REVIJE I FESTIVALI

POLET KRATKOGA FILMA

19. dani hrvatskog filma, Studentski centar, Zagreb, 6.-11. travnja 2010.

Festivalu Dani hrvatskog filma u jednom se razdoblju naglašeno zamjeralo da u program pušta sve i svašta, odnosno da se pretvorio u zamornu i u cijelosti negledljivu smotru svega što je u Hrvatskoj snimljeno u razdoblju između dva festivala. Te uglavnom opravdane prigovore organizatori su prihvatili kao konstruktivnu kritiku te se tijekom posljednjih nekoliko godina među prijavljenim naslovima uistinu provodi oštrija selekcija. Primjerice, prije dvije godine, na 17. danima, izbornik Ognjen Sviličić u program igranoga filma propustio je samo devet naslova, uz obrazloženje kako ponuda pristiglih radova nije bila osobito raskošna.

No čini se da u tom filmskom rodu kvaliteta produkcije raste prilično naglo. Već sljedeće, 2009, u konkurenciji 18. DHF prikazano je sedamnaest filmova, dakle dvostruko više nego prethodne, a na ovogodišnjim, 19. danima, u izboru Ivana Salaja - dvostruko više od toga, čak 36 filmova. Dakako, ne znači da su svi ti filmovi iznimno dobri - neki će nam se svidjeti više, neki manje - no opći izvedbeni standard uistinu je na visokoj razini. S obzirom da je program igranoga filma na ovogodišnjim Danima bio i najzanimljiviji, najviše ćemo pozornosti posvetiti upravo njemu.

Jedna soba, dva lika

Malo se koji od igranih filmova – među kojima najveći dio čine djela studenata i početnika - doima napravljenim nespretno, u grču, bez ideje i bez uočljiva stvaralačkog razloga, što je donedavno bila učestala dijagnoza. Općenito gledajući, nema problema s pismenošću, a djelatnici svih sektora – snimatelji, montažeri, scenografi, kostimografi, maskeri i ostali - zanatom vladaju na profesionalnoj razini.

Također, nije teško zapaziti kako se većina autora oslobodila teška i sputavajućega utega nepisanoga i, barem u nas vrlo poštovanoga, pravila kratkoga igranoga filma, a to je da on kao forma izričito zahtijeva metaforično izražavanje i da mora završavati nečim što bismo mogli nazvati vic-poenta, odnosno nekim naglašenim preokretom, „masno otisnutom točkom na kraju rečenice“ koja će svemu što je prethodilo dati smisao, otkrićem koje će nam razjasniti o čemu se tu zapravo radilo. Najveći dio filmova zastupljenih na 19. DHF, održanima od 6. do 11. travnja 2010. u zagrebačkom Studentskom centru, bio je usmjeren na ocrtavanje situacije, odnosa ili stanja te su ono što žele uznastojali iskazati upravo sada, za svoga trajanja, a ne tako da gotovo sve što gledamo bude tek priprema za „konačni udarac“.  Poenta cjeline češće je određena autorskim izborom kada završiti, a ne kako poentirati.

Pohvalno je, također, da se većina autora oslobodila podjednako nepotrebna kratkofilmskog imperativa naglašene redateljske stilizacije. To naravno ne znači da podosta prikazanih filmova nije uočljivo stilizirano, no takav se pristup ne čini nametnutom obvezom, nego osobnim izražajnim izborom.

Još jedna ključna nevolja kratkoga filma, a ta je da se ne doima samostalnom i samodostatnom cjelinom, nego tek isječkom iz nepostojećega dugometražnog filma, također je uglavnom izbjegnuta, premda manje uočljivo. Odnosno, mnogo prikazanih filmova moglo bi biti prizorima iz nekog cjelovečernjeg filma o kojem autori maštaju – mnogi su možda upravo tako i zamišljeni - no spretnim oblikovanjem i odmjerenim usklađivanjem filmotvornih sastojaka ti filmići-scene uglavnom funkcioniraju sami za sebe i ne ostavljaju dojam da im nedostaje išta bitno.

U tom smislu, kao bitan čimbenik valja uočiti da gotovo i nije bilo filma koji bi, da tako kažemo, „htio biti nešto drugo od onoga što jest“. Drugim riječima, stvaralačke ambicije ili pretenzije malo su kad nadmašile stvaralačke mogućnosti. I, ne manje važno, ni one produkcijsko-proračunske. Jer, jedan od temeljnih izvora promašenosti mnogih kratkih filmova (u nas) često je znao biti u nesposobnosti filmotvoraca da zamišljeno djelo prilagode financijskim okolnostima. Tada bi nastajali filmovi koji bi sa skromnim proračunima htjeli predstaviti nešto za što je potreban veći proračun i to bi redovito rezultiralo kobno neugodnim neskladom. Jedan od razloga za razmjerno povoljan dojam igranofilmske konkurencije ovogodišnjih Dana hrvatskog filma nedvojbeno je i taj što su autori svoje teme i iskaze pronicavo prilagodili nevelikim financijskim mogućnostima produkcije. S druge pak strane to je rezultiralo i možebitnom slabošću, a bi li je u budućnosti trebalo ispraviti, pitanje je koje nuka na razmišljanje. Naime, otprilike trećina filmova svedena je na, pojednostavnjeno rečeno, dijalog dva lika u jednoj sobi. S tim se autoreferencijalno, a imajući možda u vidu i svojevrstan trend, našalila i Barbara Vekarić, autorica jednoga takvog ostvarenja, Puni krug. Odgovarajući na pitanje ljubavnice (Marina Redžepović) o čemu je riječ u kratkom filmu za koji treba skladati glazbu, muški lik filma (Leon Lučev) kaže: „Neko se dvoje izdrkavaju u nekoj sobi i pričaju pizdarije.“ Ta rečenica uistinu vrijedi kao kratak opis mnogih filmova iz igrane konkurencije ovogodišnjih Dana hrvatskog filma, izrečena, doduše, iz gledišta ironičnoga promatrača.

