SJEĆANJE NA IVANA LADISLAVA GALETU (1947–2014)

Molim, ne brisati

Komemoracija Ivanu Ladislavu Galeti održana je 10. siječnja 2014. u kinu Tuškancu. Zapisali smo oproštajne riječi kolega, suradnika i prijatelja.

Leonida Kovač: Gledajući film Deep End Art No. 1 pokušavala sam sjetiti se kada sam prvi i kada sam posljednji put vidjela i susrela se s Ladislavom Galetom. I u ovom filmu koji nipošto ne govori o kraju, Galeta nam je još jednom prispodobio figuru uroboros. Mislim da je to nešto čime se konstantno bavio. 

Prvi put sam Galetu vidjela u Multimedijskom centru kada sam došla iz maloga grada na obali na studij u Zagrebu i netko mi je rekao da se tamo zbiva nešto jako dobro. Potom sam vidjela markantnog muškarca odjevenog u običnu komandosicu i crne visoke kožne čizme, od kojeg sam prvi put čula što je to eksperimentalni film. Kod Galete, u Multimedijskom centru vidjela sam..., ne, ne bih rekla da sam vidjela, nego sam naslutila onaj impuls koji mi je kasnije odredio život. Pokušavajući sjetiti se kada sam zadnji put vidjela Galetu, nisam se mogla odlučiti je li to bilo sinoć u repriznom prikazivanju emisije Drugi format u kojoj je Galeta gostovao 2010.  ili je to bilo, ne znam, prije nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci kada sam ga vidjela iz auta, vozeći se Medulićevom ulicom prema Ilici, a Galeta je hodao Ilicom u smjeru zapada. Na neki čudan način radilo se o perspektivi kojom se Galeta cijeli život bavio. Ako je, kao što nas uče, invencija renesansne linearne perspektive doista početak europske modernosti, Galeta nas je učio ne vidjeti, ne gledati, nego uvidjeti relativnost značenja pojma modernosti, pojma suvremenosti i uopće pojma vremena. Za Galetu je perspektiva bila simultanost – ja bih se usudila tako reći, nadam se da ne govorim posve pogrešno, da mi neće zamjeriti – dakle, za Galetu je perspektiva bila mogućnost simultanosti viđenja iz mnogostrukih očišta. Isto tako, vrijeme je bilo simultanost postojanja. Istodobna egzistencija različitih i dijakronih događaja u istom prostoru.

Kada sam zadnji put vidjela Galetu, on se kretao prema zapadu, dakle, u smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je utemeljio odsjek za nove medije. Znala sam tada, prije nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci, kad sam ga vidjela, ne znajući da je bolestan, kad sam ga vidjela s distance, da Galeta ne ide na Akademiju. Otamo je birokratskom brutalnošću uklonjen prije nepune dvije godine. Kada sam prekjučer, na vijest o Galetinoj smrti, ušla u predavaonicu u kojoj smo predavali i on i ja, rasklopila sam starinsku školsku ploču nadajući se da u njeznoj unutrašnjosti još uvijek postoji neki od Galetinih crteža. Naravno, nije ga bilo. Kad je Galeta penzioniran, više od 300 studenata i studentica ne samo Akademije likovnih umjetnosti na kojoj je predavao nego i svih zagrebačkih akademija i različitih zagrebačkih fakulteta potpisalo je peticiju koju su uputili rektoru Sveučilišta, Ministarstvu znanosti, predsjednicima Republike i Vlade, zahtijevajući da se njihov profesor Galeta ne penzionira. Mislim da to dovoljno govori o važnosti Ladislava Galete.

Bez ikakve ograde nazvala bih Galetu starim majstorom. Prisjećajući se pritom njegovih glasovitih ploča, školskih ploča, iscrtanih školskih ploča koje su nestale, premda je Galeta običavao pri završetku pojedinog svog predavanja uz crtež  na ploči napisati: Molim, ne brisati, jer je na istome tom nacrtanome sljedeći školski sat nastavljao crtati. Dakle, sadržaji su istodobno postojali na istome mjestu i jedan drugomu nisu smetali. I time je Galeta pred nas postavio pitanje i naučio nas da uvidimo da stvari i vremena mogu koegzistirati na istome mjestu u istome trenutku. Dakle, tih crteža, tih Galetinih ploča nije više bilo. Međutim, one sigurno negdje postoje.

Kad se zadubimo u te crteže i pogledamo ih, one će nas asocirati na sve ono što znamo iz djela velikih majstora. Primjerice, naći ćemo u njemu i Dürerov magični kvadrat, naći ćemo u njemu i Newtonovu alkemiju, jer Galeta je poput Newtona bio alkemičar, istraživač, onaj koji je tragao, tražio, pronalazio mudrost. Pročitala sam možda najbolju studiju o Dürerovoj Melankoliji iz pera jednoga znanstvenika, fizičara, jednoga od ključnh istraživača u polju kvantne teorije, koji je Dürerov značaj sagledavao u kontekstu njegova bavljenja deskriptivnom geometrijom. Tu vrstu mudrosti tražio je i Galeta.

Ne znam što bih vam još rekla. Samo, ako to nije posve besmisleno, zahvaliti Galeti što sam ga poznavala.

Leonida Kovač