Medijska kultura u nastavi

Sondiranjem života do dokumentarnoga filma

prikaz rada Videoradionice za dokumentarni film

…doći što prije u Trakošćan. Premda je otmjeno kasniti, ne mogu izdržati. Znam da će me dočekati ona poznata, draga lica, Vera Robić-Škarica, Zoran Tadić i vrveće mnoštvo onih drugih, nepoznatih, za koje već znam da imamo mnogo toga zajedničkog - ljubav prema filmu. Nažalost, putujem bez svoga bjelovarskog kolege i najvećeg oslonca, Gorana Krune Kukolja, koji ostaje čuvati svoga petomjesečnog sina. Neka. Bit će za njega još Trakošćana.
Poslije loše ceste, napokon u podnožju hotela. Film je već u zraku. Kod recepcije upoznajem voditelja radionice u kojoj ću raditi, uglednoga redatelja Petra Krelju, čije filmsko i životno iskustvo jamči da ćemo mnogo toga naučiti. Ipak, za razliku od moje posljednje škole (one u Šibeniku 1999. godine, u videoradionici igranog filma Zorana Tadića), ovaj puta koncepcija je donekle promijenjena: prva dva dana slušat ćemo predavanja iz teorije filma, uvaženih i naših najvećih teoretičara filma, legendarnog dr. Ante Peterlića i dr. Hrvoja Turkovića.
O filmskome jeziku (poetici, retorici i stilistici filma) govori nam prvo dr. Peterlić. Budući da je grupa po predznanju heterogena, nekima je to, osobito srednjoškolcima, prvi ozbiljniji susret sa stručnim objašnjenjima, kao što su ritmička, izmjenična, paralelna i narativna montaža, modusi snimanja ili parametri kadra, scena ili sekvenca. I nama, koji film volimo i proučavamo malo dulje, zanimljivo je podsjetiti se što su subjektivni, objektivni, autorovi ili režiserovi, a što dubinski i plošni kadrovi, te koje bismo interpukcije ili montažne spone mogli i sami upotrijebiti u filmovima koje ćemo snimati. Svi spomenuti sadržaji, uključujući i Peterlićevo predavanje o filmskim planovima, popraćeni su odgovarajućim primjerima koji zorno svjedoče teoriju. Tako smo vidjeli inserte iz filmova Građanin Kane, Rio Bravo, Sjever-sjeverozapad, Psycho, Dodir zla, itd. Ako spomenemo Peterlićev vedar humor i nepresušni optimizam, gotovo da i nemate osjećaj da ste na predavanju, nego - jednostavno - u ugodnu društvu. Slijedi predavanje dr. Hrvoja Turkovića o funkcijama oblika filmskog zapisa. Za početak, upoznajemo pojam filmskih sklopova. Da bismo se bolje snalazili u šumi stručnog nazivlja, dr. Turković pomaže pripremljenim materijalom koji transparentno prikazuje tijek njegova izlaganja, opet popraćenoga pomno biranim kadrovima i sekvencama te odgovarajućom grafoprozirnicom (multimedijski opsjednuti sa svih strana, neopisivo lako jedrimo morem filmskih pojmova).
Korisno, ali mi se tek pripremamo za pravi rafting, slijedeći latinsku: Theoria sine praxi sicut rota sine ari. A mi jedva čekamo da se kotač našeg dokumentarca vratolomno zakotura… Naš voditelj - redatelj niza iznimnih dokumentaraca i triju igranih filmova (najesen slijedi montaža četvrtoga, netom snimljena, pod nazivom Ispod crte) - Petar Krelja dolazi u društvu svoje životne suputnice i asistentice, gospođe Vesne. Dobronamjernim pristupom i simpatičnim osmijesima ubrzo otapaju početnu opreznu šutnju. O njemu smo mnogo toga čitali i znali, o Vesni manje, premda i njihova priča svjedoči da iza svakog uspješnog muškarca stoji brižna i pametna žena, što nam je Vesna tisuću puta pokazala, pronalazeći najbolja rješenja za realizaciju našega nauma.
