RETRO

Zabranjeni hrvatski filmovi

Okrugli stol uz Svjetski dan audiovizualne baštine (Kino Tuškanac, Zagreb, 27. listopada 2012)

U povodu obilježavanja Svjetskog dana audiovizualne baštine, 27. listopada 2012. u zagrebačkome su kinu Tuškancu, u organizaciji Hrvatske kinoteke i HFS-a prikazana tri (svojedobno) zabranjena hrvatska filma, a između projekcija održan je Okrugli stol – razgovor o zabranjenome hrvatskom filmu, u kojem su sudjelovali pročelnica Hrvatske kinoteke Carmen Lhotka, povjesničar filma Danijel Rafaelić, redatelj Veljko Bulajić, glumac Boris Buzančić, producent (i još štošta) Kruno Heidler te pomoćnik ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva Jozo Ivanović i direktor Jadran filma Vinko Grubišić.

Program:
17.00   Tajna dvorca I. B., M. Katić, 1951.
           Iz Kerempuhova dnevnika, B. Maračić, 1950.
18.00   Okrugli stol – razgovor o zabranjenome hrvatskom filmu
19.00   Ciguli Miguli, B. Marjanović, 1952.

Zabilježili smo:

Lhotka: Dobar dan. Iznimno mi je drago što ste se ove godine, kao i prijašnjih, odazvali u ovolikom broju da s nama obilježite Svjetski dan audiovizualnog naslijeđa. S velikim bih zadovoljstvom pozdravila gospodina Jozu Ivanovića, pomoćnika ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva i gospodina Vinka Grubišića, direktora Jadran filma, iz čije su bogate produkcije sva tri večerašnja filma, kao i naše posebne goste koji su večeras ovdje s nama. Prošlo je već sedam godina otkako je UNESCO prihvatio prijedlog da 27. listopada proglasi danom kada će sve zemlje u svijetu pokušati različitim programima, tematskim predavanjima ili posebnim projekcijama naglasiti važnost audiovizualnog dokumenta, svijest da spašavajući audiovizualnu baštinu spašavamo važan dio vlastite povijesti. Svih proteklih godina Hrvatska kinoteka je u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom obilježavala ovaj dan projekcijama restauriranih filmova iz protekle godine. Ove, 2012, uveli smo malu modifikaciju. Premijerno smo prikazali film koji je tek pripremljen za cjeloviti postupak zaštite i restauracije Iz Kerempuhova dnevnika redatelja Bogdana Maračića. Vidjeli ste u filmu onaj ponovljeni dio kadra na spoju između prve i druge role – nismo to zaboravili popraviti, to je naprosto rekonstrukcija i priprema filma da bismo ga sljedeće godine cjelovito zaštitili i restaurirali.

Tajna dvorca I. B., Milan Katić, 1951.

Večerašnji okrugli stol, na kojem će razgovor o zabranjenim hrvatskim filmovima voditi povjesničar Danijel Rafaelić, najavljuje nam premijerno prikazivanje sljedećeg naslova iz našeg programa. Posebno ga pozdravljam i zahvaljujem što je večeras s nama gospodin Veljko Bulajić, redatelj čiji su filmovi uvršteni među najbolje svjetske, posebno ratne filmove i čiji ćemo sljedeći, jubilarni rođendan, a Veljko će vam reći, ili neće, koji po redu, proslaviti projekcijom digitalno restauriranog filma Atentat u Sarajevu, kojega nova filmska kopija upravo izlazi iz laboratorija u Budimpešti. Pozdravljam gospodina Krunoslava Heidlera, za kojega Duško Popović u 37. broju Zapisa kaže da je jedan od najvećih logističara hrvatskoga filma, čovjeka koji je dao golem doprinos našoj audiovizualnoj sceni, za kojega je gotovo nemoguće nabrojiti što je sve radio na filmu, od organizacije i produkcije do snimanja. I na kraju, posebno mi je drago da je večeras s nama gospodin Boris Buzančić, doajen hrvatskoga glumišta s iznimno bogatom filmskom biografijom od stotinjak filmskih i televizijskih uloga. Prvi gradonačelnik grada Zagreba nakon osamostaljenja Republike Hrvatske ovogodišnji je dobitnik Nagrade "Fabijan Šovagović" koju Društvo hrvatskih filmskih redatelja dodjeljuje glumcu ili glumici za izniman doprinos hrvatskom filmu. A Boris, već u svojoj prvoj filmskoj ulozi Vlade, predsjednika Omladinskoga saveza, suvereno predvodi renomiranu, mnogo iskusniju ekipu filmskih glumaca u prvome hrvatskom zabranjenom dugometražnom igranom filmu Ciguli Miguli.

