Povodi

Razgovor s mladim animatorom, Vjekoslavom Živkovićem

“Nagrade mi uopće nisu važne, jer animirane filmove radim za svoju dušu. Jednostavno, volim to raditi, uživam u tome…”

“Sportaš najveće klase treba proći tri stepenice prije nego što se uspe na vrh: prvo rad, drugo rad, treće rad.”. Primjenimo li misao atletičara Paava Nurmija na animaciju, učinak bi vjerovatno bio isti. Dokaz su tomu važne nagrade (2. na 38. Reviji filmskog i video stvaralaštva djece i mladeži u Čakovcu, 2001. godine, 3. na 34. Reviji filmskog i video stvaralaštva u Daruvaru, također 2001., i 2. na Međunarodnom festivalu Prozor prema istoku u Berlinu ove godine), koje je jedino svojim trudom, mukom i talentom uz potporu obitelji i voditelja Videodružine Gimnazije Karlovac Damira Jelića, ostvario mladi, sad već priznati animator Vjekoslav Živković, među prijateljima poznatiji kao Živac. Što se skriva iza face tog veoma skromnog maturanta pokušali smo saznati u kratkom razgovoru…
Za početak, crtanje, je li ti to u genima ili...?
Pa, ne bih znao, vjerojatno ima nešto i u genima. Moj tata dobro crta, mama također... Ali mislim da se, ako je genetski, taj gen najviše izrazio na meni. No za to je najviše zaslužna moja okolina, obitelj, koja mi je davala veliku potporu i još me podupire u mome napredovanju na tom području.
Kad si se ozbiljnije počeo baviti time?
Ozbiljnije…Hm, na tečaju crtanja i slikanja koji vodi Aleksandra Goreta. To je bilo u jesen 1995. godine. Taj tečaj pohađam i danas, gdje se pripremam za faks. Cilj mi je upisati Akademiju likovnih umjetnosti, smjer animacija.
Jesi li ikad imao vlastitu izložbu?
Imao sam mnogo skupnih izložbi, a od samostalnih tu je jedna 1998. godine zajedno s Miranom Križanićem (također animatorom u Videodružini,-op.a.). Zvala se Prvi koraci u ULAK-u i bila je fenomenalno posjećena. Na otvaranju je bilo tristotinjak ljudi. Zatim sam izlagao svoje radove u restoranu Ka555. Većinu sam prodao, tako da sad imam svega tri ili četiri slike koje su bile na toj izložbi. Sada mi je žao što sam neke od njih prodao. Ali što se može, čovjek uči na svojim greškama.
Baviš li se još samim slikarstvom?
Da, bavim se, ali zbog priprema za faks i rada na animiranim filmovima, a ponajviše posla oko škole, jednostavno ne stignem. Tu i tamo radim nešto po narudžbi, nešto za sebe ili za neku dobrotvornu izložbu. Ali to je zbilja vrlo rijetko, jer stvarno nemam vremena. No, ne mislim prestati slikati. Namjeravam i na tom polju napredovati bez obzira što mi je animacija trenutno najvažnija.
Kad si se prvi put susreo s animacijom?
Moj prvi susret s animacijom bio je u travnju 1993. godine, kada je u Karlovcu gostovao Edo Lukman (voditelj Škole animiranog filma u Čakovcu-op.a.). On je tada održao tečaj animacije koji je trajao četiri dana. Filmić koji smo mi tada radili s njim nije nikad dovršen, jer je treći dan tečaja grad bio granatiran i sve je palo u vodu.
Koja je bila tema tog crtića?
Tema je bila predstava u Zorin domu. Svi sudionici imali su svoj lik koji su animirali i sve skupa trebao je biti nastup raznih glumaca na kazališnoj pozornici.
U kojoj tehnici najviše voliš raditi?
Pa, najdraža mi je klasična animacija. U olovci.
Imaš li neki uzor na tom polju? Imaš li uopće neki uzor u životu?
U animaciji su mi uzori Borivoj Dovniković i Joško Marušić. Ali, ipak želim biti prepoznatljiv po određenom stilu poput njih dvojice. Što se tiče života…Najbolje je u životu biti svoj i neopterećen.
Pa, baš je Joško Marušić tvoj film Anomiju usporedio s djelom Borivoja Dovnikovića Jedan dan života. Imponira li ti to ?
