RETRO

(Film) Bez (reči) – umjetnička vježba ili koherentan iskaz?

Uz ciklus Miše Radivojevića u kinu Tuškanac (Zagreb, 27. travnja – 5. svibnja 2012)

Što je doista ono što film čini filmom? Je li to sve ono što ostaje zabilježeno na opni, kožici... filmu? Ima li tu (i)kakvih ograničenja?

Ne želeći ovdje izvoditi nekakvu ontologiju filma, ili pak definirati film kao umjetnost ili tek medij, ova su se pitanja nametnula kroz razgovor s kolegom nakon gledanja Filma bez reči (80 min., 1972, znan i pod naslovima Bez i Bez reči) u okviru ciklusa Filmskih programa posvećenog kino-opusu cijenjenog srpskog, odnosno eks-jugoslavenskog autora Miše Radivojevića (1939). O čemu je riječ?

Film bez reči gotovo je unikatno djelo u okviru tadašnje jugoslavenske kinematografije, kao cjelovečernji film u cijelosti složen tek od slika i zvukova, ali (pogađate!) bez riječi. U njemu protagonist, Dragan Nikolić, izvodi niz glumačkih bravura na kojima bi mu mogli pozavidjeti mnogi u njegovu zanatu (jer, u krajnjem slučaju, većina glumaca ni ne posjeduje takav dokument).  U Filmu bez reči Nikolić skače, trči, pleše, puže, klizi... opija se (nakon toga obilno povraća!), puši cigaretu za cigaretom, sprema objed... Majmunira (gimnasticira zajedno s majmunom), biva maltretiran i tučen, na koncu gotovo pa živ zatrpan zemljom. U mnogim kadrovima i sekvencama kamera se sasvim približava njegovu licu, kojim on mimički i najraznovrsnijom gestikulacijom predočava niz raspoloženja i osjećaja, tako da smo u svakom trenutku svjesni njegove posvemašnje prisutnosti na filmskome platnu i pred našim očima. Jednostavno, Nikolić izvodi jedan osamdesetminutni performans bez reči. No, izvodi li ga tek on sam?

Miloš Miša Radivojević ispred kina Tuškanac, Zagreb, travanj 2012.

Pretpostavljeni negativni odgovor na ovo retoričko pitanje uključuje filmsko-autorsku komponentu redatelja Miše Radivojevića. Zahvaljujući spomenutom ciklusu, zagrebačka je publika prvi put, čini se, mogla na jednome mjestu vidjeti najveći dio opusa ovog vrlo značajnog i posve osebujnog autora.

Radivojević je 1960-ih bio asistent i danas u filmskim krugovima znatno uglednijem redatelju Puriši Đorđeviću. Njihova suradnja na filmovima San (1966)i Podne (1968), čini se, u dobroj je mjeri predodredila i neke koordinate za prepoznavanje poetike i nešto mlađeg autora.

Lirizam, oniričnost, kontemplativnost (uz suptilnu dozu psihoanalize), naime, obilježit će i Radivojevićeve »rane radove«, poput ovdje tematiziranog filma, kao i one koji ga neposredno okružuju, prvijenac Bube u glavi (1970) i dojmljiv one-man show Bate Stojkovića u djelu Testament (1975).

Film bez reči, Miša Radivojević

Bube u glavi na neki su način priredile teren za Film bez reči. U njima Dragan Nikolić tumači Dragana, pacijenta mentalne ustanove koji nikako ne uspijeva ostvariti odnos s voljenom osobom, ali i ni s okolinom. Okvirni narativ filmske pripovijesti priča o slobodi, čežnji i nemogućnosti sebeostvarenja. Na koncu, Dragan se slama, ostaje metaforički i doslovno vezan za krevet, nepokretan.

Preko lica mu prelazi buba. Metafora iz naslova filma se metafilmski realizira.  

Film bez reči su scenaristički (ako je to ovdje uopće primjerena riječ!) uobličili Radivojević i Svetozar Vlajković. No čini se da je ovdje prije svega riječ o sasvim osebujnoj simbiozi između redatelja i njegova glumca, odnosno protagonista. Iako je, naravno, postojala neka knjiga snimanja, Film bez reči je improvizacija koliko je to moguće za film, medij obilježen montažom.

