40 GODINA FAS-a

O Fokusu

Kada sam pritisnuo okidač »Cameraflexa« startajući s »Fokusom«, moja svrha se zvala: Smrt.

Smrt hoda svijetom od juga do sjevera, svim meridijanima i svim paralelama, ali čini mi se da nijedna smrt nije toliko bliska čovjeku, toliko svakodnevna i normalna, kao mediteranska smrt na suncu.

Dakle. Pitanje br. 1. Kakva smrt?
Odgovor br. 1. Smrt na suncu.

Pitanje br. 2. Kada smrt?
Odgovor br. 2. Kada su čovjek i žena toliko prisni, da ne izgledaju čak ni zaljubljeni, toliko intimni, da ne izgledaju prebliski. Dakle. Čovjek i žena, slučajni promatrači Smrti.

Pitanje br. 3. Kakav čovjek i kakva žena?
Odgovor br. 3. Lijepi čovjek i lijepa žena, jer su jedino lijepi ljudi bliski poznanici smrti, rugobe mrze smrt i smrt mrzi njih, posjećuje ih jedino onda kada je to neophodno. Rugobe umiru od starosti.

Fokus, Ivan Martinac, 1967.

Pitanje br. 4. Kako oni vide Smrt?
Odgovor br. 4. Njihova su lica okrenuta Smrti, a potiljak promatračima. Svrha je dakle fiksirana. Cijeli film je u fiksaciji. »Fokus« je film fiksacije. U mrežu filma, koju nazivamo fragmentima filma, hvataju se ribe kadrovi.

Fragment br. 1. Dužina kadrova.
Kadrovi su rezani ritmički, prema samouništenju, unutar pojedine sekvence sve kraći i kraći. Između sekvenca predah od sudbine i njene zlokobnosti: dugački kadrovi, predimenzionirani, preteški, gotovo — životni. Pa opet, ispočetka. U kulminativnoj točki filma ubačen je pregršt nekonvencionalnih kadrova: tridesetak kratkih inserata od po četvrt sekunde. Satni mehanizam smrti u sukobu sa životom. Pred konac filma dva dugačka kadra.
More (praizvor života) i
Odlazak u neoštro (svjedoci napuštaju fiksirani krajolik, crna krila se ovog puta nisu sklopila iznad njih, to ih čeka u nekom drugom vremenu).

Fragment br. 2. Svjetlost.
Mediteransko sunce, koje prodire u centar preeksponirane slike. Kontrasvjetlo, koje probija potiljak čovjeka i žene; more je pobijelilo od svjetla, crni križevi mu se odupiru. Čovjek ima crno-bijelu košulju (vertikale). Žena ima crno-bijelu bluzu (horizontale), ona je smirenija, a opet, toliko su slični. Svjetlost ih upija. Svjetlost se igra njihovim »horizontalama« i »vertikalama«. Čovjek uz kola s križem, obučen u crno. On je službenik Smrti i svjetlost ga ne može konzumirati. Dvoje djece u pozadini sjede na rubu kopna i mora. Djeca su izvan kruga, ona ne znaju što čine.

Fragment br. 3. Plan.
Sedam vrsta planova u međusobnoj izmjeni. Trenutak do trenutka. Udaljeni smo više ili manje od cilja (objektivi 28-300), ili smo u centru cilja (detalj križa). Iznenađujuća pobjeda crnine.

Fragment br. 4. Rakurs.
Kamera je fiksirana na potiljak žene i na križ u daljini kao neumoljivo »oko božje«. Kamera posjeduje prirodu dalmatinskog kamena, ne pada joj na »pamet« da se pokrene. Samo jednom kamera zavapi, preskoči prostor u tridesetak grčevitih skokova, pa se opet ukipi. Kamera je kameno oko, poput onog s bista zaštitnika grada.

Fragment br. 6. Pokreti u kadru.
Između čovjeka, žene i križa na automobilu (Smrt), postoji isključivo mehanički pokret (vozila s nevidljivim vozačima. Prolaznici prolaze jedino iza križa (iza Smrti). Između Smrti i čovjeka sa ženom na klupi postoji nepomična veza. Ljudi-prolaznici tu vezu ne uspijevaju razniježiti.

Fragment br. 7. Zvuk.
Šum grada, vozila i preeksponiranih šetača, koji se lijepi za potiljak čovjeka i žene, a u sredini oaza ženskog glasa: Joan Baez pjeva o suncu, o ljubavi, o smrti. Ne uspijeva da pobjedi šum svakodnevnosti, izvire iz njega i utapa se u njemu.

Fragment br. 8. Naravno, ne postoji.

Ivan Martinac