RETRO

Zavidna lakoća stvaranja

DVD Mladen Stilinović: Početnica 1, 2, 3 – eksperimentalni filmovi i videoradovi, 1971 – 2006, Hrvatski filmski savez, 2012.

DVD Početnica 1, 2, 3 predstavlja dvanaest kratkih eksperimentalnih/alternativnih filmova konceptualno-postkonceptualnog umjetnika Mladena Stilinovića, nastalih mahom u početnom razdoblju njegove umjetničke karijere, između 1970. i 1980, pod okriljem filmskoga kluba Pan 69 koji je sam osnovao 1969. godine. Potom je slijedila autorova dvadesetogodišnja filmska apstinencija, da bi 2000-tih svom opusu od tridesetak radova pridodao još pet.

Prema vlastitim riječima, Stilinović je 1960-ih pohodio kino filmofilskom strašću. Od eksperimentalnih je autora među ovdašnjima posebno volio Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca i Vladimira Peteka, a među inozemnima Jonasa Mekasa, Kennetha Angera i Andyja Warhola, što će reći da je u tom pogledu bio poprilično dobro informiran, jer radovi potonjih u nas tada nisu bili općedostupni.

Kako u popratnoj knjižici DVD-a piše Hrvoje Turković, Stilinović je jedini nastavljač filmske struje zagrebačkog eksperimentalizma prethodnoga razdoblja, obilježenoga glasovitim festivalima GEFF-a – Genre Film Festivala – i takozvanim antifilmskim idejama Mihovila Pansinija.

DVD Početnica 1, 2, 3

Iako Stilinovićevi filmovi svojedobno nisu zauzeli zapaženo mjesto, današnji pogled na njih otkriva darovitog autora filmića kojih zanimljivost i, da tako kažemo, gledljivost nadilazi arheološko-retrospekcijsko-informativnu vrijednost. Možda najizrazitija, a svakako vrlo privlačna karakteristika ostvarenja ponuđenih u ovom izboru – a vjerujemo da je riječ o najuspjelijim filmovima – jest nešto što bismo mogli opisati kao nepretenciozno opuštena zaigranost. Naime, kako Stilinović zna kazati u vezi svog cjelokupnog djelovanja, budući da je umjetnički autodidakt nije mu problem prebacivati se iz medija u medij. Po Stilinovićevu zapažanju i njegovim riječima, školovani umjetnici su često "zaštopani", odnosno na neki način opterećeni uvidima i znanjima vezanima uz svoj primarni zanat te im je teško izići iz tih okvira, osloboditi se određenih pritisaka, pravila i očekivanja struke.

Upravo se taj nedostatak opterećenja snažno osjeća u Stilinovićevim filmskim radovima koji se, čak i onda kad se temeljno bave tjeskobnim temama, doimaju djelima zaigranog amatera u najpozitivnijem smislu toga pojma, "čovjeka koji se time bavi iz ljubavi".
Njegovi se filmovi čine lišenima želje za samodokazivanjem, kakva se često osjeća u eksperimentalnim filmovima, oni ne ostavljaju dojam da žele nešto važno reći ili poručiti, niti da su izgrađeni oko neke važne ili velike umjetničke ili filozofske ideje. Ne čine se plodovima želje za inovativnošću, otkrivanjem novih putova, ispravljanjem krivih Drina. Nisu izvedeni ni pod programima antifilma, ni strukturalizma, nije im bitna "montaža u kvadrat", oslobođeni su svakog nametnutog ili samonametnutog okvira. Oni su, dojam je, tek djela čovjeka koji uistinu uživa u elementarnoj ljepoti, gotovo čudu filmskog zapisa i u mogućnostima montažnog manipuliranja snimljenim materijalom, čovjeka koji se svemu tome iskreno divi te s veseljem i radoznalošću koristi prigodu što se time može baviti.

Povoljna je okolnost u tom nestručnom pristupu zaigranog djeteta autorov očit prirodan, intuitivan dar za hvatanje vizualno skladne i značenjski bogate slike, odnosno dobrog kadra, kao i izražen osjećaj za montažno ritmiziranje i sklapanje sugestivnih odsječaka i cjelina. Ta gotovo lakonska lakoća i svojevrstan nestašluk kojima Stilinović pristupa filmskom izražavanju, rijetko su prisutne vrline autorskih opusa, a velikim su dijelom upravo zbog njih njegovi filmovi vrlo uspješno položili test vremena. Iako je, kao i uvijek kad je posrijedi eksperimentalni film, riječ o razmjerno kriptičnim djelima, a nipošto nije  riječ o komedijama, skup Stilinovićevih filmova na DVD-u Početnica 1, 2, 3 izaziva osjećaj ugode, radosti, zabavnosti i budi smiješak na usnama.

Piši, ne samoće, 1973.