Večeras, 60 godina nakon njegove neslužbene premijere, vidjet ćemo posve obnovljenu verziju Cigulija Migulija, restauracija kojega je, piše filmski kritičar Nenad Polimac u današnjem Jutarnjem listu, obavljena impresivno. Hvala svim kolegama iz laboratorija Jadran filma i studija Vizije i posebno filmskom tehnologu Ernestu Greglu, zahvaljujući kojima se možemo pohvaliti još jednim uspjelim projektom zaštite audiovizualne baštine. A da svijest o važnosti audiovizualnog zapisa polako jača, svjedoči i činjenica da su početkom ove godine, na prijedlog Hrvatskoga državnog arhiva, zbirke filmskog i popratnog filmskog gradiva proglašene kulturnim dobrom. U povodu ovogodišnjeg Svjetskog dana AV-baštine i vrijedna zbirka arhivskoga gradiva HRT-a dobila je isti status. Ovo nam daje nadu da ćemo uskoro, kako je to predviđeno 4. točkom Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva, s većom financijskom i političkom potporom krenuti u rješavanje gorućih problema s kojima se susreće nacionalni filmski arhiv: nedostatkom spremišnog prostora, nedostatkom dodatnih sredstava potrebnih za očuvanje i obnovu audiovizualnog gradiva, ali i nemogućnosti kontinuirane promidžbe hrvatske filmske baštine zbog nedostatka vlastite male kinotečne dvorane.

Na kraju, prije nego što predam riječ Danijelu i našim dragim gostima, hvala puno svim suradnicima, kolegama iz Hrvatske kinoteke i cijelog Hrvatskog državnog arhiva i, naravno, nezaobilaznog Hrvatskog filmskog saveza, bez čije pomoći i potpore ne bi bilo moguće svake godine realizirati ovakav program. Hvala.

Ciguli Miguli, Branko Marjanović, 1952.

Rafaelić: Dobra večer. Danas slavimo hrvatsku kinematografiju na najbolji način – gledajući restaurirane kopije, odnosno kopije koje će se tek restaurirati. Treba naglasiti da se ovo kod nas, nažalost, još uvijek smatra ekscesom, a ne nečim uobičajenim, tako da su svi napori u tom polju vrijedni divljenja. Prema vlastitom priznanju, Veljko Bulajić bio je na snimanju filma Iz Kerempuhova dnevnika, koji je večeras prvi put javno prikazan na velikom platnu. Veljko, kako je za vas, kao tada vrlo zelenog u kinematografiji, izgledalo snimanje jednog takvog filma?

