KINO

Neoliberalni nastavak židovskoga vica

Ljudožder vegetarijanac, Branko Schmidt, 2012.

Malo je reći – liječnici su ugledna profesija. U starome židovskome vicu postarija dama trčkara obalom i viče: „Upomoć! Moj sin, liječnik, utapa se!“
Od sve poezije i svih umjetnika na svijetu jedino liječnici doslovno spašavaju živote. Liječnička profesija povezuje se s altruizmom, humanizmom, idealizmom. Prije Drugoga svjetskoga rata medicinu su studirali mahom ljevičari, i oni senzibilizarni za dobrobit čovjeka, i uopće opće dobro (desničari su radije studirali pravo). Danas su stvari malo drugačije. Kod nekih liječnika nestalo je idealizma. Medicina se studira radi društvenog ugleda profesije, ali i radi zarade, bogaćenja, a bogaćenje najčešće dolazi putem mita i korupcije.
U društvu postoji cijeli kanon usmene predaje o korumpiranim liječnicima koji su u stanju pacijentu skinuti i cipele s nogu, isprazniti mu dvorište od kokica, isprazniti mu štalu, kao i novčanik i bankovne račune. Veliki postoci građana tvrde u anketama da se u zdravstvu susreću s korupcijom. Bez mita nema ni normalnog zdravstvenog tretmana. Crna kronika puna je slučajeva teškog liječničkog nemara, odnosno slučajeva korumpiranih liječnika.
Stari židovski vic još uvijek vrijedi. Moguće je zamisliti stariju damu kako naglašava da je njen sin liječnik. No vic je danas dobio i svoj nastavak. Tko zna koliko bi zapravo ljudi danas priskočilo u pomoć utapajućem liječniku – naposljetku, većina je njih imala iskustva s korumpiranim liječnicima, osornim i bezobzirnim liječnicima, liječnicima kojima su altruizam, humanizam i Hipokratova zakletva zastarjeli set vrijednosti...
U Ljudožderu vegetarijancu (85 min., Telefilm) Branka Schmidta pojavljuje se najcrnje naličje suvremene liječničke profesije u Hrvatskoj, liječnik s vampirskim zubima, s kopitom i repom koje skrivaju liječnička kuta i bijele klompe – ginekolog Danko Babić.
Babić je pikasovski portret suvremenog hrvatskog liječnika. On je hrvatski psiho, neoliberalno čudovište kojeg umjesto altruizma i humanizma pokreće pohlepa za novcem i uobičajenim statusnim vrijednostima hrvatskog društva, poput skupih satova, skupih automobila ili brendirane robe. Hrvatski psiho uzima mito od pacijenata, iz kaprica i zloće daje lažne dijagnoze, podmeće kolegama koji su mu se zamjerili, zataškava svoje propuste, obavlja ilegalne abortuse, za mafiju obavlja abortuse ukrajinskim prostitutkama čak i kad su u poodmaklom stadiju trudnoće, naposljetku, počinjava i ubojstvo uklanjajući sedmomjesečni plod ljubavnici nekog ministra.

Ljudožder vegetarijanac, Branko Schmidt

Korupcija, kriminal i društvena dekadencija u Ljudožderu vegetarijancu sveprisutni su. Policajci, političari, odvjetnici – svi se nalaze u kriminalnom sustavu. U bolnici postoje liječnici koji drže do svoje profesije, no općenito i u zdravstvenom sustavu prevladava karijerizam i rasizam. Kolegu liječnika podrijetlom iz Jordana vrijeđaju čak i kolegice, kao žene općenito nesklonije rasističkim uvredama. Temeljne ljudske i društvene vrijednosti čine se nestabilnima ili nepostojećima. U tom sustavu ništa neće zaustaviti doktora Babića u njegovu napredovanju.

Takva poopćenost korupcije i kriminala povremeno smeta. Ljudožder vegetarijanac kao da se pretvara u crni spektakl u bijelim kutama, spektakl koji više ne uspijeva ni senzibilizirati ni šokirati. No to je društvo u kojem živimo. Stvarnost je možda još i gora: sjetite se samo onih afera s odjela ginekologije koje su procurile u javnost i na kraju završile sudskim presudama, svih onih slučajeva nemara s teških posljedicama te natopljenosti čitavog sustava korupcijom, od premijera i zamjenika premijera kojima se upravo sudi, pa prema dolje, daleko u dubinu i širinu...