Takav temeljni postav izražen je u nizu inačica. Što se tiče sama prostora, nekad je riječ o više soba ili prostorija u istom stanu, ponekad se iz stana kratko izađe na otvoreno ili u neki drugi prostor, katkad se dijalog ne odigrava u sobi nego na krovu kuće (Hladna fronta Uroša Živanovića) ili na šumskom puteljku (Šta bi bilo... Tonćija Gaćine). Što se tiče likova, umjesto dvoje ponekad je riječ o troje, ponekad o dvije ili o dvojici, ponekad nije riječ o ljubavnim ili bračnim nego o međugenaracijskim odnosima, ponekad u središtu zanimanja nisu mladi nego sredovječni ili, pak, pripadnici treće dobi. No, u konačnici, svodi se manje-više na isto – sadržajno i materijalno minimalističke crtice o međuljudskim odnosima koje se, iako nastale od različitih autorskih ekipa i pod okriljem različitih producenata, doimaju kao djelca iste škole pod vodstvom istog mentora. Samo po sebi to nije nešto loše. Osobito stoga što je u najviše slučajeva riječ o zadovoljavajuće ili iznadprosječno dobro uočenim i izdvojenim trenucima, isto takvim dijalozima, glumačkim izvedbama i redateljskim rješenjima koja uglavnom izbjegavaju ekshibicije i ograničavaju se na mirno i djelotvorno hvatanje i prikazivanje onoga što se je aranžirano ispred kamere. U mnogima od tih filmova, protagonisti, „kao u francuskim filmovima“, izravno, jedan s drugim razgovaraju o međusobnim odnosima, no najviše domete postižu oni u kojima o tome što ih muči ne doznajemo iz usta samih protagonista, nego zaključujemo sami slušajući dijaloge i gledajući situacije koji o tome rječitije govore posredno, a u čemu su osobito uspješni Inkasator Igora Mirkovića, zatim Kako vezati kravatu Josipa Žuvanića u kojem se vrsnom minimalističkom režijom, uz izniman smisao za kadriranje i usporeni timing te škrte dijaloge ocrtava nelagoda u nezavidnim odnosima mladoga bračnog para s djetetom kao i Tetrapak redatelja i scenarista Filipa Peruzovića, isječak iz obične, tihom neizvjesnošću u vezi s međusobnim osjećajima pregnantne jutarnje i večernje svakodnevice urbanoga lezbijskog para (Lana Barić i Marija Tadić).

I premda, kao što rekosmo, ta svojevrsna uniformiranost sama po sebi nije nešto loše, gledanje svih tih filmova u kratkom razdoblju stvara osjećaj zasićenosti i jednoličnosti, kao i žudnje za raznovrsnošću. Ne samo zato što bismo osobno htjeli vidjeti i nešto drugo, nego i zbog toga što se čini da bi i za hrvatsku kinematografiju bilo bolje da bude raznolikija. Ali možda tomu i nije tako. Možda je ta svojevrsna monomanija i dobar znak. Jer, sjetimo se da su se male, u svijesti širokoga gledateljstva, pa i onog stručnog, dotad takorekuć nepostojeće kinematografije, poput iranske ili rumunjske, na svjetsku scenu probile upravo nizom filmova koje je međusobno naglašeno povezivala zajednička tematsko-izvedbena crta.

Među ostalim, valja spomenuti i to da je na ovogodišnjim DHF zainteresiranoj publici, a i profesionalcima, predstavljena impozantna plejada po godinama i(li) stažu mladih, ali po izvedbama vrlo zrelih glumaca. Količinom nastupa istaknuli su se Goran Bogdan, glumac (pre?)naglašena unutrašnjeg intenziteta (u čak šest filmova), Filip Križan, glumac fino razvijene humorno ugođene mimike (četiri filma), suzdržano ekspresivna Marina Redžepović (tri filma, nagrađena Nagradom žirija za najbolje glumačko ostvarenje za uloge u Crvenom Sonje Tarokić i u spomenutom Punom krugu) i privlačno nepreuzetan i opušten Alan Katić (u tri filma).

Tobože nezainteresiranom opuštenošću pozornost su privukle i Lana Barić (otkriće 56. Festivala  igranog filma u Puli na kojem je kao najbolja debitantica nagrađena Brezom za ulogu u epizodi Žuti mjesec Zvonimira Jurića iz omnibusa Zagrebačke priče) u Tetrapaku Filipa Peruzovića i Petra Težak u Hodniku k izlazu Silvane Dunat i Pet lakih koraka Mije Prkić. U Kako vezati kravatu Josipa Žuvana osobitom su se prirodnošću istaknuli Tihana Mandušić i Marin Tudor (koji, usput, ljubavni/bračni par tumače i u Šta bi bilo... Tonćija Gaćine), a Milena Rasković iznimnom je živošću odigrala ulogu gluhonijeme djevojke u Kinkachoou Daine Oniunas Pusić, filmu u kojem se glumački besprijekorno predstavila i filmska redateljica Biljana Čakić-Veselič. Svojevrstan dašak međunarodnoga šarmantnim su glumačkim gostovanjima priredile dvije veteranke SFRJ, odnosno srpske kinematografije, Milena Dravić u Ta tvoja ruka mala Sare Hribar i Mirjana Karanović u Torti s čokoladom Dorotee Vučić, kao i međunarodno uspješan Zlatko Burić u Najpametnijem naselju u državi Marka Škobalja i Ivana Ramljaka. Podjednako je zanimljivo i svježe u rukama najmlađih snaga bilo vidjeti i domaće veterane, odnosno čuvene glumce poput Mustafe Nadarevića, Ive Gregurevića, Zrinke Cvitešić, Leona Lučeva, Nataše Janjić, Jadranke Đokić, Nataše Dorčić... U tom se pogledu jedina, premda ne prevelika zamjerka može uputiti činjenici da je sve bake na Danima (Inkasator Igora Mirkovića, Pola ure za baku Jure Pavlovića i Rublje Nicole Volavka) utjelovila Marija Kohn. Daleko od toga da ona nije dobar izbor, no neobično je da se filmotvoračka mladež nije dosjetila angažirati i kakvu drugu podjednako kompetentnu glumicu njezine generacije.      

