Mediji i edukacija

FILM KAO OBVEZATNI ŠKOLSKI PREDMET

Kad se govori o medijima prioritet se daje filmu i filmskoj umjetnosti. Film je najsloženija umjetnost, jer obuhvaća mnoge druge umjetnosti i medije (likovnu umjetnost, fotografiju, književnost, strip, kazalište, glazbu...), a istodobno je osobno doživljajni i društveni fenomen, kulturni i gospodarski, elitan i populističan, zahtjevan i zabavan. Film je sredstvo filmskoga priopćavanja, film je roba i umjetnost, on je tehnika, pa možemo reći i politika jer se njime uvijek iznosi neki svjetonazor. Razumijevanje filma, spoznavanje njegova jezika, odnosno izražavanja slikama, pripada u temelje današnje kulture. Dajući prednost filmu pritom ne zapostavljamo, primjerice, raspravu o internet-školi ili o fenomenu nasilja u medijima, o opasnostima interneta i slično. Zahvaljujuć i svojoj univerzalnosti i popularnosti, film je osnova za shvaćanje ostalih medija koji su uslijedili nakon njega. Pritom nije nevažna činjenica filmskoga zajedniš tva, mislimo na posjete kinematografima, ali i na klubove, odnosno druge prezentacijske oblike filmskog uratka kao što su televizija, video, DVD ili internet. Stalno se ističe kako je kino bilo i da treba ponovno postati sastajalište djece i mladeži. Nastojanja profesionalnih medijskih i pedagoš kih udruga u Njemačkoj, ali i u ostalim zemljama Europske unije, u posljednje su vri- 54 jeme usmjerena na to da film postane obvezatni školski predmet. O tome se govorilo i prije, primjerice pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, posebice u nekadašnjim socijalističkim zemljama. Ta teorijska i praktična iskustva iz filmskog odgoja danas mogu biti vrlo korisna, dakako kad se oslobode političkih natruha. Neke zemlje Europske unije već su uvele film kao obvezatan predmet u osnovnu i srednju školu. To su Francuska, Švedska, Velika Britanija i Nizozemska, a u tome ih donekle slijede Austrija, Danska i Portugal. Nastava predmeta film okvirno obuhvaća filmska izražajna sredstva, povijest filma (svjetska i nacionalna), razumijevanje filma i njegov utjecaj. U višim razredima govori se o tome koliko europski filma (ako uopće postoji?) povezuje pojedine kulture i europske narode. Posebice se želi ukazati na povijest europskoga filma i odgovoriti na pitanje može li film zbližiti europske narode, posebice mlade. Pritom se ne misli na pretvaranje nacionalnog identiteta u neko europsko jedinstvo, nego da je namjera europske kinematografije (koliko god je to teško ostvariti) zajedničko nastojanje i otpor zabavljačkoj industriji holivudskog tipa. Kod takva europskog udruživanja bitno je da ostanu očuvane nacionalne i autorske individualnosti koje će se isticati u nastavi. U današnjoj Europi govori se o novoj gramatici. To je audiovizualna gramatika, gramatika koju treba poznavati svaki učenik. Govori se i o tome da smo vizualne neznalice koliko god živimo u svijetu slike. Europska istraživanja pokazuju da oko 94 posto mladih ciljano odlazi u kino pogledati određeni film, zatim slijedi potreba za društvom, jer samo oko 4 posto mladih odlaze sami u kino, a tek na kraju ih tamo odvodi želja za zabavom. Mladi u Europskoj uniji daju prednost odlasku u kino ispred odlaska u diskoteke, i to za oko 10 posto. Mladež do 18 godina čini u tim zemljama oko 24 posto svih kinoposjetitelja. Socijalni je čimbenik pritom posebno izražen: odlaskom u kino mladi se susreću s vršnjacima, kako bi zajedno pogledali film i popričali o njemu nakon projekcije. To čini više od 65 posto mladih posjetitelja kina. S obzirom na popularnost filmskih sadržaja, prednost daju komičnosti, zatim ulozi glazbe, nakon čega slijedi razgovor o likovima, dok su nasilje i erotika na začelju. No u interpretaciji rezultata tog istraživanja valja imati na umu dobna ograničenja koja vrijede za mnoge filmove u zemljama Europske unije. Stručnjaci upozoravaju kako su za mnoge učitelje kino i škola potpuno odvojeni, gotovo suprotstavljeni, te da to valja izmijeniti kako bi kinematograf postao mjesto gdje se uči, spoznaje i zabavlja. Prijedlozi nastavnih planova i programa žele film osloboditi čvršćih veza s književnošću, jer riječ je o bitno različitim umjetnostima. Dok se književnost izražava riječima, temelj su filma slika i zvuk U Hrvatskoj se, međutim, ustrajava na tijesnoj povezanosti medijske kulture u najširem smislu i književnosti, odnosno nastave jezika, što je vrlo neprirodno. Ni povezivanje s likovnom kulturom nije dobro rješenje, jer film ima svoj specifični način izražavanja. Treba jasno reći da u Europskoj udruzi medijskih pedagoga smatraju da samo onaj tko je naučio kako nastaju filmske slike može imati pravilan, izgrađen odnos prema filmu. Svi se ti čimbenici filmskog odgoja i obrazovanja mogu pronaći u hrvatskim pedagoškim iskustvima još potkraj pedesetih godina prošloga stoljeća, primjerice u tekstu Film kao predmet proučavanja u nastavi materinskog jezika sveučilišnog profesora Stjepka Težaka koji je najzaslužniji što je film zakoračio i u naše škole. Hrvatska iskustva na tom području predstavljena su europskim medijskim stručnjacima, koji su posebno pohvalili dodatno obrazovanje nastavnika putem škole medijske kulture, čime se želi proširiti njihova medijska kompetentnost, odnosno izvannastavno filmsko i video-stvaralaš tvo u školskim družinama. Svidjela im se i ideja o posebnim udžbenicima za medijsku kulturu, koji su upravo u pripremi. U Europskoj udruzi medijskih pedagoga rabit će se stoga i iznimno bogata hrvatska iskustva, iako u nas ni medijska ni filmska kultura još nisu zaživjele kao samostalni predmet, nego su sastavnica predmeta hrvatski jezik. Pokušajmo stoga i mi nešto promijeniti glede medijske kulture u našoj školi, kako od nekadaš nje prethodnice u onoj Europi ne bismo ostali na začelju u ovoj današnjoj.

Krešimir Mikić