KINO

PRIJETVORNA JEDNOSTAVNOST CEREBRALNOG NOVOVALOVCA

Uz ciklus filmova Erica Rohmera u kinu Tuškanac, 30. svibnja – 8. lipnja 2009.)

Jean-Marie Maurice Schérer (Nancy, 1920), najkonzervativniji od novovalovske petorke, koji je odlučno ostao vjeran vlastitome stilu i tematskom izričaju i u blizoj devedesetoj godini, pod pseudonimom Eric (omaž redatelju i glumcu Erichu von Stroheimu) Rohmer (posveta britanskom književniku iz prve polovice 20. stoljeća. – Saxu Rohmeru, tvorcu serijala o fikcionalnu liku dr. Fu Manchuu - arhetipu zlog kriminalnoga genija s prepoznatljivim brkovima), nastavlja stvarati dojmljive, profinjene i intelektualno otvorene, odmjerene i elegantne analitičko-dijaloške filmove, s uravnoteženim i otmjenim protagonistima. Celebralni redatelj, čiji su trademark naslovi strukturirani oko priče u značenju razgovora, manje plota, nenametljiv je i najstariji novovalovac (uz Jean-Luc Godarda, Claudea Chabrola, Françoisa Truffauta i Jacquesa Rivettea). Time postaje Onaj Koji Priča, Auteur-Pripovjedač; potpisnik slojevitoga filma dijaloške forme, izvorna pristupa temi i izboru njezina prikaza. Njegovo svjesno udaljavanje od suspensa (iako je, paradoksalno, sa Chabrolom napisao prvu knjigu o prvaku suspensa Hitchcocku, 1957), akcije ili zapleta, upravo dijalozima otkriva intimu karaktera, upornih u vlastitim inedosljednostima; otkriva njihova srca i umove, ono što traže i što cijene; njihove filozofsko-ideološke stavove, ranjivosti, kontradikcije i očekivanja sreće. Dok priča o ljudima pred izborom, u dilemi ili kolebanju, u središtu njegova promatranja ostaje njihova običnost, svakodnevnost. Rohmer tka obično u dokumentaristički stil vizualnosti (asketizam produkcije te odbacivanje nepotrebnih postprodukcijskih izmjena i dorada), time bivajući blizak suvremenom dogmaškom pokretu odnosno roselinijevskoj estetici sirove zatečene realnosti i renoarovskoga minimalističnog stilskog izričaja, kao i književnom naturalizmu Dostojevskog. Bez dramatski ekstremnih trenutaka, uvjetno rečeno obrata u svijesti (ili razrješenja dilema) likova u Rohmera se postiže prirodnim putem, bez upletanja neobičnoga i opet i uvijek nanovo razgovorom. Ta prividna mocartovska lakoća, bez brehtovske političnosti tako drage nekim drugim novovalovcima, čini Rohmera gotovo pastoralnim u njegovoj Arkadiji ljubavi, vječne mladosti i ljepote. Ipak riječ je o prijetvornoj jednostavnosti, jer njegovi su radovi nenametljivo logistični, prenapisani, narativni, promišljene i pripremljene improvizacije i konceptualne strukture. Inteligentna, fluentna i poetična diskursa i snažnih literarno-filozofskih referencija, kreira mješavine komedija manira i paskalovsko-platonovskih etika, a (vrlo ozuovski) uvijek i uvijek iznova bavi se raznoraznim aspektima ljubavi i zaljubljenosti, odnosno mladim obrazovanim ljudima srednje klase i njihovim verbalnim nadigravanjima maskiranih osjećaja, što ga je učinilo stručnjakom intelektualnih ljubavnih međuigri i zavođenja; redatelj je to vrlo osobnih protagonista – u tolikoj mjeri zaokupljenih samima sobom da su slijepi za sve drugo. Zapravo uvijek pričaju o samima sebi, a ono što, nesvjesno, pokušavaju – jest uvjeriti sugovornike da su vrijedni ljubavi i da ih treba voljeti. U svojim ciklusima (Šest moralnih priča, Komedije i izreke, Priče o četiri godišnja doba), kreirajući varijacije na istu temu (konverzacijski interaktivan senzualno-ljubavni trokut,), Rohmer bira naizgled nasumične segmente života, čiji cilj nikad nije razrješenje, a posredna je akcija u razgovoru, nikada banalnu, na prvu loptu; uvijek višeznačnu, slojevitu, bremenitu psihološkim značenjem.

