O radionicama i predavanjima

ŠKOLA O ZAGREBAČKOJ ŠKOLI ANIMACIJE

Održavajući već nekoliko godina predavanja o animiranome filmu (s poentom na zagrebačkoj školi animacije) u okviru Medijske škole, stekao sam potpunu rutinu u odnosu na sadržaj i trajanje pojedinih tema.

Kako vrlo često i vrlo rado nastupam kao gostujući nastavnik na raznim obrazovnim ustanovama, čini mi se da mogu vrlo uspješno pojasniti polaznicima osnovna obilježja tog uzbudljivog filmsko-likovnog žanra, i to u okviru jednoga školskog sata pa do duljine jedne akademske godine.

U okviru Škole medijske kulture na raspolaganju imam pet školskih sati. Na samu početku polaznicima uvijek kažem kako imam iluziju kako ćemo na kraju petoga sata zaokružiti čitav povijesno-teoretsko-tehnološki luk, polazeći od pretpostavke kako je najbolje krenuti s pozitivnom predrasudom da je predznanje polaznika sasvim skromno.

S ovakvim predavanjima ključan je koncept da polaznici doista na kraju imaju dojam cjelovitosti, a ne da se preuzetno i preambiciozno ’zalijećemo’ u pojedine segmente preglomazne teme, a onda samo dodirnemo ili potpuno mimoiđemo neke ključne aspekte.

Vrlo je važno da jednostavno shvatimo teorijsku bit kreiranja percepcije ’novoga vremena’ tehnološkom metodom integriranja likovnih predložaka ’kvadrat po kvadrat’. Shvaćanje tehnološke dimenzije animacije izravno vodi njezinu poetsko-kreativnom teoretskom pojašnjenu. Kao i svi drugi žanrovi ili umjetničke discipline, i animacija je tek jedna od inačica prekrasnih mogućnosti međuljudskoga komuniciranja, i to po specifičnim pravilima koja odgovaraju i umjetniku i receptorima. Jako je važno da se ta jednostavna pravila objasne kako polaznici ne bi bili zbunjeni glede agresivne ’ponude’ raznih ’eksperimentalnih’ ambicija. Konvencije u umjetnosti ne postoje da bi se umjetnički izričaj reducirao ili ’škopio’, nego da bi ljudi međusobno komunicirali jezikom koji doista razumiju. U umjetničkom komuniciranju nesporazumi su doista besmisleni, pa komunikacijsko ’zbunjivanje’ nipošto ne držim produktivnim u objašnjavanju osnovnih mehanizama u otkrivanju i ohrabrivanju emotivnih receptora u umjetničkom susretu kojem posreduje animacija.

S tim u svezi vrlo je važno ukazati na pojave (autore i filmove) koji su u ključnim trenutcima prokrčili putove novom obzorju ove estetike. Takvih pojava i nema tako mnogo, a pogotovo je važna činjenica da je jedna od ključnih upravo zagrebačka škola.

Zagrebačku školu jednostavno ćemo objasniti tehnološkim i svjetonazorskim specifičnostima nekih ključnih uradaka.

Na kraju petosatnog predavanja polaznici će steći i jasnu sliku o budućnosti žanra koji doživljava fantastičan procvat i ekspanziju, no to nikako nećemo mistificirati. Rekao bih da je neopisiva afirmacija animacije u današnje doba digitalne komunikacije bila sasvim predvidljiva.

Vjerujem da ova predavanja ne samo da izazivaju trajnu zainteresiranost polaznika za animacijom nego mnoge od njih potiču i na odlučnija osobna okušavanja u tom žanru. Pogotovo je važan aspekt promicanja animacije kao nenadomjestiva oblika razvoja dječje imaginacije i znatiželje.

Joško Marušić