RAZGOVORI

Sonja Tarokić: Sve su teme ženske

U hrvatskom filmu se nešto pomaknulo. Događaju se Radić (Kotlovina, 2011) i Schmidt (Ljudožder vegetarijanac, 2011), događaju se Jurić i Dević (Crnci, 2009), događa se Silvestar Kolbas (Ratni reporter, 2011) i Igor Bezinović (Blokada, 2012), događa se mlada glumica Iskra Jirsak (Fleke, 2011), događa se Sonja Tarokić. Diplomirana filmska redateljica (Zagreb, 1988) već se sa svojim studentskim igranim filmovima svrstala među najzanimljivije hrvatske suvremene filmske autore. Njeni filmovi (Kurvo!, 2011; Pametnice, 2011, s Hanom Jušić) vrh su koplja tekuće restauracije hrvatskog filma.

* Kurvo!, kratkometražni igrani film snimljen u produkciji ADU pod mentorstvom Zrinka Ogreste, izvanredan je komad filma, sam vrh suvremene hrvatske kinematografije. No Kurvo! nije ušao u konkurenciju Dana hrvatskog filma. Kakve su bile reakcije na film? Što su rekli profesori na Akademiji? Što kolege studenti? U kojoj je mjeri film bio prepoznat?

Kurvo! je bio film četvrte godine studija režije i u tom je smislu meni bilo isključivo bitno da napravim neki korak dalje i da sama osjetim napredak, kao što je uostalom uvijek. Naravno da mi je pritom jako drago čuti da se drugima sviđa, dapače, da ga smatraju izvrsnim. No, razmišljati o tome tko je što rekao, što se kome svidjelo i zašto nekima baš nimalo ne leži, bilo bi jako iscrpljujuće. Pokušavam svaku kritiku razumjeti što konstruktivnije i zbog toga mi je najdraže kad na nekom festivalu čujem čitavu raspravu o svom radu, i to onakvu koja nije potaknuta time što me ti ljudi poznaju. A s festivalima nikad ne znaš, tako da mislim da je posve legitimna pozicija svakog selektora da napravi izbor prema vlastitom sudu i tu se nakon toga više nema što reći. Ali film je zapravo bio poprilično prepoznat, pisalo se o njemu, osvojio je nagrade i s njim sam bila na mnogim festivalima. Zapravo je malo čudan osjećaj misliti o tome hoće li valorizacija filma ići u skladu s nadanjima, jer se ne radi o posve objektivnoj situaciji i zbog toga te i dobivanje i nedobivanje nagrade sutradan dovede do istog osjećaja praznine. No, to je ipak jedan mali film, a donio mi je puno veselja.

* Iz kakve socijalne pozadine dolazite?

Dolazim iz prosječne građanske obitelji, s roditeljima na državnoj plaći, ako ste na to ciljali. Nikad nisam bila baš jako siromašna, niti sam ikad bila bogata. Uvijek smo se snalazili toliko da imamo za normalan život s pokojim skijanjem, a puno je pomogla i moja gradska stipendija. Moja ekonomska pozadina poprilično je nezanimljiva.

* Koje ste škole pohađali, kod kojih profesora studirali?

Diplomirala sam filmsku režiju, smjer igrani film, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje su mi mentori uglavnom bili Zrinko Ogresta, Lukas Nola i Ognjen Sviličić. Također studiram komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam na trećoj godini. Ali htjela bih istaknuti da mi je nekako ključni dio odrastanja bio unutar Lutkarskog studija u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je grupu vodila Natalie Murat, a prije nje Kruna Tarle. Ondje sam provela petnaest godina i obožavala sam to mjesto. Voljela bih da imam više vremena pa da se i dalje mogu time baviti. Ma morat ću, želim se ponovno družiti s tim prijateljima kroz neki naš suludi projektić.

Crveno, Sonja Tarokić

* Čime film danas privlači, kada je sve manje populistički a sve više elitistički medij, ali kada je zbog razvoja tehnologije ujedno i sve demokratičniji?

To je užasno teško pitanje. Neko su kratko vrijeme TV serije funkcionirale kao zamjena za ovaj oblik zabave, dok je to danas YouTube klip na kojem debela žena sjedi na zahodu s petnaest milijuna posjeta, otprilike i toliko puta gledaniji od prosječnog filma u kinu. Kao da se duljina koncentracije smanjila na trajanje videoklipa. No, opet, kad se za neki film pročuje, svi ga idu gledati, kao što je i festivalska publika trajna i redovita. Mislim da festivalski film malo čime zapravo privlači, to je jednostavno tip komunikacije s publikom koji ne mora uvijek biti zavodljiv kao što je to u slučaju komercijalnog filma. Festivalske filmove uglavnom gledaju isti ljudi navikli na zgusnuti raspored festivala na kojem pogledaju po tri filma dnevno i jedva čekaju kritički to raspraviti na piću navečer. Stvar funkcionira po istom ključu kao i višednevni glazbeni festivali. Ali ipak mislim da privlačnost filma kao medija ne može opasno opasti sve dok se ne osmisli umjetnost koja bi mogla ponuditi cjelovitiju sliku svijeta od filma, jer smatram da je filmu inherentna svjetotvornost ono što ga i dalje drži na vrhu tog nekog prikazivalačkog imaginarija modernog čovjeka.

