Festivali

Praznik za ljubitelje eksperimenta

6. Internacionalni festival filma i videa – 25fps, Zagreb, 21-26. rujna 2010.

Festival 25 fps došao je – sasvim samozatajno i bez pompe – do šestog izdanja. Glede smotre koja je uspješno inaugurirana 2005. – iako sva protekla izdanja svjedoče smanjenju broja gledatelja – neprijeporno tvrdim da je nesmanjena kvaliteta njegova programa. Nakon što je prošla medijska zainteresiranost, ova je priredba ostala praznikom za ljubitelje eksperimentalnog filma... jednostavno, festivalom koji ima svoj smisao. I to unatoč nepovoljnim, recesijskim vremenima. Svaki susret s 25 fps rađa neka stalna pitanja. Što se događa s eksperimentom? Je li još eksperimentalan? Znači li još nešto sada i ovdje? Nakon odgledana kompletnog programa – naime, udijeljena mi je čast biti član žirija kritike – dojam je da djela digitalne estetike, računalno generirana i tehnološki (is)kalkulirana polako uzmiču pred sadržajima koji su bliže tradicionalnom poimanju (i narativne) umjetničke poruke (pa i pouke!). Vrlo raznorodan materijal ponudio je: apstraktni film, nasljeđe avangardističkih strujanja, elektronski generirana ostvarenja, (prošireni) videoklipovi, dokumentarni (pa i igrani) eksperiment, animacije, te rudimentarna ispitivanja samog sirovog filmskog materijala. Sve su ovo metode i postupci primijenjeni u prikazanim ostvarenjima.

La boheme, Werner Herzog, 2009.	Synchronisation, Rimas Sakalauskas

Filmski program, kao i obično, bio je podijeljen tematski.
Sveukupno, konkurencija je obuhvatila osam programa. Svaki od njih, u otprilike sat vremena, nije opterećivao percepciju i suvislo je uobličavao cjeline, bilo sadržajano ili tek asocijativno.
Konkurencija 1 nosila je naslov Granica, oprez. U šest podastrtih filmova, na različit način, govori se upravo o granicama.
Geografske, običajnosne, mentalne... granice čine svijet u kojem živimo. Začetak toga putovanja preko granica bio je u vrućini Afrike, da bi se posljednji film zaustavio u ledenim predjelima Arktika. Granice su ne samo tematske ili političke, već ovdje znače granice između filmskih rodova, eksperimentalnog i onog dokumentarnog. Problem imigracije zbog siromaštva, isticanje nacionalnih simbola intervencijom u prirodu, rekonstrukcija izgubljene povijesti palestinske kinematografije, pohrana plodnog sjemena u trezore iznad ledenjaka... teme su filmskih ostvarenja iz ovoga programa. Posebnu atraktivnost selekciji daje kratki film slavnog Wernera Herzoga, naslovljen prema Puccinijevoj operi La bohème. Motiv opere u divljini, prisutan već u glasovitom Fitzcarraldu (1982) ovdje je smješten u Etiopiju, u pleme Mursi. Mladi domorodački parovi smjenjuju se pred kamerom, uz zvukove dueta O suave fanciulla. Zlu kob slutimo iz međukadrova naoružanih muškaraca koji u pozadini prate ljubavne parove. Vizualno svakako najdojmljiviji film ove konkurencije bilo je ostvarenje Synchronization litavskog autora Rimasa Sakalauskasa. Iz sivila gradske svakodnevice iznenada se uzdižu monumenti preostali iz sovjetske socijalističke ere. Zgrade i tornjevi polako se rastavljaju i poput svemirskih modula otiskuju se u prostorni beskraj. Artistički generiran, atraktivan film najbliže je onomu što nazivamo klasičnim eksperimentom. Onirički zavodljiv, Synchronization je svakako vrhunac, i ne samo ove selekcije. Film je to i golema simboličkog potencijala. Ostvarenje Noah, švicarske autorice Pauline Julier, ima zanimljive mitološko-literarne ambicije. Biblijski lik Noe ovdje stiže do kraja svijeta, odnosno do Arktika. Od đavola ukradeno sjemenje pohranjeno je u trezorima koji podsjećaju na knjižničnu građu. Asocijacija na neko primordijalno zlo sadržana je u podvodnom komešanju ispod ledenih ploča. Dokumentaristički podatan, no autorskom intervencijom preobražen prostor, nudi fikciju i literarnost koja obogaćuje film. Sraz izgovorenog i prikazanog – uz dojmljiv kontrapunktalni postav glazbe i vizualnog materijala, uglavnom u sugestivnim totalima – rezultira vrlo uspjelim ostvarenjem s pretenzijom poetskog.

