Televizija

TELEVIZIJA U TRANZICIJI

Gledati televiziju znači starjeti po programu koji ne mora biti uvijek gori od pukog starenja. Pisati o televiziji znači tražiti fine riječi tamo gdje je drugim ljudima dovoljna psovka ili banalan kompliment, kakav se obično daje šankericama koje izgledaju nešto bolje od Drakule. Pisati kontinuirano o televiziji znači, pak, da ste opasno daleko od draži ovog svijeta, ili ste se magijom ljubavi preobrazili u dosadan komad pokućstva zvan vjerni muž. U svakom slučaju, za televizijskog se kritičara ne može reći da ima bogzna kakve karte u ruci. S kim je, onakav je!

U vrijeme kad je neumrli Veselko Tenžera u svojoj kolumni u tjedniku Studio ispisivao uvodno citirane retke, a bilo je to 3. listopada 1981, ondašnje hrvatsko društvo se, tada u okviru šire jugoslavenske zajednice, baš kao i danas nalazilo u tranziciji. Dok su nas prije nepuna tri desetljeća, u doba totalitarnoga jednoumlja, socijalizma s navodno ljudskim licem, inflacije i stabilizacije, na kapaljku toleriranih društvenih i vjerskih sloboda te masovnih odlazaka u shopping na tršćanski Ponte Rosso, kojekakve političke glavešine i funkcionari licemjerno uvjeravali da se, nošeni parolama svatko prema mogućnostima, svakom prema zaslugama i da nam živi, živi rad, moramo samo malo strpjeti na putu ostvarenja idealnoga, besklasnog i beskonfliktnog svijeta budućnosti, danas nam kojekakvi čelnici i dužnosnici, tvrdeći da nam je bolje no što uistinu jest, iz ugodnih zavjetrina osiguranih visokim primanjima, članstvima u upravnim odborima, menadžerskim ugovorima i zlatnim karticama, navlas identično licemjerno govore o nužnosti žrtve na putu tranzicije iz divljeg u zreli kapitalizam, iz faze iskorištavanja čovjeka po čovjeku u doba sređenog tržišta mobilne radne snage, društva znanja i socijalne pravde. Baš kao što su početkom 1980-ih godina sredstva javnog priopćavanja, među kojima je popularnošću i utjecajem razumljivo prednjačila televizija, u čvrstom zagrljaju vlasti i ideologije kreirali i u dosluhu sa željama i projekcijama vladajućih preparirali stvarnost (da bi pritom međusobni utjecaj stvarnosti i medijski posredovane uljepšane slike o njoj uvijek bio dvosmjeran i višesmislen), o čemu je Tenžera tjednim ritmom ispisivao iznimno duhovite, lucidne, britke, subverzivne i zamjetnim ironičnim odmakom obilježene komentare, elektronički mediji (ponajviše HTV, nešto manje Nova TV, a praktički zanemarivo RTL) ni u pauperiziranom i ratom odnosno postratnom gospodarskom recesijom traumatiziranom hrvatskom društvu na početku 21. stoljeća u poglavito informativno-političkom programu, ali i u nekim drugim programskim segmentima, nisu se oslobodili kontraproduktivna i često pogubna utjecaja ideologije i dnevne politike, u čvrstu zagrljaju kojih kao kolateralne žrtve redovito stradavaju profesionalizam, objektivnost, vjerodostojnost i nepristranost. Ono što se od Tenžerina doba do danas promijenilo tužna je činjenica da gledanje televizijskog programa u vremenu u kojem je svijet zahvaljujući internetu i televiziji samoj konačno postao McLuhanovo globalno selo, pri čemu je u procesu pretvorbe izgubio bitne osobine urbanosti i civiliziranosti, ipak znači starenje po programu koji je umnogome gori od starenja sama.

