ZAUSTAVLJENI POKRET

Mladi hrvatski crtači kao vrhunski hollywoodski dizajneri

Uz filmske izložbe: Federico Fellini: Hommage redatelju, crtaču i gurmanu, Treći čovjek u posjetu Trećoj ženi, Izađi iz ladice – izloži se i Iz zbirke popratnog filmskog gradiva Hrvatskog filmskog arhiva

Program "Hommage redatelju, crtaču i gurmanu" posvećen Federicu Felliniju, u organizaciji Talijanskog instituta za kulturu, u sklopu kojeg se svake srijede od 29. siječnja do 5. ožujka 2014. na programu kina Europa prikazivao po jedan Fellinijev film, pratila je i izložba crteža slavnog redatelja u atriju kina koja je, međutim, ubrzo nakon otvaranja preseljena u prostor Talijanskog instituta. Izložba se sastojala od dvadesetak reprodukcija crteža na papiru, na ubrusima te crteža iz Fellinijeve Knjige snova. Izložba je i putovala Hrvatskom te su je u kinu Urania mogli vidjeti Osječani, u Zlatnim vratima Splićani, a u Art-kinu Croatia Riječani.  

Nekoliko početnih crteža na papiru, poput skice za seljačku kuću u Amarcordu i reklame za majonezu, bilo je dobar uvod u autorovo crtačko umijeće i specifičan humor. Nadalje, skice tintom na ubrusima s Normom (vjerojatno je riječ o britanskoj glumici Normi West poznatoj iz filma I brod dalje plovi) u "glavnoj ulozi" odaju Fellinijev brzopotezni vic u kombinaciji trenutka i karaktera: ona je, s licem lavice, portretirana s nožem i vilicom, zatim kako nabada Tonina (Guerru?) na vilicu ili pak u tijelu lavice pruža pandže i izgovara "njam" prema snuždenom liku (Felliniju?). Najveći broj izložaka bio je iz postumno objavljene Knjige snova, koja sadrži crteže i bilješke sabrane od 1960-ih nadalje, te konceptualizira Fellinijev osobni svijet: onirički maštovit, izražen kroz nadrealistički prikaz i vrlo dobru crtačku vještinu. Ti crteži, često popraćeni detaljnim opisima, prikazuju redatelja kako, primjerice, objeduje s Jungom (čiji su koncepti prilično utjecali na Fellinijev rad) s kojim dijeli istu špagetu, a na mnogima su prisutni i njegovi stalni lajtmotivi poput likova golemih žena. Fellini se često samoironizira kao crna silueta ili monokromna pojava u "šarenom". U crtežima nailazimo na teme i motive sukladnog mu filmskoga svijeta, poput buržoaske dekadencije, bizarne seksualnosti i nostalgije za dječaštvom (pogotovo kroz fascinaciju cirkusom i klaunovima). Kroz satiru i apsurd, a na psihoanalitičkome tragu promišljanja Fellinijeva umjetničkoga rada kao neraskidiva amalgama (ne nužno autobiografskih) sjećanja, snova i lucidnih fantazija, formira se začudan i kompaktan svijet koji se pak "ne čudi" samom sebi. Izložene reprodukcije programatski su nadopunile sliku talijanskog autora kao iznimnog karikaturista i humorista, majstora gegova, dijaloga, situacija i karaktera, te britkog satiričara. Doduše, sama izložba je mogla biti promišljenija od nasumične "gurmanske" asocijativnosti, te trebala ostati u kinu Europa, jer je u Talijanskom institutu bila izmještena s obzirom na filmove i, k tome, nemušto namještena. "Koje nesretno veselje", kazao bi Fellini.

