NOVE KNJIGE

Mislilačka sloboda

Ante Peterlić: Iz povijesti hrvatske filmologije i filma, Leykam International, Zagreb, 2012.

Doajen hrvatske filmologije Ante Peterlić (1936–2007) za života je objavio pet samostalnih knjiga, jednu zajedničku s Vjekoslavom Majcenom te je bio glavni urednik Filmske enciklopedije. Iz povijesti hrvatske filmologije i filma treća je knjiga s njegovim potpisom objavljena nakon njegove smrti, a u njoj su prikupljeni prethodno objavljeni tekstovi koji se, kako naslov knjige jasno kaže, bave djelima ljudi od pera i ljudi od kamere, odnosno režije, u povijesti hrvatske kinematografije.

Kao i uvijek kad je posrijedi Peterlićev rad, i ovom je prigodom riječ o prvorazrednoj filmskoj literaturi, kako u smislu stručnosti tako i u smislu čitljivosti. Jer Peterlić je dobar dio, da tako kažemo, poklonika pridobio upravo time što je svoje oštroumne znanstvene opservacije uvijek umio oblikovati u lako razumljivo štivo gotovo beletrističke čitljivosti. A s obzirom na nemalu prožetost vrsnih analiza, sinteza i zapažanja humorom, ponajviše onim prigušeno ironična karaktera, Peterlićevo štivo nerijetko ostavlja dojam zabavnosti, gdjekad čak i nasmijava. U ovoj ćemo knjizi takav  posebno zabavan primjer naći u tekstu o dokumentarnom opusu Rudolfa Sremca, kad Peterlić naslov Sremčeva debija Koraljari i spužvari (1947) proglašava pastoralnim u odnosu na tadašnju, u duhu favorizirane tendencije socijalističkog realizma prevladavajuću, sklonost imenovanja dokumentaraca naslovima kao što su Cement, Pegavac je harao, Brčko – Banovići, Drugi kongres narodne omladine Srbije ili Prvi maj 1947. godine, kako su se zvali oni snimljeni neposredno prije i poslije Sremčeva.

Šaljivost, međutim, nije prevladavajući ton Peterlićeva pisma, ona je tek dobrodošao usputni pratitelj zadubljenog, znalačkog i inventivnog istraživanja, a pristojna diskrecija kojom dozira duhovitost odlika je od koje autor ne odstupa ni kada kudi, ni kada hvali. Sposobnost smisleno i sadržajno jasnog i argumentiranog, ali malokad grubo izravnog, oštrog ili isključivog isticanja visokih ili niskih dometa nekog djela, još je jedna od uzoritih, divljenja vrijednih vrlina Peterlićeva pismenog izražavanja.

No što konkretno nalazimo u knjizi Iz povijesti hrvatske filmologije i filma? Njezin prvi, nešto kraći dio nudi sedam tekstova što se osvrću na poneke svjetlije primjere pisane riječi, odnosno na objavljena mišljenja o filmu kritičkog i teorijskog karaktera, nastala u iznimno dugotrajnom pionirskom razdoblju hrvatske kinematografije i filmologije. U pet od tih sedam tekstova, Peterlić se osvrće se na malobrojna djela autora koji su između dvaju svjetskih ratova te nakon Drugoga svjetskoga rata iznosili pozitivno i stručno mišljenje o filmskoj umjetnosti na koju se u nas vrlo dugo, čak do kraja 1960-ih, kako veli, među većinom intelektualaca gledalo svisoka te je se ponajprije doživljavalo kao grobara kazališta. Budući da je Hrvatska oduvijek, osim u pitanju prve održane filmske projekcije, zaostajala za svijetom u pogledu razvoja filma, naše pionire, smatra Peterlić, valja poštovati možda i više nego one u zemljama u kojima ih je bilo puno i u kojima je njihovo djelovanje nailazilo na znatno življi odjek.

H-8, N. Tanhofer, 1958.