Bulajić: U to sam vrijeme radio u Domu armije zajedno s Kostom Spaićem i Darkom Lukićem, poznatim pijanistom, u nekoj kulturnoj sekciji. Nisam ni sanjao o tome da ću se u životu baviti filmom, već sam imao ambicije da budem novinar. U tom sam smislu pomalo surađivao s listovima Kerempuh i Naprijed, koji je tada bio dosta tiražan, velik i važan list. Ali, gledajući filmove, pogotovo prve zapadne filmove koji su nam došli, a bogami i velike ruske klasike Pudovkina i Ejzenštejna, poželio sam baviti se filmom. I zato sam htio vidjeti kako izgleda realizacija jednog filma. Dobro sam poznavao Franu Jelinčića, koji u tom filmu igra Kerempuha, i preko njega sam došao u kontakt s Bogdanom Maračićem. Primili su me da budem neka vrsta volontera. U to je vrijeme bilo uobičajeno da se za jedan dan snimanja filma snimi jedan kadar, a kad bi se snimila čak tri kadra u jednom danu, to je bio velik uspjeh. Tada sam prvi put u životu vidio filmsku kameru. Raspitivao sam se kako se to snima na kameri i kazali su mi da je riječ o njemačkoj kameri iz doba rata koja ima tri objektiva, ali da ova ima samo dva, jer treći nisu nikako mogli priskrbiti. Gledao sam snimanja, bilo mi je strašno zanimljivo, naročito pokreti kamere i farovi. Taj film je, vidjeli smo sad, perfektno snimljen. Rasvjeta i pokret su jako, jako dobri. Na snimanju sam bio mjesec, mjesec i pol dana, a onda sam negdje odskitao, ne sjećam se više je li na neki drugi film ili u neke novine.

Sudbina filma bila je jako zanimljiva. Nakon što je završen, pogledala ga je komisija, ne znam kako se zvala, možda Centralnog komiteta ili tako nekog tijela, i odobrila ga. Stigle su vijesti, pokojni Frane mi je pričao, da je film prošao jako dobro. To je svima bilo drago, međutim, mjesec dana kasnije dolazi vijest da je film zabranjen i da se ne smije nigdje prikazivati. Što je bilo? Film je prvo gledala republička komisija, no ona nije imala pravo pustiti ga u distribuciju, nego je to radio Beograd, u kojem je postojala cenzurna komisija koja je zabranila Iz Kerempuhova dnevnika. Vrijeme je prošlo i svi smo taj film zaboravili, evo, sve do ovog trenutka, dok Kinoteka i Jadran film nisu uložili zajednički napor da se restaurira i prikaže kao izniman dokument.

Kasnije, kad je toj komisiji prikazivan moj Vlak bez voznog reda (1959), saznao sam da su u njoj bili Vicko Raspor i Ivo Andrić. Oni su odobravali filmove za inozemstvo i tako je Vlak otišao u Cannes.

Htio bih reći još dvije-tri riječi. Današnje projekcije ovih dvaju filmova govore o tome koliko je Kinoteka važna kao sjećanje – kulturno, nacionalno, povijesno. Koliko je Kinoteka važna za one koji se bave filmom, što zahvaljujući njoj mogu naučiti. Recimo, kad sam studirao u Italiji, u toj famoznoj, svjetski najpoznatijoj školi Centro Sperimentale, onda se i program Centro Sperimentalea radio zajedno s Kinotekom. Sve su projekcije u svim našim predmetima bile sinkronizirane po programu Kinoteke. Film na kojem sam, zajedno s još pet kolega, polagao zadnji ispit bio je Rossellinijev Bijeli brod (La nave bianca, 1941), a gledali smo ga po programu Kinoteke koji je bio usklađen s programom škole. Hoću reći, funkcija Kinoteke nije samo prikazati i prisjetiti se nego i obrazovati sineaste, a bogami i širiti memoriju na događaje, na kulturu, na ono što svi moramo znati. Svi moramo znati kakav je naš odnos prema prošlosti.

Rafaelić: Kad govorimo o zabranama, vratimo naglasak na Ciguli Miguli. Gospodine Buzančić, vama je to bila prva velika uloga i istodobno prvi zabranjeni film u karijeri. Kako ste to uopće doživjeli kao mlad glumac? Volio bih da nam ispričate dojam projekcije u Domu armije.

Ciguli Miguli, Branko Marjanović, 1952.