No, osvrnimo se na ostvarenja s Dana hrvatskoga filma koja su se istaknula među onima tipa jedna soba, dva lika. To je ponajprije nagradom žirija (redatelj Arsen Ostojić te filmski kritičari Rada Šešić i Dean Šoša) za scenarij Igoru Mirkoviću, nagradom društva filmskih kritičara, Oktavijanom za najbolji igrani film i nagradom publike nagrađen Inkasator u režiji Igora Mirkovića. Izrađen i u hrvatskim kinima već prikazivan u sklopu omnibusa Zagrebačke priče, Inkasator se na Danima izdvojio uočljivo, ali nenametljivo precizno dorađenim i zaokruženim scenarijem, obogaćenim domišljato osmišljenim i integriranim pojedinostima koje istovremeno funkcioniraju i kao uvjerljiv dio realnosti protagonista i kao metafore, među kojima je najočitija ona s glomaznom reklamom na pročelju zgrade koja umirovljeničkom paru doslovno zaklanja pogled kroz prozor, ali predstavlja i suvremene običaje koje oni ne razumiju i u kojima se više ne snalaze. Najistaknutija mu je vrlina pronicavo prepoznavanje teme, a to je izgubljenost ljudi treće dobi u svijetu koji se razvija i preoblikuje mnogo brže no što je većina sposobna i voljna pratiti. Jedini nedostatak Inkasatora donekle su površne izvedbe glumačkih doajena Marije Kohn i Pere Kvrgića u glavnim ulogama koje narušavaju  besprijekornost suzdržane elegancije svih ostalih sastojaka dojmljive crtice čiji je temeljni ton suosjećajnosti začinjen gotovo neprimjetnim zrncem cinizma.

Nešto više ambicija u izboru podteme u okvirima intimnih međuljudskih odnosa uspješno je pokazala i studentica Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Sonja Tarokić, koja u filmu Crveno nastavlja iskazivati zanimanje za suptilnije i složenije obiteljske odnose kakav je i u njezinu iznimnom kratkom dokumentarcu Lutka kao s prošlogodišnjih DHF. Iako mjestimično nespretno u izvedbi, u Crvenom sugestivno izražava osjećaj frustracije punoljetne kćeri (Marina Redžepović) koju odveć posesivna majka (Jasna Bilušić) ne ispušta iz zagrljaja. Redateljica Sonja Tarokić nagrađena je nagradom Jelena Rajković za najboljeg autora mlađeg od 30 godina (žiri Hrvatskog društva filmskih redatelja činili su Biljana Čakić Veselič, Tanja Golić i Saša Ban).

Među uspjelijima su i već spomenuti Kako vezati kravatu Josipa Žuvanića, u produkciji Umjetničke akademije Split te Tetrapak Filipa Peruzovića, u produkciji ADU. .

Prema sličnom minimalističko-naturalističkom modelu – koji s obzirom na trenutačnu kinematografsku mapu svijeta možemo nazvati rumunjskim, premda ne treba zaboraviti da su u nezanemarivu broju ostvarenja na približno istovjetan način filmskom izrazu pristupali (neki od njih to čine i danas) i redatelji kao što su John Cassavetes, Ken Loach, Mike Leigh, Eric Rohmer ili u nas Tomislav Radić – načinjeno je još nekoliko filmova. 

Strejt pul u režiji Filipa Šovagovića, prema scenariju Hrvoja Belanovića i Vedrane Klepica nastalom prema predlošku Filipa Peruzovića, o problemima homoseksualaca u (suvremeneom hrvatskom) društvu progovara uz notu edukativnosti, a redateljski je uspješno usredotočen na glumačke izvedbe (Silvio Vovk, Jure Radnić). Kao i Puni krug, koji ispituje smislenost odnosa ljubavnika iz ljubavnog trokuta, Strejt pul sadrži izvrsno režiran prizor erotskog zavođenja, onoga koje se događa neposredno prije padanja u vatru strasti ljubavnog čina.

Hladna fronta Uroša Živanovića, s temom preljuba, Dijete Igora Jelinovića, koji hvata početak ljubavne pustolovne između Hrvata i Srpkinje u Berlinu i Šta bi bilo...a kojemu dobar dio zaprema prizor (neeksplicitnog) masturbiranja glavnog junaka pokazali su se manje uspjelim predstavnicima minimalističkog pristupa crticama iz ljubavnih veza. Izvedbeno korektni filmići nisu bitno nadišli razinu solidnih pokaznih vježbi u kojima oblikovna konstrukcija nadvladava, pretpostavljamo željenu, životnost i uvjerljivost. 

Hrvatska neobarokna generacija

Intimnim se odnosima, s gotovo nimalo obaziranja na alarmantno propadanje društveno-političkih okolnosti zemlje u kojoj su nastali – a ignoriranje realnosti općenito je najveći nedostatak cjelokupne ovogodišnje igranofilmske ponude Dana hrvatskog filma – bavi i ponešto ostalih radova.

