40. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva

Jubileji, jubileji i... filmovi!

40. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, Zagreb, 28-30. studenog 2008

Revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva ulazi u već sasvim zrele godine. Nitko joj to neće moći poreći. Dosegnula je 40 izdanja! U ovoj, jubilarnoj godini dogodio se još jedan jubilej. Naime, i Kinoklub Zagreb proslavlja svojih 80 ljeta.

Član komiteta UNICA-e Željko Balog uručio je posebnu nagradu UNICA-e Kinoklubu Zagreb i za najuspješniji kolektiv u 2008. godini. Spomenimo i to da je Kinoklub Zagreb jedan od osnivača UNICA-e davne, 1931. godine

Upravo je stoga ova institucija neprofesijskog filma i organizirala ovogodišnju smotru. Vječiti entuzijasti i amateri ugostili su bliske im... (druge) entuzijaste i amatere.

I upravo od ove činjenice mora krenuti svako, pa i ono najstrože valoriziranje filmova prikazanih na 40. reviji.

A Little Night Music		A Story

No, u svojem ću se pristupu ipak morati u bitnome ograničiti. Bivajući prošle godine u preteškoj dužnosti jednog od selektora, a zatim u još osjetljivijoj ulozi člana ocjenjivačkoga suda, ove sam si godine mogao dopustiti mali predah. Naime, odabrao sam tek jednu projekciju u prebogatom programu. Stoga će i ovaj moj prikaz u bitnome moći biti tek sasvim maleni isječak iz bogate ponude ovogodišnje revije.

Možda i prebogate!(?)

Baba Višnjina		Carpe Diem

Da ne bi bilo nesporazuma, ovdje iskazujem i navlastiti stav o kvantiteti prikazanog. Dakle, ponavljam, držim da je tih filmova ipak bilo previše.

Zašto?

Jednostavno, jer je na jednome mjestu u dva dana, prikazano skoro pa 11 sati filmova. Jer, od pristiglih 126 radova, prikazano je njih 58. Puno i previše, čak i za entuzijaste i freakove!

Djevojčice (Triptih o stvarnosti)		En, dva

Jer, u festivalski pretrpanoj zagrebačkoj filmskoj jeseni, držim da je teško bilo tko mogao - osim žirija - u cijelosti odgledati sav program.

Materijalistička fraza o kvantiteti koja prelazi u kvalitetu, ovdje je deplasirana! Metastaze filmskih festivala kulminiraju elitističkim festivalom Filmske mutacije, indikativnog naslova - nevidljivog filma, da bi se sezona skrasila u reviji hrvatskih jednominutnih uradaka. Tko je sve izdržao, pričat će!

Moj odabir bio je u Petoj revijskoj projekciji. I pogodio sam! Trećina filmova iz ove projekcijske sesije (4/12) bila je i nagrađena.

Iza zida		Lutka kao...

Vraćam se na spomenutu Petu revijsku projekciju. Poziv prijatelja, ali i instinkt, presudio je odabiru upravo te prikazivačke večeri.

Premda, nazbilj gledano, nije sasvim korektno rodovski klasificirati prikazano: 12 radova iz te projekcije bilo je podijeljeno na osam igranih i četiri esperimentalna ostvarenja. Jer, i igrana ostvarenja u takvom postavu svojevrsni su eksperimenti, dok su eksperimentatori bili skloni stanovitoj narativnosti gotovo igrane fakture. Baš zbog neprofesijskog i amaterskog!

Mama		Pozadina

Među eksplicitno fabularnim ostvarenjima možemo opet razlikovati dvije opcije: ambicioznu i one tek zabavljačku. Sam, pak, autorski odabir jedne od njih nije i jamstvo uspjelosti konačnog uratka. I zabavni i ambiciozni filmovi mogu biti uspjeli, ali i ne moraju.

Dobar primjer uspjelog zabavnog filma svakako su Sami asevi autorskog dvojca Dinka Šimenca i Aleksandra Vuckovića. Na samome početku film fingira temu iz naslova. Suspense kartaškog nadmudrivanja, međutim, ubrzo prelazi u žanrovsku travestiju. Patchwork borilačkog i gangsterskog filma konačno daje prevlast prvome, uz tek motivske signale drugog. Vješta uporaba kamere i montaže daje suludom dvoboju dvojice protagonista, ujedno i autora ostvarenja, karakteristike vrlo zabavnog i duhovitog djelca. Osobito se ističe znalačka uporaba plana i kontraplana koja pojačava dinamiku filma.