Ljudožder vegetarijanac druga je suradnja Branka Schmidta s književnikom i bivšim ginekologom (!) Ivom Balenovićem. Svoj prvi roman, Metastaze, Balenović je potpisao pseudonimom Alen Bović. Razlozi upotrebe pseudonima, ne računajući one političke, često su vrlo jednostavni. Iza pseudonima najčešće se skrivaju pisci koji se boje da bi šund-literatura ili trivijalni žanrovi mogli potrošiti njihovo autorsko ime. Zatim književnici kojima je pseudonim tek dio marketinške strategije. Ili pak pisci koji svoju literaturu drže nepriličnom svom društvenom statusu.

Ljudožder vegetarijanac, Branko Schmidt

Ni danas nije potpuno jasno zašto se Balenović koristio pseudonimom; dojam je da mu je to nanijelo više štete nego koristi. No možda i zbog pseudonima, misterija koji se stvorio oko romana, izvanredne Metastaze naišle su na vrlo pozitivan odjek. Autor i izdavač odmah su dobili i ponude za ekranizaciju. Branko Schmidt tu se nije činio ni kao dobro, a kamoli idealno rješenje, međutim zbog prirode ponude i zbog stjecaja okolnosti, Schmidta se nije moglo odbiti.

Skepse su se produbile s početkom rada na ekranizaciji. Schmidtovo pisanje scenarija nije se dobro razvijalo pa je ubrzo pozvan Ognjen Sviličić da izvuče stvar. Sviličić, tada na glasu kao skript-doktor, dobro je dijagnosticirao situaciju. Metastaze su bile hrvatski Trainspotting (1996, Danny Boyle); Boyle je snimio odličnu ekranizaciju romana Irvinea Welsha; i ništa nije bilo logičnije, i jednostavnije, nego li da filmske Metastaze imitiraju filmski Trainspotting.

To je bio i početak uspjeha ekranizacije, nagrađene naposljetku Zlatnom arenom za najbolji film u Puli. Ali nije sve ispalo baš savršeno, niti se Branko Schmidt samo tako uspio preformatirati od redatelja koji je kao mlad snimao staračke filmove (Sokol ga nije volio, 1988; Đuka Begović, 1991), preko državotvornog redatelja (Vukovar se vraća kući, 1994; Božić u Beču, 1997), u hrvatskog Dannya Boylea.

Ljudožder vegetarijanac, Branko Schmidt

Schmidtove Metastaze (2009) socijalni su kontekst 1990-ih makinalno prenosile u nulte godine, bez potrebnih korekcija na relaciji rat i nacionalizam 1990-ih – neoliberalizam  2000-ih. I nešto još važnije. Rene Bitorajac bio je preduhovit u ulozi uličarskog fašista, nasilnika i zlostavljača žena. Način na koji su scene, poput one u kojoj pretuče suprugu, otklizavale u komediju i pritom nasmijavale kino-publiku činile su film, u ovom segmentu, vrlo problematičnim.

U Ljudožderu vegetarijancu toga nema. Rene Bitorajac kao doktor Babić opet je vrlo razigran, no njegov je humor izrazito sardoničan. Humor je možda i najbolji segment filma. Umjesto da zabavlja, da uljuđuje doktora Babića, humor ga razotkriva. U Metastazama se publika Bitorajcu smijala, u Ljudožderu vegetarijancu prije će se smrzavati od njegova hladnog i otrovnog humora.

Babića kolege uvažavaju kao dobrog stručnjaka. Njegovo je znanje neosporno, kao i šarm kojim osvaja pacijente. Samo jedna pacijentica, bivša liječnica, vidi Babića onakvim kakav jest, bešćutnan i bezobziran i prema kolegama i prema pacijentima. Ono što odaje njegovu pravu prirodu jest sklonost vulgarnom i sardoničnom humoru. Kada na kolegiju Babiću pobjegne neki neprimjereni štos, onda na tenutak iz njega probije psiho, zbog čega kolege zastanu u nevjerici, osjećajući najednom prisutnost nekog drugog od onoga za koga se njihov kolega predstavlja.

U kontaktima s kolegama Babić ne uspijeva razviti odnos punog prijateljstva. Izuzev jednog kolege s kojim ima naizgled prijateljski odnos, temeljen na obješenjačkom ponašanju i alkoholu, svi su mu drugi kontakti oportunistički i poslovni, baš kao što mu se i odnosi sa ženama svode isključivo na seks. Kada stigne u svoj luksuzno uređen stan, Babić je uvijek sam.