Buzančić: Ne sjećam se jesam li još bio na Akademiji ili sam završio, niti kako me gospodin Branko Marjanović našao i uzeo za tu ulogu. Oko mene su bile sve poznate kazališne zvijezde, kao što su August Cilić i Viktor Bek, filmskih tada još nije bilo. Nema ih ni danas, ali onda se barem znalo zašto. Ne znam je li osim mene još uopće itko živ iz toga filma. Sve su to bili sjajni kazališni glumci koji su već onda bili u godinama, pred mirovinom, ali su se jako dobro snašli na snimanju filma, u tom takozvanom filmskom načinu igre. Gospodin Marjanović je očito bio dosta vješt i pametan čovjek koji je znao uputiti i napraviti. Snimalo se uglavnom gore u sjemeništu, kod isusovaca. Isusovci su u svakoj svojoj školi, gimnaziji, imali veliku dvoranu za predstave. Poslije sam se sjetio kako sam u njihovoj kazališnoj dvorani odigrao svoju prvu kazališnu predstavu Don Garcia Gabriel Moreno, 1941–42, u Travniku, gdje sam išao u gimnaziju. To mi je ostalo do danas. Sve sam ostalo zaboravio, ali, eto, toga sam se sjetio. Dugo poslije toga nisam bio u kazalištu, niti sam znao za kazalište, sve do negdje 1950-ih.

Za snimanja Cigulija Migulija nisam imao gdje stanovati. Bio sam bez roditelja, živio sam kod bake, slučajno sam otišao na Akademiju i prošao. Kad sam nekome u ekipi Cigulija Migulija rekao da nemam gdje biti, omogućili su mi da ondje, na setu, u filmskom studiju, odnosno u sjemeništu, zauzmem jednu malu garderobu, šminkernicu veličine, recimo, špajze i ondje sam spavao. Glavni glumac iz filma Ljubomir Didić, koji je došao iz Beograda, tijekom snimanja stanovao je u istoj takvoj prostorijici, do mene. Kad je snimanje završilo, on se vratio u Beograd, a ja sam ondje ostao stanovati još pet-šest mjeseci, dok me nisu izbacili.  
 
Premijera filma bila je u Domu armije, u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Dvorana je bila puna vojske i oficira JNA i svi su se sjajno zabavljali i smijali. Aplaudirali su za vrijeme filma i na koncu je bio veliki aplauz. Svi smo bili jako zadovoljni, pogotovo gospodin Marjanović. Sve je prošlo sjajno. Međutim, nakon dva-tri dana, u jednom Vjesnikovu izdanju, na margini, u rubrici Dopisi čitalaca, osvanuo je članak nekakva, valjda izmišljenog pukovnika ili kapetana koji se osvrće na Ciguli Miguli kao na film koji se izruguje našoj Narodnooslobodilačkoj borbi, komunizmu i tako dalje. Naravno, to je bilo namješteno. Nitko nije rekao da je film zabranjen, jer to je uvijek tako bilo, ali je film nestao. Znalo se da je zabranjen, da je u bunkeru. Gospodin Marjanović pokušavao je svašta. Išao je od nemila do nedraga, Vladimiru Bakariću, ovomu, onomu, no tu se nije moglo ništa. Ali, nakon godinu-dvije, sretnem ga na ondašnjem Trgu Republike i on mi kaže da sutra ide u Beograd, kod Milovana Đilasa. "Primit će me," veli. "Nosim film, pa što bude." I ode on Đilasu u Beograd. Vrati se za dva dana, ja ga nazovem da pitam što je bilo, a on veli: "Gotovo je! Đilas je pogledao film, sviđa mu se, nema problema. Kakva zabrana?! Film izlazi! Javit ću vam kad će biti premijera." Nije prošlo deset dana – Đilasa maknu. Naravno da je s Đilasom i film definitivno otišao u bunker. Kako ga na toj premijeri u Domu armije nisam ni vidio, jer sam čekao sa strane na izlazak pred publiku, film sam prvi put vidio puno godina kasnije, u prostorijama Društva filmskih radnika, na jednoj, ovako, skrivenoj projekciji, na koju su me pozvali. Eto, to je, tako, jedna moja povijest posla i događaja s tim filmom.