Emisija Pola ure kulture

Premda su eskapistička priroda, mogućnost uporabe u svrhu manipuliranja javnim mnijenjem i rastuća infantilnost neizbježna obilježja svakog medija, s ponovnim prvenstvom televizije, tijekom protekla četvrt stoljeća površni zabavljački karakter, nerijetko iritantno šminkanje i iskrivljavanje zbilje te posvemašnji eskapizam postali su dominantna obilježja svih domaćih TV-postaja, podjednako onih s atributima komercijalnih kao i državne dalekovidnice koja se još kiti pridjevom javna. Pritom, navodnu javnost svog djelovanja mastodont s Prisavlja uglavnom rabi kao alibi za oportunizam, beskonfliktnost i poltronski odnos prema vlasti gdjekad, uz eklatantne primjere prešućivanja činjenica, izvrtanja njihova smisla i smještanja u novi kontekst, označen i pavlovljevskim refleksom osluškivanja neizgovorenih, no pretpostavljenih želja vladajućih, dok urednički kadar, na svim razinama najčešće biran prema kriterijima podobnosti i lojalnosti, neprekidno marginalizira i zatire javne sadržaje poput obrazovnoga, znanstvenog, kulturnog i glazbenog programa, ili ih svodi na funkcije pukih kroničara resornih zbivanja, kakav je slučaj s kratkim vijestima iz kulture i znanosti, ili tek u iznimnim slučajevima angažiranim emisijama Pola ure kulture i Drugi format. Makar tako ne bi trebalo biti, i makar je još dosta jasno uočljiva razlika između nje i komercijalnih postaja, javna se televizija danas, i po količini otvorenog i prikrivenog marketinga, i po zanemarivanju nekad vodećih segmenata programa, i po sve nižoj kvalitativnoj razini prezentiranih sadržaja, i po ponekad otvorenu forsiranju šunda u bespoštednu ratu za koji postotak gledanosti, i po afirmiranju mladih i lijepih hostesa (kojima je dobar izgled najčešće jedini adut pri pojavljivanju na malim ekranima) na račun dokazanih voditeljskih imena, sve više približava profilu komercijalne televizije. Obrazovanje, znanost i kultura smješteni su na marginu, zanimljivi dokumentarci emitiraju se oko pola noći, o koncertu ozbiljne ili jazz glazbe bolje je i ne razmišljati, a ako se nakratko u kasnim večernjim ili sitnim noćnim satima i uvede termin europskog, azijskog ili klasičnoga holivudskog filma, on ubrzo pod izgovorom niske gledanosti nestane s malih ekrana. Mislim da ne treba ni napominjati da kriterij gledanosti svakako ne bi trebao biti temeljni orijentir u kreiranju programa javne televizije.

iz Big Brothera

Premda bi prosječni gledatelj mogao brzopleto zaključiti da je do posvemašnjeg srozavanja kriterija, hiperinflacije kiča i šunda, odnosno potpune trivijalizacije televizijskih sadržaja došlo tek s pojavom komercijalnih TV-postaja, najprije Nove TV, a potom i notorne RTL, skloniji sam mišljenju da su žarke boje i u početku razmjerno raskošna produkcija RTL-ovih sadržajno nepodnošljivo ispraznih celebrity-magazina i reality-showova, svih tih Big Brothera, Exkluziva i Exploziva, praćenih konkurentskim projektima poput Story Super Nova Music Talents, Survivora, Red Carpeta i Shpitze (zapažate da su svi naslovi prožeti duhom hrvatskog jezika i napisani u skladu s pravopisnim pravilima), bile tek coup de grace, završni pobjednički udarac neukusa i televizijskom slikom posredovanih niskih strasti u bespoštednu ratu s posljednjim ostacima nekadašnje TV-uljudbe iz najboljih dana Televizije Zagreb, simbolizirane kultnim emisijama kao što su Kviskoteka, Mali noćni razgovori i Most generacija, odnosno nezaboravnim uredničkim i voditeljskim imenima Laze Goluže, Ivana Hetricha, Ive Štivičića, Olivera Mlakara, Helge Vlahović. Taj rat s boljom TV-prošlošću i gledateljskim ukusom započet je već ranih 1990-ih godina u okrilju tada monopolističke Hrvatske televizije, čijim je zabavnim programom gospodarila ’željezna lady’ Ksenija Urličić, idejna autorica navodnoga humorističnog zabavno-glazbenog serijala Je l´me netko tražio, u kojem se ovdašnjim gledateljima prepričavanjem ’bradatih’ viceva i nastupima ergele nižih estradnih bića i danas odavno zaboravljenih lakoglazbenih zvjezdica pokušavao podmetnuti ’zapadnjački’ surogat turbofolka iz susjedstva te kreatorica Sedme noći, po uzoru na ondašnje talijanske nedjeljne televizijske showove koncipirane parade taštine, ispraznosti i kiča zapakirane u primjereno raskošan produkcijski dizajn. Nažalost, Ksenija Urličić je neosporno bila vješta u anticipiranju trendova populističke TV-zabave, o čemu dovoljno govori i aktualna visoka gledanost lošom glazbom, prizemnim humorom i vulgarnim dosjetkama pretrpana serijala Nad lipom 35 Nove TV, sljednika spomenutoga showa Je l´me netko tražio, koji je uz izvornoga suautora Stevu Cvikića u život vratio agilni i samoreklami iznimno sklon Siniša Svilan, najbolji učenik profesorice Urličić.