Ali oni to čine manje klasično školskim pristupom, uz mnogo više stvaralačke slobode, zaigranosti, radoznalosti i hrabrosti, što se i čini primjerenje onomu čemu bi mladi umjetnik trebao težiti. Najviše pozornosti plijeni Ivan Livaković koji filmovima Pink Exspress i Igra tucanja, s homoseksualcima, odnosano sado-mazohističkom paru kao protagonistima, ne preza ni od kojeg ekstremnog postupka u postavu kamere, montaži, obradi slike, izrezu kadra, igri zvukom, svjetlom, bojom, brzinom kretanja, dramaturgijom... te stvara gotovo delirično postmodernistička djela što pršte kontroliranom stvaralačkom energijom. Prožeti crnohumornom duhovitošću i nabijeni bezobraznom izazovnošću, Livakovićevi filmovi sadržaj ne iznose, kakva li osvježenja(!), pričom nego postupcima koji, koliko se god (nekomu) činili napadnima, nemaju zamorno stereotipnu ili odbojno šminkersku ulogu pukog estetiziranja djela koje bi jednako (dobro ili loše) funkcioniralo i bez njih. Oni su upravo sredstvo izražavanja onoga o čemu se u tim filmovima radi, onoga što ti filmovi jesu i što autor njima želi prenijeti. Dodatna pohvala Livakoviću (a implicitna pokuda autorima eksperimentalnih filmova, ne samo onih prikazanih na DHF-u) jest da su Pink Express i Igra tucanja neusporedivo eksperimentalniji, avangardniji i nekonvencionalniji - a istovremeno vrlo suvisli i zaokruženi - od mnogih filmova načinjenih pod zastavom eksperimentalnog (avangardnog, nekonvencionalnog) kojom se, često se čini, služe tek kao izgovorom za nedopečene i nejasne zamisli.  

Dvama elegantno stiliziranim, precizno osmišljenim filmovima, obama osebujno nostalgično oslonjenima na ugođaj nekih prošlih vremena i obogaćena zrncem nadrealističnoga, predstavila i scenaristica i redateljica Sara Hribar. Četrdesetpetominutni Libertango u crno-bijelom je izdanju prikazana erotična priča s temom ljubavnoga trokuta čije dvije stranice čine međusobno zaljubljene žene koje ne mogu ni jedna bez druge, ni jedna s drugom (odlične Jadranka Đokić i posebno Nataša Janjić, koja, slično kao u Kenjcu Antonija Nuića, na ekranu zrači poput kakve novovalne dive talijanskog ili francuskoga filma), među kojima se gotovo slučajno našao muškarac koji se želi predstaviti kao samouvjereni samodostatni lutalica-pustolov (Frano Mašković). Ta tvoja ruka mala (standardne kratkometražne duljine od 23 minute, u boji) na nekonvencionalan način, u crnohumornom tonu iznosi zgodu o nekoliko dana u radnom i bračnom životu starijeg zagrebačkoga taksista (Mustafa Nadarević), kojega će snaći sudbina kao iz rubrike crne kronike. Oba su filma izrađena s uočljivom filmotvoračkom strašću i ljubavlju, odnosno zamjetnim osjećajem za važnost svake pojedinosti filmskoga gradiva – podjednakom pomnjom bit će izabran i uporabljen kut ili pokret kamere, izrez, glumac, boja, osvjetljenje, automobil ili glazbeni naglasak, zbog čega se svaki kadar, kao i cjelina, doimaju punim i živim  – iznimno su pedantno orkestrirani, a istovremeno neobično razigrani, s uravnoteženim odnosom između uvjerljivosti i naglašene stilizacije. Iako se može učiniti kako poigravanje s campom mjestimično dotiče područje katkad samozadovoljne artificijelnosti slabijih trenutaka npr. francuskog filmskog neobaroka iz 1980-ih, besprijekorno dotjerani Libertango i Ta tvoja ruka mala nikada ne prelaze u područje koje bismo mogli nazvati ispraznim šminkerajem.

Spomenutu školu francuskih neobarokista kao da slijedi i U mojoj glavi anđeo Darija Juričana, suscenarista s Aleksandrom Kristekom, svojevrsna art-melodrama o povuci-potegni odnosu novopečenih zaljubljenika (Frano Mašković i Ana Vilenica), no ona se više doima konstruirano-neuvjerljivim utjecanjem stilu, nego izražavanjem sadržaja uz pomoć takvih i takvih sredstava.          

O mogućnostima i poteškoćama komunikacije među ljubavnim partnerima živahno se, uz popriličnu dozu dobrih zapažanja i komunikativnog odmaka od stereotipa pozabavila Daina Oniunas Pusić u filmu Kinkachoo,  kojem je redateljica, scenaristica i producentica. U središtu zanimanja dva su ljubavna para: mlađi čine svježe zaljubljeni gluhonijema djevojka i njezin dečko (Milena Rasković i Goran Bogdan) koji se, uvijek s osmijehom na licu i u oku, odlično sporazumijevaju jezikom znakova – gledatelj njihove razgovore prati uz pomoć titlova, u jednoj boji za nju, u drugoj za njega - a stariji par čine djevojčin sredovječni ginekolog i njegova ljubavnica/djevojka (Alan Katić i Biljana Čakić-Veselič) koji se, unatoč tome što su sposobni normalno govoriti i čuti, ne razumiju najbolje. Oniunasova zaigrano, promišljeno i, tako se barem čini, lakoruko izbjegava očekivane modele pa prikaz ljubavničkih (ne)sporazuma često svodi na njihovu bit, katkada pomalo karikaturalno-simbolički, ali uvijek razumljivo i psihološki uvjerljivo, izražavajući se ponajprije slikom i zvukom, a tek onda riječju i dijalogom. Tako će, primjerice, trenutak tuge starije žene biti dočaran razmazanom šminkom na njezinu licu, a nemoć da dragom objasni što je tišti ispuštanjem neartikuliranih glasova i udaranjem po metalnoj šipci. Odgovor muškarca sastojat će se od nekoliko inačica iste, nedovršene, u grču izrečene rečenice o tome kako on ne razumije što ona želi. Režiran kao normalna situacija – on ne pokazuje da ima dojam da je s njezinom šminkom nešto neobično, ni da mu je čudno što ona lupa ključevima po šipci, ona njegove polusuvisle rečenice sluša kao da nisu takve - prizor duhovitom (no bez podsmijeha) i točnom stilizacijom izvlači osjećajnu srž takve situacije. S druge strane, trenuci ljubavne sreće (vezane i uz tjelesno zadovoljstvo) mlađega para uspješno će biti predstavljeni kadrovima nogu i stopala protagonista, naizgled bezizražajnih dijelova tijela, koji će, u suradnji s dijalogom i glazbom, njihovo veselje i međusobno uživanje dočarati neusporedivo bolje no što smo to, uz pomoć izražajnih lica glumaca, vidjeli u brojnim drugim prigodama.