Među onima koji su o filmu pisali promišljeno i nadahnuto, izvan površnog vladajućeg kalupa, bili su književnici Milutin Cihlar-Nehajev, Ranko Marinković i Ljubomir Maraković te povjesničar književnosti Ivo Hergešić. Marinkovićevi, Marakovićevi i Hergešićevi tekstovi – premda ih nije bilo puno, jer su nastajali u vrijeme kada je pisanje o filmu, takozvanoj "ispraznoj sajamskoj razbibrizi", u nekim krugovima znalo predstavljati i sramotu – prema Peterlićevu mišljenju dosežu iznimne domete, ne samo za ono doba.

Intelektualno svestrani Hergešić u svom je tekstu O filmskoj poetici,objavljenom u Obzoru 1929, razvio teorije vrlo slične onima koje će resiti vrhunsku i svjetski utjecajnu teorijsku knjigu Film kao umjetnost njemačkog filmologa Rudolfa Arnheima, objavljenu tri godine poslije! Tekst Ranka Marinkovića iz 1951, veli, obiluje iznimnim temama i idejama koje su tada, a neke čak i na početku 21. stoljeća, bile i ostale strane našim opservatorima filma. Jedan je tekst posvećen Peterlićevu bliskom, prerano preminulom prijatelju, među ostalim i filmskom kritičaru Hrvoju Lisinskom, autoru nekoliko tekstova antologijske vrijednosti u hrvatskoj filmskoj kritici, do danas – odnosno do 1997. kad je tekst o Lisinskom napisan – nedosegnutih s obzirom na zrelost raščlambe problema koji je u podlozi sadržaja filma. Jedan se tekst zdušno bavi skromnim recima što ih je filmu posvetila nedovršena Hrvatska enciklopedija objavljena za Drugoga svjetskoga rata, a  najosebujnijim u tom odsječku doima se tekst Dnevnici Miroslava Krleže i film u kojem Peterlić marljivo proučava petotomne Krležine Dnevnike ne bi li u njima pronašao ključ za razumijevanje odnosa ovoga po mnogim mišljenjima najvećega hrvatskoga pisca 20. stoljeća prema filmu. Poznato je da Krleža za film nije osobito mario – prema Peterlićevoj spekulaciji smetala ga je vulgarno populistička, površno eskapistička dimenzija filma, a Krleža je i sam zapisao da mu se film dugo nije činio značajnijim od  tek "opisnog slikovnog sredstva". U skladu s time, Krleža u Dnevnicima o filmu ne piše ni često ni opširno, spominje ga tek mjestimično i usputno. Ipak, kroz taj će tekst Peterlić oblikovati "uzbudljivu detektivsku priču i sjajan portret kultne osobe naše kulture", kako u uvodniku piše urednik knjige Nikica Gilić. K tome i ponuditi izvrstan primjer  nenametljivo navijačkog promoviranja i afirmiranja filmske umjetnosti u krugovima koji za nju možda i nisu pretjerano zainteresirani. Tekst je, naime, napisan za znanstveni skup Hrvatska književnost prema europskim /emisija i recepcija/ 1940–1970. i prožet je mnogobrojnim filmskim asocijacijama koje Krleži možda uopće nisu bile na pameti. Primjerice dotičući se nekog Krležina spomena kavane Corso, Peterlić neće propustiti pridodati kako su se u istoj kavani 1960-ih sastajali hrvatski filmski kritičari poznati pod nazivom hičkokovci, a kad Krleža opisuje stanoviti Bachmayerov šator u kojem su se održavale filmske projekcije, Peterlić će ustvrditi kako to čini felinijevskom maštovitošću. Filmskost teme Peterlić vješto podržava i razvija maksimalnim uplitanjem prispodoba vezanih uz kinematografiju, čak i onda kada predložak, Krležin tekst, na njih ne poziva, da bi na koncu čak sugerirao i to da se Krleža, dakle čovjek kojem film nije značio gotovo ništa, u pisanju koristio mnogim filmskim postupcima.

