ZAUSTAVLJENI POKRET

Zoran Tadić ostvario je nemoguće

Uz događaj i izložbu Treći čovjek u posjeti Trećoj ženi u kinu Tuškanac (Zagreb, 4.-–22. veljače 2014)

U zagrebačkome kinu Tuškancu 4–22. veljače 2014. održana je izložba Treći čovjek u posjeti Trećoj ženi. Riječ je, dakako, o klasičnom ostvarenju Treći čovjek (1949) u režiji Carola Reeda i njegovoj hrvatskoj preradi Trećoj ženi (1997) Zorana Tadića. U rujnu 2012. dio ekipe filma Treća žena bio je u jednodnevnom posjetu Muzeju Treći čovjek/Dritte Mann Museum u Beču i otad dio postava toga muzeja, utemeljenog 2005., čini i mala izložba Treća žena. U ovom, svojevrsnom uzvratnom posjetu u Zagrebu su gostovali utemeljitelji Muzeja Trećega čovjeka Gerhard Strassgschwandtner i Karin Hofler.

Program otvaranja, 4. veljače 2014:

18 h
- projekcija filma Treći čovjek (The Third Man, Carol Reed, V. Britanija/SAD, 1949)
- koncert na citri, Ivan Zupanc
- otvorenje izložbe uz najavu Vere Robić-Škarice iz HFS-a, Gerharda Strassgschwandtnera, ravnatelja Austrijskoga kulturnoga foruma u Zagrebu Georga Christiana Lacka i članove filmske ekipe Treće žene, glumice Almu Pricu, Veru Zimu i Gordanu Gadžić, snimatelja Gorana Trbuljaka, montažera Vladimira Kleščića te skladatelja Vanju Lisaka koji je potom na pijaninu odsvirao temu iz filma

21 h
- projekcija filma Treća žena (Hrvatska, Zoran Tadić, 1997)

Treći čovjek, Carol Reed, 1949.

Vera Robić-Škarica: Kao što iza Trećega čovjeka stoji Carol Reed, a iza Treće žene Zoran Tadić, iza Muzeja Trećega čovjeka u Beču stoje Gerhard Strassgschwandtner i Karin Hofler. Nažalost, mi u Zagrebu nemamo filmski muzej i možda ovo večeras bude to zrnce koje će nekoga pokrenuti da i mi dobijemo svoju Karin i svog Gerharda koji su pokrenuli filmski muzej Treći čovjek, u  jednom dijelu kojega stanuje naša Treća žena.

To me dvoje ljudi oduševilo, jer su bez veće potpore grada Beča u koji su zaljubljeni, a to se vidi kad posjetite njihov muzej, i bez veće potpore države, napravili fascinantno mjesto u kojem se osjećate fenomenalno i iz kojeg vam je teško izići. Mi, nažalost, nismo filmski muzej, mi smo filmska dvorana i za ovu prigodu nismo ovamo mogli preseliti eksponate iz Beča. Za to bismo trebali posuditi prostor od nekog  muzeja u gradu Zagrebu. No gospoda su nam pripremila fotodokumentaciju izloženu u šesnaest fotookvira koji podsjećaju na filmske plakate. Oni su vodič kroz ono što jednoga dana, kad navratite u Beč, možete posjetiti. Rekla bih, obavezno posjetiti. Nadam se da među vama ima onih koji će pomoći ideji da i naš grad i naša država jednoga dana dobiju filmski muzej, da u njega smjestimo naše treće žene i mnogo toga što se čuva privatno u kućama autora, kao i dio onoga što možete danas naći izloženo u ovom našem prostoru, ispod stakla na stolovima, a što su nam omogućila djeca Zorana Tadića, Tena i Tadija. Hvala im. Predajem mikrofon g. Gerhardu.

Gerhard Strassgschwandtner: Dobra večer! Zovem se Gerhard i zajedno sa suprugom Karin sam u Beču osnovao muzej posvećen ovom velikom filmu koji smo upravo vidjeli – dvanaest soba, 2200 izloženih eksponata. Film Treći čovjek nije bio popularan u Beču. Nije teško pretpostaviti da Bečani nisu željeli gledati to što se u filmu može vidjeti: razrušen grad, crnu burzu, ucjenjivače, prevarante. Film je, dakle, snimljen u Beču, ali ne za nas Bečane. Snimljen je u međunarodnoj produkciji, a i većina posjetitelja našeg muzeja su stranci. Nerijetko sjednemo s našim posjetiteljima i s našim prijateljma i razgovaramo o koječemu vezanome uz taj film, među ostalim i o tome kako bi bilo nemoguće snimiti remake, novu inačicu klasika kinematografije kao što je Treći čovjek. Nemoguće! Među ostalim zato što je nemoguće imati takvu scenografiju, takve lokacije koje su, uz ostalo, omogućile fantastičnu kompoziciju slike... I što se dogodilo prije otprilike osam godina? U naš muzej došla je hrvatska novinarka i rekla nam kako bi kupila suvenir za svog oca koji obožava film Treći čovjek. Usput nam je rekla da postoji prerada filma, snimljena u Hrvatskoj, u režiji kultnog hrvatskog redatelja Zorana Tadića! To nam je zvučalo nevjerojatno! Nekoliko mjeseci poslije poslala nam je kopiju filma na DVD-u. Karen i ja bili smo zapanjeni, jer se pokazalo da je moguće ostvariti remake Trećega čovjeka. Zoran Tadić je to učinio. Smjestio je radnju u 1991., u Zagreb za Domovinskoga rata. Izvrsna ideja! Nazvao ga je Treća žena, zato što je većina muških likova iz Trećega čovjeka ovdje zamijenjena ženskim likovima. Briljantna zamisao! A na kraju, iznenađenje!

