FESTIVALI I REVIJE

7. RAF: dobre vibre iz Griča

Razgovor s Oliverom Sertićem, jednim od pokretača i organizatora Revije amaterskog filma

Ovogodišnja, sedma po redu Revija amaterskog filma, na velikom platnu trenutačno najmanjega zagrebačkog kina Grič 'izvrtjela je' čak 290 filmova, od čega 220 u glavnom, a 70 u popratnom programu. Kao takva, opisana je kao ključno 'sastajalište' hrvatskih filmskih amatera. Bilo je tu svega: od najnovijeg filma Marija Kovača, preko filmova kosovskih studenata pa sve do retrospektive Mihovila Pansinija. Sve u svemu, dovoljan povod za ležeran intervju s Oliverom Sertićem, uz Hrvoja Laurentu i Vanju Daskalović, glavnim organizatorom kako dosadašnjih tako i ovogodišnjeg 'rafovskog izdanja'.

Oliver Sertić

Po čemu se RAF izdvaja od ostalih tridesetak hrvatskih filmskih festivala? Po čemu bi ga prosječan gledatelj trebao percipirati kao 'poseban' u tom moru festivala?

Već u startu, nema mnogo festivala koji uopće prikazuju neprofesijsku produkciju, a takve je najviše. Osim toga, RAF nema selekciju ni žiri i prikazuje sve što stigne na natječaj, a publika ocjenjuje što joj je dobro ili loše. Činilo nam se dosta diskutabilnim ocjenjivati radove ljudi koji dolaze iz različitih backgrounda, nisu imali nikakvo ili vrlo malo filmsko obrazovanje, a sama ocjena nekoga člana žirija, koja je isključivo subjektivna, ne pridonosi filmskom proizvodu da dalje 'napreduje', na način da će ga više ljudi gledati u kinima ili će putovati na više festivala. Jer, naprosto taj sustav ne postoji... Zato smo ostavili slobodnu formu koju su ljudi, eto, prepoznali. Istina, festivali se munjevito umnožavaju i dok imaju publike ili su po nečemu vrijedni i specifični, to je samo dobro.

Ovo je bilo sedmo izdanje RAF-a. Što bi izdvojio u tih sedam godina kao njegove bitne trenutke?

Publika RAF-a u kinu Grič

Ključno je to što su se ljudi, ohrabreni mogućnošću da će im se film svakako prikazati, odlučili na korak snimanja i znamo da neki doista uzimaju dead-line RAF-a finish-line svojih filmova, kao što autori u profesionalnijim produkcijama završavaju svoje filmove kako bi stigli na Dane hrvatskog filma, premda se sada sve to dosta i preklapa. Meni je iznimno bitno da smo uspjeli probiti led sa sastavljenjem većeg broja filmova na internet, prije nego što je YouTube postao komercijalni sveprisutni engine i učiniti ih dostupnim; dio filmova završio je u programu MaxTV-a, a ja sam strašno ponosan što smo u suradnji s Discovery filmom i BUG-om izdali dvostruki DVD Best of the Best, RAF 2002 – 2006, koji se distribuira u knjižarama i dućanima te ga je moguće posuditi u nekim videotekama. Počeli smo intenzivno putovati s izborom filmova koje je odabrala publika i dosad smo imali više od 140 gostovanja u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Poljskoj i Austriji. Web-stranicu doduše nismo iskoristili koliko smo trebali, ali i to se može popraviti ponovnom aktivacijom foruma i usmjeravanjem prema portalu za neprofesijski film, no za to treba novca. Ali stvarno najvažnije jest to što smo preko RAF-a stekli divne prijatelje.

Kako bi odgovorio na zlurade komentare da vas mnogi smatraju 'malim, neozbiljnim', odnosno amaterskim festivalom u negativnom kontekstu?

Ovisi u kojim gabaritima razgovaramo. U brojkama nadišli smo i neke ozbiljne, profesionalne festivale, koji imaju daleko veće budžete od nas; broj posjetitelja vrti se između pet i šest tisuća, pa još oko tri kroz program RAF-a putuje, medijski smo među pet najpopraćenijih u zemlji, kritičari Radija101 uvrštavaju RAF već nekoliko godina među pet najboljih filmskih festivala u nas, a naši dizajneri, što nije manje bitno, s ovim idejnim rješenjima osvajaju i neke nagrade i dobivaju pohvale. Sad koliko je malen ili velik, svakako možemo razgovarati, mi smo zadovoljni. Naravno, neke filmofile ne zanima amaterski film ili im se ta pomalo razuzdana atmosfera ne sviđa i to je potpuno u redu. Mi smo uvijek otvoreni za kritiku, što vrijedi i za ovo 'neozbiljni'. Moguće da neke stvari ne obavimo dobro, ali mi već sedam godina nemamo ureda, ni središnjega mjesta gdje možemo dogovarati sastanke, nemamo adrese, telefona ni telefaksa, pa svake godine molimo nekoga da nas primi na dva mjeseca da imamo gdje obaviti najnužnije. Zašto? Jer Grad i Ministarstvo, bez obzira na očiti eksponencijalni rast RAF-a, odobrava uvijek jednak iznos, što je ukupno 130.000 kn. Naprosto nemamo para, al' ne da mi se kukati. Kažem, za sve kritike uvijek smo otvoreni.