Probe		Proljeće na baušteli

Suprotan slučaj ovome jest, pak, intendirana komedija A Little Night Music Kristijana Kaurića. Mladi autor ovog filma prihvaća se parodijske fakture. No, u oniričkoj i bajkovitoj sceneriji i imaginaciji ne pronalazi pravi put do poente svog filma. Dosjetka o nastanku Mozartove male noćne muzike ne prerasta »otkačenu vizualnost« na prvu loptu i ne postiže željeni učinak. Ipak, ocjenjivački sud dodijelio mu je jednu od trećih nagradâ Revije.

Jednako tako, kratko ostvarenje Spasi film Vedrana Šuvara, svojom metafilmskom porukom o važnosti producenta za uspjeh filma, ostaje tek naznakom namjeravane, ali ne i postignute duhovitosti. Ovdje, ipak, treba pohvaliti svijest o znaku same vizualnosti u povijesti nijemoga filma.

Res organs		Trkušica

Skupini zabavnih ostvarenja, uvjetno, pripada i neupitno ambiciozniji uradak Svena Mariča The Room. Smješten u devastirano okružje i zimski ambijent, ovaj kratki film daje dojam stanovite mističnosti i fantastike. Konačno multilipliciranje protagonista na kraju djelca ipak pokazuje da je riječ o supostavljanju ozbiljnije fakture s travestijskim motivom. Soba je, dakle, film koji budi nadu u buduća ostvarenja svog autora. Navješćuje »pravi« film.

U sljedeću skupinu radova prikazanih na projekciji spadaju »ambicioznija« amaterska djela.

Pokušaj fabuliranja nekih ultimativnih životnih situacija seže, jednako tako, od uspjelih do onih za koje se to baš i ne bi moglo reći.

Otuđenje, tragedija, smrt teme su triju filmova. O njima redom govore ostvarenja Rez, Iza zida i Mama. Sam pristup naraciji i poruci filma posve je različit kod svakog autora ponaosob. I dok se u kraćem uratku Mama Ivane Škrabalo bez mnogo riječi pokušava slikovnim asocijacijama prenijeti djetetovo iskustvo gubitka majke, Iza zida Marka Majerskog verbalizira tijek svijesti svoje tragične protagonistice kroz razgovor s njezinim prijateljem, gotovo pa religijskim iscjeljiteljem. Na koncu, isti će je predati smrti kao konačnom smiraju! Iako se stječe dojam da autor zna vladati naracijom, nije je do kraja i uvjerljivo razvio. Potencijalno obećavajuća dvostruka ekpozicija dijaloga na kraju ne završava u jednako sugestivnom kraju. Čini se da se autor popustio iskušenju da zbog efektnog završnog kadra smrti pod vodom zanemari prethodne duboke verbalne iskaze! Ocjenjivački sud, ipak, bio je mišljenja da film zaslužuje jednu od trećih nagrada.

Sami asevi		The room

S druge strane, ostvarenje mlade autorice o nenadoknadivu dječjem gubitku, uspijeva. I to baš zbog svoje namjerne zanijemjelosti pred tragikom. Manje je više!

Rez

Konačno, Rez Daine Oniunas Pusić stilska je vježba s dvije uvjerljive protagonistice. Marija Škaričić i Ivana Roščić utjelovljuju ambivalentan odnos negdašnjih prijateljica. Kao medijator njihovih verbalnih međusobnih optužbi prisutan je nož. Prijetnja zasijecanja nožem osnažuje argumente govornica. I kada se već čini da je jedna od njih odnijela prevagu u verbalnoj ekvilibristici, druga, zarezivanjem po ruci one prve, kao da odnosi pobjedu. Ipak, samo poantiranje nije do kraja uspjelo, jer se eventualna konačna autoričina poruka tek sluti.

Možda jedini doista »pravi« fabularni film na ovoj projekciji, bilo je ostvarenje Probe Mladena Burića. U pripovijesti o glumici (tumači je Ana Karić) i njezinoj služavki (Ivana Krizmanić) autor nas vodi putem, iako predvidljivog, no ipak sugestivnog fabularnog suspensea. Glumica fingira odlazak na probe, dok služavka polako sama postaje glumicom. Obostrana prijevara okončava glumačkim, kostimiranim nastupom djevojke koji označuje lom u označiteljskom lancu njihovih društveno definiranih životnih uloga. Naoko jednostavna, ovo je vrlo složena priča. Pomalo riskirajući i »natežući« prispodobu, u igri je priča o »gospodaru i slugi« iz Hegelove Fenomenologije duha!

Sada ponešto i o tako rodovski nazvanim i definiranim eksperimentalnim uratcima ove projekcije. Pozadina Filipa Peruzovića upravo jest baš to iz naslova. Naime, sama pozadina, odnosno autorov životni ambijent. Kroz tatične crno-bijele slike i sugestivnu glazbu raskriva se osebujno ozračje. Riječ je o »minijaturi o okružju i ozračju«. Rad je dobio jednu od ravnopravnih drugih nagrada Revije; ipak, mišljenja sam da je to više ambiciozniji spot negoli skica »stvarnog« filma!

