FESTIVALIJE

VITALNI KRATKIŠI

Uz program Kockice na 9. ZFF-u

Natjecateljski program Kockice, u kojem se prikazuju manje-više debitantski filmovi hrvatskih autora u trajanju do trideset minuta, na ovogodišnjem 9. Zagrebačkom filmskom festivalu, činilo je osam naslova. Nešto manji broj filmova no što su Kockice uobičajeno prikazivale prethodnih godina ne označava, međutim, ni pad kvalitete, ni pad kvantitete hrvatskog kratkog filma, koji je u posljednjem razdoblju dao niz vrsnih ostvarenja te predstavio iznimne stvaralačke i zanatske sposobnosti niza uglavnom mladih autora, onih od kojih, logikom stvari, očekujemo da u bliskoj budućnosti postanu kreativni nositelji hrvatske kinematografije. Izbornik programa, montažer i redatelj Vladimir Gojun, u festivalskom je katalogu zapisao kako je smanjen broj naslova u ovogodišnjim Kockicama tek posljedica propozicijskih formalnosti. A kvaliteta filmova koji su zadovoljili uvjete uvrštavanja nimalo ne zaostaje za visokim standardom na kakav smo navikli od recentnog hrvatskog kratkiša. Valja spomenuti kako su i ove godine obje projekcije Kockica u kinu Tuškanac, u neprivlačnom terminu od 23 sata, bile dupkom pune, što ne treba pripisati samo činjenici da je ulaz na njih bio slobodan, jer besplatne je ulaznice ipak trebalo preuzeti na vrijeme, a one su planule već oko 18 sati.

Prevladavajuće tematsko-sadržajno-situacijsko usmjerenje suvremenih hrvatskih kratkiša, bez sumnje uzrokovano i produkcijskim ograničenjima, prikaz je, pojednostavljeno rečeno, odnosa dvoje ljudi, obično mladih, među kojima obično postoje silnice ljubavnih naklonosti, a sve je najčešće smješteno u jednom prostoru. U ovogodišnjoj kockastoj ponudi u taj se -  nazovimo ga tako -  trend, posve uklapaju tri filma u kojima se ljubav dvoje mladih, zabilježena u jednom vremenskom odsječku, u jednom stanu, suočava s određenim problemom. To su naslovi Lara (ADU) po scenariju Anite Čeko i u režiji Hani Domazet, s Dijanom Vidušin i Igorom Kovačem u glavnim ulogama, zatim Nebitno (ADU) scenarista i redatelja Josipa Žuvana s Dinkom Vuković i Jakovom Bilićem u glavnim ulogama, te Utorak (ADU) redateljice Dalije Dozet (prema kratkoj priči Igra tucanja Tarika Kulenovića) s glumcima Katarinom Arbanas i Mladenom Vujičićem, koji su zajedno s redateljicom potpisani i kao scenaristi.

Lara, Hana Domazet	Nebitno, Josip Žuvan

Sva tri ostvarenja uvelike nadilaze ono što manje-više, možda i neopravdano predrasudno,  svrstavamo u studentske vježbe, a to će reći radove u kojima su, da tako kažemo, dozvoljene određene nezgrapnosti i nedorađenosti, jer njihovi tvorci još uče i zapravo samo vježbaju, isprobavaju, okušavaju se kao budući filmski redatelji. Lara, Nebitno i Utorak (u kojem, spomenimo usput, glavni glumci, primjereno situaciji, većinu vremena nastupaju posve goli) teku glatko, održavaju pozornost i s malo ostvaruju puno. Odnosi među likovima u njima su suptilno razrađeni, a dio svijeta i vremena koji vidimo ispred kamere sugestivno govori i o dijelovima svijeta i vremena koji nisu izravno snimljeni. Njihovi se autori, dojam je, bave onim što razumiju i što ih iskreno zanima te znaju kako to pretočiti u filmske slike. Riječ je o zaokruženim i zrelim filmićima koje nipošto ne možemo uvrstiti u razred „prvih mačića (koji se u vodu bacaju)“.

Utorak, Dalija Dozet	Kakav divan dan, Romana Rožić

Na istom se produkcijskom tragu – dva lika, jedan prostor - nalazi i Kakav divan dan (HFS) odavna diplomirane redateljice Romane Rožić, snimljen prema predlošku Hrvoja Magića, pobjedničkom scenariju scenarističke radionice Palunko 7. Protagonisti su dvojica muškaraca koji prijateljski čavrljaju šetkajući šumom i s posebnom pažnjom obavljaju neki zadatak čiju ćemo prirodu otkriti tek na samom kraju filma. Duhovit dijalog, pogođene glumačke izvedbe Frane Maškovića i osobito Franje Kuhara, te privlačan spoj režijske preciznosti i opuštenosti s nenametljivo postavljenim naznakama konačnog obrata, odlike su ovog filma koji bez patetiziranja i dramatiziranja, no vrlo upečatljivo, govori o jezovitosti i strahotama ratnih okolnosti pa i ljudske naravi.