Crtež Federica Fellinija

Tijekom veljače moglo se u atriju dvorane kina Tuškanac razgledati izložbu Treći čovjek u posjeti Trećoj ženi koju je organizirao HFS u suradnji s bečkim Muzejom Trećeg čovjeka uz  partnerstvo Muzeja grada Zagreba, Austrijskoga kulturnoga foruma, Hrvatsku i Jugoslavensku kinoteku). Pretpriča ove izložbe kreće prije nekoliko godina slučajnim posjetom Vladimira Kleščića, montažera Tadićeva filma Muzeju Trećeg čovjeka, nakon čega je 2012. mala gostujuća izložba Treća žena postala dio toga muzejskoga postava: izloženi su plakat, foršpan, partitura i scenarij. Dvodnevnim projekcijama i izložbom bečki muzej uzvratio je posjet. Samo otvaranje imalo je neobičan koncept, započet projekcijom Trećega čovjeka Carola Reeda, nakon čega je izložba otvorena uz kratki koncert na citri, izvedbom poznate glazbene teme Antona Karasa, da bi se nastavilo projekcijom Treće žene Zorana Tadića. Sljedeći dan program se ponovio obrnutom redom projekcija filmova.

Redoslijedom se na izložbi prvo pokušalo predočiti paralelu između gradova, koju je Tadić povukao s Reedovim klasikom. Izložene su fotografije iz prvoga desetljeća poslijeratnog Beča, na kojima dominiraju vojne smotre i ruševine, naspram fotografija Zagreba iz 1991. i 1995., kad je grad bio bombardiran. Ostatak izložbe oslanja se na zrcaljenje koncepta filmova, što je doduše bio i jedini koncept. Najzanimljiviji dio, osim originalne drvene klape iz Treće žene, bile su iznimne fotografije sa snimanja Trećega čovjeka i izvrsne crno-bijele fotografije Zorana Tadića koji obilazi lokacije za snimanje, čime se dobiva dojam bliske povezanosti stvarnosti snimanja s filmskim svjetovima Šteta je što se u osmišljavanju koncepta izložbe i u njezinoj multimedijalnosti nije otišlo dalje od prezentacije popratnog sadržaja filmskim događajima, osobito zato što je izložba trajala još tjednima nakon projekcija. Primjerice uvidio sam koliko su konteksti manje usporedivi nego što se to isprva čini  automatiziranim naglašavanjem sličnosti između filmova i uvjeta njihova stvaranja. Nadalje, za tako malen i jednostavan postav bilo je dosta tehničkih propusta, poput ponavljanja odlomaka i odrezanih dijelova tekstova, zatim filmskih plakata u višestruko umanjenim formatima, kao i naslovljenih izložaka kojih nije ni bilo, a što se sve lako moglo izbjeći. No sama izložba je dobar argument za češće korištenje atrija kina kao prostora upotpunjivanja filmskih programa.

Goran Trbuljak i Zoran Tadić na snimanju Treće žene

Pod sloganom Izađi iz ladice – izloži se, prošlogodišnjim su natječajem MUGI (Mladi u galeriji izlažu) pozvani mladi i možda budući vizualni umjetnici u dobi od 15 do 25 godina iz Varaždinske, Međimurske, Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke i Bjelovarsko-bilogorske županije da, kroz pet do deset radova u dvodimenzionalnome mediju (crtež, slika, fotografija, kolaž...), daju svoje viđenje jedne od četiriju ponuđenih filmskih tema: Marilyn Monroe – ikona 20. stoljeća, Alfred Hitchcock – lik i djelo, film noir – atmosfera ili filmski plakat za SF-film – za film/filmove koji postoje ili koje zamišljaju. Cilj toga regionalnog natječaja bio je potaknuti mlade autore iz pet susjednih županija da multidisciplinarnim pristupom izraze svoju fascinaciju filmom i vizualnim umjetnostima. Pedagoški odjel MSU-a, u suradnji s organizatorima Filmsko-kreativnim studiom VANIMA i Galerijskim centrom Varaždin te uz potporu Grada Varaždina, odlučili su rezultate toga natječaja izložiti od 31. siječnja do 16. veljače 2014. u predvorju i Školici Muzeja suvremene umjetnosti te i tako poduprijeti vizualni izričaj mladih i ohrabriti ih na javni istup.

Martina Stipan, Marina Šafarić, Tim Verteri (skupina učenika) i Mihael Bađun, čiji su radovi odabrani za izlaganje, prvo su nagrađeni samostalnom izložbom u predvorju kina Galerije u Varaždinu u trajanju od mjesec dana, dok su u MSU trebali biti izloženi radovi jednoga od četvero mladih umjetnika. Budući da je kvaliteta radova bila ujednačena, selektori su odlučili nagraditi sve izlaganjem u MSU, odabravši njihove najbolje radove.