Ta usamljenost u dizajnerski uređenom high-tech stanu, gdje Babića najčešće vidimo kako bubnja uz cro-dance glazbu, ekranizaciju Balenovićeva romana povezuje s ekranizacijom Američkog psiha (American Psycho, 2000, Mary Harron) Breta Eastona Ellisa. Kao što su Metastaze scenaristički bile skrojene prema Trainspottingu, tako Ljudožder vegetarijanac po psihološkom profilu svog antijunaka nalikuje na Američki psiho i njegova manijakalnog yuppieja. Oba lika žive u luksuznim stanovima, oba su skloni materijalnom bogatstvu i materijalnim statusnim simbolima, oba su socijalno definirana svojom pohlepom i beskrupuloznošču, oba se opuštaju uz pop-glazbu (u Američkom psihu nalazi se odličan esej o Philu Collinsu i grupi Genesis), oba su narcisoidni tipovi i oba su sklona opsesivno-kompluzivnom ponašanju: Babić je opsjednut higijenom (u filmu je nekoliko scena njegova tuširanja) i uz to je posvećeni vegetarijanac, čime se efektno kontrapunktira njegova krvoločnost pri obavljanju abortusa u poodmaklom stadiju trudnoće s prehranom koja isključuje meso i mesne prerađevine.

Ljudožder vegetarijanac, Branko Schmidt

Veza Ljudoždera vegetarijanca s Američkim psihom razotkriva scenarističke i redateljske mehanizme koji pokreću film. U ekranizaciji Balenovića Schmidt kao da ponovno poseže za postojećim anglosaksonskim literarnim predlošcima i njihovim filmskim ekranizacijama. Nema tu ničeg spornog. Ako se treba posuđivati, on neka to bude od najboljih. I Welsh-Boyleov Trainspotting, i Ellis-Harronin Američki psiho odlični su primjeri dobre sprege literature i filma; i još važnije, oba su ova filmska modela preko Balenovićevih književnih predložaka svrsishodno prenesena u hrvatsku kinematografiju.
U Metastazama taj je transfer bio naglašen više, u Ljudožderu vegetarijancu manje. Derivativnost i transferiranje nisu problematični, no oni potežu pitanje autorstva, odnosno autorske vizije koja stoji iza oba filma. Ispod Metastaza i Ljudoždera vegetarijanca kao redatelj (i scenarist) potpisan je Branko Schmidt, no tu je i vrlo snažan glas Ive Balenovića, velik utjecaj koji je na prvi film imao Ognjen Sviličić, te Rene Bitorajac kao izvanredni glumački medij literarnih antijunaka.

Još od politike autora francuskoga novoga vala pa preko utjecajne američke autorske kritike 1960-ih, favorizira se autorska pozicija redatelja. Naraštaji filmologa, filmskih kritičara i filmofila već desetljećima usvajaju stotine imena redatelja kao isključivih autora filmova. Ta fetišizacija redatelja iz povijesti filma izbrisala je mnoga važna imena, posebice među scenaristima. Primjerice svaki će filmofil kao iz topa izbaciti ime Freda Zinnemana, redatelja Točno u podne (High Noon, 1952), ali će malo koji znati da je scenarij, prema vlastitu iskustvu iz doba hollywoodskih antikomunističkih progona, napisao Carl Foreman.
Zbog prevladavanja redateljske teorije autora, zamućeno je i pitanje atribucije mnogih poznatih filmova. Na primjer Spartak (Spartacus, 1960) se navodi kao rani film Stanleyja Kubricka, ali je manje poznato da je riječ o autorskom projektu Kirka Douglasa. Također, prevratnički film 1960-ih Bonnie i Clyde (1967) automatski se pripisuje Arthuru Pennu, čime se previđa velika uloga koju je u stvaranju filma imao Warren Beatty.
I autori literarnih predložaka, i scenaristi, i glumci, velike su žrtve politike autora. Zanimljivo, i u Metastazama i u Ljudožderu vegetarijancu snažna je prisutnost upravo tih filmskih suradnika. Bez umanjivanja uloge Branka Schmidta, očito je da je riječ o filmovima kolektivnog autorstva, jakih neredateljskih autorskih osobnosti: pisca Balenovića, scenarista Sviličića i glumca Bitorajca.

Scenarističke vještine Ognjena Sviličića su poznate, baš kao i autentičan literarni glas Ive Balenovića pa je u ovom trojcu zapravo najzanimljivija glumačka, ali i autorska uloga Renea Bitorajca. Još od izvanrednog nastupa u oskarovskoj Ničijoj zemlji (2001) Danisa Tanovića Bitorajac se nametnuo kao oskarovski glumac. No prihvaćajući razne televizijske i reklamne angažmane, Bitorajac je pokazivao i tendenciju da zabavljačkim angažmanima zapušta rad na svom velikom glumačkom talentu.