Eric Rohmer	Moja noć kod Maud, Eric Rohmer, 1969.

Ipak, riječ nije o parabolama o moralnim borbama i kušnjama. Redateljeva moralnost / moralizam / moraliziranje / moral u ciklusu Moralnih priča, naime, iako se često naglašava njegova čvrsta ukorijenjenost u rigidnom katoličanstvu (vs. seksualna revolucija, marksističke ideje), ne može se svesti pod klasičnu definiciju. Istražujući moralno u svojih likova, ali bez osude i s ironijskim odmakom, Rohmer nema namjeru biti didaktičan; radije upućuje na kakve-takve, makar i upitne vrline, i svakako postojeći moralni kod kojim su protagonisti vođeni i prema kojemu djeluju. Iako, primjerice, preferira brak kao ponajbolje postignuće, njegov je pijetet analitičkoga duha te trezveni i mudri autor uvijek promatra i raščlanjuje ulogu slučajnosti / sinkroniciteta, izbora, slobodne volje, ali i sudbine, i ne bi se moglo reći da ijednu od njih u potpunosti prihvaća ili odbacuje kao vlastito stajalište – prije bi se mogao nazvati suvremenim pristašom Zelandova transurfing-modela prostora varijanti kao teorije po kojoj svatko preuzima odgovornost za vlastitu sudbinu, ovakvim ili onakvim životnim izborom.

Claireino koljeno, E. Rohmer, 1970.	Paulina na plaži, E. Rohmer, 1983.

Ponajbolji među filmovima, Rohmerovo kvintesencijalno remekdjelo – Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969), elaborativan je primjer s tipičnim redateljevim kontradiktornim i smušenim muškim protagonistom (utjelovljuje ga Jean-Louis Trintignant), nemoćnim objasniti aluzivnost prema složenoj, nedokučivoj mu ženi. Boreći se s kušnjom da slijedi impulse naspram već ukorijenjenih uvjerenja, prednost daje moralnom (ili barem onom što smatra da moralno jest) pred boemštinom, vjeri (utjelovljenoj u Françoise) pred senzualnim (utjelovljenim u Maud), vjernosti pred aferom. Pronicave i precizne, rafinirane pseudofilozofske debate o matematici i Bogu, jansenizmu i Pascalu, zapravo su priče o ljudima rascijepljenima između riječi i djela, i o tome kako se život uroti da im omogući da žive upravo prema onom u što vjeruju. Filmsko štivo o lijepoj Maud (Françoise Fabian), otjelovljenju feminističke oslobođene žene, svakako je na sebi svojstven revolucioniran način imponiralo mladim intelektualcima i studentima 60-ih godina 20. stoljeća, kao uostalom i ostatak Rohmerova opusa.

Suzanina karijera, E. Rohmer, 1963.	Ljubavi Astreje i Celadona, E. Rohmer, 2007.

Na tragu mu je i Claireino koljeno (Le genou de Claire, 1970.), maestralno uravnoteženo između etičkih slojevitosti i intelektualnih kalambura – rasprava, analiza, seciranja vlastitih postupaka vezanih uz žudnju, ljubav i prijateljstvo likova, prepunih internalnih konflikata; ovdje igre izazova za mladog Jeromea orkestrira spisateljica u najboljim godinama, Aurora, postajući svojevrsnom markizom Isabelle de Merteuil iz De Laclosovih Opasnih veza; Jeromea posljedično pretvarajući u Valmonta, ovaj put u raskošnom rokoko-stilu (verbalno analitički) rastrgana među dvjema tinejdžerskim sestrama – artikuliranom, zrelom i senzibilnom Laurom (lijepa Beatrice Romand) i zavodljivo nevinom Claire te vlastitom zaručnicom.