Res organs Lovre Čepelaka elektronska je manipulacija »digitalnom fakturom« predloška ekrana. Organska (s)tvar i podloga rada tek je proizvoljno odabrani poredak i animacija elektronskih vizura i zvukova zrnate strukture videozaslona. Već toliko puta viđen eksperiment s digitalnom teksturom vjerojatno nešto znači autoru, ali će teško ostaviti nekog traga u velikoj produkciji sličnih djela. Déja vu par excellence!

To se zasigurno ne može reći za debitansko ostvarenje pisca i filmskog kritičara Damira Radića. Njegov rad Djevojčice (Triptih o stvarnosti) sve je prije negoli već viđeno i predvidljivo! Kolažni je materijal posložen u tri segmenta. Prvi, i vizualno najsugestivniji dio triptiha jest found footage filmskog materijala s djevojčicama. (Nisam mu otkrio izvor!) Prigušena senzualnost djevojčica poetski je i onirički iskaz osebujne autorske preokupiranosti dječjom, nepatvorenom erotikom. Drugi je segment isječak sa snimanja pilot-epizode za nikad dovršenu autorovu namjeravanu TV-seriju. Vizualno, najmanje sugestivan. Treći je, pak, dio ovog raznolikog triptiha - nakon fikcije i (prikaza) meta-fikcije - sama stvarnost. Autor, kroz prozor svoga stana, snima invalidnu djevojčicu u naporu hodanja s pomagalom. Motiv djevojčica provlači se kroz sve tri priče i povezuje ih.

Slojevitost značenja ovog osebujnog triptiha samo se naslućuje. Podsvijest pruža tek jednu mogućnost interpretacije rada. Poznavajući i inače autorove umjetničke sklonosti, mislim da ih je ovdje uvjerljivije posložio negoli, recimo, u svojem romanesknom prvijencu.

Konačno, po meni, najbolji film ove projekcije bio je A Story samostalne autorice Ane Bilankov. Ovdje se sa mnom složio i strogi te stručni Ocjenjivački sud, koji je ovome radu dodijelio jednu od tri ravnopravne prve nagrade na 40. Reviji!

Supostavljenost lirske poetičnosti govorenog iskaza i grube vizualne fakture - sretno je zaokružena. Poantiranost je upravo filmski dojmljiva.

Uokvirenost poetske storije ekstremno donjim i gornjim rakursom na njegovu početku i kraju, podigla je - i ne samo slikovnu! - razinu ostvarenja. Završni kadar s kišom koja pada na pozlaćeni metal, podsjetio me na poetiku Tarkovskog. Sličan je postupak vidljiv i na kraju njegova Stalkera! Iako ne sasvim dorađene, poetske opservacije mlade autorice daju naslutiti možda i buduću pravu pjesnikinju filmskoga medija!

Eto, i ova odabrana projekcija, nadam se, pokazala je svu razuđenost hrvatskog amaterskog i neprofesijskog filma. Onkraj stanovite rezerve prema ostvarenjima digitalno-eksperimentalne estetike, ostali su rodovi i žanrovi hrvatskoga filmskog amaterizma izuzetno vitalni. Tomu je dokaz bila i ova jubilarna, četrdeseta, revija.

NAGRADE 40. REVIJE

1. nagrada

A STORY, Ana Bilankov, samostalna autorica, Zagreb
LUTKA KAO... Sonja Tarokić, Akademija dramskih umjetnosti, Zagreb
TRKUŠICA, Velimir Todorović, samostalni autor, Pula

2. nagrada

BABA VIŠNJINA 38, Ivan Ramljak, samostalni autor, Zagreb
POZADINA, Filip Peruzović, Kinoklub Zagreb
PROLJEĆE NA BUŠTELI, Željko Radivoj, Kinoklub Zagreb – SF, Zagreb

3. nagrada

A LITTLE NIGHT MUSIC, Kristijan Kaurić, Brojka produkcija, Kinoklub Zagreb, KSET Video Zagreb, Zagreb
IZA ZIDA, Marko Majerski, Kinoklub Zagreb, Zagreb
KRUG, Kruno Heidler, FKK Drava, Đurđevac

Posebna diploma

CARPE DIEM, Ivana Rupić, samostalna autorica, Šibenik
PREDSTAVA, Hana Jušić, Akademija dramskih umjetnosti, Zagreb
EN, DVA, Mladen Burić, Akademija dramskih umjetnosti, Zagreb
NONA ALIS, Filip Zubak, Autorski studio – ffv, Zagreb

Marijan Krivak