39. REVIJA HRVATSKOG FILMSKOG I VIDEO STVARALAŠTVA

Od tiramola do vječnosti

60 sekundi hrvatskoga filma

Iskoristiv u pričanju viceva i fikcionalnih anegdota, optimalan za poentirane animacijske minijature i dokumentarne crtice, prikladan za konceptualne i eksperimentalne dosjetke — jednominutni film i dalje vlada hrvatskim neprofesijskim filmom. Koliko je ta relativno nova kategorija popularna među ovdašnjim amaterima, svjedoči prije svega činjenica da je međunarodna revija u Požegi bila pretijesna za cijelu hrvatsku produkciju, pa je uz pomoć pokojnoga Zorana Tadića, zagrebački Autorski studio — ffv prije nekoliko godina pokrenuo i nacionalno prvenstvo kao samostalnu reviju. Istodobno, pokazala se i loša strana te popularnosti: jednominutni film preplavio je neprofesijsku produkciju u tolikoj mjeri da je gotovo svaki drugi rad posljednjih godina bio kraći od 60 sekundi. Pritom se mala minutaža među klubašima počela shvaćati kao bogomdani prečac do ’autorskog’ naslova. Premda je jasno da produkcija jednominutnoga filma može biti zahtjevnija i kreativnija od nastajanja bilo kojega drugog filma duljeg metra, u praksi to baš i nije bio tako čest slučaj, a u najgorem slučaju ta se vremenska odrednica lakomisleno udruživala s drugom zlorabivom izmišljotinom eksperimentatora — filmom u jednom kadru. Zato je odluka da se jednominutni filmovi i službeno odvoje od ostaloga programa u okviru Revije neprofesijskog filma došla u pravom trenutku, a ujedno prati uvriježenu praksu svjetske organizacije neprofesijskog filma (UNICA-a). Pokusna 39. revija u Zagrebu raščistila je teren, razvrstala kategorije, spojila dvije filmske revije u jednu i ostavila dobar dojam: jedni i drugi filmovi u primjerenu kontekstu bili su vidljiviji i međusobno usporediviji.

Bungee, Jadranko Lopatić

Gledajući u kontinuitetu 46 jednominutnih minijatura, bilo je lako uočiti najistaknutije točke te produkcije, pa i novine. Igru i dalje vodi FKVK Zaprešić, koji je u sigurnim rukama Miroslava Klarića i Jadranka Lopatića postao pravi jednominutni laboratorij vrlo mladih autora, s raznovrsnom i tehnički dotjeranom produkcijom. Potom se nameće prepoznatljivo otkačena zagrebačka radionica Otompotom s prvom domaćom jednominutnom trakavicom u kojoj su glavne uloge dodijeljene običnim kvačicama za vješanje rublja. Prate ih klupski veterani — Liburnija film iz Rijeke i KK Zagreb te nešto mlađi domaćin Autorski studio — ffv. A kako živimo u doba demokratičnijeg pristupa medijma, sve je više i samostalnih autora s djelcima iz kućnog računala, među kojima je najprepoznatljiviji Saša Zec s animiranim serijalom Flof. U društvu jednominutaša uočavaju se i imena posve novih klubova ili pojedinaca, koji tek ispituju što bi sve u tih 60 sekundi moglo stati.

Krug, Kruno Heidler

Najrječitiji i najjednostavniji odgovor ponudio im je jedan od najstarijih sudionika Revije, Kruno Heidler. Prvonagrađeni Heidlerov Krug pobijedio je već u Požegi, a u razmaku od pola godine nitko nije uspio zabilježiti ništa jednostavnije i smislenije od zatvorena kruga što ga, nošen riječnom strujom, opisuje običan čamčić labavo usidren uz drugi, malo veći. U jednom trenutku barka počne lagano kliziti naprijed da bi se neočekivano i smireno okrenula te vratila na početnu poziciju. Taj spokojni haiku-prizor, okupan vodenozelenim tonovima, nije trebalo samo pronaći ili zateći, nego i na vrijeme zabilježiti, što Heidleru, koji svijet voli promatrati kroz prozorčić fotografskog aparata, i nije veći problem. No on zatečenu sliku, koja melankolično sugerira cikličnost života kao takva, oplemenjuje biranim zvukom, glazbom koja filmu osigurava poetsko-meditativni tekst i filozofski podtekst.