Najezda svakovrsnih reality-showova kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko sezona, od notornoga Big Brothera preko aktualne Farme do kojekakvih Barova, Fear Factora i Survivora te pseudorealityja Ne zaboravi stihove i Hrvatski top-model, najočitiji je argument u prilog tvrdnji o propadanju tuzemne televizijske kulture odnosno kultiviranoga TV-programa. Osim što je temeljito revidirao značenje orvelovske sintagme Veliki Brat (desetljećima istoznačnice za najcrnji totalitarizam, zastrašujuću kontrolu djela, ali i misli svakog pojedinca), projekt Nizozemca Jana deMola, danas navodno jednog od najbogatijih građana zemlje tulipana, zacijelo je presudan korak u, čini se nezaustavljivu, procesu medijskoga zatupljivanja svekolike javnosti. Tužna je okolnost što ta javnost pritom, buđenjem niskih strasti i voajerskih nagona, reagirajući poput psa s razvijenim prethodno spomenutim pavlovljevskim refleksima, uglavnom veselo maše repom na najavu svake nove sezone Velikog brata, spremna bez ostatka pokusati još jednu tromjesečnu porciju najprizemnije zamislive televizijske ’zabave’, koja nevoljnim sociolozima, psiholozima, pedagozima i inim analitičarima medijskih i kulturnih fenomena daje poraznu sliku o neobrazovanosti, ispraznim životima i nerijetko besmislenim egzistencijama navodno tipičnih mladih građana Hrvatske, mahom ignoranata koji su, nabavkom hrane i izvršavanjem priglupih skupnih zadataka prividno forsirajući njihovo zajedništvo i kolektivni duh, istodobno prisiljeni da u borbi za milijun kuna i komadić varljive i prebrzo hlapljive medijske slave više ili manje voljno prokazuju nedostatke i loše osobine svojih ’cimera’. Uspijemo li zanemariti činjenicu da je Big Brother (isto vrijedi i za recentnu programsku uspješnicu Farmu Nove TV) scenaristički do posljednjega detalja osmišljen reality show iz kojega se redateljskim i montažerskim škarama pedantno odstranjuje svaka naznaka realnosti i možebitnog ’stvarnog’ života, tvrdnje organizatora da pravila slična onima iz montažnoga zdanja u zagrebačkoj Dubravi vrijede i u mojoj i vašoj svakodnevici zvuče kao osobiti cinizam, jer jasno daju do znanja da se u kući Velikoga Brata najviše ustrajava upravo na najlošijim i najsuspektnijim stranama života. Beskrajni trač-razgovori i naklapanja o seksu te agresivno sugeriranje navodno liberalna duha i sklonosti promiskuitetu većine sudionika, spremnih pred kamerama ’slučajno’ otkriti neke dijelove tijela, gledateljsku pozornost i marketinške minute osiguravaju neprestanim nagoviještanjem da je ’nešto divlje u zraku’ i da je samo pitanje trenutka kad će dvoje manekenski građenih nesretnika završiti u krevetu. Želja za virenjem u tuđu intimu i iščekivanje neprekidno odgađana eksplicitnog spolnog čina, za koji je uostalom svakom jasno da se nikad neće dogoditi jer ugovorom jednostavno nije propisan, dovoljno govori o javnom moralu i licemjerju sredine ogrezle u korupciju, amoral i svakovrsni kriminal, sredine čije medije danas presudno oblikuje neobuzdano paparazzo-novinarstvo, čiji potrošači utjehu za vlastitu čemernu egzistenciju i nemanje perspektive pronalaze u prekapanju po tuđim utrobama i prljavom rublju. Možda sam prevelik optimist, no nadam se da je nedavna propast Celebrity Big Brothera, u kojem su koncept TV-programa lišena ikakva suvisla sadržaja i izbor domaćih ’zvijezda’ (starleta, stilista, propalih pjevača i profesionalnih supruga, dakle u većini slučajeva osoba važnih tek po svojoj nevažnosti) dovedeni do apsurda i besmisla, kakva-takva naznaka da za ambicioznije gledatelje ipak još nije sve izgubljeno. Za onu publiku koja je, ne želeći pristati da je se tretira isključivo kao dio ’ciljanih gledateljskih skupina’ za određivanje ratinga i sharea sve agresivnijih i sve glupljih formata, osuđena na potragu za endemski rijetkim i izumirućim jednosezonskim projektima poput neuspješno reanimirane Kviskoteke i talk-showa Emisija opće prakse. S druge strane, predvidljiv neuspjeh i niska gledanost navedenih oaza promišljene i pametne TV-zabave, koja ne vrijeđa inteligenciju publike, dodatno onespokojavaju svakoga komu je mali ekran još prozor u svijet, a ne tek u nečiju spavaću sobu.