* Na određen način svim je umjetnostima svojstvena svjetotvornost. Po čemu se ističe filmska svjetotvornost?

Pa film je u svojoj biti vrhunac mimeze. Ne znači da se na taj način mora koristiti, ali tomu neprekidno teži. Pokušava oponašati ljudsko perceptivno iskustvo, semantički se usmjerava prema prikazu određenog tipa svijeta. Također, film jako teško može pobjeći od konkretnoga. Da bi govorio neka stolica ili neki čovjek, mora pribjeći izrazitoj stilizaciji, inače je to uvijek uredska stolica ili čovjek smeđe kose s umjetnim zubalom. S druge strane, riječ je o industriji pa uvjeti proizvodnje često diktiraju smjer kojim ide određena kinematografija. Jezik, običaji, kulturalna pozadina, odnos žanra i društvenog okvira – sve su to elementi koji u filmu nužno i neosporno grade, ne samo autorske nego i nacionalne identitete, zbog čega uopće na toj razini i dijelimo filmsku povijest.

Kurvo!, Sonja Tarokić

* Izuzev Pametnica, svi vaši igrani filmovi snimljeni su u sklopu studija. Što znači snimati unutar produkcije ADU i uopće unutar edukativnog sustava? Studentski filmovi često se i ne uzimaju kao dio službene filmografije.

Snimati unutar produkcije ADU znači naučiti imati snažne živce i puno entuzijazma. Financijske poteškoće Akademije već su opće mjesto, tako da ne moram posebno objašnjavati u kojim se katastrofalnim uvjetima možete naći kada želite snimiti nešto što zahtijeva statiste, više rasvjete ili, ne daj bože, kransku vožnju. Ali Akademija ipak funkcionira kao mjesto na kojem nastaju ekipe koje se drže zajedno cijeli život, a to je zapravo najbitniji dio. Najbolje što sam dobila na tom fakultetu su ljudi kojima vjerujem, s kojima želim raditi i na koje se mogu osloniti. Ekipa filma je kao obitelj koja se neko kratko vrijeme nalazila u paralelnom svemiru i zbog toga je iznimno bitno da su to ljudi s kojima se osjećate dobro i sigurno. A studentski filmovi viših godina itekako su dijelom službene hrvatske kinematografije jer se o njima ponekad više govori i više piše nego što se to čini s dugometražnima, a čini mi se da i mnogo više putuju po festivalima.

* Je li ovo vrijeme ženskih tema, pa onda možda i autorica?

Cijela povijest svijeta je vrijeme ženskih tema, sve teme koje postoje su ženske teme. Vrijeme autorica je nadam se ravnopravno prisutno s vremenom autora.

* Sv ise vaši filmovi bave žensko-ženskim odnosima i funkcioniraju gotovo kao varijacija na temu, rondo.

Hm, pa ne znam, protagonistice jesu žene, ali ne bave se svi njihovim odnosima. Crveno je film o odnosu mame i kćeri, a Kurvo! o prijateljskim tenzijama. To je istina. Ali Pametnice i Ja sam svoj život posložila više tematiziraju način razmišljanja, društvene konstrukte i okolinu tih žena nego njih same.

* Dakle, kreće se od okoline i društvenog konstrukta, a ne od likova?

Ovisi o tome krećem ili od lika ili od situacije. Nikad nisam htjela napraviti film samo zato da bi nešto iskritizirala. Ako bih se nečemu i narugala, radila bih to jer mi je blisko. Ponajprije me zanimaju likovi, dijalozi, način govora i navike. Iz toga se jako puno može shvatiti o nekome. Ljudi stvarno puno toga u životu rješavaju verbalno i zapravo mi je najzanimljivije spajati taj aspekt nekog lika s onim što ostaje u atmosferi, unutra.

Pametnice, Hana Jušić i Sonja Tarokić

* Kako je došlo do suradnje s Hanom Jušić, s kojom ste snimili film Pametnice?

Hana i ja smo bile skupa na godini i jako smo se zbližile. Jedna drugoj smo pomagale tijekom studija, a kad smo skupa sudjelovale na Sarajevo Talent Campusu odlučile smo konačno surađivati, jer na Akademiji to, naravno, nije moguće. Biti tako u tandemu nam je jako olakšalo čitavo iskustvo unutar sarajevskog projekta jer smo imale manju tremu i jedna smo drugu mogle tješiti. Hanica je jednako bedasta kao i ja.