Ako se za opis dobrog dijela igranih filmova 19. DHF-a mogla iskoristiti citirana rečenica iz filma Puni krug, za opis stvaralačkog pristupa šačice razigranijih može se uporabiti citat iz naslovne pjesme Kinkachooa: „... oslobodi se lokota, oslobodi dijete u sebi... ne boj se biti mlad i slobodan...“. U te šarmantno oslobođene filmove, nastale s primjetnom i zarazno entuzijastičnom iskrom istraživačkog duha i stvaralačkog veselja (koji ne umanjuju vještinu izvedbe i opću ozbiljnost cjeline) još se mogu svrstati Hodnik k izlazu, Colour Lab, Zamka za snimatelja, Najpametnije naselje u državi, Nestajanje i Torta s čokoladom..

Ostvaren u produkciji UMAS-a (Umjetnička akademija Split), u suradnji s Kino klubom Split, Hodnik k izlazu Silvane Dunat - koja potpisuje režiju, scenarij, montažu i obradu zvuka - kroz jedan nepomični položaj kamere smještene u ulazno-izlazni hodnik kuće u kojem, uz uvijek isti izrez kadra, prati situacije što opisuju razvoj i raspad veze između dvoje mladih, stanovnice/vlasnice (?) kuće i momka koji joj je uselio. Samonametnuta ograničenja donose nekoliko u osnovi prilično nezgodnih okolnosti, među kojima i možda ključno pitanje: Je li ulazni hodnik stana/kuće uopće simptomatično mjesto za praćenje jedne veze? Zatim, jednom kada shvatimo princip, tj. činjenicu da su kamera i izrez kadra fiksirani te da je riječ o promatranju ljubavne veze, lako zaključujemo da će najvjerojatniji rasplet biti završetak te veze, odnosno iseljavanje mladića koji je na početku uselio. S druge strane, upravo je time ostvarena i dodatna napetost iščekivanja rješenja koja će dovesti do tog (očekivanog) cilja. Osmišljenost i razrada situacija u hodniku ne zadovoljava, premda nije  osobito maštovita ni domišljata, no prikladnom redateljskom stilizacijom, uz pomoć opuštene glume Petre Težak i poletnog ugođaja kojim dominira privlačna mješavina nepretencioznosti i hvalevrijedne odvažnosti (spomenuta samoograničenja sigurno nisu lak put izrade gledljivog djelca), Hodnik k izlazu u cjelini je šarmantno i osvježavajuće ostvarenje autorice što poslu pristupa s iznadprosječnom stvaralačkom ozbiljnošću i nekonvencionalnošću.    

Nekonvencionalan je, gotovo eksperimentalan, i Colour Lab u proizvodnji sisačke Kristalne kocke vedrine, GK Sisak i BoNeta, čiju režiju, filmsku fotografiju, montažu i postprodukciju potpisuje Vladimir Končar, a ideju i scenarij tumači, odnosno plesači glavnih uloga Maša Kolar i Zoran Marković. Riječ je o svojevrsnu uprizorenju koreografije suvremenog plesa koju u istom prostoru, tobože znanstvenom laboratoriju, za svaku plesnu točku obojenom  u drugu boju – svjetlosno i konkretno, fizički, kada se bojaju scenografija, kostim pa i sama plesačica - navodno otjelovljujući razna psihička stanja izvodi glavna glumica. Kao cjelina naglašeno stiliziran i pomalo apstraktan, jednostavno osmišljen kao niz vrlo sličnih epizoda, Colour Lab donekle je repetitivan i nezaokružen (igrani?) film privlačnog pomaka u razmišljanju.

Zezalice

Zamka (za) snimatelja Kristijana Milića, Nestajanje Josipa Viskovića i Najpametnije naselje u državi scenarističko-redateljskog para Ivana Ramljaka i Marka Škobalja duhovite su, lakoruke, lepršave zezalice, netipične komedije napravljene ponajprije za zabavu (publike i autora), ali ne tako da se taj moto za zabavu zlorabi tek kao (neopravdani) izgovor za filmotvoračku neobveznost. Riječ je o kvalitetnim djelcima jasno osmišljene i izvedene ideje: pomalo drska Zamka (za) snimatelja (po scenariju K. Milića, Marina Ostojića i Danijela Mahovića) šašava je priča o ubojstvima na setu niskoproračunskog pornića; šala pomalo montypythonovskog duha o tome kako je zagrebački Siget naselje s najvećim postotkom inteligentnih ljudi, Najpametnije naselje u državi (već poznat kao dio dugometražnog omnibusa Zagrebačke priče) nudi nekoliko odličnih larpurlartističkih (zvuk kamiona prekriva ključni  trenutak iskaza čovjeka koji objašnjava fenomen), ali i sarkastičnijih (inteligentni ljudi ne idu ni u crkvu ni u shopping-centre) štosova; dvominutna crno-bijela minijatura Nestajanje (kao scenarist i glavni glumac potpisan je Etui Etui Soniczoil) dražesna je, nadrealno apsurdna posveta radosnoj naivnosti nijemoga filma i meliesovskim trikovima. 