Ponos Ratkajevih

Uz hiperinflaciju licencnih reality showova, posljednjih smo godina svjedoci i sve veće produkcije domaćih sapunica i humorističnih serijala. U poslu zahtjevnih, skupih, dugotrajnih i napornih realizacija tuzemnih inačica soap-opera led su probili nekadašnji novinar tiskovnih trač-rubrika Roman Majetić i stečajni upravitelj Magazina Tonči Huljić, koji su ispravno zaključili da u vrijeme sumraka domaće zabavne glazbe i diskografske industrije, čemu je nezanemariv prinos dao i sam Huljić, lukrativni izvor zarade valja potražiti negdje drugdje, po mogućnosti ondje gdje je rizik minimalan, a dobit osigurana. Dakako, logičnim se izborom pokazala suradnja s HTV-om, koji emitiranjem sapunica proizvedenih u vanjskoj produkciji jednim udarcem ubija dvije muhe: prikazuje sadržaj zajamčeno visoke gledanosti i marketinške pokrivenosti, te zadovoljava zakonsku odredbu o emitiranju deset posto programa realizirana od strane privatnih producentskih tvrtki. Nažalost, unatoč tomu što su nakon Meksikanke Alicije Carvajal u Villi Mariji režiju sapunica Ljubav u zaleđu, Obični ljudi i Ponos Ratkajevih preuzeli iskusni Branko Ivanda (čest posjetitelj setova nekad popularne Santa Barbare), Nikola Ivanda, Zoran Budak i Milivoj Puhlovski, još je riječ o preuzetnim i trivijalnim projektima koji razmjerno kompetentnom režijom, visokom razinom produkcije i angažmanom zvučnih glumačkih imena koja su se još do pred koju godinu klela da nikad neće nastupati u nečem ’takvu’, prikrivaju šund-sadržaj i svoju temeljnu eskapističku orijentaciju. Recentna telenovela Ponos Ratkajevih pritom je posebice zanimljiva, jer je scenaristica Jelena Veljača u kreativnoj ognjici, stvarajući izmišljenu suvremenu povijest stvarne obitelji Rhatkay, izumrle prije više od dva stoljeća, odvažno posegnula za krležijanskim motivima dekadentne i ’nečistom’ krvlju opterećene glembajevske buržujske porodice, motivima staleških sukoba, jačanja fašizma i buđenja revolucionarne svijesti, smještenih u burno vrijeme prije, za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, koji u površnoj obradi dobivaju posve artificijelnu i nerijetko tragikomičnu interpretaciju. O nedavno konačno ukinutoj RTL-ovoj sapunici Zabranjena ljubav, na brzinu sklepanu, nedomišljenu i neprobavljivu koktelu loše gume, artificijelnih emocija, posve klišeiziranih obiteljskih drama, afektiranja, prenemaganja i mučenja s razgovijetnim izgovaranjem teksta, ne treba ni trošiti riječi. Premda se isprva činila znatno potentnijim i ambicioznije zamišljenim projektom, produkcijski ispeglana krimi-sapunica Dobre namjere s vremenom se prometnula u površnu, nezanimljivu i nedostatno osmišljenu priču o sudbinama skupine shematiziranih protagonista iz zagrebačkog podzemlja neraskidivo povezana s visokim poslovnim krugovima. Aluzije na stvarne događaje i osobe, snažni i donekle slojeviti ženski likovi te prepoznavanje scena pokradenih iz Obitelji Soprano najjači su aduti projekta koji osigurava pristojan prosjek serijskog programa.