Rafaelić: Kada se govori o Branku Marjanoviću, kaže se kako je bio vrlo suzdržan i odmjeren. Kakav je bio prema vama, kao redatelj prema glumcu? Kako ste surađivali?

Buzančić: To je bilo sredinom prošloga stoljeća. Puno toga sam zaboravio. On je bio pristojan, fin gospodin i ne sjećam se da je bilo ikakvih incidenata. Svi su bili zadovoljni. Zbilja se ne mogu sjetiti kakav je odnos imao sa mnom, ali u vezi s time ne sjećam se ničeg lošeg. Da je bilo nešto loše, vjerojatno bih se sjetio, jer čovjek zaboravi dobre stvari.

Rafaelić: Ovo je na neki način i in memoriam Joži Horvatu koji je jučer umro. Je li on dolazio na snimanje Cigulija Migulija?

Buzančić: Vjerojatno jest, ali se ni toga ne sjećam. Jožu Horvata upoznao sam puno kasnije, na njegovu brodu Modr lasta, u Rovinju, gdje je bio privezan na molu. Ja sam s obitelji, ženom i djecom, ljetovao u Rovinju i ne sjećam se jesmo li slučajno prolazili ili nas je on posebno pozvao. Uglavnom, došli smo na njegov brod, porazgovarali smo, on je pričao o svojim namjerama da oplovi svijet. Bio je veliki barba na tom svojem brodu, ponašao se kao da je kapetan na Queen Mary, a to je bio brod od nekih petnaest metara. To je bilo zgodno. Poslije se više nismo sreli.

Rafaelić: Spominjali smo projekcije u Domu armije, no prije toga se film prikazivao i interno, u samom Jadran filmu. Gospodine Heidler, kad ste vi prvi put vidjeli Ciguli Miguli?

Heidler: Od 1948. do 1953. u Zagrebu je postojala Filmska škola u kojoj sam tada bio učenik. Svake smo subote išli u Jadran film na praktičan rad. Bio sam tonac i radio sam u tonskom odjelu Jadran filma, koji je tada bio smješten u osnovnoj školi na Jordanovcu. Isto smo tako redovito bili na snimanjima filmova Zastava (1949) i Ciguli Miguli na Šalati. Promatrali smo sa znatiželjom i učili. Morali smo stajati sa strane i šutjeti ili smo razvlačili kabele kao što i danas rade praktikanti, a u tonskom smo odjelu radili s bandspielerima. Onda se ton snimao na 35-milimetarskoj vrpci, a tonska je kamera imala filmsku vrpcu, nije još bilo toliko magnetofona koliko ih ima danas. Na toj se projekciji film prikazivao u rolama, a uz njega su išla tri-četiri bandspielera s kojih su išli ton, dijalog, šumovi, glazba itd. Ja sam radio na jednom od njih kad su nas u tjednu, dakle nije bila subota, nego radni dan, pozvali da dođemo nešto raditi. Čekali smo oko sat vremena kad su se pojavila trojica u dugim kožnim kaputima i pronjuškali prostorije, a zatim su došli Vladimir Bakarić i još nekoliko ljudi, među njima Joža Horvat i Albert Pregernik koji je bio šef studija. Ne sjećam se, ali vjerojatno je bio i Vatroslav Mimica koji je u to vrijeme bio direktor Jadran filma. Iz kabine u kojoj smo radili na tim bandspielerima čuli smo cijeli razgovor. Bilo je galame, Bakarić i Horvat su se prepirali i svađali. Ne sjećam se njihovih rečenica, ali se sjećam da je bilo jako burno i da je trajalo satima. Nakon toga su drugovi izišli iz tonskog studija i film je, odlukom na tom sastanku, stavljen u bunker. To je bila prva projekcija za Bakarića, a poslije je film montiran i bila je premijera u Domu armije i ne znam gdje je još gledan. Čuo sam i priču da je Tito gledao taj film u vlaku, na putu iz Beograda za Ljubljanu, ali to nisam, naravno, bio u prigodi provjeriti. Time se htjelo reći da je i on imao nekakav utjecaj na tu zabranu. Đilas je branio Horvata i mislim da je onda zbog toga i nadrapao. Film je ostao u arhivu do ne znam koje godine, kada je održana ta projekcija u Društvu filmskih radnika. Drugih se pojedinosti ne sjećam, nego samo svjedočim da je film stavljen u bunker još u radnoj kopiji, prije nego što je bila gotova prva kopija.