U Metastazama je njegova uloga dojmljiva, ali djelomično i izvan kontrole, posebice u sferi humora. U Ljudožderu vegetarijancu pokazuje se ne samo veličina Bitorajčeva talenta već i nešto više od toga, neka doza osobnoga koju unosi u ulogu. Kao doktor Babić Bitorajac je maskiran odličnom plavom perikom, međutim, uprkos tom kamufliranju on se kao glumac razotkriva. Nije potpuno jasno gdje prestaje Rene Bitorajac kao poznati zagrebački šminker, jet-seter i glumac zabavljač, a gdje započinje monstruozni doktor Babić. U Ničijoj zemlji Bitorajac je nastupio u oskarovskom filmu, za Metastaze je dobio Zlatnu arenu u Puli, no Ljudožder vegetarijanac je možda njegova uloga života.

Očito, oko Ljudoždera vegetarijanca koncentrirane su neke snažne autorske osobnosti i mnogo toga se oko filma poklopilo: Balenović je pronašao svoju filmsku transmisiju i svj glumački medij, Bitorajac se demonski lako iz sveprisutnog televizijskog zabavljača i hrvatskog celebosa prometnuo u antijunaka našeg društva, a Branko Schmidt se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, iskoristio priliku i potpisao se ispod jednog velikog filma.
Nije prvi put da grobari hrvatskog filma iz 1990-ih postaju njegovi spasitelji u novom tisućljeću. Nešto slično se već dogodilo s Tomislavom Radićem, a sada je takvu preobrazbu prošao i Branko Schmidt. Ljudožder vegetarijanac je film o onome što se događa sada i ovdje, odraz u ogledalu našeg doba, a tu nikakva poopćenost kriminala i korupcije nije prenaglašena.
Naprotiv, kriminalne i korupcijske afere hrvatskog društva sve manje skandaliziraju i šokiraju hrvatsku javnost. Život u svijetu izvrnutih vrijednosti i prijetvornosti postaje sve normalniji. Normalno je da liječnici uzimaju mito, normalno je da zanemaruju pacijente koji nemaju za mito, normalno je da se svaki ozbiljniji kontakt sa zdrastvenim sustavom pretvara u traumu i za pacijenta i za njegove bližnje.

No, ako svakodnevica više ne može šokirati, film može. Ljudožder vegetarijanac upravo to i čini. On razobličuje naše društvo i njegovu kriminalno-koruptivnu premreženost. U jednom filmu Johna Carpentera postojale su sunčane naočale kroz koje bi se ljudi vidjeli onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima se predstavljaju. Gledanjem kroz te naočale, političari, televizijski voditelji, policajci, blagajnice u trgovini više ne bi bili političari, televizijski voditelji, policajci, blagajnice u trgovini, već njihovi dvojnici, demoni koji su naselili njihova tijela.

Ljudožder vegetarijanac takve su naočale. One nas prikazuju onakvima kakvi jesmo: kanibalističko društvo koje se valja u pohlepi, kriminalu i grijehu. Kao što kaže Charles Bukowski u jednoj pjesmi, „najgori rade najbolje poslove, a najbolji najgore“. Što su viši položaji, grijeh je veći. Oni koji bi trebali biti nositelji društva njegovi su razaratelji. Socijalizam postoji samo za kapitaliste i državnu kastu, a za obične građane postoji samo divlji kapitalizam. Doktor Babić ne živi od porađanja života, već od bogaćenja na smrti.
Korumpiran i drogiran policajac u jednome će ga trenutku upitati „što mu to treba“, pa on je ipak „gospodin doktor“. Spirala kojom se kreće vodi ga sve dublje i dublje i na kraju će potonuti.

To bi trebalo sugerirati da postoji neka pravda, bilo institucija koje rade svoj posao, bilo više pravde. Na kraju, Babić bi trebao završiti u Remetincu, ispraćen kamerama nacionalnih televizija. No Ljudožder vegetarijanac ne završava u Remetincu. Novozagrebački zatvor hrvatskih stupova društva tek je daleka prijetnja. Ljudožder vegetarijanac završava Babićevim ubojstvom sedmomjesečnog ploda; pa njegovim promaknućem; pa nagradnim seksom s kolegicom liječnicom... Viša pravda je jedino u tome što ga u zadnjem kadru ponovno vidimo osamljenog u njegovu luksuznom stanu. Otuđenog u vlastitom svijetu.

Dragan Jurak