Isto vrijedi i za odličan humoristični serijal Bitange i princeze Gorana Kulenovića, s četvrtom sezonom emitiranja za hrvatske prilike već dugovječan projekt koji, premda je izgubio subverzivnu oštricu posebno izraženu u drugoj sezoni, hrvatsku društvenu i medijsku zbilju još persiflira s vrlo mnogo duha, ironije i posredna kritičkog angažmana. Ostali humoristični serijali, s iznimkom prilično solidne nizanke Odmori se, zaslužio si, kojoj šarm i gledljivost jamči raspoložena međuigra odličnog Ive Gregurevića i podjednako uvjerljive Vere Zima, svode se na variranje i beskonačno perpetuiranje davne uspješnice Pozorište u kući Novaka Novaka i Radovana Lole Đukića. No za razliku od obiteljskih zgoda činovnika Rođe i njegovih ukućana, doživljaji protagonista Stipe u gostima, Lude kuće i hrvatske inačice Kazališta u kući ne pružaju nikakvu zabavu ni priliku za makar i kiseli osmijeh.

Iz emisije Otvoreno

Dakako, posvemašnja estradizacija i trivijalizacija programa svih triju TV-postaja s nacionalnim koncesijama zamjetne su i u njihovim informativnim programima. Dok HRT emisijama poput Bagova Otvorenog, Milićeva Brisanog prostora i ugaslog Merlićeva Kontraplana informativnom segmentu osigurava kakav-takav dignitet, što se dijelom može reći i za aktualni magazin Provjereno desno-konzervativno usmjerene Nove TV, u udarnim se večernjim terminima sve češće ’ozbiljno’ raspravlja o posve efemernim društvenim i kulturološkim pojavama, a posve dezorijentirani RTL vijesti popunjava mobitelskim snimkama svojih gledatelja, pa je lako zaključiti da medijska paparazzo-kultura i ovdje nemilosrdno uzima danak.

