Mali filmski razgovori

100:10

Mali filmski razgovori: Milan Šamec

Bilo je ovako: iz moje Barčićeve broj 12 stigao sam sedmicom do Utrina, pronašao Barčev trg i stao tražiti broj 14, prema uputi koju mi je dao gospodin Milan Šamec. A uputa je bila: to je točno preko puta tržnice. Doduše, tržnica je s tri strane okružena ulicama i zgradama (s četvrte je strane brza prometnica, sa po tri ili četiri vozne trake sa svake strane, koju, baš zato, vole laganim korakom, pa još dijagonalno, prelaziti 24 umirovljenici, majke s malom djecom i osobe s invaliditetom, uzaludno se pitajući zbog čega se na njih ljute i bijesno trube nervozni vozači) pa je ono preko puta valjalo pomnožiti sa tri no, je l' te, moj novinarski nos odmah je nanjušio da (samo ovaj put) treba ići nadesno pa sam tako skoro lupio istim u tablu na kojoj je pisalo Barčev trg. E sad, te table s imenima trgova i ulica u novim dijelovima naših gradova imaju čudnu naviku da se nalaze u sredini ničega, okružene zrakom, pa čovjek mora malo muć- nuti glavom da bi shvatio na što se sve to skupa odnosi. Što bi rekao Šenoa ili, možda, Aleksandar Dumas, bilo je pet do pet, popodne, i padao je mrak. No, oštro novinarsko oko brzo otkriva ulaz broj jedan koji pripada Barčevu trgu, pa kreće dalje. Dva, tri...deset, jedanaest... i na kraju bloka, broj 13. A gdje je sad taj broj 14, pitam slikovitu gospođu (karirani kaput i bijeli šal u nekadašnjem stilu Ćire Blaževića, koji obuhvaćaju impozantnu figuru rođene doma- ćice) i ona me vodi ka soliteru koji se, razumljivo, nalazi na početku bloka, prije (!) broja 1. Ne može baš svatko biti urbanista ili djelatnik gradskoga poglavarstva, mrmljam, uz još neke izjave koje nisu za objavljivanje, uspinjući se ka ulazu u traženu zgradu. Druga je uputa gospodina Šameca glasila: moraš zvoniti, jer je zgrada zaključana a zaključani su i prolazi na stubište pa se do moga mezzanina ne može samo tako. No, dobar organizator (poučit će me nešto kasnije Milan Šamec) mora predvidjeti sve mogućnosti, jer nikad ne znaš što će se zaista dogoditi. A baš kad se ja spremam zazvoniti, nailazi neki mladić, zvoni nekomu i vrata mu se, normalno, otvaraju. Impulsivno ulazim skupa s njim. On skreće nalijevo, kroz vrata na kojima piše Stomatološka ordinacija (nisam zapamtio ime vlasnika) a ja, opet spontano, idem desno. Ne znam kako je s vama, ali imam urođenu odbojnost prema zubarima, iako poznajem neke jako fine ljude koji se bave tim poslom, pa čak imam i rođaka koji je poznat po laganoj ruci i kvalitetnim zahvatima. No, teorija je jedno a praksa drugo. Imam ja i prijateljicu, liječnicu, koja kaže za kolege (i za sebe!?): što dalje od njih! Tako se i nehotice moj korak ubrzava a onaj nesretnik koji ide k zubaru ostaje bez pratitelja. Samo, Milan je Šamec bio u pravu: i vrata na stubište su zaključana. Ali, tu je dizalo. Ulazim, pritišćem M i za sekundu sam pred vratima stana gospodina Šameca. Uopće nisam svjestan koliko će mi ovaj mali manevar podići ugled u njegovim očima. Jer, pokazao sam se kao osoba koja zna pronaći i vlastita rješenja (dobro, samo za ulazak u zgradu, no i to je već nešto) a iskusnu direktoru filma to je dobar znak. Milan Šamec rođen je 9. rujna 1942. (u horoskopskom znaku Djevice, kao i ja, radujem se tim slučajnostima poput mala djeteta), u Zagrebu, u dijelu grada poznatom kao Granešina, što će se poslije pokazati možda sudbonosnim. Zato što je Granešina blizu nekadašnjeg Pionirskoga grada (danas Grada mladih, jer su pioniri u međuvremenu izumrli, baš kao i dinosauri) a tamo se sredinom pedesetih našla gospođa Ljerka Smrček i započela s aktivnostima koje će na kraju rezultirati pokretanjem dječjeg filmskog stvaralaštva u Hrvatskoj i snimanjem prvog dječjeg amaterskog filma Kurir V. čete, čiji će redatelj, naravno, postati Milan Šamec. Mali je Milan u to vrijeme bio učenikom Eksperimentalne osnovne škole u čijem su programu bile