Noah, Pauline Julier	HiJ, Guillaume Cailleau

»I bi svjetlo...« biblijski motiv geneze neizostavno je vezan uz samu mogućnost fenomena filma kao takova.
»Više svjetla!« bio je naziv druge konkurencije ovogodišnjeg 25 fps-a. U okviru ove selekcije prikazani su vrlo raznorodni filmovi. Ipak, tema osvjetljenja snimljene građe, uz supostavljanje s tamnim plohama slike, dominirala je ostvarenjima iz ovog izbora. Uz već poslovično savršen, no zato i manje intrigantan rad Semiconductora, Heliocentrizam, posebice valja istaknuti još tri filma. Ponajprije, držim da je napadom na sva osjetila – i to kako vizualnim tako i auditivnim – rad Vidljivi i nevidljivi dijelovi napete cjeline opisao puni krug nečega što bi zapravo apstraktni film imao biti. Naime, Emanuel Lefrant u njemu donosi svjedočanstvo o snimljenom i njegovu propadanju. Prizori iz Afrike 2003. – najprije snimljeni, a zatim zakopani! – povezani su tehnikom dvostruke ekspozicije i dvostrukog ulaganja filma. Rezultat je fascinantan! Sirovi materijal preobražen je u dojmljivo životno pulsiranje filma sàma. Gullaume Cailleau u svom uratku H(i)J ispituje filmsko-povijesne ostatke analognog avangardizma u kontekstu digitalne ere. Referencije na klasike Richtera i Eggelinga posložene uz vrlo intimno sjećanja autora na porod njegove djevojke. Fenomen nastajanja života, suptilnom igrom svijetlih i tamnih objekata, vizualiziran je kao vječna animirana igra iz koje se rađamo. Iz ovog spominjanja ne bismo trebali izostaviti niti debitantski film Devina Horana Granica. Rad je ovo čiste atmosfere. U njemu pratimo supostavljanje bliskih planova ljudskih lica – za koje, između redaka, saznajemo da su izobličena pod utjecajem heroinskih ubrizgavanja! – s tmurnim krajolicima s litvansko-ruske granice. Doživljaj je začudan kao posebična psihogeografija ovog filma.

Granica, Devin Horan	Stonogo sunce, Mihai Grecu

Lone Elements asocijativna je poveznica 3. konkurencijskog programa. Izolacija, samoća, osamljenost... osjećaj je koji se često prispodobljuje s, naoko, hladnim medijem videoumjetnosti. U tom je kontekstu visokodizajnirana tehnologija nesretni posrednik u prenošenju takvih osjećaja. Ponekad se ipak dešavaju uzleti u emotivne sfere koje se ne mogu ograničiti samozadanim medijem.
Rad Stonogo sunce rumunjskog umjetnika Mihaia Grecua koristi se svom raspoloživom tehnologijom videa, filma i 3D-animacije kako bi prenio upravo spomenuti osjećaj – samoće. Snimljen u pustinjama Čilea, film se preobražuje u nadrealnu fantaziju o svijetu prije ili bez čovjeka. U fingiranim animacijama žive tek goleme ribe, a poslije se pojavljuju njihove jezive lešine. Pustinja je to okoliša, ali i duše. U njoj jednostavno nema mjesta čovjeku. Montrealski filmaš Stephen Woloshen podaruje nam još jedan dojmljiv rad filmske apstrakcije. Eksperimentalni film o eroziji i rezultatima propadanja fingira agrarnu temu, no zapravo je savršena konceptualna međuigra slike i glazbe.
Još se jednom pokazuje da nasljeđe avangarde s početka 20. stoljeća još živi u vizualnoj eksperimentalnoj umjetnosti. 
Kombinacija dokumentarca, strukturalnog filma i found footagea odlikom je zanimljivoga kolažnog ostvarenja Alexandera Stewarta.
Stari digitalni materijal poodavno održane biciklističke utrke budi asocijacije na staru pripovijest o Ahileju i kornjači. Apsurd toga da moraš biti spor kako bi pobijedio u utrci ovdje je doveden u zanimljiv filmski kontekst. Današnja rekonstrukcija povijesne biciklističke utrke na još je jednoj razini i verbalizirana u pustom krajoliku koji, naizgled, nema nikakve veze s popratnom naracijom. U mediju filmskog eksperimenta, zapravo, educirani smo o nekim nepoznatim činjenicama svijeta u kojem živimo, ali ga ne poznajemo dovoljno. Stajanje nas ponekad odvodi dalje od kretanja!

