SVIJET ANIMACIJE

Šareni svjetovi dobroćudnih stvorenja

Filmovi Ivane Guljašević

Rad Ivane Guljašević Kuman najzahvalnije je gledati iz kuta djeteta. Ne zato što bi dijete nekom svojom nepodopštinom zavrijedilo stajati u kutu, već stoga što ono najbolje može procijeniti vrijednost stvaralaštva iznimno radišne hrvatske autorice. No, istina je i da odrasli mogu prepoznati ljepotu jednostavnosti ili jednostavnost ljepote, pa su se neki od njezinih filmova okitili nagradama na festivalima animiranoga filma, gdje se najčešće natječu u natjecateljskim programima filmova za djecu. Posljednji film u nizu bio je Bo-Tuov bubanj (6 min., 2012) koji je na 21. danima hrvatskoga filma dobio Zlatnu uljanicu za promicanje etičkih vrijednosti u filmskom stvaralaštvu koju dodjeljuje tjednik Glas koncila, dok je prva nagrada stigla 2001. za film Kao nekim čudom (5 min., 2000).

Ivana Guljašević Kuman, za razliku od većine domaćih autora i autorica koji stvaraju animirane filmove za odraslu publiku ili tek dopuštaju da ih gledaju i djeca, a da si ne priskrbe neku traumu, jedna je od rijetkih u potpunosti posvećenih djeci vrtićke i niže osnovnoškolske dobi.

Bo-Tuov bubanj, 2012.

Iako se starija publika najčešće smatra zahtjevnom ili zahtjevnijom, pogrešna je tvrdnja da djeca to ne mogu biti. Za ono što će odrasli, sjedeći u kinu na nekom festivalu, podnijeti ili čak otrpjeti stoički, a potom i kurtoazno, djeca nemaju strpljenja, uzvrpoljit će se i gledati kako umaknuti prema sadržaju koji će im se svidjeti. Svakako će reći što misle ako im nešto nije po volji, ako nešto ne razumiju ili im se naprosto ne dopadaju likovnost ili način na koji je oblikovan animirani film.

S filmovima autorice koja je ilustrirala četrdesetak slikovnica, čini se, nemaju nikakvih problema i njihova ih šarena razigranost i pripovjedačka maštovitost mami na ponovna gledanja. Ono što im to najvećim dijelom i omogućuje jest dobar način distribucije. Usporedba s filmovima redatelja koji rade ozbiljne autorske filmove jednostavno se nameće sama, jer dok se oni moraju zadovoljiti uglavnom projekcijama na festivalima – naravno ako uspiju zadovoljiti selekcijsku komisiju, što nije nimalo lako – filmovi Ivane Guljašević Kuman vrlo su vidljivi i dostupni.

Pauk Praško, 2009.

Razlog tomu je suradnja s časopisima za djecu, prije svega sa Smibom, koji objavljuje Školska knjiga. U njemu je, kao i u časopisima Radost, Zvrk, Prvi izbor ili Tintilinić, isprva radila kao ilustratorica ilustriravši ponekad svoje, a ponekad priče drugih autora. S uvođenjem dodatnih sadržaja, odnosno diskova koji su pratili izdanja i ponudili interaktivni sadržaj, od 2008. više se posvetila stvaranju animiranih filmova, pa je uz Smib objavljen dvadeset i jedan njezin animirani film.

Za neke od njih scenarij je napisala sama, dok je druge napravila prema pričama svojega supruga Brune Kumana, koji za neke animirane uratke donosi i likovna rješenja te je stalni suradnik, odnosno sustvaratelj većine svjetova ispunjenih dobroćudnim likovima, najčešće životinjskim stvorenjima.

