Amarcord

TEORIJA FILMA I ŽIVOTNA PRAKSA

Mali filmski razgovori: Krešimir Mikić

U Filmskoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, izdanje 1986. godine, čiji je glavni urednik bio dr. Ante Peterlić, pod natuknicom Suradnici u knjizi, i pod inicijalima K. Mik., možemo pronaći niz priloga Krešimira Mikića, filmskog snimatelja i publicista iz Zagreba. U seriji razgovora s pionirima filmskog amaterizma, objavljenih u Zapisu, Mikić je (za sada) treći suradnik u knjizi, uz Krunoslava Heidlera, filmskog producenta, Zagreb (K. Hr.) i dr. Stjepka Težaka, sveučilišnog profesora s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (S. Te.), koji je u Enciklopediji prisutan ne samo kao suradnik nego i kao enciklopedijska referenca. No, u samom tekstu Enciklopedije, između natuknica miješanje zvuka i mikrofon, nema ni riječi o Krešimiru Mikiću. U dodatku drugoga dijela Filmske enciklopedije, objavljenog 1990. godine, između Enesa Midžića, snimatelja i Miroslava Mikuljana, filmskog i televizijskog redatelja, opet nema Krešimira Mikića. Zašto?

Krešimir Mikić rođen je 1949. u Samoboru a roditelji mu vuku porijeklo iz Iloka, pa se odmah prepoznajemo kao lancmani, (moj rodni Vukovar i Ilok Krešinih roditelja bili su godinama jedna općina a nezaobilazni okusi graševina, frankovki i traminaca te kulena i čvaraka raduju i danas i njegovo i moje nepce), što naravno neće utjecati na sadržaj i oštrinu ovoga teksta. Tek, čovjeku je drago kada, sjedeći u nekom kafiću na početku zagrebačke Tkalčićeve ulice (u kojoj su nekad carevale crvene lampe i tomu slični sadržaji) prepozna u sugovorniku srodnu dušu.

Osnovnu školu i gimnaziju Krešo završava, naravno, u Samoboru. Poslije će diplomirati na nekoliko zagrebačkih fakulteta: komparativnu književnost i njemački jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, filmsko snimanje i režiju (svako posebno) na Akademiji dramskih umjetnosti a novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Samo je po sebi, čini se, jasno da je uslijedila i specijalizacija u Hollywoodu, 1985. i 1986. godine.
Filmom i medijima bavi se od djetinjstva, od sedme godine. Bio je aktivni kinoamater, nagrađivan za svoje filmove (prvi je snimio s devet godina a zvao se Domaće životinje moga grada), uvijek dobro dijete koje je jedino voljelo bježati u samoborsko kino, promatrati rad kino-operatera, gospodina Lamota, koji mu je povremeno dopuštao da i sam "ušnira" poneki film i odvrti projekciju; iako se nitko u obitelji prije njega nije bavio filmom, Krešo je imao punu potporu za svoju djetinju strast. Uskoro će doći na zanimljivu ideju: počeo je posuđivati filmove iz Filmoteke 16 (koja je sa svojim filmskim fundusom bila namijenjena isključivo tzv. društvenom sektoru a nikako pojedincima, posebno maloljetnicima) i priređivati filmske projekcije u obiteljskomu podrumu. Već se tada prepoznaje i njegova buduća orijentacija osobnoj edukaciji i prenošenju stečenih znanja drugima: kao dijete je (u petom ili šestom razredu osnovne škole) htio sudjelovati u radu tadašnje Ljetne škole, namijenjene učiteljima i profesorima i teško je prihvatio ljubazno sročenu odbijenicu koja mu je sugerirala da je još premlad za tako što! U osnovnoj školi Mikić postaje osnivač i voditelj kinokluba, uz pomoć i razumijevanje profesora Hudeka a u gimnaziji i osnivač samoborskog kino-kluba Enthusia Planck (u nazivu je trebao biti blanck ali se na kraju iskristalizirao naziv pod kojim će klub biti prepoznatljiv i danas). Iako je dugo godina vladalo uvjerenje da su članovi amaterskih kinoklubova praktično neprihvatljivi kao studenti na Akademiji dramskih umjetnosti, iz samoborskoga je kluba Akademiju uspješno završilo desetak studenata (među njima Krešo Mikić, bojeći se da će neke sigurno zaboraviti, izdvaja Vladimira Kleščića, diplomiranoga montažera, Zlatka Sokolića, snimatelja, Silvestera Kolbasa, Silvija Jasenkovića i druge). Svoju ulogu u njihovim profesionalnim životima Mikić ne želi previše isticati, ali jasno je da sustavni odgoj, višeznačni pristup i sukladno isprepletanje teorije i prakse, što je oduvijek zagovarao, imaju ovdje presudnu ulogu.