i brojne izvan-nastavne aktivnosti pa se tako našao i u prvoj ekipi, koju je oko sebe okupila Ljerka Smrček, a koja se trebala baviti amaterskim filmom. U Pionirski će grad, u tu Eksperimentalnu školu, kasnije dolaziti (na cikluse od po šest mjeseci) najbolji učenici iz cijele Hrvatske, koji su pokazali neki smisao za bavljenje filmom a ja sam, kaže Milan samozatajno, bio u prednosti jer sam rođen u susjedstvu i bio sam redoviti učenik Škole, pa dok su se oni svake godine mijenjali, ja sam stalno bio tu. I ne samo to. Na žalost pokojna Ljerka Smrček rekla mi je, u razgovoru kojega smo vodili u jesen 1998. godine, između ostaloga: "...Odlazeć i nakon onih šest mjeseci iz Pionirskoga grada, djeca su često u svojim sredinama osnivala školske kinoklubove a neki su od njih djelovali i po dvadesetak godina. I kao što često biva, nisu se puno javljali onima koji su im dali poticaj i prve spoznaje. Među rijetkima s kojima sam godinama imala kontakte bili su Milan Šamec i Nela Švajcer...". Baš su njih dvoje, u to vrijeme četrnaestgodišnjaci, odabrani za realizatore prvog dječjeg amaterskog filma u bivšoj Jugoslaviji a trećeg te vrste na svijetu. Snimanje je započelo 1956. a film je završen 28. veljače 1957. Već 7. travnja iste godine, Milan i Kornelija, Nela, pojavljuju se (naravno, s pionirskim kapama i crvenim maramama) na televiziji, koja bilježi njihov veliki uspjeh. A da se u prvom redatelju dječjeg amaterskog filma u nas krije budući direktor i organizator niza filmova i tv-serija, koji se od početka profesionalno odnosi prema filmskom stvaralaštvu, svjedoči i mali ali važan detalj: prije snimanja, budući autori šalju dopis Branku Ćopiću, piscu djela po kojem rade scenarij, i mole ga za dozvolu. Ćopić je to, naravno, rado dao ali poanta je tu: uvijek u skladu s normativima i pravilima, kako bi se sa što manje stresa došlo do cilja. U to se vrijeme gotovo sve u domaćem filmskom stvaralaštvu oslanja na rusku teoriju i praksu, pa i Milan Šamec proučava Pudovkina i Ejzenštejna. Danas će se i sam složiti da je Kurir bio loša kopija sličnih ruskih filmova ali kada se sve skupa uzme u obzir, vrijeme nastanka, godine i iskustvo realizatora, tehničke i financijske mogućnosti, rezultat i nije mogao biti drugačiji ili, možda je točnije, bolji. A da je ipak bio dobar, svjedoče i tadašnje reakcije u svijetu i kod nas. Već 1959. Milan Šamec pristupa Kinoklubu Zagreb, gdje ga posebno impresioniraju dr. Mihovil Pansini, svojim idejama o amaterskom filmskom stvaralaštvu i o filmu uopće i Vladimir Hoholač, svojim tehničkim znanjem i posvećenošću klupskim aktivnostima svih vrsta. Dvije godine kasnije aktivno sudjeluje u organizaciji i provođenju I. dječje revije amaterskih filmova a uskoro se nalazi (s Ivicom Hripkom) kao član žirija u Cannesu. Za jednog devetnaestgodišnjaka, šetnje po Azurnoj obali i burna zbivanja na jednom od najpoznatijih svjetskih filmskih festivala ostaju, naravno, u neizbrisivoj uspomeni. U Cannesu će se, opet kao član Međunarodnog žirija Filmova za djecu i omladinu naći i 1964. godine. Od 1963. godine Milan Šamec počinje s nizom predavanja za voditelje dječjih kinoklubova, prenoseći svoje već bogato iskustvo, te za nastavnike hrvatskog jezika, o filmskoj umjetnosti i mogućnostima i oblicima širenja filmske kulture a ubrzo vodi i predavanja na tečajima kinoamatera u KKZ, pa s ponosom među svojim učenicima navodi, između ostalih, Rajka Grlića, Nenada Puhovskog, Milivoja Puhlovskog, Krešimira Mikića, Živka Zalara i Miroslava Mikuljana. Prije toga, u filmografiji KKZ pronalazimo Milana Šameca kao redatelja igranog filma Ugasla svjetla, 1962. godine, snimatelja u igranom filmu redatelja Anđelka Habazina Točkovi, autora filmova Mećava i Svitanje te napokon, kao autora slavnih Termita, trominutnog eksperimentalnog ili genre filma, snimljenog 1963. godine, koji se prikazivao na festivalima u Zagrebu, New Yorku, Budimpešti