Rafaelić: Veza filma i politike je do danas u našoj kinematografiji strašno prisutna. Jedan od zanimljivih bio je i slučaj Veljkova filma Uzavreli grad (1961).

Bulajić: Kad se dugo bavite filmom, normalna stvar, svašta se doživi. Prije nego što odgovorim na vaše pitanje, moram reći da mi je strašno drago što smo se danas sastali u ovakvom razgovoru, zbog toga što smatram da je položaj naše Kinoteke u našoj kinematografiji, u našoj državi, grozan. To je tako. Prvo želim pohvaliti inicijativu Jadran filma i Kinoteke koja nam je omogućila da gledamo ova dva filma, koje inače ne bismo vidjeli. I da su ih dali restaurirati.

Uzavreli grad, Veljko Bulajić, 1961.

Imam sreću da se četiri-pet mojih filmova nalazi u petnaestak svjetskih kinoteka. Recimo u Švedskoj su čak tri moja filma na takozvanom stalnom programu. To ne znači da se stalno prikazuju, nego su u stalnom programu pa se prikazuju jednom godišnje ili jednom u dvije godine. Otud imam vezu s njima i dobro poznajem situaciju te sam konstatirao da sve te kinoteke, kao uistinu značajne nacionalne kulturne ustanove, rade u daleko povoljnijim uvjetima nego naša. Komuniciraju s televizijom, komuniciraju sa školama, prisutne su i razvijaju kulturu putem filma koji i jest tekovina, odnosno naslijeđe kulture. Upravo sam jučer bio u našoj Kinoteci – oni nemaju prostorije, filmovi stoje po hodnicima, imaju deset službenika, nisu dobili nijednog više od 1980-ih, rade s malim sredstvima, sedam puta manjima nego što ih ima beogradska Kinoteka koja se, što jest – jest, nalazi među vodećima u Europi. A naša muku muči da preživi. Oni čak nemaju ni portira. Nekad je bio, više ga nema. Nego, kad hoćete ući u Kinoteku, zvonite, zvonite, da bi se javio službenik s dna hodnika, pogledao tko je, pustio vas da prođete i iza vas automatski zatvorio vrata. To javnost treba saznati i to treba postati zadatak ove kinematografije: pomoći Kinoteci da može raditi na visokoj razini. Bez financijske potpore i bez shvaćanja da je Kinoteka važna ustanova u jednoj državi, sumnjam da ona može ići naprijed, ma koliko se njezini djelatnici trudili i dobro radili u uvjetima kakve imaju.