Treća žena, Zoran Tadić, 1997.

Pomislili smo: budući da je film uistinu sjajan, moramo i u Hrvatskoj napraviti nešto na tragu onoga što smo napravili u Beču, neku vrstu promidžbe filma. Upoznali smo neke ljude koji su sudjelovali u stvaranju Treće žene, npr. montažera Vladimira Kleščića, i oni su nas prije otprilike godinu i pol, s mnogim glumcima iz filma i članovima ekipe, posjetili u Beču. Prvo smo u bečkom Burgkinu gledali Treću ženu, bio je to velik događaj. Nakon toga  smo obišli bečku kanalizaciju koja je otprije nekoliko godina otvorena za javnost preko ljeta, tu smo posjetili dijelove podzemlja u kojem je sniman Treći čovjek, a potom smo svi zajedno otšili do našeg muzeja i tako zaokružili taj veliki dan.

Pomislili smo kako bismo i u Zagrebu mogli ostvariti nešto slično. Za ovu smo večer osmislili ovu malu izložbu koju možete vidjeti u predvorju, a u prizemlju se s DVD-a projicira snimka hrvatskoga posjeta Beču. To je partnerski projekt kojemu je namjera promovirati ova dva filma. I nadam se da će biti moguće, možda već večeras. Mislim da vam film nije osobito poznat, jer u Hrvatskoj leži u zapećku, posve je skriven, a vjerujem da je riječ o vrhunskom djelu hrvatske kinematografije. Možda je moguće na njega svratiti malo više pozornosti, naći mu bolje mjesto u hrvatskoj filmskoj povijesti. Tome se Karin i ja nadamo, to nam je cilj. Hvala vam što ste došli.

Georg Christian Lack: Cijenjene dame i  gospodo, kao direktora Austrijskoga kulturnoga foruma u Zagrebu i suorganizatora ove posebne filmske večeri, veseli me da vas mogu pozdraviti u kinu Tuškancu. Treći čovjek danas posjećuje Treću ženu. Dva izvanredna filma, dvije vrlo dojmljive priče i dvoje izvrsnih glavnih glumaca u jednoj večeri. Orson Welles susreće Almu Pricu, a poslijeratni Beč susreće Zagreb tijekom Domovinskoga rata.

Nema puno međunarodno slavnih filmova koji su tako tijesno povezani s Bečom kao što je to Treći čovjek Carola Reeda. Riječ je o pravome filmskome klasiku s nezaboravnom glazbenom temom Harryja Limea koju je skladao i na citri je odsvirao Anton Karas i koja je postala klasikom u svijetu filmske glazbe. Britanski filmski institut izabrao je film kao najbolji britanski film svih vremena, a smješten je u poslijeratni Beč kakav je danas teško zamisliti. Siv, razrušen ratom, grad crnoburzijanaca i špijuna, Beč 1945. je, da tako kažemo, idealno prizorište za tu izvanrednu napeticu koja je vratila Beč na međunarodnu kinematografsku mapu svega nekoliko godina po svršetku Drugoga svjetskoga rata. Kao što vam je poznato, mnogi od vas često dolaze u Beč, Beč se otad, od vremena Trećega čovjeka posve promijenio, no film je ostao ikona. Iz današnje se perspektve može reći da je riječ o ikoničkome filmu, gotovo historijskome i koji do današnjega dana privlači pozornost stranaca koji dolaze u Beč.

Oba su filma bila zajedno prikazana prije dvije godine u Beču. Drago mi je da se nakon posjeta Beču uzvraća posjet Zagrebu te koristim prigodu srdačno zahvaliti Hrvatskomu filmskomu savezu i Muzeju Treći čovjek na uspješnoj suradnji. Pozivam vas da razgledate izložbu koja će vam dočarati doživljaje iz filmova. Hvala lijepa.

Alma Prica: Dobra večer svima prisutnima u ime filmske ekipe Treće žene. Lijepo je i neugodno dobiti aplauz, a da ga zapravo ničime nisi zaslužio – glumci obično dobiju aplauz na kraju. Ali ova lijepa večer je trenutak da se prisjetimo i onih koji nažalost više nisu s nama, naše kolegice Ene Begović i redatelja filma Treća žena Zorana Tadića, zvanog Cici, predivnog i svima nam bliskog čovjeka, više nego redatelja, čovjeka koji nedostaje i kinematografiji i studentima i nama glumcima. No tu je njegova obitelj, tu su njegova djeca Tena i Tadija koji će nastaviti njegov put, krenuli su kazališno-filmskim stopama.

Nećemo ništa govoriti o filmu, on će reći sve sam za sebe. Bilo je davno, bilo je lijepo, pozdravljamo i naše prijatelje iz Beča, Karin i Gerharda. Posjetili smo njihov muzej koji čuva uspomene vezane uz film Treći čovjek, a mi smo ovdje uspomene iz Treće žene. Hvala vam lijepa što ste došli i nadamo se da ćete, bez obzira na njegovu mračnu i neveselu tematiku, provesti lijepu večer uz film. Već je prikazan Treći čovjek, a žene su ipak na kraju.

Vanja Lisak: Hvala vam, ja sam Vanja Lisak, skladao sam glazbu za taj film. To je bilo veliko zadovoljstvo, pogotovo zato što sam to radio sa Zoranom koji je bio moj školski drug. Tko ne zna, kompozitor uvijek nastrada kad se radi film, jer dok se sve ne snimi i smontira, kompozitor ne radi ništa. A onda, kad je sve smontirano, dobiješ deset dana da složiš glazbu za film. Barem je tako bilo u ovom slučaju. Sad ću vam malo improvizirati glavnu temu iz filma i želim vam da se lijepo provedete.

*** ***