i Londonu a i danas se prikazuje studentima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svoju će biografiju (u pisanom obliku skromno stisnutu na tri četvrtine lista papira formata A4) Milan Šamec s pravom upisati i članstvo u stručnim financijskim komisijama pri Fondu za unapređivanje kulturnih djelatnosti SRH i SIZa kinematografije SRH, svoj mandat tajnika Društva filmskih radnika Hrvatske, članstva u Upravnom odboru Društva filmskih radnika (u nekoliko mandata), Delegaciji filmskih radnika pri SIZ-u kinematografije, brojnim žirijima na dječjim festivalima filmskog stvaralaštva, na republičkoj i saveznoj razini, pa članstvo u Savjetu Jadran filma. Šamec je bio i organizacijski tajnik Prvog festivala eksperimentalnog filma GEFF, genre film festival, 1963. godine, jedan od osnivača Filmske omladine Hrvatske i jedan od inicijatora osnivanja Muzičke omladine u Grožnjanu. S posebnim zadovoljstvom ističe da je dobitnik Nagrade i diplome Narodne tehnike Hrvatske. Jureći tako sve uzburkanijim vodama amaterskog ili, kako ga danas zovemo, neprofesijskog filmskog stvaralaštva, Milan Šamec ponašao se posve profesionalno pa ne čudi da ga zamjećuju i tzv. ozbiljni filmski radnici. Tako ga Dušan Vukotić zove da mu bude asistent na snimanju kratkometražnog filma Mrlja na savjesti, 1966. godine. Asistent Vukotiću, koji je 1961. dobio Oscara za Surogat, kao prvi neamerički crtani film ovjenčan tom nagradom, to je bila izuzetna čast, kaže i danas sjajnih očiju zbog tog poziva. Već godinu dana kasnije radi kao organizator kod Karpa Godine, na kratkometražnom filmu Picnik v nedeljo te kod Kreše Golika, na snimanju Imam dvije mame i dva tate. Golik mu je ostao najdražim suradnikom a radili su zajedno i igrane filmove Živjeti od ljubavi, 1972., Razmeđa, 1973., Pucanj, 1977., Ljubica, 1978., Vila orhideja, 1987., tv-serije Gruntovčani, 1974. i 1975., Inspektor Vinko, 1983. i Dirigenti i mužikaši, 1991. godine. S Golikom je radio i tv-filmove i drame Diskrecija zajamčena, 1971. i Motel Mjesečina, 1976. godine. Radio je i s Lordanom Zafranovićem (igrane filmove Nedjelja, 1969. i Praznik kurvi, 1988.), Tomislavom Radićem (igrani film Živa istina, 1972.), Matom Reljom (igrani film Vlak u snijegu, 1976.), Vančom Klajkovićem (igrani film Usporeno kretanje, 1979. godine te tv-serija Auto trubi mi smo rodoljubi, 1972., tv-filmovi i drame Orgulje i vatrogasci, 1973., Đavolje sjeme, 1978. i Posljednji vlak, 1990.), Zoranom Tadićem (igrani filmovi Ritam zločina, 1980., Treći ključ, 1982., Treća žena, 1997. i Ne daj se Floki, 2000., tv-serija Zagrebačka škola crtanog filma, 1992., tv-filmovi i drame Slučaj Filipa Franjića, 1978. i Liberanovi, 1979.), Vatroslavom Mimicom (igrani film Banović Strahinja, 1981.), Joakimom Marušićem (igrani film Zadarski memento, 1984.), sa svojim nekadaš njim učenikom s tečaja u KKZ Rajkom Grlićem (igrani film Za sreću je potrebno troje, 1985., kratkometražni filmovi Portret grada Zagreba, 1982., Pitka voda i sloboda, 1986. i Plava laguna Poreč, 1988. godine), Dejanom Šorakom (igrani filmovi Oficir s ružom, 1987., Krvopijci, 1990. i Garcia, 1998. godine), Dubravkom Pitzkom (tv-serija Čovječe ne ljuti se, 1974.), Berislavom Makarovićem (tv-serije Ima nade za nomade, 1975. i Srodne duše, 1990., tv drama Obustava u strojnoj, 1980.), Zoranom Nikolićem (tv-serija Je l' me netko tražio?, 1993.), Želimirom Mesarićem (tv drama Zov, 1973.), Vladimirom Fulgosiem (tv drama Prah, 1979.), još jednim svojim učenikom, Miroslavom Mikuljanom (tv drama Doktorova noć, 1990. i kratkometražni filmovi Za poslom, 1971. i Ponedjeljak, 1980.), Davorom Žmega- čom (tv drama Veliki odmor, 1999.), Franjom Vodopivecom (kratkometražni film Autoput Zagreb-Karlovac, 1971.), Šimom Šimatovićem (kratkometražni film Putovanje u Nin, 1971.), Rudolfom Sremecom (kratkometražni film Vinkovci, 1986.) i Željkom Sarićem (kratkometraž ni film Slike