Drugi dio knjige Iz povijesti hrvatske filmologije i filma donosi deset tekstova o filmskim djelima i autorima, a među njima, kao i u cijelom zborniku, središnje mjesto zauzima čak i u Peterlićevu opusu iznimna, vrlo opširna analiza filma H-8... (1958) u režiji Nikole Tanhofera, koja svojom analitičnošću, pronicljivošću i zaokruženošću, reklo bi se, oduzima dah, a glavna je teza teksta kako je riječ o prvom politički duboko subverzivnom  hrvatskome filmu.

Imam dvije mame i dva tate, K. Golik, 1968.

Naći će se tu i osvrt na film Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice, napisan daleke 1966, neposredno po premijeri toga našeg modernističkoga klasika, a ostale teme pripadaju dvjema kategorijama. U jednoj Peterlić nastoji zaboravu otrgnuti ili svratiti pozornost na zanemarene ili previđene vrijednosti filmova ili autora na manjoj cijeni te na neke manje uočljive sadržaje kojima prethodno nije bila posvećena osobita pozornost. Ovdje pripadaju eseji kojih naslovi uvelike točno opisuju njihov sadržaj, a to su: Rani hrvatski film i utjecaj njemačke kinematografije, Hrvatski film u vrijeme časopisa Krugovi, Milan Begović i film, Dokumentarizam Rudolfa Sremca i Mate Relja – profesija kao životni izbor. U drugoj kategoriji obrađuju se razmjerno očiti, nemalo puta kritički obrađeni predmeti zanimanja, no Peterlić im prilazi iz neuobičajena kuta, razmatrajući ih i rasvjetljavajući kroz neko neočekivano i netipično očište.

Film Ritam zločina (1980) Zorana Tadića obradit će kroz prizmu stalne borbe hrvatskoga filma s prihvaćanjem i primjenom žanrovskih modela. Redateljsku vještinu Kreše Golika predočit će kroz razradu teme Zapažanja o funkciji djece i dramaturgiji četverokuta u redateljevim najpopularnijim filmovima Imam dvije mame i dva tate (1968) i Tko pjeva zlo ne misli (1970). O filmu Lisinski Oktavijana Miletića (1944) prozborit će iz rakursa hrvatske književnosti u europskome kontekstu 19. stoljeća, iako rečeni dugometražni igrani prvijenac hrvatske kinematografije uopće nije snimljen prema književnome djelu.

Ti naizgled bizarni pristupi nipošto nisu plod kakve namjere za površnom začudnošću ili  za samodopadnim svraćanjem pozornosti, jer Peterlić se ni u jednom tekstu ne bavi rubnom ezoterijom, nego redovito proniče u srž problema i nudi temeljno važne ideje i zaključke. Oni su ponajprije znak Peterlićeve širine i erudicije te mislilačke slobode i inventivnosti, a čitateljima, kolegama i eventualnim učenicima poticajni pokazatelji kako se u kinematografiji kriju mnogobrojna zasjenjena područja vrijedna pozornosti, promišljanja i filmološke obrade. A posebice tekstovi o Miroslavu Krleži i o filmu Lisinski – dakle o vezi filmske umjetnosti i pisca koji za nju nije mario, u prvom slučaju, i o vezi konkretnog filma i književnosti s kojom taj film nije imao neposredne veze, u drugom slučaju – pokazuju kako i premisa tanka poput vlasi katkad može poslužiti kao odskočnica za itekako ozbiljne sadržaje.

Osobitost knjige Iz povijesti hrvatske filmologije i filma u kontekstu Peterlićeva publicističkog rada jest da na neki način otkriva kako je naš prvi doktor znanosti koji je to postao disertacijom iz filmskoga područja, o hrvatskome filmu pisao više no što se to činilo, budući da je u njegovim dosadašnjim knjigama bilo začudno malo tema iz domaće kinematografije. Takav su dojam imali i bolji poznavatelji Peterlićeva djela, primjerice njegov kolega Hrvoje Turković koji je na promociji knjige priznao da se i sam iznenadio kad je spoznao da je Peterlić hrvatskom filmu posvetio toliko tekstova.

