (1902–1987) kao prvoga hrvatskoga autora umjetnički zaokruženog, međunarodno konkurentnog filmskog opusa kojem u domaćih suvremenika nije bilo premca, neosporna je i neupitna, no to ipak ne znači da su mu svi filmovi bili besprijekorni i da su uspješno preživjeli famozni test vremena. No neki ipak jesu, i danas se, 80-ak godina nakon nastanka, doimaju draguljčićima koji se bez pardona mogu naći u bilo kojoj retrospektivi tadašnjih celuloidnih dometa.

Dvije godine nakon objave DVD-a Oktavijan Miletić – amaterski filmovi I (Hrvatski državni arhiv, Hrvatska kinoteka, Vizije, 2010) s restauriranim ranim amaterskim filmovima ovoga doajena hrvatske kinematografije, kojega mnogi nazivaju i njenim ocem, snimljenima u razdoblju od 1927. do 1931., svjetlo dana ugledao je i očekivani nastavak Oktavijan Miletić – amaterski filmovi II (Hrvatski državni arhiv, Hrvatska kinoteka, Vizije, 2012), s njegovih devet restauriranih kratkometražnih filmova snimljenih na devetipolmilimetarskoj vrpci, između 1932. i 1937. 

Oktavijan Miletić

O Miletiću se, kao o filmskom zanesenjaku i profesionalcu koji se filmom aktivno, zdušno i sustavno bavio i prije i poslije Drugoga svjetskoga rata, rado, često i opravdano govori s velikom naklonošću. Njegova neodoljiva ljubav prema filmu rođena, vele, još u djetinjstvu uspjela se oživotvoriti ponajviše zahvaljujući činjenici da je Okti, kako su ga mnogi zvali, bio iz imućne obitelji te si je mogao priuštiti bavljenje ovom, većini pojedinaca inače nedostupno skupom igračkom. Miletić je najčešće snimao vlastitom kamerom, potom je filmove sam razvijao i montirao te vlastoručno izrađivao špice i eventualne međunaslove.

Iz ostvarenja s prvog DVD-a (igrani Zagrebački Hollywood, 11 min; Davljenje, 1 min; Smrt maharadže od Daj Mi Mira, 4 min; Provalnik, 4 min; Hotelski tat(ica), 3 min; Kralj Tohu Wabohu je gladan, 5 min; Duh mačevalac, 4 min; Mr. Crockefeller, 5 min; Djevojački pensionat, 3 min; Slijedeći, molim!, 5 min; Kaz mi kiš, 3 min; Skeč, 4 min te dokumentarne bilješke  Saksofonist, 1 min /Miletić svira saksofon/ i Jimmy Lygett, 3 min) koja mahom tek za koju crticu nadilaze razinu kućnoga filma kakav se mogao snimati u ono doba, a koja nisu niti bila namijenjena javnom prikazivanju, poprilično je razaznatljivo da je Miletić izradu filmova uvelike shvaćao kao razbibrigu kojom je zabavljao sebe i svoje društvo. Za razliku od uobičajenog pristupa kućnomu filmu u kojem se prijatelji, poznanici i članovi obitelji snimaju manje-više dokumentarno u svakidašnjim ili iznimnim situacijama, Miletićevi su osmišljeni i izvedeni kao male film(ofil)ske igrarije u kojima se okupljeno društvo provizorno maskira, postavi kakvu priručno improviziranu scenografiju i onda se na ovu ili onu temu igra, baš kao što se igraju djeca.

Oktavijan Miletić –
amaterski filmovi II,
2012.

Opuštena, samozabavljačka neobveznost očituje se među ostalim i u tome što interpreti nerijetko pogledavaju prema kameri kako bi provjerili je li sve u redu, a manjak osjećaja obveze da neprestano budu u liku vidljiv je i iz toga što "glumcima" počesto bježi posve privatan osmijeh. Razinu glume u komediji je o ljubavnom četverokutu Slijedeći, molim! šaljivo adresirao i sam Miletić. Nakon glumčeva krupnoga plana, kao dio filma slijedi međunaslov na kojem piše: "Njegovo lice pokazuje užas, samo što se na filmu to ne vidi." Tom komentaru možemo dodati i opasku da kut pod kojim je rečeni glumac snimljen nije bio najbolje izabran da bi se na njegovu licu vidio ni željeni užas, ni koji drugi izraz.

Teme ovih kratkiša najčešće su oslonjene na zapadnjački krimić, na film detekcije i na motive strave te na melodramsku romantiku, nerijetko s primjesom erotskog naboja. U  kostimografsko-scenografskom ambijentiranju Miletić je posezao za vizualno, pa i pojmovno atraktivnom egzotikom bliskog ili dalekog istoka. Također, gotovo redovit suputnik svakoga filma bio je humor, najčešće dobronamjerno ironijskog ili autoironijskog karaktera, a dramaturgija se obično temeljila na dosjetki, odnosno bila je poentirana takozvanim neočekivanim obratom. Više ili manje, moglo bi se reći, bila je riječ o snimljenom vicu.