* Odrastali ste tijekom tranzicijskog tuđmanizma i posttuđmanizma. Mladi naraštaj čini se politički vrlo osviješten i aktivan, ali u vašim filmovima politika je frapantno odsutna?

Pa čujte, frapantno je odsutna u smislu da nemam potrebu nametati nikakvu političku poruku i čini mi se da mi to nikad neće ni postati predmetom interesa. Dapače, ne osjećam se ni pretjerano pozvanom da se izražavam na taj način. Iako, opet, Pametnice i Ja sam svoj život posložila filmovi su koji sadrže određenu razinu političke konotacije, otprilike ravnopravnu većini filmova te duljine. Mislim da sam ukupno u životu pogledala možda pet-šest kratkih političkih filmova, od kojih su samo jedan alžirski i jedan talijanski bili kvalitetni. Nezgodna je to forma u kojoj u većini slučajeva isticanje određene poruke djeluje patetično i banalno.

* Također, u vašim filmovima odsutni su i muškarci. Oni su poput nekog izmičućeg, evazivnog elementa.

Da, ponekad ne znam što bih s njima. Želim na tome malo poraditi, ima mnogih muških glumaca koji mi se čine iznimno zanimljivima i kvalitetnima, tako da bih voljela malo napredovati na tom području kako bih ih mogla uposliti. Većina muškaraca u mojim filmovima zapravo su potpuno normalni likovi koji svojim odabirom ne žele sudjelovati u tim peripetijama. Ali, recimo, jako me zanima opis muške depresije, ta potpuna pasivnost i predaja kojoj sam više puta svjedočila, tako da joj se namjeravam jednom posvetiti.

* Majka iz Crvenog pojavljuje se kao jedini bitniji stariji ženski  lik u vašim dosadašnjim filmovima. Je li to slučajno ili vas sredovječni likovi trenutačno ne zanimaju?

Ma zanimaju me svakakvi likovi, zapravo rad na likovima mi je najdraži dio pripreme filma. Ali želim uvijek snimati ono o čemu imam potrebu nešto reći. Zbog toga me još dugo neće zanimati teme braka i penzionerskih nedaća. Ali trenutačno radim na scenariju za dugometražni film radnog naslova Zbornica, koji se odvija unutar jedne osnovne škole te se koncentrira na profesorske odnose pa se tu nalazi mnoštvo zaposlenih i umornih likova srednje dobi.

Ja sam svoj život posložila, Sonja Tarokić

* Hrvatski film doživljava snažan uspon. Zaboravljeni veterani nenadano se vraćaju, prezreni redatelji postaju junaci, a i među najmlađim naraštajem je vrlo živo. Postoji li neki osjećaj generacijske povezanosti? Uopće osjećaj neke filmske movide?

Konkretni pokret ili ikakav zajednički stilski put zasad ne postoji. Ali ipak mi se čini da postoji neka živost među mojim prisnijim kolegama na kojoj se zasniva vjera da će sve biti u redu s nama. Kao da se ljudi međusobno potiču na što više rada i jače kritičko samopropitivanje, kako bi u budućnosti mogli steći sigurnost u to da su nam zajedničke ideje dobre. A opet, možda je tako svakoj mlađoj generaciji.

* O filmu i pišete. Što je u stvaranju filma, a što u njegovoj interpretaciji?

Pisanje o filmu i stvaranje filma potpuno su različite sfere koje povezuje isključivo svjesnost gledateljske pozicije. Ako je film dobar, to znači da je redatelj znao koja značenja aktivira kod gledatelja, a teorijska je pozicija ona koja to treba znati verbalizirati. Činjenica da sam snimala filmove utjecala je na moje pisanje o filmu utoliko što pokušavam paziti da mi teorijske izvedenice ne budu nametnute filmovima, iako je u to lako zapasti, kad nešto zazvuči dobro unatoč tome što zapravo nije istina. Volim pisati eseje koji mi pomažu da sama sebi nešto objasnim, neku sferu filma koja me zanima, a na prvi pogled nisam sigurna zašto. Ali nikad ne bih mogla pisati novinsku kritiku, mislim da je iznimno teško u tako malo prostora dati neki vrijednosni sud i još ga argumentirati. Zbog toga mi je malo muka to i čitati.

* Jedno leksikonsko za kraj: najdraži filmovi i redatelji, domaći i strani...

Jao, u ovome sam najgora. Reći ću samo da jako volim redatelje Cassavettesa, Altmana, Formana, Chabrola, Porumboiua i mnoge druge iz te kanonske bande. Od hrvatskih suvremenih bih istakla Sviličića, Jurića, Devića i Radića.

Dragan Jurak