Dakle, Uzavreli grad. Film je u Puli dobio Zlatnu arenu za najbolji film, za najbolju režiju i za najbolji scenarij. Zatim je išao u Veneciju i doživio stvarno velik uspjeh, da bi, po mojoj želji, premijera bila zakazana u Zenici. Ondje smo snimali, Zeničani su nam puno pomogli, svi su sudjelovali u realizaciji. Tada u Zenici nije bilo hotela pa je cijela ekipa, zajedno s glumcima, spavala u privatnim kućama, kod raznih obitelji. Iz Zagreba sam krenuo sa scenografom Duškom Jeričevićem, skladateljem Vladimirom Kraus-Rajterićem, Milenom Dravić, Ilijom Džuvalekovskim, a mislim da je bila i Ljiljana Vajler. Vlakom smo došli u Zenicu ujutro oko deset sati i na kolodvoru nas je dočekao direktor kina, s listom Oslobođenje u rukama. I kaže: "Znate što je, drugovi? Ja ne znam. Ali tu se, u Zenici, ne može održati premijera." Inače, on nas je zvao dva dana prije. "Zašto?" "Pa evo", kaže, "vi pročitajte iz novina." Otvorim novine, pročitam, a unutra je bila je strašna osuda Uzavrelog grada kao antisocijalističkog djela u kojem ja pričam priču o riječkim prostitutkama, a ne o graditeljima socijalizma i da od glavnog graditelja pravimo veliku žrtvu društva te da se prema tome film zabranjuje. I mi smo se nakon sat vremena vratili prvim putničkim vlakom natrag u Zagreb. Ta premijera nije održana, niti je do dana današnjega Uzavreli grad prikazan u Bosni i Hercegovini. Sustav je bio takav da je jedna takva komisija, bez obzira na Pulu ili na Veneciju, mogla zabraniti film. Naravno, potrčali smo, prikazali film u svim drugim gradovima, dobili potporu, ali ni to nije imalo utjecaja.

Rafaelić: Gospodine Buzančiću, danas je 60 godina nakon filma Ciguli Miguli. Kako vi kao glumac gledate na to što ćete vidjeti za nekoliko minuta? Ima li to još veze s vama ili je to nekakva davna, davna stvar?

Buzančić: Ja zapravo nisam pravi tip glumca. Nemam nikakvih osobina pravog glumca. Recimo, nisam tašt. Ciguli Miguli vidio sam davnih dana u Društvu filmskih radnika. Poslije sam ga nabavio. Bio je jedan čovjek koji se bavio time da nabavlja sve filmove i televizijske drame. Naravno, to je naplaćivao. I tako sam došao do tog filma. Eto ga, stoji doma u hrpi tih mojih televizijskih i ovih drugih, pravih filmova, a ja ga nikad nisam pogledao. I sve se spremam da ipak prije smrti vidim te neke filmove, ali nisam do danas. Možda hoću. Ima puno razloga, ali, velim, nisam dovoljno tašt da bih gledao sebe. Taj će me film, koji ću sad vidjeti nakon dugo vremena, vjerojatno malo uzbuditi. No bit će mi zanimljivije vidjeti moje stare, davno pokojne glumačke kolege, nego sebe samoga. I prije, kad sam se vidio na ekranu, o sebi nikad nisam imao visoko mišljenje, ali to nisam nikada, naravno, okolo govorio, da si ne bih pravio lošu reklamu. Uvijek sam mislio da to nije kako treba, da bi moglo biti daleko bolje. Ali nije nikad bilo prigode da se ponovi i da se napravi drukčije.

Sad sam se sjetio jedne zanimljive stvari iz svoje filmske karijere, ne sjećam se je li to bilo za vrijeme Akademije ili poslije. U Društvu filmskih radnika na Britanskom trgu bila je audicija. Mislim da sam se bio upisao u nekakav filmski studio, jer na Akademiji nije bilo filmskog odsjeka. Ne znam kakav, niti tko je to vodio.

Bulajić: Bio je to Filmski studio Jadran filma, a vodio ga je Mladen Škiljan.

