Mediji u teoriji i praksi

ZAMKE I ZABLUDE NOVE KOMUNIKACIJSKE TEHNOLOGIJE

Nova komunikacijska tehnologija, koju još nazivamo informacijskom ili digitalnom, donijela je i niz dilema glede njezine primjene u školi, a posebice u medijskom odgoju.

Pokušat ćemo ukazati samo na neke od njih:
- digitalna montaža,
- priprema, oblikovanje, proizvodnja i primjena digitaliziranih sadržaja,
- DVD- medij,
- računalne igre i pedagoške, metodološke te didaktičke zablude.

Temeljni problemi koji se danas javljaju u raspravama glede novih tehnologija nisu ništa novo. Oduvijek je u takvim situacijama postojala opasnost da tehnika ovlada stvaralaštvom, da tehnicizam dominira nad estetskim, da se zanemaruju pedagoški, metodološki i didaktički čimbenici, kad govorimo o obrazovanju.

Uvođenjem sveopće digitalizacije, digitalnih fotografskih aparata, videokamera i montažnih kartica i programa postavljaju se neke nove dileme oko montažne obrade filma.
Nema dvojbi glede praktičnosti i ekonomičnosti kad je o tom načinu rada riječ. Osim toga zajamčena je i veća te trajnija kakvoća video- i audiozapisa. No problemi su druge naravi. Sada svatko tko ima nešto snažnije računalo, montažne kartice i programe smatra da je i montažer. U takvu ga pogrešnom razmišljanju podupiru i brojni računalni časopisi koji sve po prilici svode na činjenicu: sada imate montažni hardver i softver, dakle možete montirati!
Pritom se potpuno zapostavlja zanatska i stvaralačka sastavnica montaže. Takav montažer kao da ništa, baš ništa, ne mora znati o montaži, a da ne kažemo o filmu i videu uopće. Naravno da za takvu situaciju nisu krivi proizvođači računalne opreme i programa, a ni specijalizirani računalni časopisi. Njihova zadaća nije edukacija montažera. Što je rezultat takva pristupa?

Filmovi koji su montirani na takav način (dakako, govorimo o amaterima) u posljednje vrijeme montirani su nevješto, pa se često sve svodi samo na to da se spoji kadar s kadrom, a da se ne razmišlja o narativnim cjelinama, ritmu, odnosu slike i zvuka, sveukupnom dojmu koji se želi postići pojedinim prizorom.

Lijepo je imati te mogućnosti, lijepo je što je sada montiranje svima dostupno, što svatko na taj način može upoznati montažu, ali pritom mi pada na um jedan razgovor u kojem mi je jedna elektronička montažerka na moje pitanje kako se odlučila baš za tu profesiju, odgovorila da je od djetinjstva voljela uređaje s mnogo gumbića.

Upravo ta mogućnost rada na virtualnim gumbićima monitora čini mi se stanovitom opasnošću, ako se ne poznaju pravila, barem ona osnovna, te igre.

Multimedija kao produkcija digitaliziranih sadržaja (teksta, zvuka, fotografije, animacije, filma, videa, grafike i sl.) novi je oblik učenja, koji se pokazao vrlo učinkovitim, posebice u radu s mladima.
No i ovdje postoje problemi slične naravi kao i kod montaže. Brojni multimedijski sadržaji odlično su oblikovani, bogati i zanimljivi.

No, postavlja se nekoliko pitanja koja traže odgovore i rješenja, ako se želi ostvariti optimum koji multimedija pruža.

1. Multimedija je stanovit oblik režije, stoga nije nevažno na koji način korespondiraju slika i zvuk, dokumentarno i animirano i drugo.
2. Kod multimedije nikako ne smije biti odlučujuća riječ informatičara, stručnjaka za
multimediju, nego je i te kako bitan pojedini specijalist-nastavnik.
3. Digitalizirana građa mora imati snažnu pedagošku, metodološku i didaktičku
potporu. U suprotnom će to biti nizanje, kombiniranje medija bez jasnog cilja i namjene.
4. Multimedijski sadržaji trebaju i vizualno, estetski, biti uzoriti jer je to njihova bitna
sastavnica.

Stoga možemo zaključiti, kao što je multimedija u konačnici spoj brojnih medija, a što i sam naziv govori, tako i pri stvaranju tih sadržaja treba oformiti skupinu raznih stručnjaka (informatičar, nastavnik pojedinog predmeta, likovnjak, eventualno glazbenik).

DVD-medij koji sve više istiskuje video, koji će međutim u našim školama glede siromaštva i dalje egzistirati, poznat je po svojim prednostima glede vrsnoće slike i zvuka, trajnosti zapisa, izbora jezika, podnaslovlja, mogućnosti automatskog dolaska na željeni dio filma (scenu), po brojnim dodacima uz film (o snimanju, autorima filma, fotografijama, komentarima, dokumentarnim filmovima i dr.), a poneki DVD naslovi i po interaktivnim intervencijama koje su tada moguće.

Ponajprije, međutim, bitan je sadržaj, film koji se nalazi na tom mediju. U slučaju DVD-a svjedoci smo kako se često naglašava tehnička komponenta, a to je slika, a posebice zvuk. Takav pristup ima za posljedicu da mnogi u kućnom kinu neki film gledaju samo zbog zvučnih učinaka, a pritom zapostavljaju sam film, njegovu sveukupnu realizaciju i vrijednosti.

Digitalna slika i zvuk zaista su fascinantni, ali to ipak nije sve.

Mnogi još smatraju kako su računalne igre zlo, ne poznavajući pritom njihov razvoj u posljednjih nekoliko godina. Dok ih je u početku obilježavalo samo vježbanje motoričkih sposobnosti i refleksa, danas su one znatno savršenije, korisnije i primjerenije. Tu se poglavito misli na pobuđivanje matematičkog, logičkog razmišljanja, planiranja te vještine čitanja i pisanja. Kako se djeca i u ovom slučaju često igraju u grupama, ne smije se zanemariti ni faktor socijalne komunikacije.

Ovisno o tipu igre, djeca u nekima od njih mogu vježbati vještinu donošenja prave odluke u nekoj situaciji, što se u klasičnoj nastavi ne uči. Osim toga, u tim im se igrama objašnjava zašto pojedina odluka nije bila ispravna, a koja jest, što također mnogi nastavnici ne izriču dostatno jasno.
Mogućnosti koje danas pružaju računalne igre vrlo su velike i stoga traže drukčiji odnos i razumijevanje, kako odgojitelja u vrtiću, tako i nastavnika u školi.
Kako bi novi digitalni mediji našli svoje mjesto i u našem obrazovnom sustavu, nužno je žurno mijenjati postojeće nastavne planove i programe.

Da bi se pak pravilno rabili, moraju se obrazovati i osposobiti i odgojitelji i učitelji kako bi znali rabiti informacijske i komunikacijske tehnologije, od dobra poznavanja računala i njegovih mogućnosti do toga da se potiče proces digitalizacije nastavnih sadržaja, vodeći računa o pojedinim strukama te metodološkoj i didaktičkoj primjerenosti. Ne smije se zaboraviti ni dob učenika te njihovi interesi.

Krešimir Mikić