Torta s čokoladom scenaristice i redateljice Dorotee Vučić visoko je estetizirana i stilizirana, često geometrijski komponirana, u žarko pastelnom koloritu dizajnirana crnohumorna psihološka crtica s dodirom nadrealnoga, o osamljenosti supruge (Mirjana Karanović), vješte kuharice kojoj je upravo preminuo suprug (Zvonimir Zoričić). Živo izvedenom filmiću darovite autorice možda bi se moglo prigovoriti da se mrvicu odveć oslanja na ustaljene nekonvencionalne modele te da možda preočito želi biti dopadljiv.

(Nešto) manje vještine u (crno)humornom oblikovanju ideja pokazali su komično ugođeni Sve za ljubav, Trajna posudba, Spoj, Pet lakih koraka, Odredište nepoznato i Recikliranje.

Ljubavno-prijateljska crtica iz života mladih na vikend-odmoru, s izraženo ironičnim odnosom prema crkvi i svećenstvu, Spoj scenarista i redatelja Igora Šeregija sastavljen je u podjednakoj količini od dinamičnih prizora iznimno spretne režije i duhovitih dijaloga (uvodni obračun junaka i prevarene djevojke; junakov rastanak od sportske karijere...), čemu uvelike doprinosi i odličan Filip Križan u glavnoj ulozi, kao i od onih nezgrapnije izvedenih, a u cjelini pati od svojevrsne scenarističke rastresitosti; Sve za ljubav scenarista i redatelja  Marka Bubala nedovoljno domišljato razrađuje dobru ideju da se u ironično-satiričnom ključu osvrne na pošast toplih, a zapravo površnih i žutih kič emisija komercijalnih televizija koje (tobože?) pomažu ljudima (žena našla brata kojeg nije nikada vidjela); dobro producirano, ali tromo Recikliranje Branka Ištvančića, prema scenariju Edija Mužine (također prethodno viđeno kao epizoda omnibusa Zagrebačke priče), premda autorima to vjerojatno nije bila namjera, doima se kao pomalo neugodan ismijavački pogled s visoka na vlastite protagoniste, obitelj zagrebačkih Roma; zgoda o propasti kvartovske videoteke, Trajna posudba Davida Kapca, koji je i suscenarist uz Andriju Mardešića, neuspjelo se, uz usiljene, odveć uočljivo konstruirane dijaloge i situacije te sukladno neuvjerljivo intoniranu glumu (Goran Bogdan, Ozren Grabarić i solidan Filip Juričić) oslanja na tradiciju ili pokušava oponašati uglavnom zabavno brbljave filmove autora kao što su Quentin Tarantino ili Kevin Smith; iritantno besmisleno blebetanje umjesto, pretpostavljamo, namjeravanog pronalaženja duhovitosti u  neobveznom (tarantinovsko-smithovskog) čavrljanju za koje smo skloni povjerovati da je životno autentično ponudila su i dva filma ceste, Pet lakih koraka Mije Prkić (koja potpisuje i scenarij, montažu, posebne učinke i obradu tona), čije je završno okretanje u tragediju na minskom polju diktirano dramaturškom silom, a ne prirodnim razvojem događaja i koji se, unatoč određenom referiranju na društvenu stvarnost doima ponajprije oponašanjem američkih modela s prevelikim pridavanjem važnosti vizualnoj estetici, baš kao i najslabiji, a trajanjem najdulji (60 min) igrani film ovogodišnjih DHF, Odredište nepoznato u kojem entuzijazam autora, scenarističko-redateljsko-snimateljskog para Vjeran Vukašinović - Ines Šulj i drugih sudionika nadilazi njihove sposobnosti oblikovanja smislenih dijelova i cjeline. 

Između stvarnosti i metafore

Valja naglasiti kako su osim već spomenutih Inkasatora i Najpametnijeg naselja u državi iznimno povoljan dojam u ovom, novom kontekstu ostavile još dvije samostalno prikazane epizode iz omnibusa Zagrebačke priče, obje angažirano usmjerene na prikaz konkretne i metaforičke međukvartovske netrpeljivosti kroz koju se nenametljivo, ali spretno ukazuje na uzroke i/li posljedice raspadanja društvenoga sistema, odnosno detektira kobne napukline koje ga sve uočljivije urušavaju.

Šamar scenarista i redatelja Nebojše Slijepčevića – nagrađen Nagradom žirija za najbolju kameru, koju potpisuje Almir Fakić – još se jednom potvrdio kao izvrsno napisano i režirano, sadržajno slojevito, uznemirujuće, ugođajem tihe napetosti nabijeno djelce s odličnim izvedbama djece glumaca (Ivan Komušar, Mijo Takač) o generiranju nasilja kao načina komunikacije u otuđenim velegradskim okolnostima, ovom prigodom u novozagrebačkom naselju Travno čiji stanovnici „ne podnose“ stanovnike susjednih Dugava, a koje se dotiče i problematike zanemarivanja u odgoju.