Autorica je televizijskim gledateljima poznata po serijalu – televizijskim slikovnicama - Danica i prijatelji, koji se počeo prikazivati 2005, a do danas je prikazano oko160 epizoda, a najvećim se dijelom oslanja na pripovijedanje u offu, što je slučaj i s većinom drugih autoričinih filmova. Ponekad muški, ponekad ženski, a ponekad dječji glas obraća se gledateljima i vodi ih kroz animirane priče koje nastanjuju simpatični zmajevi, pauci, ptice, muhe, pingvini, tuljani, medvjedi, djevojčice, dječaci i različiti čovječuljci.

Tri strašna zmaja, 2009.

Jedan od njih je i glavni junak u filmu Čarapojedac (2 min., 2007). Šuljajući se kroz dječje sobe, on se gosti neuredno ostavljenim, rasparenim i poderanim čarapama, a u njegovu pustošenju prati ga zarazna skladba, odnosno otpjevana priča. Sljedećeg čovječuljka zatječemo u filmu Čovječuljak Snovuljak (5 min., 2009) gdje, putujući u svojem nebeskom čunu, skuplja dobrotu i sreću te pohodi spavače i nadomješta ružne snove lijepima i ugodnima. Njegovi noćni pohodi ispripovijedani su pitkim stihovima u rimi, glasom autoričina čestoga suradnika Dubravka Sidora.

Među 26 filmova, koliko ih je autorica napravila od 2000. do sada, ističu se Tri strašna zmaja (4 min., 2009), priča o trapavim zmajevima koji su se zaželjeli Božića, ali ga ne mogu proslaviti kako valja jer se to kosi sa zmajevskom prirodom, pa im s Nebesa stiže blagohotna pomoć. U tom se filmu osobito vidi autoričina umješnost stvaranja dopadljivih likova, te sva raskoš likovnosti, odnosno izrazito prepoznatljiva stila koji je razvila.

Isto vrijedi i za film Pticani (5 min., 2010) u kojem je osobit trud uložen u oblikovanje, kako ptica u natjecanju za najljepšu pticu tako i publike koja prati natjecanje. Kao i u svakom njezinu filmu, i tu se skriva podsjetnik o tome kako su ukusi različiti i kako ocjenjivači donose vrijednosni sud isključivo prema vlastitim mjerilima ljepote.

Pticani, 2010.

Film Ježeva škola (4 min., 2010), pak, pojašnjava zašto ježevi pušu i dahću, što može biti zabavno svakome tko je ikada usred noći čuo ježa u prolazu, a u Ludim željama (8 min., 2010) kroz likove praščića i muhare govori o mogućim i nemogućim željama, poigravajući se bjelodanim apsurdom istine. Kako je snijeg pao (3 min., 2009) duhovita je priča o mrzovoljnom Snijegu koji odbija pasti razmatrajući kakav odnos ljudi i životinje imaju prema njemu, sve dok mu jedan oblak ne podmetne nogu. Pauk Praško (3 min., 2009), s druge strane, zaokružuje ljetne praznike i neizravno podsjeća djecu kako učenje ne prestaje samo zato što je torba ostavljena da se prozračuje.

Iako ih nimalo ne štedi, a to je vidljivo u svim filmovima, boje u autoričinu radu vrlo su skladne, što je također jedno od obilježja i prepoznatljivosti njezinih ilustracija i filmova.

Priče su smještene u seoska dvorišta, šume, polarna prostranstva, pod morem, iznad grada, u kuće, dvorce i oblake, a gotovo svaka ima i odgojnu ulogu, nenametljivu, prijemčivu i na koncu društveno korisnu, a to zaista treba cijeniti u poplavi podilazećih komercijalnih animiranih sadržaja. Ivana Guljašević Kuman u svojim filmovima naglašava važnost prijateljstva, zajedništva, očuvanja prirode, učenja i igre, pa iako se nekome može učiniti kako je to sve vrlo dobro poznato i tisuću puta izrečeno, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, ali prije svega na dob kojoj se obraća Guljašević Kuman, to je itekako važno.

Božidar Trkulja