Lisinski, B. Marjanović, 1944.

Iako je riječ o tekstovima koji su prethodno objavljeni u različitim prigodama i s različitim povodima, u razdoblju od 1966. do 2006 (a pretežno u 1990-ima i 2000-tima) knjiga Iz povijesti hrvatske filmologije i filma ostavlja dojam cjelovitoga djela, a ne samo zbira raznih tema pod istom kapom hrvatske kinematografije. Među ostalim i zbog dviju podtema koje se sustavno provlače kroz sve tekstove. Jedna je od njih Peterlićev očiti animozitet prema paradigmi samoupravnog socijalizma u kojem smo živjeli u SFRJ, kako prema sustavu kao takvom tako i prema odnosu toga sustava prema kinematografiji. Premda poslovično suzdržan i oprezan, Peterlić si je u novom društvenom sustavu ipak dopustio izraziti svoje dotad zatomljivano nezadovoljstvo društvenim uređenjem u kojem je proveo većinu života. To je, dakako, učinio u svom stilu, kulturno i pristojno, ali posve jasno i tako na neki način još jednom potvrdio temeljno zapažanje koje je Ivo Škrabalo zapisao u svojim knjigama o povijesti hrvatskog filma da je, ne samo u nas, "nastanak, razvoj i opstanak kinematografije s kontinuiranom proizvodnjom filmova gotovo sudbinski vezan za politiku, njene povijesne permutacije i pragmatične metamorfoze", a što se iz Peterlićevih štiva starijega datuma nije moglo iščitati.

Kako Peterlić autore, djela i pojave uvijek nastoji i uspijeva sagledati i u cjelokupnom  kontekstu hrvatske kinematografije, ova knjiga – u kojoj su tekstovi poredani po kronologiji sadržaja, unutar dviju osnovnih grupa – doista i jest djelomičan pregled njene povijesti, odnosno pregled izmjene takozvanih društveno-intelektualno-političko-kulturnih klima u kojima se ona razvijala i rasla, a na kakav dosad i nismo imali prigode naići i prepoznati ga kao kontinuirani povijesni niz. Ukratko i uopćeno – film je do svršetka Drugoga svjetskoga rata bio nevoljen i preziran, promatran mahom u odnosu na kazalište, a ne kao samostalna umjetnost; u poslijeratnim godinama deklarativno je postao "najvažnija umjetnost", no koja je zauzvrat morala služiti društvu, odnosno vladajućoj politici; 1960-ih od filma se očekuju suvremene teme ali i spektakularna modernistička režija, što je rezultiralo najkreativnijim razdobljem u povijesti hrvatske kinematografije; 1970-ih se pak, citirajmo: "prešutno afirmiralo načelo po kojemu neka se radi bilo što, samo neka se ni na koji način ne dira u tekovine revolucije, te je tako otupjela i uvijek spremna oštrica usmjerena prema žanrovskim filmovima, pa i onima holivudske provenijencije, onima s kužnim zadahom eskapizma", a što je omogućilo ovdašnjim filmašima da se napokon okušaju u žanrovskom filmu (koliko god žanroviranje bilo ili ne bilo važnije ili poticajnije od bilo kojeg drugog autorsko-zanatskog pristupa).

I još samo ovo: prema riječima urednika knjige, autorova učenika, prijatelja i svojevrsnog nasljednika Nikice Gilića, Peterlić je i sam za života planirao sastaviti ovakav zbornik, samo što nije stigao. A iako prethodno objavljeni, dodajmo, mnogi tekstovi sad su prvi put uistinu dostupni širem krugu zainteresiranih, jer njihova izvorna mjesta objavljivanja, zbornici s književnih znanstvenih skupova, dosad su većini bili izvan vidika i dosega.

Janko Heidl