Sve to, pak, ne znači da je riječ o kakvim neusmjerenim besmislicama bez glave, repa i dubljeg razloga. Štoviše, većina filmova izražava jak osjećaj nezadovoljstva i sputanosti, nemogućnosti samorealizacije, a što uglavnom nije teško čitati kao posrednu kritiku društva i vladajućeg sustava. Doživljaj sumornosti, osamljenosti, neveselosti, nespokoja, izmještenosti, nepotpunosti, neprilagođenosti, želju da se bude negdje drugdje sugeriraju već i sami naslovi filmova kao što su: Piši ne samoće (1973), Zidovi, kaputi, sjene (1975), Pokreti prema (1975), Panika (1970)i Bježi (1973).

Najstariji film ponuđen na DVD-u, petipolminutna proigrana Panika (1970), snimljen u više-manje praznom mediteranskom mjestašcu kamenih kala i volata, prati mlađeg čovjeka kako uspaničeno bježi od nekoga, po svoj prilici od kamere, odnosno onoga tko ga snima. Bježanje protagonista je diskontinuitetno, montažni rezovi su prljavi i nalaze se na neobičnim mjestima, a bjegunac se ne kreće prema nekom cilju, nego pomalo apsurdistički vrluda amo-tamo. Sad je ovdje, sad ondje, gdjekad zbunjeno stoji ili zamišljeno hoda gore-dolje, ulazi kroz prozor, izlazi kroz vrata, na glavi čas ima ratnu kacigu, čas je nema, povremeno se klaunovski krevelji... Pritom se čini da su neki kadrovi i nazoviscene, primjerice snalaženje junaka u hodanju po naopako okrenutim stolcima, balansiranje na zidiću s ukrasnim stupovima ili čučanje iza zanimljivo oblikovane željezne ograde, snimljeni ponajprije zbog situacijsko-vizualne atraktivnosti lokacije. Ta homogena, dinamična cjelina, koje sustav metaforičke nerealističnosti i pravilo da nema vidljivih pravila lako usvajamo, sastavljena od neprestanih pokreta, ako ne drugih onda onih kamere iz ruke, začudno je ispresijecana posve statičnim kadrovima slike Hrvatski preporod Vlahe Bukovca koji, sva je zgoda, aludiraju na tadašnju društveno-političku klimu MASPOK-a s ciljem postizanja veće autonomije Hrvatske u SFRJ.

Unatoč središnjoj težini teme, prikazu osjećaja progonjenosti i egzistencijalističkog beznađa obojenog nedvoumno provokativnim političkim tonom aktualnog društvenog trenutka, a koja vrlo ozbiljno odjekuje kao temeljna misao, ideja, razlog i iskaz tog djela, film Panika ne pritišće i ne guši turobnim doživljajem, nego u cjelini ostavlja dojam svojevrsne prpošnosti. Takva mješavina ozbiljnosti i duhovite jednostavnosti, ludističko pronalaženje i izražavanje humora u neveseloj situaciji obilježja su svih ovdje ponuđenih Stilinovićevih filmova, bilo da u njima kao osnovni dojam dominira tjeskoba – kao u naslovima Piši ne samoće i Bježi – ili humor – kao u naslovima Početnica 1, 2, 3 i Great Show, Great Show (2006). 

Zidovi, kaputi, sjene, 1975.

Govoreći o svom umjetničkom radu koji mahom proizvodi "iz već potrošenog materijala domaće proizvodnje" i svakodnevnih predmeta, Stilinović veli da mu se sviđa "mentalna situacija iz koje nastaje umjetnost na običnom listu papira formata A4". Takva mentalna situacija čini se ključnim otponcem njegova pristupa filmotvorstvu u kojem elemente i sadržaj mogućeg filma prepoznaje u nečem posve običnom i svakodnevnom što, poput svakog od nas, vidi pored sebe. Stilinovićeva je iznimna vrlina sposobnost odolijevanja zovu komplikacije te je zato u stanju snimiti film kao što je Zidovi, kaputi, sjene (1975),koji Hrvoje Turković proglašava malim remek-djelom, a koji se ne sastoji od drugoga doli od niza grupiranih snimaka površina zidova, tamnih kaputa što ih nose ljudi na ulici i sjena prolaznika na jednom dijelu nogostupa. Riječ je o djelcu koje, od ideje do gotova proizvoda, bilo tko može izraditi doslovno za jedan dan.

Puno više nije potrebno ni za drugi izvrstan, također trodijelni film, Početnica 1, 2, 3 (1973), u kojem autor u prvom kadru pismeno moli gledatelje da tekst čitaju naglas, a zatim niže snimke natpisa koje je zatekao na ulici, potom se igra slovima izrezanima iz papira, a naposljetku uz pomoć riječi i fotografija iznosi kratku basnu s poukom. Jedino, dakle, što je potrebno jest bljesak nadahnuća i svijest o tome da je za cjelovit i zanimljiv film dovoljno upravo tako malo. Pritom nije riječ o pukim jednokratnim dosjetkama, nego o djelcima što itekako odzvanjaju značenjima i izazovnošću te nude mnogobrojne mogućnosti čitanja i tumačenja, a film Početnica 1, 2, 3 k tome dodatno intrigira ako ne jedinstvenom, a onda iznimno rijetko viđenom metafilmskom komunikacijskom provokacijom.

Janko Heidl