Filmsku karijeru nastavit će brojnim sudjelovanjima na smotrama i festivalima, vođenjem filmskih tečaja za amatere te stalnim pokušajima da približi i pomiri stajališta filmske teorije i ostvariva rješenja filmske prakse. Zbog toga će i krenuti na studij filmskoga snimanja i režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje će ga, kao idealnog asistenta, prepoznati Nikola Tanhofer, hrvatski filmski redatelj, snimatelj i scenarist, rođen 1929. u Sesvetama, o kojem će poslije Krešo Mikić napisati, u Filmskoj enciklopediji JLZ Miroslav Krleža: "…Kao vrstan pedagog, teoretičar i praktičar, koji se okušao na mnogim područjima filmskog stvaralaštva (posebno valja istaknuti njegove brojne inovacije na području filmske tehnike, koje se i danas koriste), Tanhofer je formirao veliki broj snimatelja koji djeluju u gotovo svim jugoslavenskim središtima…", anticipirajući na određeni način i vlastito djelovanje u filmskoj teoriji i praksi u nas. Sada profesor visoke škole na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, predstojnik Odsjeka za izobrazbu učitelja, Krešimir Mikić predaje kolegije Filmska i televizijska kultura, Medijska kultura i Multimedija u nastavi, na oba odsjeka ove visokoškolske ustanove. Vodi i kolegij Videodružina u školi, gdje se studenti bave videostvaralaštvom, te Klub prijatelja filma, čija je svrha upoznavanje studenata s najvažnijim filmovima svjetske i hrvatske proizvodnje. Tu započinjemo burnu raspravu (u kojoj se, srećom, uglavnom slažemo u procjenama) o stupnju i razini filmske kulture domaćih gledatelja (bez obzira bili oni studenti odgovarajućih fakulteta i akademija ili tzv. obična raja) pa se slažemo da je golema većina onih koji jednostavno žele vidjeti priču, tko će koga i s koje strane, tko će se oženiti a tko poginuti (…kad te moja čakija ubode, ne treba ti ni 'ljeba ni vode…) i kako će sve to skupa završiti a s podsmijehom i nerazumijevanjem gledaju na one (tu smo negdje i Krešo i ja) koji poneki film gledaju po dva, tri ili, ne daj Bože, više puta. A čemu, lijepo pitaju isti, kad smo već u prvom gledanju sve fino spoznali i vidjeli.
Pokušavajući, koliko se već može, promijeniti te zacementirane vizije, Krešimir Mikić koristi se u svojemu radu zasadama naslijeđenim od Tanhofera, ali i od profesora Ante Peterlića i Stjepka Težaka, osobito u dijelu metodičko-didaktičkih spoznaja i načela edukacije edukatora. I dok se u profesionalnomu filmu oslanja na profesorski trolist (uza stalno podsjećanje na prve spoznaje koje je dobio od gospode Lamota i Hudeka), u tzv. neprofesijskomu filmu najviše je naučio od Krunoslava Heidlera i Vere Robić. Sve mu je to olakšalo autorstvo programa za sve medijske kolegije na Učiteljskoj akademiji i Studiju dizajna, kao i izbornih kolegija iz filmske umjetnosti za srednje škole, za Umjetničku gimnaziju i druge. Predaje, kao vanjski nastavnik, kolegije Osnove snimateljske tehnike i Osnove snimateljskog umijeća na Akademiji dramskih umjetnosti, te kolegij Fotografija i film na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Od 1984. do 1994. predavao je kolegij Filmska umjetnost na Odsjeku kroatistike Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te kolegij Audio-vizualni mediji na Studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti (od 1979. do 1990.). Bio je u više navrata, pet puta, gost-predavač na Hochschule fur Film und Fernsehen, u Munchenu, gdje predaje kolegij Mediji, i na Fachhochschule u Salzburgu, gdje je kolegij Film i televizija predavao sedam puta u posljednje dvije godine.