Svjetove kakve u hrvatskom filmu nismo navikli viđati, a usudimo se reći i na način kakav se ne čini svojstven hrvatskoj kinematografiji, ponudila su dva filma: Zlatnim kolicima nagrađen Komba (KKZ, Leptir.tv) scenarista i redatelja Tina Žanića, inače studenta produkcije na ADU, te Prva dama Dubrave (ADU) scenaristice i redateljice Barbare Vekarić. Zanemarimo li jezik i mjesto zbivanja, teško je, ako ne i nemoguće definirati što to prepoznajemo kao obilježja hrvatske kinematografije koje ju razlikuju od ostalih te u tom pogledu vjerojatno ne preostaje drugo doli osloniti se na osjećaj. Po tom osjećaju - zadržimo se samo na ovogodišnjim Kockicama - sve ostale filmove doživljavamo kao prikaze nečega što se zbiva kod nas, premda ih možemo zamisliti i na drugim jezicima i u drugim sredinama. Komba i Prva dama Dubrave, barem po prvom, osnovnom dojmu, izgledaju kao djela nastala po uzoru na strane modele i zatim smještena u ovdašnju sredinu, jer bi, bez sumnje, bilo preuzetno, a vjerojatno i  besmisleno, da se, kao djela hrvatskih autora,  događaju u inozemstvu.

Komba, Tin Žanić

Komba, s Kristijanom Jajićem, Tiborom Kneževićem i Filipom Lozićem u glavnim ulogama, uz nervozno-nemirnu kameru i montažu, vješto i upečatljivo prikazuje jedno, valjda tipično maglovito i isprazno, ali napetostima nabijeno prijepodne nekolicine drugova po narkoticima, koji se upuste u kupovinu svoje dnevne doze opojnih sredstava. Zanimljiv film uznemirujućeg ugođaja i dobro ocrtanih odnosa po mnogočemu podsjeća na ono što razmjerno često imamo priliku vidjeti u srpskim filmovima iz (polu)kriminalističkog urbanog miljea, a nije ga teško zamisliti ni kao izvadak iz priče o problematičnim okolnostima života i odrastanja u nekom novogradskom getu poznatom nam iz, primjerice, francuskih, talijanskih, britanskih ili američkih, da ne nabrajamo dalje, filmova.

Prva dama Dubrave, B. Vekarić

Prva dama Dubrave,  s Tenom Pataky, Marijom Piliškić i Asimom Ugljenom u glavnim ulogama, doima se, pak, kao kakva maštarija iz radionice, primjerice, Luca Bessona, u kojoj su sastojci američkog filma i duha pomiješani s lokalnim okusima. Glavna je junakinja Romkinja tinejdžerskog uzrasta koja želi postati reperica, a njezin svojevrsni impresario mladi je Rom koji se nosi kao da je stigao izravno iz kakvog američkog filma o reperima-kriminalcima u velegradskom getu. Barbara Vekarić uplela je u Prvu damu Dubrave mnogo toga i sve to umješno spojila u zaokruženu, zanimljivu i dinamičnu cjelinu. Naročit je dar pokazala u spremnosti i sposobnosti vođenja gledateljevih osjećaja, od tjeranja u smijeh u jednom trenutku do tjeranja u plač u drugom, što je, sviđalo nam se ili ne, osobina kakva ne resi velik broj redatelja.

Spomenuta takozvana nesvojstvenost Kombe i Prve dame Dubrave onome što doživljavamo kao hrvatski film s jedne se strane može učiniti kao neprimjereno oponašanje stranih uzora, ali s druge se može smatrati poželjnim ulaskom u dosad nedovoljno ispitana i manjkavo obrađena područja hrvatske zbilje, koja u mnogim odsječcima uistinu uvelike slijepo oponaša zapadne modele.

U hotelu, Ante Pavlov	Tjelesne tekućine, Dario Lonjak

Naposljetku, dvama najdojmljivijim filmovima ovogodišnjih Kockica čine se U hotelu (ADU) redatelja i scenarista Ante Pavlova, s Tinom Vukadinović, Miom Anočić Valentić i Ninom Franulović u glavnim ulogama, te Tjelesne tekućine (ADU) Daria Lonjaka (glume: Filip Križan, Filip Detelić i Viktorija Knežić). U hotelu donosi niz naizgled rastresitih sličica iz života tri maloljetne štićenice doma za nezbrinutu djecu, da bi na koncu snažno poentirao, dok Tjelesne tekućine, već prilično autorski profiliranog redatelja i scenarista Lonjaka, zlo i nasilje propituje kroz naročito vješto osmišljenu i izvedenu dramaturšku petlju, od one vrste kakva nas najprije asocira na filmove kao što su Psi iz rezervoara i Pakleni šund Quentina Tarantina. Osim toga, osobito uspješno 'mozga' o varljivosti (prvog) dojma, ako ne i o posvemašnjoj nepouzdanosti odnosa onoga što (nam) se čini i onoga što jest. Kroz dobro uobličene priče o pojedincima, oba djela gorkoga okusa angažirano, slojevito, zrelo i iznimno sugestivno govore o ozbiljnim nevoljama u društvu, a slučajno ili ne, žarišna tema jednoga i drugoga je pedofilija.

Janko Heidl