Špansko kontinent (Nagrada za montažu Nini Velnić) po scenariju Ivana Skorina i u režiji Ivana Sikavice  mogao bi se, bez omalovažavanja, opisati kao Metastaze u malom te u nekoj retrospektivi (suvremenoga) hrvatskog filma prikazivati u paru ili kao predigra tom odličnom filmu Branka Schmidta. Predstavljen u crno-bijeloj slici, snimljen pokretnom kamerom iz ruke (Almir Fakić), Špansko kontinent opisom dijela večeri u životu nekolicine mladića (Filip Lozić, Filip Detelić, Slaven Španović, Ivan Bošnjak) iz zagrebačkog naselja Špansko govori o tome kako su nacionalizam, šovinizam i nogometne strasti tek tobože opravdani izgovori za nasilje i huliganstvo te kako predstavnici zakona zlorabe svoj položaj, a izvedbeno pokazuje kako deset minuta filma može biti nabijeno sadržajem i svojevrsnom filmskom raskoši.

U Tulumu za Habibija, jednoj od malobrojnih kratkih igranih crtica vezanih uz društvenu stvarnost, scenarist i redatelj Sven Marić iskazao je poprilično povjerenje u gledatelja. Veoma vješto korištenje elipsama (odvažni vremenski skokovi, odlično režiran prizor izlaska ilegalnih useljenika iz kombija), jednostavna, ali dojmljiva izvedba glavnog glumca Alana Katića, izbjegavanje objašnjavanja radnje te ozbiljnost pristupa uvelike nadmašuju nedostatke kao što su pokoja nedorečenost ili stereotipija u oblikovanju priče. U svega osam minuta, minijatura daje podosta poticaja za razmišljanje o temi (problematika ilegalnih useljenika) kojom se bavi. 

Iako se u cjelini doima donekle neskladnim spojem realističnosti i metaforičnosti, Šampion Kristijana Milića, ratna skica smještena u Bosnu 1993. - snimljena prema istoimenoj kratkoj priči Miljenka Jergovića, odnosno scenariju Marka Sušca, a s Nermanom Mahmutovićem, Dejanom Aćimovićem, Slavenom Knezovićem i Goranom Bogdanom u glavnim ulogama - pozornost osvaja dojmljivim ugođajem, razrađenim zvukom i izgledom (scenografija Damira Gabelice, filmska fotografija Gorana Mećave) te općim dojmom bogatije profesionalne produkcije, barem u kontekstu prikazanoga programa.

Produkcijski raskošnijim doima se i Oslobođenje u 26 slika, ponovno prema scenariju i u režiji para Ivan Ramljak-Marko Škobalj, nastao u okviru projekta Sarajevo grad filma Sarajevskog filmskog festivala. Riječ je o elegantno, staloženo režiranom, meditativno ugođenom filmu razmjerno dugih, pomno komponiranih statičnih kadrova koji trajanjem dobivaju na rječitosti (u filmu nema izgovorenoga teksta), osobito u scenografskom pogledu, odnosno na način na koji - zahvaljujući dugotrajnosti kadra ponuđenoj mogućnosti, ali i svojevrsnoj autorskoj prisili da ispitujemo i promatramo što se sve u njemu nalazi - brižljivo osmišljena scenografija potiho počinje govoriti o prošlosti i sadašnjosti materijalnog i duhovnog svijeta  junaka treće dobi (Vladimir Jokanović). No priča filma (a ona jest njegov  sastavni, tvorbeni dio) nije dovoljno  razumljiva (ili je tek tanašni vic?), a uspijeva se i poskliznuti na nekoliko nezgrapnih sitnica – kada glavni lik gleda dalekozorom kroz prozor, čini to preko zastora (!); zbog koga, pitamo se, taj samac, izlazeći iz kade nakon kupanja, oko slabina zamotava ručnik, pa ne valjda zbog kamere (!) - koje bodu oči utoliko više što se nalaze u kontekstu koji odaje promišljenost.     

Nagrađen nagradom žirija za najbolju režiju, svojevrsna moralka Ništa osobno scenarista i redatelja Marka Šantića odlikuje se visokom produkcijskom razinom (produkcija Kinorama) i neobičnim raspletom priče o dvojici mladića (Filip Križan i Jan Kerekeš) koji jedne večeri pokušaju opljačkati mjesnoga župnika (Milan Pleština) u njegovoj kući, no većim se dijelom doima razmjerno neuvjerljivom, usiljenom i nesigurno izvedenom.

Vjerodostojnost ozbiljnosti u bavljenju bolnim i akutnim temama hrvatske stvarnosti - razorenim obiteljskim odnosima, narkomanijom, (prisilnom) prostitucijom, otmicama, iznudama i kriminalom kao unosnim poslom nasuprot neunosnim običnim načinima življenja i rada - u crno-bijelom, bez izravne sinkronizacije izvedenom Vjernom psu scenarista, redatelja, montažera i susnimatelja Hrvoja Zuanića, s Tončijem Pažaninom i Irenom Baković Marušić u glavnim ulogama, poljuljana je time što dojmljivije trenutke sirovo dokumentarističkoga okusa prečesto slijede oni u kojima se čini kako je tema odabrana zato da bi se mogli oponašati modeli holivudskih rješenja, što rezultira drvenastim glumačkim ostvarenjima i situacijama koje ne uspijevaju zaživjeti zamišljenom dramatičnošću (npr. kartaška scena).

Tematski ambicioznije odjekuju i dva filma što se bave međugeneracijskim obiteljskim odnosima. Rublje Nicole Volavka, u solidnoj produkciji London Film School i Nukleus Filma, korektna je, no školski stereotipno konstruirana zgoda o kratkom posjetu unuka školarca i odrasle kćeri (Antonija Stanišić) koji žive u Velikoj Britaniji, staroj majci (Marija Kohn) koja samostalno živi na selu, s odveć upadljivom idejom da bi neke hrvatske egzotičnosti (zaostala minska polja, drvene seoske kuće u Pisarovini) mogle dobro proći na međunarodnom tržištu. I u dobitniku Zlatne uljanice, nagrade za promicanje etičkih vrijednosti koju dodjeljuje ocjenjivački sud katoličkog tjednika Glas koncila, Pola ure za baku (snimljenom na 35mm vrpci!, produkcija DA film), scenarista i redatelja Jure Pavlovića, Marija Kohn tumači osamljenu baku koju posjećuju sin i unuk (Žarko Radić i Petar Cvirn). Misao o tome kako se i uz razmjerno dobru volju naraštaji iste obitelji slabo razumiju prenesena je, ali više na razini poente, nego maštovite scenarističke razrade osnovne ideje. 

