POGLED U ARHIV: FILMOVI FILMSKOG AUTORSKOG STUDIJA

Hitch...Hitch...Hitchock Zorana Tadića, 1969

Ljudi počnu gledati filmove.
Neke gledaju dvaput, triput... koznakol`ko puta.
Počinju o filmovima misliti... Nije dovoljno...
Počinju o filmu i pisati.
Pisanje ostavlja trag. Ne samo za sugovornike s kojima smo o filmu pričali...
Vrata ostaju otvorenima za sve koji su film vidjeli, a žele to iskustvo i podijeliti.

Znate li što je to »Vladekov stol u Corsu«?
Ne znate (možda ste čuli)?
E tamo vam se u, sada davnim, šezdesetima godinama prošlog stoljeća skupljala
neobična »bratija«.
Bratstvo u kultu oko Alfreda Hitchcocka. Zvali su ih... hičkokovci!
Vladek (Vuković), Hrvoje Lisinski Ante Peterlić,... Petar Krelja, Branko Ivanda, Krsto Papić... i Zoran Tadić. 
Tadić je ostavio dokument o tomu. Zove se Hitch, Hitch, Hitchcock! 
Vidiš nešto, pričaš o tome, misliš o istome, pišeš to što si mislio, naposljetku... –snimiš film.

Riječ je filmom postala!
Hitchcock se od Vladekova stola premjestio u Tadićev hommage, njegov prvijenac.
Ovo je film-kolaž. Film u kojemu niz fotografija – neke snimljene za Hitchova boravka u Zagrebu, neke iz arhiva sa snimanja... neke baš iz filmova – oživio.
Ovo je foto-roman – film-manifest.
Manifest neformalnog kružoka Hitchovih obožavatelja.
Navješćuje da će se iz fana velikog redatelja poroditi – redatelj.
No, još dvanaest će godina proći do Ritma zločina (1981.).
A »ritam zločina« nosi Hitch, Hitch, Hitchcock.
Ovaj filmić daje nam hrvatski krimić još neizležen, u jajetu... u opni... u filmu! 
»Običan čovjek u neobičnoj situaciji«.
Mladi kritičar-hičkokovac u Verfremdungs-efektu pokretnih slika-fotografija.
Simpatično, naivno...
Ali, epohalno (za hrvatski žanrovski film, barem)!

Kasnije će reći njegov autor: »važno je bilo da (film) ne bude dug i dosadan«.
Ne, ne, dragi Zorane...
Tvoj filmkratak je... i djetinje zaigran.

Kao brojalica... Hitch, Hitch, Hitchcock!

Marijan Krivak