Četvrta konkurencija s naslovom Slike iz nepoznatog donijela je radove koji, unatoč naslovu, prezentiraju već poprilično dejà vu motive i građu. Ponovno putovanje na Arktik, izokrenuta slika prirode i naselja u ruskoj tundri, žabe kroz prelomljenu sliku vode, preko ekrana već viđena slika nekog 3D-planeta i njegovih dina... čine neke od motiva u tim ostvarenjima.
Ipak, i u ovoj selekciji valja istaknuti barem dva zanimljiva rada. Videouradak hrvatskog autora Davora Sanvicentija Rijeka vizualno je sugestivan postmoderni palimpsest. Naime, preko jedne fotografije snimljene aparatom starim gotovo stoljeće intervenira se uništenjem same njezine teksture. Višestruko izlaganje X-zrakama, skeniranje i grebanje autorske su metode rada. Rezultat je unutrašnja struktura što se svjetlosno raspada i stvara navlastitu emociju. Snimljena rijeka Sava kod Zagreba tako zadobiva osobine osebujnog analogno-digitalnog videopejzaža.
Rad tajvanskog autora Ya-Li Huanga ima specifično kulturološki karakter. Riječ je, naime, o referencijama kako na Van Gogha tako i na Heideggera. Filozofovo djelo Podrijetlo umjetničkog djela u svom najpoznatijem odlomku tematizira Vicentovu sliku Seljačke cipele. Sam, pak, tajvanski film dojmljiva je posveta seoskom životu. Motivi krumpira, starih alata, stola, konačno cipela snimani su u bliskim planovima i nude poeziju svakodnevice rada u prirodi. Tek povremeni gestalt-upadi samih predmeta sugeriraju filmski eksperiment.
Sljedeća selekcija i u svom naslovu nosi bliske planove, dakle Close-ups. Od uvjetno narativnih motiva skica iz uredskog života, preko putovanja kroz labirinte 3D-animacije, pa sve do generativnih algoritama kao pokretača i nadahnuća ovih radova – ostaje dojam da su većina od njih prije vježbe u formi negoli djela s eminentno umjetničkom inspiracijom. Fragmentarnost i nasumičnost osnove su ove estetike...  koja ne prelazi u poetiku!
(Sadržajnost filma, držim, treba opravdati korištenje njegove forme.)

Igra detalja, Robert Todd	Izopačene oči, Dietmar Brehm - 2nd Video Version

U sveukupnoj ponudi filmova u ovoj (5.) konkurenciji tek je jedan film posvema zaokupirao pozornost pisca ovih redaka. Igra detalja (Groundplay) američkog slikara, videoautora i profesora Roberta Todda pokazuje koliko intrigantan može biti bliski plan, tj. close-up. 16-milimetarska kamera rabljena je kao mikroskop. Njezino tehnološko oko ne identificira nam predmete kao takve, nego se zadržava na detaljima koji poprimaju mističke osobine. Čim bismo mogli ponešto prepoznati u objektu, kamera se udaljuje prema novim motivima! Sugestivnost bliskog plana očuđuje stvarnost. Hipnotizirajući gledatelja da pokuša prepoznati objekt, autor upravlja njegovom percepcijom kroz neku vrst detekcijskog filma.
U ovome je magijska moć filma, još od vremena laterna obscura!
Jedite gladne oči (Twisted Eyes), preuzetan je naslov šestog odabranog selekcijskog programa. No i same teme konkurencije bile su na neki način preuzetne. Među naslovima posebice se ističu dva animirana filma japanskih autora. Bizarno-komična eskapada U oku svinje ne izlazi izvan okvira dosjetke. No film Keia Ojame Sapun za ruke doista uznemirava. Poseban tip animacije vjerno prenosi dojam životnosti, ali i tjeskobe. Dječak na pragu puberteta suočava se s aknama na licu i noćnim polucijama. U tom osjetljivom razdoblju života ne nalazi potporu najbližih. Imaginacija, ali i inteligencija pomažu dječaku i ipak mu omogućuju prebroditi akutne/akne probleme.
Od preostalih radova selekcije najiščekivanije je bilo ostvarenje Masaža povijesti američkog konceptualca Jamie Camerona. Posebice ako se zna da su glazbu za ovaj film radili, nitko drugi doli – Sonic Youth. Ipak, sam je uradak ostao tek dokumentom i bilješkom jednog fenomena mlade crnačke kulture, koji nije prenio i primjereni, namjeravani provokativni učinak. 
Pomalo je razočaralo i najnovije ostvarenje austrijskog found- footage autora Dietmara Brehma, Izopačene oči – 2.  videoverzija.
Također ni traga erotskoj provokativnosti naviještenoj u samu opisu filma.
Program konkrencije pod rednim brojem 7. (Duhovi i ljubavi) ipak je znatno popravio dojam iste projekcijske večeri. Barem su tri ostvarenja iz ove selekcije doista vrijedna spominjanja. Ponajprije, to je rad ambicioznog naslova, A film libanonsko-američkog filmaša Hishama Bizrija. Kombinacijom filmofilskih referencija on pokušava razotkriti mehanizme sama fenomena iz naslova. Pretapanja, repeticije, vožnje kamere... sve s istim motivom, razotkrivaju magiju filma. Kasniji found-footage, ipak, pomalo kvari dojam cjeline.