Osobitu pozornost vrijedi posvetiti stvarnom i prikrivenom televizijskom marketingu, podjednako onom na javnoj kao i na komercijalnim postajama, jer se u tom segmentu programa razlika među njima gdjekad posve briše, a pridjev ’javna’ državnoj dalekovidnici s Prisavlja služi tek kao nevješt alibi za prikrivanje posvemašnje komercijalizacije i populističkog usmjerenja praktički svih programskih sadržaja. Zaboravimo li česte prigovore Goranu Miliću da dragocjene minute svog tjednog društveno-političkog magazina Brisani prostor zlorabi za prikriveni marketing tvrtki koje će drugom prigodom biti pokroviteljima njegovih odličnih putopisnih serijala Idemo u..., ostaju neosporne činjenice o sve agresivnijim i prizemnijim reklamnim taktikama i marketinškim strategijama, kojima se utječe u svrhu pridobivanja pozornosti i povjerenja potrošača, odnosno njihova nagovaranja na kupnju određenih proizvoda. Makar temeljna ideja marketinga uvijek i jest eksploatiranje stereotipa i poigravanje njima, iznimno su rijetki primjeri efektnih, inovativnih i duhovitih te istodobno politički korektnih kampanja. Male ekrane posljednjih godina preplavljuju iritantne i nepodnošljivo agresivne marketinške kampanje tvrtki koje se gledateljima vrlo nekulturno obraćaju u drugom licu jednine, bučno nam i prilično stupidno sugerirajući da jedino ima smisla biti cool, neobuzdano trošiti, živjeti za lude noćne provode, neprestano tulumariti i hedonistički ’uživati u životu’, istodobno nas uvjeravajući da su one tu zbog nas, nadahnute nama, čak našom kosom, i da su zbog naše dobrobiti spremne učiniti baš sve. Domaći se marketinški umovi — držim da ih je pretjerano nazvati stručnjacima — dosta često i odveć lako poskliznu na uporabi rasističkih (ciklus svojedobnih reklama za pivo s ponižavanjem navijača naših protivničkih momčadi na Svjetskom nogometnom prvenstvu), rodno i spolno diskriminatornih ili sasvim otvoreno seksističkih (reklame sa ’zakonima Žuje’) motivima, razlozi čemu se dobrim dijelom zacijelo kriju u još uglavnom patrijarhalnom i nacionalizmom obojenu profilu hrvatskoga društva, koje se unatoč sporosti i svim (mentalnim) zaprekama ipak nezaustavljivo svakodnevno mijenja na bolje. Prividno paradoksalno, i vrh i začelje kvalitativne ljestvice pritom zauzimaju reklame za pivo, i to upravo one najvećih domaćih konkurenata, Karlovačkog i Ožujskog piva. U redovitim sezonskim i(li) prigodnim ciklusima osviještenih, (auto)ironičnih i duhovitih reklama za Karlovačko, čiji su stalni protagonisti Krešimir Mikić, Leon Lučev i Bojan Navojec, a koje redateljski potpisuje Bruno Anković, autori se učinkovito poigravaju općim mjestima traumatične tranzicijske stvarnosti hrvatskog društva, putem zgoda protagonista plastičnih i slikovitih osobnosti duhovito ukazujući na neuralgične socijalne točke ili tek zabavno i inventivno baratajući društvenim, rodnim i spolnim stereotipima. Primjerice, u nedavnom reklamnom serijalu trojica stalnih (anti)junaka od svojedobnih siromaha efektnom dosjetkom i zamjenom rodnih stereotipa promeću se u glamurozne manekenske tipove koji, dok im svježe oprana kosa leprša na povjetarcu, narcisoidnim tonom glasa objašnjavaju prednosti postojane pjene i zlatnožute boje piva, kao da govore o trovremenskom Taftu i novom učvršćivaču frizure. To nas dovodi do spomenutog seksizma, osobito zamjetna u zasluženo osporavanim ’zakonima Žuje’, koji zasigurno bode oči i najmizoginijih i najzadriglijih pivopija. Promatračima pritom promiče bitna činjenica da su u tim reklamama muškarci prikazani kao teško retardirane kreature kojima je novi dizajn pivske boce važniji od vlastite žene, a navijačkom su ludilu i hektolitrima piva spremni podrediti čitav svoj život. Također, čini se da ovdašnjim aktivisticama za ravnopravnost spolova, razumljivo osjetljivima na svaku naznaku rodne i spolne diskriminacije, nimalo ne smetaju reklame u kojima se djevojke i žene, u scenama u kojima razgovaraju s nesretnim i neočišćenim zahodskim školjkama koje susreću i u samoposluzi ili onima u kojima tijekom kavice s prijateljicom, a opsjednute željom da crno ostane crno, iz torbica nonšalantno izvlače pakiranja Perwolla, prikazuju kao nezrele i infantilne praznoglavke isključivo usredotočene na zahodski kamenac, rastezanje skupo plaćenih vesti i boje svojih vlasi.

Dvojbenošću poruka koje odašilje i zloćudnošću konteksta i nelagodnih asocijacija koje priziva, nekvalitetom i prizemnošću svakako se izdvaja nedavna reklama Molitva podnaslovljena s Uvijek vjerni!, elaboracija zakona broj 18 iz suspektnog zakonika Žuje. Spot čiji autori tvrde da su se u njegovu osmišljavanju »svim srcem stavili u kožu jednog vjernog navijača i načina na koji on proživljava igru naših reprezentativaca«, neodoljivo vonja na fašizam i sugerira da hrvatski navijači domaću nogometnu reprezentaciju doživljavaju na način na koji je Leni Riefenstahl, glasovita Hitlerova obožavateljica i redateljica Trijumfa volje, doživljavala nacizam i nacistički pokret. Dok udaranje bubnja u pozadini simbolizira ubrzano lupanje srca, ali i svojevrstan marševski korak, dva duboka, odlučna i prijeteća muška glasa izgovaraju molitvu koja je trivijalna i u osnovi prilično uvredljiva kombinacija Očenaša, hrvatske himne i zagovora pobjede naše momčadi. Vizualno, semantički i asocijativno sve sastavnice totalitarnoga fašističkog duha su na broju, od adoracije tjelesne snage i izdržljivosti (prizori znojnih muških tijela u zanosu i grču), naglašavanja važnosti sporta koji se još od Olimpijade u Berlinu 1936. godine simbolički i konotativno neraskidivo povezuje s fašizmom i totalitarizmom, preko afirmacije kulta nacije i duha neupitna i bespogovornog zajedništva, potpuna nedostatka humora ili bilo kakva ironijskog odmaka, do rabljenja arhetipskih nacionalnih (maslenički most, vukovarski vodotoranj — snažne asocijacije na Domovinski rat) i nacionalističkih stereotipa (sekvence hrvatskih prirodnih ljepota predočenih iz vizure ptice grabljivice). Forsiranje nacionalnog identiteta uz snažan socijalni element, oslikano navedenom napadno izraženom totalitarističkom i fašističkom simbolikom, a sve u izrazito vulgarnu svrhu reklamiranja piva, naposljetku vrijeđa inteligenciju i ne samo domoljubne osjećaje gledatelja, o dobru ukusu da i ne govorimo.