vremena, 1999.). Godine 1992. daje svoj doprinos vodeći snimanje i realizaciju dokumentarca Ratne štete u Hrvatskoj. Dvadeset godina prije, pojavljuje se i kao redatelj kratkometražnog filma 1000 godina Sv. Vlahe, 1972. Smatram da sam u proizvodnji filmova, od priprema, snimanja i završne obrade, bio od velike koristi režiserima, jer su me uvijek ponovo zvali, što je vidljivo iz moje filmografije. Najviše sam, ipak, volio surađivati s velikim umjetnikom i profesionalcem, Krešom Golikom, s kojim sam radio gotov cijeli njegov opus, kaže gospodin Milan Šamec, koji više ne želi raditi u domaćem filmu, jer, misli, nema više onog žara i duha, onog ljudskog odnosa koji je on uvijek smatrao neophodnim preduvjetom za uspejšnu suradnju. Ašto čini dobrog organizatora snimanja, dobrog direktora filma, dobrog, konačno, producenta, pitam Milana Šameca. Ma kakav producent, odmahuje odmah rukom, to su oni ljudi koji imaju novca a ne znaju puno o filmu i svemu što je za njega bitno. Ja sam bio organizator, dobro, to se često zvalo i na špicama pisalo kao direktor filma, ali značilo je da vodim brigu o financijskom poslovanju i o svemu što se tiče organizacije. I, kao i uvijek, mogu odmah reći da je bilo tim lakše surađivati ako se radilo o velikim režiserima, o velikim glumcima, o pravim autorima. Problema je uvijek bilo samo s onim malim, koji su i na meni pokušali liječiti svoje komplekse. Tako vam je to u životu, smije se gospodin Šamec, okružen svojim slikama i knjigama, svojim cvijećem i toplinom doma iz kojega je izbivao cijeloga života, jer je riječ o takvu poslu. I ako me pitate za nekakav recept dobroga organizatora ili, hajde, direktora filma, ja ga mogu sasvim jednostavno priopćiti: morate računati na 100 dana priprema prema 10 dana snimanja. Morate znati sve, od prava do ekonomije, od psihologije (iznad svega!) do mehanike, morate predvidjeti sve dobro, koje se može dogoditi i sve zlo, koje će se sigurno dogoditi, dok film kojeg radite ne bude gotov, morate biti vješt, spo- soban, ponekad nemilosrdan ili, bar, dovoljno lukav da izbjegnete štetu koja može nastati za film kojeg radite, a to je vama tada najvažnije. Pričamo tada o bezbrojnim anegdotama iz ove bogate prakse, od Milanovih opservacija o glumcima (koliko su, recimo, Šovagović ili Drach bili skromni i uvijek spremni na suradnju ili, koliko je Franco Nero bio škrt) do sjećanja na neke burne događaje sa snimanja (pomalo složena priča o iznajmljivanju snježnoga topa s Pohorja, za potrebe snimanja Vlaka u snijegu i o tome što sve čovjek mora napraviti da bi zaštitio interese projekta kojega organizira i provodi, koju gospodin Šamec ne priča baš često i ne svima a koju, eto, neću podijeliti s čitateljima). Izlazimo skupa, gospodin Šamec na kavu, koja mu treba nakon našeg razgovora i na koju me poziva (to bi bilo super, i svaki bi pravi novinar to prihvatio bez razmišljanja, jer uz kavu se ljudi opuste, pričaju bez previše razmišljanja, pa bih možda saznao još kakav zanimljiv, ma što zanimljiv, pikantan podatak) ali ja ipak odbijam jer me ubijaju rokovi, i jer moram sve ovo napisati da bih stigao na vrijeme i zato što, kad bolje razmislim, uopće ne trebam te eventualne pikanterije. Jer, imam jednu dobru i bogatu priču o čovjeku koji je proveo cijeli život baveći se filmom, koji je za sobom ostavio puno lijepih tragova i o kojem su mi njegovi prijatelji, znajući da se spremam na razgovor, jedino rekli: moraš sve sam izvući iz njega, jer Šamec je skroman i ne voli pričati o sebi. Dok odlazim (sad je lako, sve znam o Barčevom trgu i njegovim pomalo skrovitim stazama), Milan Šamec mi dovikuje: "Svakako napišite da su na mene najviše utjecali Pansini i Golik. I Vera Robić!". S onom svojom sijedom bradom i sivom, riblja kost šiltericom, izgleda mi pomalo anarhistički, kao netko tko je cijeloga života pokušavao ići samo svojim putom. I tko je u tome i uspio.

Duško Popović