FESTIVALIJE
JUBILARNO, XL-IZDANJE ROTTERDAMA
Uz program Rotterdam International Film Festivala 2011
Netom prije početka Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu nizozemska je vlada najavila bolne rezove u proračunu za kulturu. Stoga nimalo ne čudi da su umjetničkog direktora Rutgera Wolfsona mediji najviše ispitivali o budućnosti festivala. Njegov je stav bio optimističan, za što je imao i razloga. Festival u Rotterdamu prošle su godine posjetile 353 tisuće ljudi, što ga je učinilo najvećim kulturnim događajem u Nizozemskoj. Wolfson je zato 40. rođendan festivala proslavio u XL – extra large izdanju, što se odnosilo i na širenje manifestacije na četrdeset novih gradskih lokacija, ali i na program koji je bio zaista opsežan. Tako su uz natjecateljski posjetitelji mogli pratiti još četiri dodatna programa, od kojih su se, npr. Signali djelili na devet potprograma. Na Rotterdamu se tako mogao vidjeti izbor iz komunističkih vesterna, kineskih wuxia, retrospektive zanemarenih filmskih velikana kao što su Augustí Villaronga i F. J. Ossang, klasika američke avangarde Nathaniela Dorskog, te odlično osmišljen, razrađen i realiziran program Out of Fashion, koji je u formi kino-časopisa istraživao povezanost filmskog i modnog svijeta.
S takvim programom na pameti, zamislite samo koliko je bolnih rezova potrebno povući da bi se koliko-toliko proplivalo programom, pogotovo uzmete li u obzir da dobar dio ovih naslova nećete imati priliku pogledati u matičnoj nam zemlji otoka i festivala. A da nam izvještaj ne bi bio opsežan kao i festivalski katalog, ograničit ću se samo na filmove iz natjecateljskog programa.
Od ove godine Rotterdamski žiri dodjeljuje po tri ravnopravna festivalska Tigra. U dugometražnim se filmovima natječu prvi i drugi filmovi redatelja, čiji su prvi filmski koraci inventivniji, originalniji i radikalniji od kolega iz programa Zagreb film festivala i Tjedna kritike u Cannesu. Hrabrost se ne odnosi samo na inovativna estetska i formalna rješenja, nego i na kriterije selektora, koji će u natjecateljski program puno prije uključiti zanimljive filmove iz zanemarenih kinematografija poput Tajlanda i Šri Lanke, iako neće zaobići ni Južnu Koreju, Španjolsku i Njemačku. Čast da otvori festival pripala je Grčkoj, čiji autori u posljednje vrijeme vrlo precizno ocrtavaju konture svoje zemlje na svjetskoj filmskoj karti. Potraćena mladost (Wasted Youth, 2011) redateljski je prvijenac Argyrisa Papadimitropoulosa i Jana Vogela, koji zbog miješanja stvarnosti i fikcije podsjeća na lanjskog rotterdamskog laureata – Na more! (Alamar, 2010). Čak i priča koja prati svakodnevicu depresivnog policajca i tinejdžera-zgubidana podsjeća na González-Rubiov odnos između oca i sina. No, dok Na more! govori (i) o prijenosu tradicije s generacije na generaciju, Potraćena mladost artikulira nestanak vrijednosti koje bi se tako mogle razmijeniti, pa se prasak pištolja na završetku čini kao sasvim logičan ishod. Film je zamišljen kao odraz društvene i ekonomske tjeskobe, ali je ipak znatno manje radikalan u izrazu, temi i estetici od radova svojih zemljaka – Očnjaka (Kynodontas, 2009) Giorgosa Lanthimosa i Attenberga (2010) Athine Rachel Tsangari.
No, dok su šminkerska estetika i prepoznatljiva art-dramaturgija Potraćenu mladost učinile lakoprobavljivim zalogajem, to se ne može reći za barem dva od tri nagrađena filma. Vječnost (Tee-rak, 2010) Silvaroja Kongsakula djeluje kao jeka motiva i postupaka velikog tajlandskog redatelja Apichatponga Weerasethakula. Kongsakulova priča o čovjeku koji se nakon smrti prisjeća svoje velike ljubavi slabo iskorištava potencijale svoje trodjelne narativne strukture, pa ostavlja dojam sugestivne, ali prilično dosadne šetnje tajlandskom provincijom. Ipak, vrlo zanimljivo konceptualiziranje prostora i vremena, te vještina kojom dočarava atmosferu svakodnevice u tajlandskoj provinciji Kongsakula čine zanimljivim redateljem, koji bi što prije trebao izaći ispod skuta svoga poznatijeg kolege i zemljaka.
