IZ POVIJESTI AMATERIZMA

ČAO AMATERI: GENEZA RIJEČKO KFK JADRAN

U eksperimentalnom kratkišu Čao Željka Lukovića krupni planovi hrvača u bliskom susretu popraćeni su na trenutke nejasnom audiosnimkom tribine na kojoj se raspravlja o širenju filmske kulture, ali i o tome kakva je razlika između filmova koji se prikazuju u Areni i onih koji se vrte na MAFAF-u, pri čemu se život dokumentarnoga filma uspoređuje sa životom leptira. Film završava ironičnim citatom – Čao amateri, odoh u profesionalce – kako bi se njime na neki način naglasio getoizirani status neprofesijskoga filma na ovim prostorima. No koliko su god kinoklubovi često bili prepušteni sami sebi, riječkoj amaterskoj filmskoj sceni dogodio se u sedamdesetima najsnažniji iskorak. Tada su njome dominirala dva kluba – jedan u središtu grada (Liburnija), a drugi na Kantridi (Jadran). No dok je Liburnija bila ponešto zatvoreniji klub, Jadran je bio šire duše. Osnovni ton Liburniji davali su Ervin Debeuc i Alojz Tićak, spremni i na takve filmske happeninge poput proždiranja telefonskog imenika u govornici na Krnjevu izvedena u suradnji s gimnazijalcem Nenadom Miščevićem (Mahabharata). S druge strane, članstvo Jadrana mahom se regrutiralo iz kruga riječkog brodogradilišta 3. maj, iako su u njegove vlažne i zagušljive prostorije u prizemlju ambulante 3. maja rado zalazili i drugi filmski radnici, poput Milana Zinaića, Miodraga Miloševića, Drage Žiljka i Alda Paquole, čiji se prvi i jedini eksperimentalni izlet iza kamere ipak vezivao za tadašnju profesionalnu produkciju (Automati želja).

Zvončari, Nikola Abramović

Iako su članovi Jadrana često morali robovati institucionalnim zahtjevima, s vremenom se u klubu razvila i druga linija produkcije, koja je u nemontiranoj osmici prepoznala nevjerojatne ekspresivne mogućnosti pa je sirovi materijal pomno selekcioniran inteligentnim montažnim intervencijama i uobličen u autentično umjetničko djelo.Takav postupak nije se odnosio samo na njegovu možda najpoznatiju figuru, nemirnoga Petra Trinajstića, već i za brojne njegove prijatelje i suradnike koji su radili i eksperimentirali u škveru i izvan njega, bilo da su poput Lukovića snimali okršaj hrvača (Čao) i borbu mrava (Podne) ili promatrali razigrane muške rituale nošene nesputanim osjećajem seksualne slobode (Pučinjak) i zezali se poput Nikole Abramovića u obliku filmskih minijatura svedenih na suludu dosjetku (Amato). Njihov zanos, entuzijazam i autorske težnje često su se ogledali u različitosti njihovih profesija iako su radikalne tendencije i avangarde zapadnih
underground-kinematografija prilično sporo prodirale u njihove redove zbijene u skromnim produkcijskim uvjetima.

Norc ob bilpi, Ivan Delač

I dok je Abramović više volio promatrati svijet oko sebe i uranjati u vlastitu svakodnevnicu snimajući kastavske pokladne običaje (Zvončari), rituale taksidermije (Preparator) i nevrijeme u lučici (Škontradura), amaterski rad Ivana Delača slavi rad i kad napušta škver, tragajući za motivima među kovačima (Jakov, Norc ob Bilpi) i šumskim radnicima (Kruh i zob), koji će ovih dana nanovo zaživjeti u opusu darovita amatera Rasima Karalića (Furman). A Nikola Velčić promatra geometriju urbanoga prostora i traga za klorofilom na rubovima Rijeke, pri čemu šuma postaje mjesto dječje igre (Rubom velegrada) i obiteljskog piknika (Zelena trava svijeta mog), da bi se autor nanovo vratio gradu i njegovu škveru kao neiscrpnu vrelu filmskih motiva, sada prateći muškarce kako skupljaju plutajuća brodska postolja koja su završila u moru nakon porinuća (Spasavanje).

Rubom velegrada, Nikola Velčić

Iako je Mihovil Pansini 1975. proglasio Rijeku “centrom jugoslavenskog amaterskog filma”, dok su jadranovci pobrali brojne nagrade i diplome, od Zagreba do Maastrichta (UNICA), njegovo članstvo počelo se rasipati, pa se Jadran zauvijek ugasio početkom devedesetih, dok Liburnija nastavlja s radom iako njezina produkcija iz godine u godinu postaje sve tanja, kao da odbija voditi dijalog s nekim novim režimima slike i tragati za mogućim svjetovima u kojima slike već negdje postoje. Neki njegovi članovi prestali su snimati, dok su drugi pravili kompromise i počeli se baviti profesionalnim filmom i fotografijom i amaterima rekli čao prelazeći u neke druge filmske vode koje, kakva li paradoksa, nazivom aludiraju na klub iz kojeg su potekli (Jadran film). Iako im je prosede postao uredniji i dotjeraniji, riječki Jadran vječno ih je proganjao. Nama ostaje tek potraga za izgubljenim vremenom.

Dragan Rubeša