IN MEMORIAM ZVONIMIRU BERKOVIĆU (1928-2009)
SAMOTNA VIOLINA KOJA JE ODZVANJALA JASNO I DALEKO
Govor Hrvoja Hribara na sprovodu Zvonimira Berkovića, 15. svibnja 2009.
Na ovu svečanost donio sam riječi, Berk.
Za razliku, Vi ste donijeli tišinu.
Ukratko: ja ću govoriti – Vi ćete šutjeti.
Prilika je takva, po formi nedijaloška.
Obraćati se Berku monologom, to je protiv prirode, to je protiv reda stvari.
Molim stoga okupljene da svakoj rečenici koju ću izreći
u mašti dodaju jeku Berkova glasa, koji iznosi drukčije, povremeno drastično suprotno mišljenje. Tako ćemo biti bliže stvarnom.
Ono što se ne može spoznati može se izmisliti, zar ne, Berk?
Nisam ovdje da bih iznosio spoznaje. Nego svoju ljubav. Prožetu
slatkoćom jednog potpunog života, koji se ovaj čas glasa tišinom.
Između zadnjeg akorda orkestra i divljeg pljeska publike postoji dugi trenutak zahvalne praznine. Sve vrijeme koje sada, Berk, za Vas ispunjam svojim uzaludnim glasom, produžetak je te lude sekunde.
U svemu što ću reći nema mnogo smisla, ali ima mnogo zahvalnosti. Zahvalnosti ima toliko, da bolje da je smisao ne ometa.
Nemam zaključke, Berk. Bilo bi nepristojno. Imam samo jednu sliku.
Sliku Violine. (1)
Nikad Vas nisam čuo svirati Violinu, Berk. Niti sam Vas vidio s Violinom u ruci. Čak i kad smo snimali Doru, a imali smo par scena s tim predmetom, držali ste se podalje od tog opasnog rekvizita. (2)
Violina se glasa apsolutnim glasom. Njezina priroda je nesumnjivo božanska. Njezina struktura, za razliku, potpuno je – đavolska.
Violina ne oprašta grešku. Violina demonski zahtijeva - savršenstvo.
Tu tiransku igračku, davno ste ispustili iz svoje slobodnjačke ruke.
Ali kriterij violine, svoj temeljni ugovor sa violinskom točnošću, do posljednjeg dana niste prekršili. Pacta sunt servanda.
Paradoks violine, ponijeli ste kud god da ste se zaputili, a bilo vas je posvuda...
Ukratko, s tom violinom, lijepo ste se uvalili, Berk.
Ispred svega što ste nam ostavili, ispred svake filmske scene, ispred svakog ulomka teksta koji ste napisali, valjalo bi, sad, naknadno, tankim rukopisom unijeti violinski ključ, kao podsjetnik na jedno nemilosrdno mjerilo.
Vaša svirka, Berk, nema pratnju.
Ovom muklom prostoru nedostajat će Vaš jasni solo.
Obuzima me zebnja, Berk.
Vaša klasična opsjednutost formom, Vaš zanovjetalački šah ideja, Vaša harmonijska utopija, nikad nije bila reakcionarna.
Prije podkopavalačka, ironična i pobunjenička.
U svakom vašem odustajanju bio je poziv na djelovanje.
U svakom vašem ne, glasalo se jedno vedro da.
Vaša via negativa, u našem naopakom svijetu, vodila je naprijed.
Hvala na poduci, Berk. Poduka je bila veličanstvena i nepraktična.
Podučili ste nas primjerom koji je uglavnom neponovljiv.
Toga ste bili posve svjesni.
U toj Vašoj odluci ima gordosti, koliko i obzirnosti.
U vašem primjeru bilo je užitka koliko i žrtve, lakoće koliko i muke.
Ne postoji gotovo ništa vezano uz Vas, dragi, odmetnuti guslaču, što bi podnijelo samo jednu oznaku, a da joj se ne pridoda suprotnost.
Osim možda dvije stvari: kristalne jasnoće izraza i čvrste volje da se svijetu potraži bolji oblik.
Ovdje danas svjedočimo samotnoj violini koja je odzvanjala jasno i daleko, mijenjajući naše živote.
Odavde, iz naše buke, pokušavam viriti u ovo Vaše, novo: tišinu bez oblika, onu koja Vas je od nas preuzela. Tišina, ta nadvrhunska glazba, slobodna od tonaliteta, slobodna od ključa, slobodna od zvuka.
Berk, uz Vas je uvijek koračala sloboda. Sad ste tamo, gdje je sloboda doma.
Mi za sada ostajemo ovdje, ujedinjeni u ljubavi.
Berk, Volimo Vas.
-------------------------------------------------------------------
(Ad 1. Z.Berković bio je violinist – čudo od djeteta, poslije student na zagrebačkom Konzervatoriju)
(Ad2. H. Hribar je kao student asistirao na Berkovićevu filmu Dora Pejacevic)
Hrvoje Hribar
|