Noć pod balkonom, Ivan Klepac

Ostale nagrade otišle su u zaigrani Zaprešić, gdje se uči efektno poentirati. U trećenagrađenoj Košarci (autori: Karmen Adžamić, Leonard Čančaević i Ivan Baković) to čini, vođena dosjetljivošću autora, košarkaška lopta, otevši se volji igrača koji je uzaludno pokušava progurati kroz koš. Kada košarkaš počne gubiti živce i na lopti iskaljivati bijes, lopta se stane mahnito i strelovito obrušavati na njega sa svih strana igrališta. Animator Jadranko Lopatić nasmijao je pak crtački minimilističkom i efektno animiranom šalom o muškoj opsesiji veličinom spolovila naslovljenom Bungee (druga nagrada), koja rezultira apsurdnim rastezanjem ’muškosti’ uz pomoć crte/crtića. No, to nije sve iz Zaprešića. Jednako je promišljen i medijski dotjeran Kustos Miroslava Klarića, u kojem digitalnom manipulacijom slikar ulazi u vlastitu sliku, dok se između njegova platna na štafelaju i okoline gotovo brišu granice. Iz iste eksperimentalne radionice dolazi i Anin svijet Daniela Kuhara, portret djevojčice zasnovan na piksilaciji kojom se simulira dinamika njezina kretanja u prostoru bez granica.

Košarka, K. Adžamić, L. Čančarević, I. Baković

Kvačice, zaštitni ’brend’ Otompotoma, već imaju i svoju publiku, jer teško je biti ravnodušan prema pokušajima tandema Ivan Klepac — Slave Lukarov i Bruno Tolić da svakodnevne predmete (kvačice za rublje) učine ’bremenitim’ likovima, a da pritom i dalje ostanu samo predmeti. Tu fikcionalnu operaciju u nekim filmovima prati pripovijedanje u offu, katkad natopljeno ironiziranjem egizstencijalističkih fraza (Noć pod balkonom) ili fingiranjem istražiteljskog diskursa (Tiramol). Drugdje je pak kvačica nesretnica kojom upravljaju životne slučajnosti, ili pak ’model’ u manirističkom referiranju na Toscanijeve united colors reklamne kampanje za Benetton. U svakom slučaju, ironija je neizostavna.

Upornost je vrlina i Saše Zeca, koji nastavlja s apsurdističkim varijacijama o neuspjelim pokušajima crtanoga lika da se sa skakaonice baci u bazen s vodom i proizvede onomatopejski flof. Skakača uvijek nešto ometa: ili mu izmiče sam bazen, ili ga zaskaču neke druge slučajnosti, poput naleta ptice ili zrakoplova, zapuha vjetra i sl. Serijal Flof, koji za sada ima tri nastavka, vjerojatno će završiti kada Zec iscrpi sve raspoložive prepreke, jer u animacijskom i likovnom pogledu okviri su mu čvrsto postavljeni.

Crtežom i animacijom najčešće se izražava i riječki veteran Ervin Debeuc, koji je poslao na reviju nekoliko minijatura. Ribič, Samaritanac i I to je sport odlikuje, osim jednostavnog crteža, potreba da se svaka fokusirana situacija, ribarenje, pomaganje drugima u nevolji ili bračni život, ne završi baš onako kako bi to njezin akteri htjeli ili očekivali. Isto bi se moglo reći i za igrani Ars sacra s konceptualnom poentom: vidimo slikara u slikarskom činu čiji je rezultat verbalno priznanje da je ponovno krivo smiješao boje.

Anin svijet, Daniel Kuhar

S drugim medijem — televizijom, problema ima protagonistica filma The End svepristune Irene Škorić. Televizija, poput zaprešićke lopte, otkazuje poslušnost daljinskom upravljaču i počne upravljati gledateljicom uvjerivši je da je osoba kojom je lako manipulirati.

Dakako, hrvatski jednominutni film bavio se, kao i dosad (otrcano) i svojim vremenskim ograničenjem (jednom minutom) i filmom kao takvim, ali i preradom ili preslaganjem tuđeg filmskog materijala, s različitim konačnim rezultatima. Tako bi se jedan found footage Mladena Magdalenića, Final Countdown, složen od kadrova iz Kubrickova filma Dr. Strangelove, mogao ocijeniti vizualno dojmljivim; drugi, Zločinac od dokumentarne građe o Josipu Brozu Titu, politički tezičnim, ali jedan i drugi ukazuju na polje mogućnosti koje stoje pred ljubiteljima kratke forme, koje čeka i proljetno nadigravanje u Požegi.

Diana Nenadić