Tko želi biti milijunaš?

Dok političari svih predznaka i profila neumorno ponavljaju mantru o Hrvatskoj kao zemlji znanja, biva jasno da se Hrvatska, s temeljito poremećenim socijalnim odnosima i nestajućim srednjim slojem, pretvorila u društvo u kojem je znanje, kao jamac relativnoga životnog uspjeha, osobnog ostvarenja i poslovne afirmacije, posve obezvrijeđeno. I neupućenu promatraču to postaje razvidno na temelju propasti obnovljene Kviskoteke, osuđene na skromnu gledanost i jednosezonski labuđi pjev, kao i na temelju uspjeha nižerazrednih i nezahtjevnih game-showova Tko želi biti milijunaš, Najslabija karika i 1 protiv 100. Svakako, valja priznati da novi HTV-ov adut 1 protiv 100 od natjecatelja željnih ne odveć visokih novčanih nagrada ipak traži nekakvo znanje i domišljatost, no tajna uspjeha tog formata, baš kao i Milijunaša i Najslabije karike, ponajprije leži u improvizatorskoj vještini, verbalnim dosjetkama i brzu razmišljanju voditelja Tarika Filipovića i Danijele Trbović. Za razliku od Kviskoteke, koja je u zvijezde i onodobne celebrityje promovirala vrsne znalce i erudite Radoslava Dodiga, Roberta Pauletića, Mirka Miočića ili Mladena Vukorepu, preko puta Tarika danas može stati svaki ignorant uvjeren da uz malo sreće može osvojiti milijun kuna. Ako je Big Brother iskeženo medijsko lice današnjega društva, društva ambicioznih neznalica i redikula željnih slave, aktualni su TV-kvizovi njegovo naličje, ono koje govori o sredini u kojoj je znanje praktički eksces i u kojem materijalizam, ekshibicionizam i egoizam nemilosrdno gaze sve pred sobom.

U takvoj se sredini i kulinarski showovi gdjekad doimaju poput spasonosnih oaza u pustinjama primitivizma, lošeg ukusa i jeftine zabave. Osobito ako kuhaču u ruci drži renesansni čovjek Veljko Barbieri, književnik i ’kuharski kanconijer’ čiji su Jelovnici izgubljenog vremena prave male enciklopedije povijesti, kulture i gastronomskih delicija, tim dragocjenije što su toliko rijetke i spravljene s iznimnom pomnjom.

Dakle, glavna obilježja svih triju televizijskih postaja s nacionalnom koncesijom u hrvatskom društvu, koje, kako pri početku napomenuh, tijekom posljednjih desetljeća prolazi kroz praktički stalnu socijalnu, političku i kulturološku tranziciju kojoj je teško nazrijeti kraj, jesu apsolutno poništavanje i nepriznavanje bilo kakvih kvalitativnih kriterija, opća infantilizacija i trivijalizacija sadržaja uz rijetke časne iznimke cijepljenih protiv makar i natruha ambicije, svrhe, smisla i ozbiljnosti, afirmacija mediokritetstva, neukosti i beznačajnosti kao temeljnih značajki degenerirane Warhollove izreke o 15 minuta svačije slave, svođenje većine programa na najmanji zajednički kvalitativni nazivnik uz uglavnom raskošan i vizualno privlačan dizajn praznine, odnosno nuđenje gledateljima sve prizemnije i vulgarnije tzv. zabave pod izlikom da publika upravo to i traži. Kad uskoro s TV Pinkom u tuzemni eter stignu turbofolk i svi oni sadržaji koji prema definiciji Ramba Amadeusa pospješuju bujanje najnižih strasti i ’izgaranje naroda’, moći ćemo samo zdvojno zaključiti: tražili ste — gledajte.

Josip Grozdanić