Nespavanje ne ubija, Marko Meštrović	Monolog, Laure Prouvost

Marko Meštrović, nekima poznatiji kao Cinkuš, prezentirao nam je svoj prvi samostalni eksperimentalni film, Nespavanje ne ubija. U njemu, koristeći se već dugogodišnjim iskustvom s animacijom, prenosi temeljni osjećaj nemira kao poticaja za stvaranje i doista stvara osebujni, navlastiti eksperiment. Ritmički zavodljiv, rad otkriva autorski nerv ovdašnjeg, domaćeg autora. Naime, među tri hrvatskog sudionika 25 fps taj je film svakako najdojmljiviji. Konačno, debitantski film Rei Hayame, Dijete zakapa mrtve kukce, dijelom je vrlo osviještena pristupa samou mediju u kojem se djeluje. Ispitivanje tek jednog motiva, njegova repeticija i varijacije, odaju vrlo inventivan, nadasve eksperimentalan pristup filmu kao takvu. Sićušna stasom, ali velika već u prvencu, autorica je bila gošća festivala i njegovo najugodnije iznenađenje.
Dva ostvarenja trenutačno vrlo in tajlanske kinematografije također su iskazala stanovitu tajnovitost kroz vrlo simplicistički pristup filmskoj građi. U cjelini ta je selekcija ponudila i najviše dobrih filmova. 
Zaključni program konkurencije šestog po redu 25 fps nosio je primjeren naslov: Autoportret budućnosti. Lišen računalno generiranih radova, taj je segment ponudio neka zanimljiva ostvarenja. Na ovome festivalu već nagrađivani autor Peter Miller ponudio nam je eponimni film selekcije, Portret. U njemu je bez zvuka prezentiran način na koji se predstavljamo drugima, jasno na način kojim se sami želimo prikazati. No tu je i okretanje kamere prema publici, što na duhovit način Miller poentira crtežom.
Monolog Laure Prouvost dinamički nam predstavlja videorad s uravnoteženom uporabom triju elemenata: slike, govora i pisanog teksta. U njihovu razbarušenom miješanju nastaje uspjeli ironijski pomak prema navlastitoj građi. Eksperiment u uvome slučaju pokazuje kako može biti zabavan!
Motivi izrezanih sličica u tri minute filma svojevrstan je dejà vu Johanna Lurfa, dok eksperimentalni videospot Sabine Marte podsjeća na opus Laurie Anderson, a Noreturn Dominique Gontalez-Foerster autoreferantan je na kustosku praksu današnje videoumjetnosti.
Zucker kommt zu letzt!

Coming Attractions, Peter Tscherkassky

Film Petera Tscherkasskyja Nadolazeće atrakcije prikazan je izvan konkurencije zbog predugog trajanja za natjecateljska pravila 25 fps-a. U samo njemu svojstvenoj duhovitoj ekspadi kroz povijest filma i njegove žanrove, Tcherkassky slaže zabavni, ali i poučni filmski mozaik prepun lijepih, atraktivnih žena.
Otud i riječ atrakcije u naslovu filma! Uz ironijske referencije na kubistički pristup mediju, ali na tzv. čisti film, Tscherkassky snimljeni materijal interpretira iz različitih vizura, da bi poentirao posvetom montažnoj konstrukciji značenja.
Svojevrsna posveta Ejzenštajnovoj montaži atrakcija urnebesno je komičan finale u kojemu se traktorom izlazi iz Jeruzalema! Festival je, uz opisani natjecateljski program, kao i obično, bio bogat popratnim sadržajima. Performansi proširenog filma... projekcije nekih filmofilskih poslastica (najnoviji film Gaspara Noéa, dugometražni prvenac Bena Russella), programi festivalskog žirija te – možda najatraktivnije – dva predavanja uz projekcije karizmatičnog Petera Kubelke ponudili su festivalskoj publici svojevrsnu montažu atrakcija.
Projekt koji smo sada već naučili smatrati nasušnom hranom svih freakova drukčijeg, pomaknutijeg pristupa filmu održava svoju kvalitetu. Ima i svoju publiku.
U (i ne samo!) svoje ime, iskazujem poštovanje Udruzi za audiovizualna istraživanja na još jednom 25 fps-u... Marina, Mirna, Sanja, s cijelom organizacijskom i tehničkom ekipom, zaslužujete sve pohvale.

A iz mraka dvorane kina SC-a – svjedočim! – već se željno iščekuje sedmi 25 fps!

Marijan Krivak