Vrhom Rohmerova opusa smatra se i film iz ciklusa Komedije i izreke – Pauline na plaži (Pauline a la plage, 1983), još jedno djelo o ambigvitetnim moralnim zasadama suvremenih trideset-i-nešto-godišnjaka, iz vizure tinejdžerice Pauline, fuzirano (gotovo goldonijevskim) pikantnim humorom, filozofskim kontemplacijama i spontanim dijalogom koji zvuči vrlo improvizirano, a garnirano je cirkularnom, kružnom formom (uvod i završetak prezentirani su vratima ladanjske kuće). Komedijama i izrekama pripada i Lijep brak (Le beau mariage, 1982), s Beatrice Romand u glavnoj ulozi sponzoruše čiji je jedini cilj udaja, prezentiran u ultralaganome tonu. Film je često uspoređivan s Emmom Jane Austin, iako je Rohmerov primaran interes istražiti može li se netko zaljubiti samo pukom snagom volje i odlukom da to učini. Jednako je lagan i lepršav i film Prijatelj moje prijateljice (L'ami de mon amie, 1987), možda jedina redateljeva posveta holivudskoj komediji, u kojoj gazi ponešto konvencionalnije i predvidljivije tlo, slijedeći obrazac nalik onomu američke mjuzikl-komedije iz pedesetih, poput primjerice Calamity Jane Davida Butlera, u kojoj junakinja dugogodišnjega deadwoodskog simpatiju predaje prijateljici, a sama završi s vječnim verbalnim rivalom –- Divljim Billom Hickokom.

Zaobići se ne smiju ni kratkiši – Suzanina karijera (La carriere de Suzanne, 1963), Pekarica iz Monceaua (La boulangere de Monceau, 1963), Charlotte i njezin odrezak (Présentation ou Charlotte et son steak, 1960) – prije svega kuriozitetan zbog nastupa Jean-Luc Godarda, te impresionistički travelogue Nadja u Parizu (Nadja a Paris, 1964). Grubo dokono zavođenje prezentirano je u odličnoj Pekarici iz Monceaua te još boljoj Suzaninoj karijeri – dragulju kratke forme; romerovska akutna trokut-konstrukcija kompleksnih i psihološki vrsno profiliranih likova – dva mladića i djevojke, ovdje u punom smislu riječi postaje kinematografija malih toplih ljudskih značenja i ganutljive prepoznatljivosti. Visoko artikulirani filmaš neusiljene jednostavnosti, jedan od utemeljitelja Cahiers du Cinema i utjecajan teoretičar koji je kao profesor književnosti pod još jedinim od svojih pseudonima – Gilbert Cordier, 1946. izdao i roman (Elizabeth), iz vidljive podloge kreira tople i (obrazovanoj publici) ugodne razgovore (naroda francuskoga) i karakterne studije, koji – kao i obično, počivaju na snažnom mentalnom muško-ženske komunikacije.

Obuzdan, neznatan, nevidljiv rad kamerom i gotovo taktilan osjećaj za prostor karakteristike su redateljeva vizualnog pristupa opusu; odbacuje sugestibilna sredstva poput krupnih planova, neobičnih kutova snimanja, dinamične montaže ili glazbe, te u svrhu izbjegavanja prenaglašavanja ili akcentuiranja koristi srednji, dugi kadar kroz diskretnu kameru Nestora Almendrosa, koji itekako zna integrirati korespondenciju između likova i njihova miljea, tvoreći u prvome redu poput Daumiera, nedominantnu, funkcionalnu vizualnost. Slikarske darovitosti, radije pozornost posvećujući rutinskim svakodnevnim poslovima poput pripremanja čaja, kuhanja, prelaženja ulice i sličnih radnji, Rohmer ostvaruje komunikaciju s gledateljem, pružajući mu osjećaj nepatvorena realizma.

Rohmer svoje filmsko poglavlje zatvara snimanjem Ljubavi Astreje i Celadona (Les amours d'Astrée et de Céladon, 2007), u kojem kao i dotad, bez iznimke, bira jednako lijepe i sposobne mlade ljude kao predstavnike trajno zaljubljenih karaktera (spomenuta Beatrice Romand, Philippe Beuzen kao Bertrand u Suzaninoj karijeri ili Andy Gillet kao Céladon iz Ljubav Astreje i Celadona). Astreja time postaje sukusni redateljev manifest, elegantna i romantična ekloga s bukoličkom vizijom vječne mladosti, ljepote i potrage za ljubavlju.

Katarina Marić