Bez obzira na mjestimične zamjerke, količinsko bogatstvo igranofilmskog programa 19. dana hrvatskog filma u cjelini je pratila i (barem) dovoljno visoka razina izvedbene kvalitete. Uostalom, i na programima kratkih igranih filmova festivala međunarodnoga karaktera prikazuju se i bolji i lošiji, i uspjeliji i manje uspjeli filmovi te se doista sa zadovoljstvom može reći kako izbor iz jednogodišnje produkcije hrvatskih kratkiša u konačnici ne ostavlja nimalo slabiji dojam od nekoga takva programa. Već navedena tvrdnja izbornika Ivana Salaja da su ti filmovi zoran pokazatelj kako standardi hrvatske kinematografije rastu nisu tek kurtoazna floskula. 

Animacija, eksperiment, dokument

Razmjerno bogat program animiranih radova (izbornik Hrvoje Turković) ponudio je čak 27 naslova među kojima su oni nagrađeni, Guliver Zdenka Bašića, dobitnik Grand Prixa žirija i Oktavijana, što ga je podijelio s  Miramare Michaele Muller (također dobitnik Posebnog priznanja žirija), Švicarke koja studira na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti, najskladnije objedinili dojmovno i zanatski zanimljive likovne izraze s ambicijama postizanja elegično meditativne ugođajnosti bajkovitoga okusa, obojene notom društvene kritike, na razmjerno originalan način. Slične su domete ostvarili i Jače od života Livija Rajha te Nespavanje ne ubija Marka Meštrovića (Nagrada žirija za montažu, podijeljena sa Špansko kontinent), a većina je filmova iz ove kategorije ostala izgubljena bilo u nerazumljivosti, bilo u gotovo nevjerojatnoj banalnosti potki na kojima su sazdani. 

U kategoriji eksperimentalnoga filma (izbornica Ana Hušman) našlo se, očekivano, podosta ostvarenja koja, kako se kaže, razumije malotko osim njihovih autora, kao i onih koja variraju u eksperimentalnom filmu već desetljećima nazočne modele, što uvijek iznova iznenađuje jer je riječ o rodu kojim se, barem načelno, bave autori koji bi trebali bježati od konvencija i istraživati drukčije mogućnosti. Među nekoliko ostvarenja zanatski vješte izvedbe i suvislije oblikovane ideje, a koja nisu inačica već bezbroj puta viđenoga, a to su bili Odnos Maria Papića, Trg/20. stoljeće na filmu Hrvoja Juvančića i Pola sata Borisa Greinera, Oktavijanom za najbolji eksperimentalni film nagrađen je Arheo 29 Vladislava Kneževića. Sky Spirit Damira Čučića i Borisa Poljaka nagrađen je Posebnom nagradom žirija.

Ako je u igranom filmu nedostajalo bavljenja širom društvenom zbiljom, dokumentarni film (izbornik Jakov Kosanović) od nje nije mogao pobjeći, premda je i u tom rodu najviše pozornosti bilo posvećeno osobnim pričama, od kojih mnoge reflektiraju društveni kontekst. Izdvojimo ovdje tri vrlo zanimljiva filma o ljudima koji su se ogriješili o zakon. Znak na Kajinu Ljiljane Šišmanović i Tihane Kopsa dirljivo je razmišljanje Zadranke Ane Magaš koja je nekoliko godina provela u zatvoru zbog ubojstva supruga; Poštar s naslovne strane Tomislava Mršića i Tomislava Topića intrigantno, iz gledišta glavnog lika, splitskog poštara koji je nestao s tuđim mirovinama, rekonstruira taj neobičan slučaj kojem je svojedobno posvećena nerazmjerna medijska pažnja; Novinarov bijeg iz pakla droge Ivana Perića dinamično je izložena ispovijed splitskog novinara koji se u ozbiljnim godinama odao drogiranju, da bi se poslije ipak uspio vratiti u normalan život. Oktavijanom nagrađeni, temeljito izrađeni Ljudi s mliječnog puta Miroslava Mikuljana nadahnuto se, uz simpatične dodire tzv. agit-propovskog entuzijazma prema životu na selu zalaže za opstanak malih poljoprivrednih gospodarstava u za njih neizvjesnoj budućnosti koju najavljuje skori ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, a osobito se dojmljivim čine i netipične Nevidljive galerije Željka Kipkea, iznimno uspio spoj osobne nostalgije i društvene kritike s temom društvene nebrige za mjesta na kojima je fermentirala smjesa suvremene umjetničke, odnosno likovne prakse u Hrvatskoj.

Nagrade žirija za postignuća u ovoj kategoriji dobili su još Dalibor Grubačević za najbolju glazbu (Zajedno Nenada Puhovskog) i Vladimir Gojun za najboljeg debitanta (režija filma Ciklusi).

U cjelini, Dani hrvatskog filma nipošto nisu dosadna ni nepotrebna filmska manifestacija. Jer program nijednoga filmskog festivala, pa čak ni onih najrazglašenijih, nije ispunjen samo izvrsnim filmovima. Prema tome, tako nešto ne treba očekivati ni od Dana. A ovdje, i to uz slobodan ulaz, hrvatski filmofil ima priliku steći dobar uvid u potencijale domaće kinematografije, a ta je mogućnost sama po sebi itekako vrijedna.

Janko Heidl