Buzančić: Ne znam, toga bih se sjetio, jer sam poslije sa Škiljanom godinama radio u kazalištu. Ali može biti. Uglavnom, bila je audicija, kako se to danas zove, drukčije, kad se glumci traže.... Otišao sam tamo, došao na red i asistent filma veli: „Sjedni tu!" Ja sjednem. Veli: "Zini!" Rekoh: "Zašto?" "Pokaži zube!" kaže taj brkati asistent oštrim, naredbodavnim tonom.  Malo sam se narogušio, ali ne možeš ništa govoriti, jer bi ipak htio proći i dobiti neku ulogicu u filmu. I ja pokažem zube, a on veli: "Dobro, sljedeći!" Mislim da na kraju nisam prošao, ali sam puno kasnije doznao da je taj asistent koji je tražio da mu pokažemo zube – njemu je to bilo glavno – bio nitko drugi nego veliki, slavni i poslije poznati koljač Simo Dubajić. Poslije se hvalio kako je svojom rukom u slovenskom Rogu ili tamo negdje ubio 20 000 ili ne znam koliko Hrvata. I naravno, nikom ništa. Sve sam to doznao poslije, a on je onda mogao biti i asistent i filmski režiser i glumac, da je znao za kazalište bio bi valjda i intendant. Eto, to je jedna crtica iz mog filmskog života.

Rafaelić: Filmovi ostaju zauvijek, a kazališne predstave pamte samo oni koji su ih gledali. Koliko ste kao glumac zadovoljni tom činjenicom?

Buzančić: Radi se o tome zanima li mene da me netko nakon moje smrti vidi ili me to ne zanima. Naravno, film je medij koji održava čovjeka na životu. No, meni je savršeno svejedno. Unuka, nažalost, nemam. Ne znam čak ni tko će se brinuti o mom grobu kad mi djeca umru. Za film i za kazalište me nije puno briga.

Lhotka: Da ne bi sve izgledalo tako crno, sigurno ima netko tko će se brinuti o svim velikim glumcima, o svim velikim redateljima i tko će se jako truditi da sačuvamo našu audiovizualnu baštinu. Za kraj bih prvo molila pomoćnika ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva Jozu Ivanovića – jer Kinoteka je dio Hrvatskoga državnog arhiva – da nam zajedno s gospodinom Vinkom Grubišićem predstavi jedan novi projekt, nešto u što tek krećemo, a važan je segment u očuvanju audiovizualne baštine.

Ivanović: Dvadeseto stoljeće je audiovizualno stoljeće. Kad govorimo o onome što čuvamo kao Arhiv i kao Kinoteka, onda će ta baština ili to sjećanje koje imamo pohranjeno u slikama koje gledamo, kao što i svijet oko sebe gledamo svojim očima, biti nešto što će najvjerojatnije presudno utjecati na to kako će budući naraštaji doživljavati dvadeseto stoljeće. Devetnaesto, osamnaesto, sedamnaesto i prethodna stoljeća doživljavamo putem književnosti i slikarstva, a dvadeseto doživljavamo putem pokretnih slika. Budući da će taj materijal biti u budućnosti važan za percepciju o prošlome stoljeću, sasvim je sigurno da oni koji su stvarali te filmove neće tek tako ostati zaboravljeni. Odnosno uvijek će se naći netko tko će iz daleke prošlosti, iz dalekog dvadesetog stoljeća, u nekoj budućnosti izvući i neka imena i neke scene i neke vrijednosti. Zahvaljujem.

Grubišić: Čast mi je danas, na ovaj veliki dan, predstaviti jednu inicijativu na kojoj u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom samozatajno radimo više godina. Da ne zamaram skup prije ovog našeg velikog filma, samo ću u malim naznakama najaviti da smo osmislili projekt i inicirali osnivanje zaklade i neprofitne udruge Filmski klasici. Riječ je o inovativnom i sasvim novom modelu koji anticipira vremena koja dolaze i vremena distribucije i kontribucije sadržaja u virtualnome svijetu. Taj će model filmovima naših velikih redatelja i autora, ne samo Jadran filma nego i šire, omogućiti dostupnost daleko ranije u tzv. public domain zoni, znači bit će dostupni vrlo brzo. Projekt ima i svoj tehnološki i financijski dio, a napravili smo ga poštujući sva autorska i druga prava nad tim filmovima, u suradnji s našim savjetnicima koji se bave tim poslovima pri Vijeću Europe, slijedeći sve direktive i sve ono u čemu je ova zemlja pred ulaskom u Europsku uniju.

*** ***