Na svim studijima uspijeva zainteresirati studente za područje medija, tehnike i stvaralaštva, pa je tako i mentor za više od dvjesto diplomskih radova. Zbog svega toga sebe smatra medijskim pedagogom i to mu je najtočnija definicija vlastitoga rada u proteklim godinama.
Napisao je knjige Uvod u kino-amaterizam i Uvod u videotehniku, kao izdanja Kino saveza Hrvatske iz 1983. i 1989., te sveučilišna skripta za kolegije na Studiju novinarstva i Studiju dizajna. Najnovija mu je knjiga Film u nastavi medijske kulture, u izdanju Educa, 2001. Knjiga se priprema za tisak i na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku. Jedan je od autora njemačke knjige Sachlexikon Film, u kojoj je napisao 24 članka, u izdanju Rowohlt, Hamburg, 1990.

Autor je više od tristo znanstvenih, stručnih te publicističkih tekstova, koje je objavljivao u zemlji i inozemstvu, najviše u Njemačkoj, stalni suradnik Leksikografskog zavoda, za koji je napisao više od 450 enciklopedijskih članaka o medijima, uglavnom za Filmsku enciklopediju, Opću enciklopediju i Hrvatsku enciklopediju. Urednik je knjige Profesija snimatelj, objavljene 1986. u Sarajevu, u kojoj je i autor šest stručnih tekstova. Višegodišnji je suradnik Hrvatskog radija i televizije (oko 52 sata objavljenih priloga na radiju, oko 25 sati u televizijskim emisijama). Snimio je više edukativnih filmova za nastavu te hrvatsku i njemačku televiziju (emisije o filmu).

Svojevremeno je njegov prijelaz s Akademije dramskih umjetnosti na Učiteljsku akademiju izazvao dosta medijske pozornosti, nagađanja i, uglavnom, krivih pretpostavki o razlozima toga čina. Ako je tada, možda, i bilo dvojbi o opravdanosti takva rješenja, posve su sigurno nestale nakon uspješnih iskustava u radu sa studentima Učiteljske akademije. Kroz video- družinu i Klub prijatelja filma prolazi i ove školske godine oko 250 studenata, nakon projekcija vrijednih filmova sudjeluju u razgovorima i analizama, uče jedni od drugih i spremaju se znanja prenositi mladima, kada stignu kao učitelji u svoje osnovne škole i suoče se s radoznalim očima pučkoškolaca. Medijskoga pedagoga Mikića taj proces može samo radovati. A na pitanje koliko je strog profesor, odgovara da je u biti mekan čovjek, ali zna biti strog učitelj, posebno kada ga uvrijede svojim odnosom oni studenti koji ne razumiju, obično jer se ne potrude, bit njegovih predavačkih nastojanja. Kao što ga uvijek obraduju oni koji žele napisati diplomski rad iz područja filma, jer je siguran da će cijeloga života širiti ljubav i razumijevanje filmske umjetnosti među drugima a u tome je smisao cijele priče.
U stručnom radu bavio se najviše medijskom pedagogijom (objavio stotinjak članaka i jednu knjigu) i filmskim snimanjem. Surađivao je na medijskim dijelovima čitanki za osnovnu školu te održao širom Hrvatske dvadesetak radionica filmskog i videostvaralaštva za nastavnike i učenike, stotinjak filmskih tribina i pedesetak predavanja o medijima.