Bojite li se neprestana povećanja satnice programa? Lijepo je naime nemati selekcije, no do kada će to biti moguće?

Uvijek se bojimo i uvijek nekako preživimo! Dokad će biti moguće ovako, ne znam, ali vjerujem da ćemo naći rješenje.

Jeste li u tom pogledu spremni na neki kompromis? I ako da, kako će se to odraziti na vašu prvobitnu ideju nepostojanja selekcije?

Selekcije nikad neće biti jer se time zaista ruši cijela priča oko RAF-a i ako se to dogodi, možemo zatvoriti butigu. No, s razvojem interneta, pojeftinjenjem projektora koje sad može imati svatko, potpunom komercijalizacijom video-engina, promijenili su se kriteriji i vrijednosti gledanja na amaterski film. Sad je samostalna distribucija dostupna svakomu i o tome smo govorili i prije dvije godine... No, bit ću sretan ako uspijemo organizirati više malih RAF-ova po Hrvatskoj gdje će se prikazivati filmovi i dobro zabavljati, a takve indicije postoje jer nam se javljaju ljudi iz drugih gradova... Nitko sretniji od mene da dodatno decentraliziramo cijelu tu priču.

Nije li ovogodišnja odluka kreiranja slota RAF preporučuje... svojevrstan korak prema selekciji?

Nije, to je podilaženje publici. Došli smo do razine kad zaista imamo mnogo filmova i odlučili smo se na prime time, kako bi se reklo. No naše osobno mišljenje nije ništa važnije od bilo kojega čitatelja vaše stranice... Možda nagodinu napravimo gostujuće amaterske filmaše koji će odabrati svoj slot... Važno je stvar nazvati pravim imenom. Program RAF preporučuje naša je vrlo subjektivna preporuka, što ne znači da su ti filmovi stvarno dobri, kao što ni izbor najbolje prihvaćenih filmova nije u barem 40 posto slučajeva izbor najboljih s te godine... Tako padne grah, pa publika glasa!

Već nekoliko godina za redom imate prilično jak popratni program. Ponajprije mislim na kvalitetu. Postoji li tu problem nadjačavanja popratnoga programa nad glavnim?

Hvala ti. Ja nikad nisam tu vidio problem niti su ta dva programa u konkurenciji, niti se u ovom slučaju o tome može razgovarati kad popratni program jest na neki način selektiran u startu jer je pozivan. Dobar je film dobar film, neovisno igra li u konkurenciji ili popratnom programu, publika ga treba vidjeti. Berlin, primjerice, već godinama ima daleko bolji popratni program od glavnog i nitko tu ne diže veliku paniku.

Ovogodišnji popratni program prilično je šarolik – od retrospektive Luke Hrgovića do Mihovila Pansinija? Koji zajednički nazivnik tu nalazite?

Popratni program slaže se tijekom godine, po onome što mislimo da je važno pokazati, što je aktualno, zanimljivo po bilo kojem kriteriju, ideji, izvedbi, pristupu radu... od majstora s You Tubea iz Beograda, dr. Protića, koji snima fotoaparatom do studentskih radova danas poznatih redatelja, od amaterskih grupa koje stalno rade dobre filmove pa mislimo da ih valja posebno predstaviti do radova studenata raznih akademija... Budući da nemamo love da bismo doveli više autora, onda barem dovedemo te da se osobno predstave publici!

Kako ste zadovoljni kinom Grič kao lokacijom?

Ja trenutno jesam, kino mi je sjajno, svima je blizu, dobro mi vibrira cijeli prostor, tehnički su uvjeti pristojni, ali sabrat ćemo na kraju...

Koji su vam budući parametri razvoja RAF-a? Na što se mislite više usmjeriti? Kako 'stojite' na međunarodnom planu?

Razvijati se moramo, ali i koncepciju za dalje donijet ćemo kad svi sjednemo poslije ovog izdanja. Mislim da trebamo dodatne snage uložiti u edukacijski program i produkciju, pa ako ne na DVD-ima, barem na webu. Volio bih da možemo portal zavrtjeti kako smo planirali, dakle, da bude daleko više od informacijske stranice.

Marija Ratković