U filmovima su glumili, bolje rečeno nastupali, amateri, odnosno naturščici iz Miletićeva društva, poprište događaja malne redovito bio je interijer ili eksterijer Miletićeve vile, a ta su djelca najčešće odražavala duh visokog, dobrostojećeg građanskoga društva, što ih, za današnjeg gledatelja, obogaćuje dodatnom dimenzijom svojevrsnog posrednog svjedočenja o jednom aspektu načina života tadašnje gradske gospode.

Poslovi konzula Dorgena, 1933.

Među četrnaest filmova s DVD-a Oktavijan Miletić – amaterski filmovi I na svoj su način najzanimljiviji Slijedeći, molim!,u zaglavlju nazvan „filmska groteska“, prošaran vickastim stihovanim međunaslovima na njemačkome, urešenima zgodnim karikaturama, koji umalo da poprima obilježja eksperimentalnoga u skoro bezobraznoj (kaurismakijevskoj) jednostavnosti i neposrednosti prikaza ljubavnoga četverokuta u kojem naizgled podatna, a ustvari vrlo samosvjesna žena beskrupulozno erotski-romantično iskorištava trojicu muškaraca i po uporabi  ih, kako se kaže, odbacuje kao krpe te najstariji među ponuđenima Zagrebački Hollywood, ostvarenje ne osobito razgovijetna sadržaja, no iznimno šarmantno u po svoj prilici umjetnički neintencionalnom, posve slobodnom i nekonvencionalnom prelasku iz dokumentarnog prvoga dijela u igrani drugi dio.

Mnoga obilježja te takozvane prve faze Miletićeva filmotvorstva, prisutna su i u sljedećoj, predstavljenoj na DVD-u Amaterski filmovi II. Također je riječ o amaterskim ostvarenjima, proizvedenima mahom u kućnoj radinosti, no Miletić je ovdje autorski zreliji, ambiciozniji i sigurniji. Nemali broj filmova izlazi u javnost, neki od njih dobivaju nagrade na međunarodnim natječajima i festivalima.

Šešir, 1937.

Sanjarska romansa Ah, bješe samo san! (5 min, 1932), nagrađena je na natječaju Photo-Kino-Verlaga u Berlinu. Napetica fantastike Poslovi konzula Dorgena (1933) nagrađena je drugom nagradom na međunarodnome filmskome natječaju u Parizu 1935., ocjenjivačkomu sudu kojemu je predsjedao Louis Lumiere. Šala u duhu njemačkoga ekspresionizma Faust (1934) osvaja drugu nagradu na Sveslavenskome natječaju u Zagrebu (istom na kojem pobjeđuje ovdje ispušten Miletićev parodijski dokumentarac Zagreb u svjetlu velegrada, također iz 1934) i nagradu na Međunarodnome festivalu u Barceloni. Nocturno (1935), snimateljski superiorno djelce ekspresionističke strave s humornom kvakom, nagrađen je Srebrnom medaljom na Venecijanskome festivalu 1936. Navedimo i ostale, nenagrađene filmove: igrani Amadeus Nickelnagel (10 min, 1932), Strah (5 min, 1933) i Šešir (7 min, 1937) te dokumentarni Idila na Jadranu (5 min, 1934) i Đumlin – imitator Chaplina (4 min).

Teme ranijim radovima su približno slični, manje-više trivijalno-neobvezni odrazi motiva preuzetih iz, kako se čini, inozemnih filmova, a možda i iz popularne literature kriminalistike, detekcije i strave kakva se, kao dramaturško pomagalo, i doslovno pojavljuje u primjerice Nocturnu. Prisutni su, dakako, i romantično-erotski kao i humoristično-ironijski motivi, a poprilično je učestao i motiv nadrealnoga, odnosno sna, sanjarenja ili snomorice. Glumci – većinom isti kao i u ranijim filmovima, među kojima se uvelike uspješno profilirao Šime Marov/Mazzura – interpretaciji pristupaju ponešto ozbiljnije. Miletić više pozornosti poklanja rješavanju i izvedbi zahtjevnijih snimateljskih zadataka, posebno uočljivo onima u vezi s osvjetljenjem i ostvarivanjem raznih trikova. Amatersko-entuzijastički duh i dalje je snažno prisutan doživljajni čimbenik, što filmovima istovdobno daje dodatan privlačan čar – jer entuzijazam je zarazan, čak i posredovanjem 80-ak godina staroga filma – ali im često i umanjuje onu uglavnom poželjnu implikaciju autorske ozbiljnosti umjetničkoga djela koja gledatelja nuka da ga apriorno prihvati s primjerenim uvažavanjem.

Miletićev autorski ili redateljski nedostatak ponajprije je taj što filmove ne uspijeva – a možda tome nije niti težio – oplemeniti podtekstualnim značenjem, idejom ili smislom trajnijeg odjeka. On mahom režira samo ono što vidimo. Ispod površine, iza režije radnje, nema gotovo ničega drugoga. Trajanje pojedinih prizora određeno je time koliko treba da bi se prikazao njihov sadržaj, onako kako ga je Miletić namjerio raskadrirati ne bi li upotrijebio repertoar mogućnosti koje mu se sviđaju i umije ih izvesti. Tako primjerice vožnja automobila trgovačkoga putnika u Nocturnu, koja značenjski nije više od vožnje automobilom od jednog mjesta do drugoga, traje nepotrebno dugo, bez drugog razloga doli, da tako kažemo, redateljeva isprobavanja i prezentacije mogućnosti kojima je ovladao, u ovom slučaju simuliranja pokreta.