Film bez reči, Miša Radivojević

Improvizacijski karakter filma proizlazi iz njegovih tabloa snimanih u dugim kadrovima, koji često traju i nekoliko minuta. Dakle, Nikoliću je omogućeno da iskaže svu svoju glumačku moć i snagu umjetničkog izričaja. Radivojević, pak, film ne uobličuje kao neku logičku narativnu strukturu. Radi se o nizu ambivalentnih epizoda/sekevenci što ih povezuje tek protagonist. Ultimativno je pitanje, naviješteno na početku ovog napisa: je li to film? Može li se ovo djelo zabilježeno na filmskoj vrpci doista nazivati i filmom? Ili je, možda, tek riječ o zabilježenom performansu? Dokumentu glumačke virtuoznosti? O autorskom viđenju Dragana Nikolića? Ukratko, je li riječ o umjetničkoj vježbi/etidi, ili pak o koherentnom umjetničkom iskazu? 

Miloš Miša Radivojević po obrazovanju je filozof. Pripadnik je naraštaja sveučilištaraca koji je na beogradskom Univerzitetu još mogao čuti one prave profesore: Koraća, Mićunovića, Životića te tada još ne nacionalšovinistički orijentirane Mihaila Markovića i Ljubomira Tadića. Ova se filozofičnost prepoznaje u njegovim filmovima. Posebice se to može reći za rane radove koje su od eponimnog prvijenca Želimira Žilnika naslijedili avangardističko-artistički svjetonazor. (Bube u glavi i Žilnikovi Rani radovi iz 1969. dijele i Milju Vujanović kao glavnu glumicu). Kako Platon kaže, filozofijom se ne bi trebalo baviti prije tridesete godine života. Slijedeći tu uputu, Radivojević kao redatelj debitira kino-filmom s punih trideset. Sukladno vokaciji, filmovi iz njegova najranijeg razdoblja filozofični su. U kojem smislu? Ponajprije po tome što njegov protagonist iz prvih dvaju filmova, u obama ga utjelovljuje Dragan Nikolić, traži sebe u otuđujućem okružju. Egzistencijalna je tjeskoba opipljiva u teksturi Buba u glavi. U Filmu bez reči ovaj je rani egzistencijalistički impuls ogoljen do srži... do gole kosti, odnosno gologa tijela svojega protagonista.  Glumačka gesta, grimasa, mimika i scenski pokret iz svoje teatralnosti preneseni su u medij filma. Iako su montažna rješenja u Filmu bez reči ponajčešće strogo funkcionalna, pokret kamere i montaža unutar kadra ipak vizualnu dimenziju ostvarenja uzdižu u eminentni kino-jezik. Česta uporaba crvenog filtra očuđuje fakturu i usmjerava temeljno raspoloženje filma prema egzaltaciji.

Bube u glavi, Miša Radivojević

Kod spomenuta Radivojevićeva filma riječ je o osebujnom prožimanju svih triju filmskih rodova. Film bez reči istodobno je dokumentarni, igrani i eksperimentalni film. Nesumnjivo, pretežu elementi onog eksperimentalnog, tj. metafilmskog. (Ovaj će moment metafilmskog biti još prisutniji u njegovu sljedećem ostvarenju Testamentu,gdje autor eksplicitno, jezično i transparentno smješta Batu Stojkovića u muzej Jugoslovenske kinoteke, i to istodobno kao lik, glumca, filmskog voajera i zbiljskog Stojkovića sàma.)  

Film bez reči dijeli svoj umjetnički jezik i s osebujnom umjetnošću performansa.

Ako se sjetimo političko-umjetničkih eksperimenata tih godina na jugoslavenskim prostorima, onda se Radivojević nadovezuje na rad Lazara Stojanovića, Dušana Makavejeva, Tomislava Gotovca i već spomenutog Žilnika. Kako je primijetila Alemka Lisinski u svom opsežnom tekstu uz ciklus, Miša Radivojević je „opredijeljen za slobodu“. Njegova se sloboda protivi svim ograničenjima.

Testament, Miša Radivojević

Ako bismo pokušali definirati Film bez reči, onda je to Gesamtkunstwerk.

Sveukupno je to umjetničko djelo u kontekstu body-arta, ali i teatra apsurda. Kroz njega se, u interpolaciji teatra, glazbe i plesa, čak i arhitekture, rastvara navlastiti performativno-filmski jezik. Sinestezija je to slike, zvuka i artističkog napada na sva naša osjetila. Radivojević jest genuini avangardist, odnosno postavangardist. Ipak, i u inače dojmljivu autorskom opusu, Film bez reči ostaje ekscesom. Radivojević u tome filmu nastupa umjetnički i fil/m/ozofski. Filmska filozofija, ili filmozofija,ovdje je „pojmila svoje vrijeme obuhvaćajući ga u slikama“. 

Marijan Krivak