Kako zna sve te podatke? Pa, Krešo Mikić ozbiljno i odgovorno bilježi sve što je vezano uz film i svoj edukatorski curriculum. Tako je, između ostaloga, u veljači ove godine zabilježio i gledanje filma kojim je zaokružio broj od 35.000 igranih filmova koje je vidio u životu (mnoge po nekoliko puta). Broj se, naravno, povećava jer je od veljače prošlo četiri mjeseca a uživanje u filmu se nastavlja pa imam dojam da je u Kreše i sve izraženije, što je stariji i što više zna i osjeća o tome.

Nastavlja se i njegov edukatorski rad, na službenomu poslu i izvan njega. Stalni je suradnik Ljetne filmske škole, u organizaciji nekadašnje Filmoteke 16, odnosno Medijske škole, u organizaciji Ministarstva prosvjete i sporta i Hrvatskog filmskog saveza. Na njima održava samostalna predavanja i vodi kreativne radionice dokumentarnog filma i metodičke radionice, u suradnji s prof.dr.sc. Stjepkom Težakom, posebno za nastavnike u osnovnim i srednjim školama.

Od prosinca 2001. godine predsjednik je Europske udruge medijskih pedagoga (s četverogodišnjim mandatom), sa sjedištem u Munchenu. U udruzi koja se posebno bavi medijima u obrazovanju, od vrtića do fakulteta, nastoji u prvom redu uvesti što više europskog filma u obrazovanje, maksimalno razvijati nove medije, a napose upoznati svijet s našim uspjesima na tom planu, posebno o dječjem filmskom stvaralaštvu, neprofesijskom filmu, zagrebačkoj školi crtanog filma, dokumentarnim filmovima, vrijednim igranim filmovima itd.

U radu nastoji povezati filmsku praksu, teoriju i metodiku filma, čemu znatno pridonosi njegova edukacija, pa se stalno vraća ljudima koji su na njega imali najveći utjecaj u kreiranju vlastita svjetonazora i formirali, ili barem bitno pridonijeli njegovim razmišljanjima o svemu što je vezano uz film.

U posljednje je vrijeme posebno ponosan na web-stranicu Učiteljske akademije, posvećenu medijskoj kulturi, čiji je kreator a objavio je tamo do sada više od četrdeset stručnih tekstova o medijima i metodici medija.
Priprema udžbenike iz područja medijske kulture za svih osam razreda osnovne škole (svaki bi trebao imati CD kao dodatak, s oglednim primjerima iz prakse) i seriju od dvanaest televizijskih emisija o istoj temi a u pripremi je i knjiga Povijest snimateljstva i neki drugi projekti.

Uvršten je u publikacije Tko je tko u Hrvatskoj i Hrvatski leksikon. Jedna mu je od preokupacija dovođenje kvalitetnih filmova u nastavu na osnovnoj školi, ali i u dječjim vrtićima. Nije li posve neprihvatljivo prikazati djeci u vrtiću neki crtić ili kratki film tek zato da bismo ih umirili ili uspavali a ne objasniti im što su vidjeli i dati im priliku da se igraju i stvaraju nove filmove, pita se s dosta žestine u glasu. Krešo bi svakom vrtiću dao videokameru (danas je to i financijski relativno lako rješivo, kaže s uvjerenjem) i pustio djecu, koja odrastaju u okruženju uznapredovale tehnike, da se, doslovno, od malih nogu, kreativno i usklađeno s njihovim uzrastom, bave videom i filmom. Broj onih koji nemaju pojma o biti medija tako bi se barem prepolovio, kaže Krešimir Mikić.
O brojnim problemima struke raspravlja se već dugo, ali je očito da mjerodavno ministarstvo ne poziva na razgovore i razmjenu mišljenja filmske autore i druge, koji su duboko uronjeni u svakodnevicu i pokušavaju rješavati probleme u toku. Kada ćemo shvatiti da o tome najviše i najbolje znaju oni kojih se to i najviše tiče, pita se profesor Mikić.
Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara, gdje je ujedno i član Upravnog odbora, zatim Programskog vijeća Filmskog centra, Programskog vijeća Medijske škole, uredništva časopisa Zapis Hrvatskog filmskog saveza, glavni urednik Medijske internetske stranice Učiteljske akademije i dr. Član je međunarodne udruge ITVA (audiovizualne komunikacije), sa sjedištem u Njemačkoj.