Druga krupnija Miletićeva redateljska mana, vezana uz prethodno spomenutu, nedovoljna je uravnoteženost u organizaciji cjeline, nedovoljno precizno razlučivanje važnijega od nevažnijega, zbog čega se sama radnja i sadržaj počesto doimaju razmjerno nerazumljivima, a filmovi nerijetko nedovršenima. Zamjerka bi se također mogla uputiti i spomenutoj sklonosti repliciranju motiva iz inozemnoga filmskoga repertoara, što Miletićeva djelca lišava relevantnosti vezane uz podneblje u kojem su nastala.  Stoga iz njegovih filmova malo što možemo dokučiti o životu u Hrvatskoj u to doba. Mada se, ovisno o stajalištu, okrenutost maštarijama i odmaku od stvarnosti, koja i jest jedno od imanentnih svojstava filmotvorstva igranoga roda, može držati i vrlinom te su ovdašnji filmolozi Miletića gdjekad dodatno cijenili upravo zbog toga, smatrajući kako je riječ o dobrodošlom "razbijanju ljušture svekolikog konzervativizma", kako je svojedobno zapisao Zoran Tadić.  

Najuspjelijim filmovima na DVD-u Oktavijan Miletić – amaterski filmovi II doimaju se poetska dokumentarna crtica Idila na Jadranu i igrani Šešir, potonji od hrvatskih kritičara konsenzusno ocijenjen kao Miletićev najbolji prijeratni film.

Idila na Jadranu u majstorski pogođenom poetičnom ključu dočarava klasično-romantičnu ideju ljepota i nevinih užitaka vezanih uz doživljaj mora. Izmjenjujući šire snimke pučine, hridi, neba, oblaka, sunca, s vrsno kadriranim detaljima poput dijelova vremenom i meterološkim okolnostima izgrižene drvene barke, užadi, pjenovitih valića, ljeskanja morske površine i sličnoga, Miletić u crno-bijeloj tehnici iznimno sugestivno hvata i dočarava aromu i okuse mora i soli s idiličnim predznakom. Završnica s porinućem obnovljene drvene brodice u more ne slijedi ionako labavo naznačenu narativnu logiku prvoga dijela koji, naslućuje se, prati izletničko putovanje, no u dojmovnom smislu odlično poentira udivljenje elementarnoj jednostavnosti, neužurbanosti i slobodi priprostog ribarskog života kakvom je doživljava izletnik iz unutrašnjosti. Isto tako, u organizacijsko-pripovjednom smislu, takav naizgled neusmjeren kraj – zarez ili tri točkice umjesto završne točke – poentira ton lirski intuitivnog odmaka od pisanih i nepisanih pravila i zakonitosti dramaturgije.

Miletićev posljednji predratni film, sedmominutni Šešir (na više se mjesta, zanimljivo, navodi da film traje šesnaest minuta, a u opisima se spominje kako mladić bira i kupuje šešir, čega u ovdje ponuđenom filmu nema – nestala scena ili mašta kritičara?) jedini je snimljen na tridesetipetmilimetarskoj vrpci i jedini je film koji je izvorno imao glazbenu pratnju (skladatelja Eduarda Gloza). Kroz fino usklađenu mješavinu duhovitosti i sudbinske zamišljenosti, u promišljeno organiziranoj, a opet šarmantno neuravnoteženoj cjelini, u živom ritmu i s obiljem zaigrano maštovitih i funkcionalnih rješenja te uz dašak Miletiću dragih erotskih insinuacija, Šešir opisuje kratkotrajnu romansu mladića koji je netom kupio novo pokrivalo za glavu. Za njega nepovoljan svršetak ljubavne zgode isprva će mu se činiti tragičnim, no vrijeme će, kako to biva, zaliječiti rane. S novim šeširom na glavi i s drugom djevojkom pod rukom, mladić će posve zaboraviti negdašnji, kratkotrajan i za njega tada tako dramatičan ljubavni očaj. Okrenut sretnoj budućnosti, neće ni prepoznati svoj tadašnji šešir, sada u posjedu prosjaka kojem ubacuje milodar dok sa svojom dragom čaplinovski odlazi vijugavim putem prema svijetlom obzoru.

Oba DVD-a opremljena su prigodnom dvojezičnom knjižicom s informativno-interpretativnim tekstom pročelnice Hrvatske kinoteke Carmen Lhotke i fotografijama Miletića u akciji, a dvojka je dodatno urešena posebno za ovo izdanje skladanom, pretežno klavirskom glazbom Siniše Kolarića koja primjereno prati (ili stvara) ugođaj pokretne slike, kao i prilogom u kojem se zorno vidi kako je slika izgledala prije restauracije, a kako izgleda nakon nje.      

Janko Heidl