Interpretacija Hitchcocka na MUGI-ju

S obzirom na viđeno, mora se priznati iznimna zrelost i promišljenost pristupa kod mladih umjetnika. Pojedincima su filmske teme poslužile kao poticaj za iskušavanje različitih tehnika i stilova crtanja, a filmska je ikonografija korištena kako bi se pop-kulturalni sadržaj značenjski vizualizirao. Neki od tih radova su specifično humoristični, poput Hitchcocka koji je prestravljeno utopljen u jatu ptica ili pak sjedi u redateljskom stolcu usred Varaždina, i sasvim odgovaraju poznatom samoironičnom karakteru redatelja. Vrlo je dojmljiva bila i serija radova SF-tematike, napravljenih tehnikom digitalnog dizajna. Nije riječ o pustom kopiranju poznatih scena, već o vlastitu autorskom svijetu koji su žanrovski filmovi potaknuli. Da ne znam, pretpostavio bih da su to radovi nekog vrhunskog hollywoodskog SF-set dizajnera. Serijom crno-bijelih fotografija uspješno su pak inscenirane parafraze filmnoirovskog sentimenta, vrlo zorno skrenuvši pozornost na to koliko su poziranje protagonista i statičnost prikazanoga, tj. pojedinačne fotografije ključan element ikonizacije toga filmskoga svijeta.

U svakom slučaju, mladi su autori MUGI-ja definitivno zaslužili svu pozornost.

Plakat izložbe u Hrvatskom državnom arhivu

U povodu 35. obljetnice osnivanja nacionalne filmske kinoteke od 19. svibnja do 6. lipnja u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postavljena je izložba "Iz zbirke popratnog filmskog gradiva Hrvatskog filmskog arhiva". Cilj izložbe bio je minimumom fotografija, kratkim popratnim tekstovima i s nešto originalnog pratećeg materijala informirati i upozoriti na filmsko "blago" koje Arhiv čuva. Kako je pisalo u najavi: "Tijekom nekoliko desetljeća rada stvorena je bogata zbirka čija je glavna zadaća istraživačima i zaljubljenicima u filmsko stvaralaštvo otkriti više o povijesti hrvatskog filma, okolnostima u kojima su nastajala neka antologijska filmska djela te različitim preprekama i izazovima s kojima su se autori susretali. Izložba ovih odabranih dokumenata i predmeta iz Zbirke popratnog filmskog gradiva Hrvatskog filmskog arhiva prilika je da se na poseban način upoznamo s aspektima procesa stvaranja filmske umjetnosti koji često ostaju izvan fokusa."

U praksi, izložba je bila podijeljena na glavne sekcije unutar velikih staklenih okvira na zidovima: Nagrade, Filmski plakati, Press-clipping, Prospekti, Pisana dokumentacija i Fotografije. Tako se moglo saznati da Arhiv čuva oko 128 tisuća (!) fotografija, od kojih su posebno zanimljive one "radne", zatim oko 13 800 novinskih isječaka, te gotovo 43 000 filmskih plakata. Onaj tko bi se pak krenuo baviti pisanom dokumentacijom Arhiva, mogao bi primjerice iz osobnih pisama Kreše Golika otkriti koliko je redatelj bio blizu snimanju filma u SAD-u.

Izvan tih sekcija mogla se pogledati još jedna serija (ne pretjerano povezanih) fotografija, zatim originalni crtež iz iznimnog animiranoga filma Maska crvene smrti (Ranitović/Štalter, 1970) te skice kostima za Der Kommandant i skice scenografije za Cestu dugu godinu dana. U središnjoj stolnoj vitrini bili su smješteni izlošci vezani uz film Tko pjeva zlo ne misli: nekoliko fotografija iz filma, promotivni katalog, prospekt na engleskome, pozivnice i dr. Zasigurno najzanimljiviji izložak bila je knjiga snimanja prepuna Golikovih ručnih ispravaka, napomena i komentara, a koja daje dodatnu dimenziju autorovu radnom procesu i osobnom humoru. Iako je bilo zadovoljstvo vidjeti i pročitati otvorene stranice, to je ipak dokument koji bi se trebao listati, barem u nekoj reprodukciji. A koliko sam shvatio, poziv u Arhiv je otvoren.

Nino Kovačić