U okviru IGI, Instituta za globalizaciju i interkulturalno učenje, vodi projekt Europski film u nastavi. Prilozima sudjeluje u Susretu medijskih pedagoga u Beču 1997., na stručnom skupu Djeca i mediji u Grazu, 1998., na Međunarodnom slavističkom skupu u Dubrovniku 1991., na okruglim stolovima o dječjem filmskom i video stvaralaštvu tijekom 1996. i 1999. godine (Osijek, Zagreb, Poreč, Šibenik, Velika i dr.). Sudionik je skupa Integracija, korelacija i metodička rješenja u nastavi jezično-umjetničkog područja u osnovnoj školi, Zagreb, 1992. te svih Dana UA u Zagrebu, znanstveno-stručnog skupa Učitelj/odgojitelj u razvoju djeteta i škole, u Petrinji, 2002.

Bio je član ocjenjivačkog suda na više od deset festivala profesionalnog i neprofesijskog filma u zemlji, na Međunarodnom festivalu jednominutnog filma u Požegi, na Danima hrvatskog filma 1999. i td.

Suočio se u više navrata s pitanjem nasilja na filmu, kao jednoj od najvećih opasnosti kojima su izloženi, posebno mladi gledatelji. No, Krešo Mikić smatra da se dobrom edukacijom eventualne opasnosti od negativnih utjecaja filmskoga nasilja mogu kontrolirati i da je, danas, veća opasnost na videu i filmu od agresivne montaže, vrištećih tonova, sveprisutne kompjuterizacije. Opća dostupnost videokamera i druge tehnike, niske cijene produkcije, edukacija dijela mladih autora isključivo na spotovima i reklamama, bez temeljita pristupa teoriji i povijesti filma, bez metodike i stvarnog razumijevanja medija, vodi nas budućnosti koja plaši. Od priča starih filmaša o snalaženjima, nedostacima tehnike, kroničnoj besparici stigli smo (pre)brzo do dobrih uvjeta stvaranja, ali često bez pravih ideja i s ispraznim ponavljanjem tehničkih mogućnosti i dostignuća, bez srca u svemu tome. Tu je prava uloga i značenje ljudi poput Krešimira Mikića, koji nas znaju naučiti unošenju duše u sve hladnija ostvarenja našega vremena.

Krešo Mikić nagrađivan je brojnim saveznim i republičkim priznanjima a 2002. je dobio Državnu nagradu Ivan Filipović za područje visokoga školstva. I dok sjedimo pod suncobranima kafića u kojem smo razgovarali, gledam ožiljke na Krešinim rukama pa se moja romantična, slavonska duša odmah burka vizijama nekog strašnog događaja, vidim Krešu kako miješa kemikalije, kako razvija filmsku traku, kako izbija neki požar ili već tako nešto, strašno, pa mi pada na pamet ona stara izreka, da su sve velike ljubavi tužne, i mislim kako je, eto, čovjek koji je izabrao da živi sam, s filmom, morao dobiti i neke udarce od svoje životne ljubavi. No, Krešo me s osmijehom razuvjerava: ti su ožiljci jednostavno ekcem kože a film mu, razmišlja o mojem pitanju, nije nikada nanio nikakve ozljede, ni tjelesne ni duševne. Samo, možda, neki ljudi.

Rastajemo se s jednim neodgovorenim pitanjem. Zaista, zašto Krešimira Mikića nema u Filmskoj enciklopediji?

Duško Popović