Upoznajemo i ostale članove ekipe: filmskog snimatelja Karmela Kursara, Kreljina višegodišnjeg suradnika, s kojim je ljetos snimio već spomenuti film Ispod crte, koji ćemo moći premijerno gledati vjerojatno u proljeće sljedeće godine. Ne manje važan član uspješnog dokumentarističkog četverca naš je tonski snimatelj Branko Flajpan, koji je također unio pozitivne vibracije u rad naše vesele skupine. Tandem Vesna-Petar uvlači nas u radost stvaranja. Postupno nas zagrijavajući na radnu temperaturu, pričaju anegdote iz svog iskustvima bogata života, a povrh svega impresionira nas njihovo golemo znanje. Iz uvodne, ležerne etape motivacijskog razgovora polako klizimo u pripremnu fazu. Senzibilitet bračnog para Krelja za sondiranje života pomaže nam da i sami dođemo do ideje za dokumentarac koji kanimo snimiti - ali ne bez porođajnih muka. Korelaciju između istraživanja života i ulaska sondom u unutrašnjost ljudskih organa valjalo bi, ipak, podrobnije objasniti. Pierre nam kaže da je poniranje u skrivene zakutke života, koji se uokolo ostvaruje, poput sondiranja u medicini: tim kirurškim zahvatom poniremo u oku nedostupne dubine ljudskog tijela, dok se dokumentarističkim sondiranjem pripremamo za istraživanje skrivena života, koji tu, oko nas, vapi da ga otkrijemo. Neke su riječi kojima nas je motivirao: "Snubite život za svoje poetske želje!" Treba, dakle, samo zagrabiti u taj bunar nepresušne zbiljei. I mi zagrabismo, pohlepno žedni.
Krećemo u potragu za temom. Meandirajući Bednjanskom dolinom, članovi naše vedre družine upoznaju niz jednostavnih i svakodnevnih, ali nimalo nezanimljivih stanovnika toga slikovitog kraja. Dodatno motivirani prošlogodišnjom uspješnicom ove radionice, filmom Poštar iz Bednjanske doline, pronalazimo lokalne glazbenike, umjetnike, seosku liječnicu, vozača autobusa, čak i jednu vračaru, koja već više od pola stoljeća vjeruje u povratak svoga muža s fronta nekih davno izgubljenih ratova. Izlažemo ideje okupljeni u krugu, kao na nekoj psihoterapiji za filmske ovisnike. Prevladala je ipak jednostavna priča o životu dvanaestogodišnjeg dječaka Denisa Huhoje, koji zajedno s majkom, bolesnom bakom i ljubimcem, psićem Kikom, živi u napuštenoj Područnoj školi u selu Pleš, nedaleko od Trakošćana. Ipak, glazba jednog lokalnog glazbenika, cimbalista, toliko nam se nametnula svojom tugaljivom nostalgičnošću da smo je odlučili iskoristiti barem kao glazbenu potku našega dokumentarca.
