Mozaik

ODRŽANA PREMIJERA FILMA VEDRANOVO KRATKO BOLOVANJE

U prostorijama Kinokluba Zagreb 6. ožujka 2003. premijerno je prikazan srednjometražni film mladoga autora Matije Klukovića Vedranovo kratko bolovanje. Klukoviću je ovo treći autorski film, a nakon nagrađivanih i vrlo zapaženih kratkometražnih filmova Harmonija zabluda i Instrumentals ovo je prvi put da se mladi autor uhvatio ukoštac sa snimanjem nešto većeg i zahtjevnijeg projekta srednjometraž nog filma. O samom filmu Kluković je rekao: "Priča filma prati razdoblje Vedranova kratkog bolovanja, u kojem on spoznaje svoje smetnje i nedostatke, i pokušava ih riješiti uz pomoć svoga novog, mnogo starijeg susjeda i prijatelja Željka, koji si je umislio da mu riječi kasne iz usta, kao što su kasnile i likovima koje je, namjerno, loše sinkronizirao dok je radio na talijanskoj televiziji. Film nema čvrstu fabulu. Koncept je filma takav da se druga polovica filma odvija gotovo simetrično prvoj, a motivacija je tražena u mnogim sporednim stvarima, koje su skupljene u cjelinu. Tako film govori zapravo o više stvari, od kojih su u prvi plan stavljeni odcijepljenost mladog čovjeka i odnos mlade i mnogo starije osobe." Na filmu je radila mala ekipa entuzijasta, većinom članova KKZ-a, koja je, u više-manje istom sastavu radila i na njegova dva prethodna filma. Za montažu, odličnu fotografiju i krasnu uvodnu špicu zaslužan je Krsto Jaram, a njegov je i asistent režije bio Mladen Burić koji je također zaslužan za rasvjetu. Kao ton-majstor na filmu radio je Darko Vugrinović-Barni, a da bi se redatelj i scenarist Matija Kluković mogao usredotočiti na svoj posao omogućila je izvrsna i pristupačna mlada producentica Irena Marković, koja je svoj posao besprijekorno obavila. Mario Hotko, koji je i autor odlične glazbe filma, igrao je naslovnu ulogu, a njegova starijeg susjeda glumio je Ivan Džaja, inče poznat po epizodnim ulogama u filmovima Krste Papića, dok su ostatak glumačke ekipe sačinjavali mladi amateri koji su prilično zadovoljavajuće odglumili svoje male role; Renata Mohr i Stjepan Mataušić. Snimanje filma trajalo je trinaest radnih dana, ali kako su se u to doba članovi ekipe morali usklađivati snimanje sa svojim dnevnim obavezama, poslovima i studijem, tih se trinaest dana proteglo tijekom većine svibnja i lipnja prošle godine. Film je sniman na lokacijama Ilice, Frankopanske, Velike Gorice i goričkog autobusa te Močvare, dok su interijeri snimani u atelijeru glavnoga glumca. Pošto je za premijeru bio prilično velik interes publike, održane su dvije projekcije, prva u 18 i druga u 19 sati, a film je, u njegovu premijernom prikazivanju vidjelo stotinjak ljudi. Ekipa filma izrazila je veliko zadovoljstvo filmom koji su tada imali prvi puta priliku vidjeti, a i publika je na film reagirala vrlo pozitivno. Većina članova ekipe ostala je iznenađena velikim interesom, odazivom i reakcijama publike što ih je u velikoj mjeri oduševilo. Među gledateljima susreli smo i eminentnog filmskog kritičara Darija Markovića koji je s nama podijelio svoje viđenje filma: "Moram priznati da su početak i kraj filma odlični. Sve je to napravljeno jako suvislo. Jedino čime nisam sasvim zadovoljan je sredina filma, osobito prvi dugački dijalog u vrtu, koji je malo predugačak i prenaporan za gledatelje. Istina, cijeli taj dio ima svoje razloge, ima svoj tok, svoje zašto, naime to je film stanja i radnja se u tom dijelu odvija lagano i sporo, ali ključ svega je da je u toj sceni očito nedostajao dramaturg, koji bi tu scenu malo obradio i skratio da se dobije na sažetosti i tečnosti. Špica je filma odlična i oduševila me i moram priznati da mi se film jako svidio i da izgleda mnogo bolje od klupske produkcije, izgleda gotovo profesionalno", a onda je i kroz smijeh prokomentirao svoju izjavu: "Sve ovo što sam ja sada rekao djeluje daleko nesuvislije od filma samoga". Nakon premijere u prostorijama KKZ-a održan je mali domjenak u kojemu su se publika i ekipa družili i zabavili te razmijenili dojmove o filmu, i gdje su se članovi ekipe mogli prisjetiti svih onih burnih i zanimljivih anegdota sa snimanja, kojih je bio prilično veliki broj, i od kojih bi mogli izdvojiti snimanje za vrijeme jedine pobjede Hrvatske nogometne reprezentacije nad Italijom za vrijeme SP-a, kada su na telefonskoj govornici u Frankopanskoj uspjeli dobiti malo mira i tišine da bi snimili tu scenu, sakrivanje od djelatnika ZET-a, kada su, u gerilskom stilu, bez dopuštenja vlasti snimali u goričkom autobusu, ili kada je, zbog skinheadsa razbješnjenih gay-paradom, nakon što im je neko rekao kako kreću prema Močvari, cijela ekipa, u strahu za opremu i svoje zdravlje pobjegla glavom bez obzira. Domjenak je, u veselu raspoloženju razdraganih članova ekipe i gledatelja zadovoljnih prikazanim filmom trajao do kasno u noć, a na kraju su producentica Irena Marković, scenarist i redatelj Matija Kluković i ostatak ekipe samo još htjeli zahvaliti sponzorima (Samson Infomatika, Cijanizacija d.o.o., Commerce Projekt, Hamby, Korunić d.o.o i Focus Media).

Stjepan Mataušić