Kada su prostor i vrijeme u pitanju, apsolutni šampion u njihovoj transformaciji je Finisterrae (2010). Redateljski prvijenac Španjolca Sergia Caballera potpuno je suluda priča o dvojici duhova kojima dosadi biti pokojnima, pa se odluče ponovno roditi. Duhovi su prikazani kao stereotipi iz dječjih crtića - prekriveni plahtama s izrezima za oči, a njihova odiseja svodi se na besciljno lutanje fantastičnim šumskim krajolicima. Finisterrae se neprestano nalazi na granici pretencioznosti i genijalnosti, a toliko je apstraktan da otvara mnoge mogućnosti tumačenja, ali i upisivanja značenja. Zato je možda i najveći izazov shvatiti ga doslovno: kao metafizičku komediju apsurda koja vas možda i odbije svojim humorom, ali će vas svakako osvojiti svojim vizualima. No, čak i impresivni, slikarstvom nadahnuti kadrovi darovitog Eduarda Graua (Samac /A Single Man/, 2009, Živ zakopan /Buried/, 2010) sadrže jednake doze pompozne ozbiljnosti i autoironičnog kiča kao i zaplet i redateljska poetika.
I dok je rotterdamski dugometražni natjecateljski program zanimljiv čak i u svojim najvećim promašajima (Niti predodžbe /Chitra sutram, 2010/ indijskog redatelja Vipina Vijaya, u potpunosti organiziran načelima tzv. database cinema medijskog teoretičara Leva Manovicha), isto se nažalost ne može reći i za kratkometražni program. Inzistiranje na inovativnosti pod svaku cijenu puno je češće urodilo zamornim i repetitivnim djelima, a izbor pobjednika iznenadio je mnoge. Autor jednog od triju pobjedničkih filmova je Nicolas Provost. Njegova Zvjezdana prašina (Stardust, 2010) počiva na gotovo istom konceptu kao i Točka zapleta (Plot Point, 2007), inače prikazana na 25 FPS-u 2008. godine. Provost, naime, snima ljude na nekoliko lasvegaških lokacija, a snimke montira tako da od njih stvara kriminalistički zaplet. No, dok je u Točki zapleta u tome uspio oslanjajući se isključivo na kadriranje, montažu i zvuk, ovdje je dodao i dijaloge iz kriminalističkih filmova, čime je značenje svoga filma osiromašio za barem jednu dimenziju.
Za razliku od Provosta, koji ovoga puta previše podilazi očekivanjima publike, sunagrađeni redatelj Nathaniel Dorsky podilazi jedino zahtjevima vlastitoga filma. Dorsky, koji je na festivalu imao i retrospektivu svoje cjelokupne filmografije, još od šezdesetih godina razvija svoj specifičan način montaže. Izbjegavajući uzročno-posljedičnu, intelektualnu, čak i asocijativnu povezanost među kadrovima, Dorsky montažu lišava bilo koje funkcije osim esteste, čineći da mu svaki kadar rezonira drugi ili treći koji mu je prethodio. Tako je i s Pastourelle (2010), njegovom zasad posljednjom celuloidnom pjesmom, u kojoj, baš kao i u ranijim radovima, istražuje izražajne mogućnosti kvaliteta filmske vrpce (zrnatost, upijanje svjetlosti, nijansiranje boja) snimajući neuhvatljive trenutke svakodnevice, čime stvarnost transformira na originalne načine.
Da filmska traka nije samo fetiš filmskih nostalgičara dokazao je i Ben Rivers, koji u svome najnovijem remek-djelu Sporo djelovanje (Slow Action, 2011) promišlja mogućnost društvenih utopija u napuštenim urbanim ili prirodnim krajolicima. Kondenzirane kroz emulziju 16-mm vrpce i prikazane u cinemascopeu, Riversove snimke postaju potentan i atmosferičan miks stvarnosti i fikcije s okusom pulpa 50-ih i 60-ih godina. Sporo djelovanje tako postaje znanstveno-fantastični dokumentarac u kojem gledatelj više nije siguran gleda li celuloidne ostatke neke davno napuštene utopije ili slike iz svijeta budućnosti koje pozivaju na revoluciju.
Upravo redatelji poput Riversa, Dorskog, Caballera i Kongsakula, koji se ne ustručavaju istraživati filmke krajolike u njihovim analognim i digitalnim, dugometražnim i kratkometražnim varijantama Rotterdam čine festivalom koji bi svaki filmofil zahtjevnijih apetita svakako trebao posjetiti. Šteta je samo što više umjetničkih direktora s domaćih festivala svoj meni ne sastavlja u vrlo šarenoj, ali uvijek zanimljivoj nizozemskoj butigi.
Mario Kozina
|