Konačno ulazimo u realizaciju. Odlazimo na teren, u Pleš. Impresivno, ali derutno školsko zdanje zabljesnulo nas je već na prvi pogled. U rukama nam je dan prije izrađen operativni plan - plan poželjnih kadrova. Ne možemo, kaže Krelja, snimati nasumično ono što nam se učini snimljivim - treba neprestano imati na umu što želimo prikazati, a nama je cilj jasan, jer se očituje već u radnom naslovu filma - Denis. Zaokupljeni akcijom, zapljusnuti snimateljskom terminologijom (bijeli balans, čitač svjetla, blenda, objektiv) gotovo ne zapažamo da nam se snimljeni kadrovi polako gomilaju: Denis u napuštenim učionicama, Denis u praznoj školskoj blagovaonici… Iako djeluje stihijski, sve teče po razrađenu planu - naš budući narativni dokumentarac slijedi nit svoje začete fabule. Mijenjamo scenu po scenu: škola, dvorište, nova kuća, djedova radionica… Osobito nam je zanimljivo uočavati koje to pojedinosti zapažaju profesionalci, kako snimatelj tzv. želatinom prekriva reflektor da bismo izjednačili vanjsko i unutrašnje svjetlo, kako provjeriti kadar pomoću monitora. Tonac je našao vjerne suradnike u Vladimiru i Ivanu. Rado smo pomoću slušalica provjeravali kvalitetu snimljena zvuka i veselili se svakom uspješno snimljenu kadru. Bila je to prilika da otkrijemo i darovite srednjoškolke: Mariju Ratković iz Karlovca i Martinu Trešćec iz Koprivnice, koje su bok uz bok profesorima i učiteljima učile, ali nerijetko i prednjačile na terenu: kako odrediti kadar, kako prilagoditi količinu svjetlosti, kako izbjeći zamke, i sudjelovale, mijenjale se na mjestu asistenta režije. Jedino su naše vrijedne skripterice Željka i Mirjana marno prepisivale fremove, ne propuštajući ni jedan kadar - bit će nam to dragocjena i neizbježna priprema za montažu, jer nam popis svih snimljenih kadrova i njihovih repeticija pomaže izabrati one najuspješnije i upravo njih montirati u konačnici. Za razliku od ostalih videoradionica, rad cijele naše ekipe zabilježen je kamerom našeg neumornoga Zorana, iskusna ratnog snimatelja i gorljiva zaljubljenika u film. Dragocjeno je imati filmski zapis o radu na terenu i u montaži, o našoj suradnji i optimizmu.
I kad su nam u ušima posljednji put zazvučale riječi: "Tišina! Kamera? Ide kamera! Akcija!", mnogi još nisu bili svjesni da slijedi mučniji dio posla - montaža slike i zvuka. Ionako težak postupak pročišćavanja sirovine i montiranje u smislenu, skladnu, zaokruženu cjelinu otežava nam tehnika: digitalna montaža nakon nekoliko montiranih kadrova zakazuje, sustav se ruši nepovratno - osuđeni smo na cut- montažu. Peripetije s tehnikom traju cijeli dan, od osam sati ujutro do pola šest navečer. Naš montažer Bruno Gvozdanović živčano gnječi Red Bullove limenke, a Krelja u ekspanziji ljutnje i nemoći izgovara svoje sudbonosno: "Što mi je ovo trebalo?" Dok ostale radionice uživaju u utakmici Dinama i Hajduka, dokumentaristi vode žestoku utakmicu uz montažni stol… s neizvjesnim rezultatom. Kad konačno sljedećega dana uspijevamo rekordnom brzinom završiti svoje ljupko djelce, veselju nema kraja!
Snimili smo smiren, pomalo nostalgičan, ali nimalo patetičan narativni dokumentarac o životu pametnoga dječaka, koji odrasta u ovom pitomom kraju i vjeruje u budućnost. Posljednjeg dana seminara uživamo u zajedničkoj projekciji filmova svih radionica te u emisijama radiofonske radionice. Osjećamo se svečano i sretno, jer smo ispunili svoja očekivanja i postigli cilj. Ne zaboravimo spomenuti i večernje i popodnevne projekcije nekolicine najboljih filmova u povijesti svjetske i hrvatske kinematografije. Šteta što me kolizija s radom moje radionice sprečavala da češće sudjelujem u radu metodičkih radionica prof. Olge Jambrec… Doista je šteta propustiti ijedan sadržaj koji nam je raskošan program Četvrte škole medijske kulture pružao.
Peta škola medijske kulture?! Nadam se. Veselim se unaprijed toj esenciji znanja, vještina i beskrajne vedrine.

Davorka Bačeković-Mitrović