Dakako da mi imponira. Mislim da bi to svakom mladom animatoru bio veliki kompliment.
Koji ti je najbolji crtić i po čemu ga posebno pamtiš?
Jedan mi je od dražih crtića rad Borivoja Dovnikovića Škola hodanja. Film je tako neobičan iako se bavi najjednostavnijom stvari koju svi mi činimo: hodanjem. Time je napravio obris čitavoga svijeta. Čovječanstvo je pokazao u koraku. Svatkome tko voli nekomercijalne filmove preporučujem da pogleda taj film i malo razmisli o njemu.
Osvrnimo se malo i na Videodružinu Kako si uopće došao na ideju iniciranja osnutka Videodružine? Uopće, kako ti je pala na pamet suradnja s profesorom Jelićem?
Pa, 1999. bio sam na tečaju animacije u Čakovcu kod Ede Lukmana (tamo sam završio sasvim slučajno) i ponovno se, po drugi put, upoznao s animacijom i zaljubio u nju. Te iste godine profesor Jelić išao je u Šibenik u Školu medijske kulture, a na taj seminar mene je neovisno o Jeliću pozvao Lukman. I neposredno prije odlaska u Šibenik saznao sam da ide i profesor Jelić, pa sam se s njim dogovorio kako bismo tamo otišli zajedno. Na putu, u njegovu autu, razgovarali smo o svemu i tako sam mu rekao kako bih možda volio studirati animaciju kod Marušića u Zagrebu. I malo pomalo profesor je predložio osnivanje Videodružine, s čim sam se ja dakako složio. Na seminaru se pokazalo da nismo na krivom putu. Shvatili smo da je to što smo si zamislili ostvarivo i, kada je počela škola, provedena je anketa. U tadašnjem 2.c i 2.d razredu stvorila se grupica ljudi koji su bili zaljubljeni u film i Videodružina je bila stvorena. Počeli smo ni iz čega, a eto danas za nepune tri godine napravili smo bum. To je tek prva eksplozija, najbolje tek dolazi.
Iz Videodružine proizašao je i Kinoklub Karlovac?
Da, samo ljudi previše brkaju Kinoklub i Videodružinu. Naime, Videodružina nije prerasla u Kinoklub. Ona još postoji, ali generacija Videodružine, ona grupa ljudi koja ju je osnovala, zavoljela je filmsku umjetnost i izrazila želju za radom nakon gimnazijskog školovanja i tako smo i odlučili su ponovno početi ni iz čega i osnovan je Kinoklub.
Privlači li te onda rad s mlađom generacijom, u ulozi voditelja? Kako sebe vidiš tu?
Dakako da me privlači rad s mladim ljudima, zato sam i ja jedan od osnivača Kinokluba i želja mi je prenositi sve svoje znanje i iskustvo na druge. Možda se jednoga dana u Karlovcu stvori škola animacije poput one u Čakovcu ili one čuvene u Zagreb-filmu. Nadam se da će se tako nešto i dogoditi jer Karlovac ima silno velik potencijal, ne samo u animaciji, nego u filmu općenito. Zato je i osnovan Kinoklub kako bi se filmom mogli baviti svi građani grada Karlovca, posebno oni mlađi, a ne samo oni koji idu u Gimnaziju u Videodružini.
Tvoja dva najpoznatija crtića prilično su oprečna karaktera. Naime, ako pogledamo veoma duhovito intoniranu Bulimiju i usporedimo je s toliko spominjanom Anomijom, koja prikazuje monotonost i jednoličnost života, razlika je očita. Otkud takav preokret? Zašto sumorna tema?
Da, to što se tiče preokreta točno je. Prvo malo o Bulimiji: Tijekom ljeta radio sam reklamu za PPK i to se zbog njihovih velikih zahtjeva odužilo do zime. Pošto je bilo veoma malo vremena da bi se radilo nešto novo, iz te reklame proizašla je ideja za Bulimiju. Tako da su svi kadrovi iz reklame i u Bulimiji. Ona je na neki način morala ispasti takva kakva je sad, što je i bila moja želja i jedini način (zbog vremenske stiske) da pošaljem svoj film na Festival u Čakovec. A, Anomija…Moglo bi se reći da sam se s njom tražio, počeo stvarati neki svoj stil. Anomija je zapravo interpretacija definicije iz sociologije (anomija=otuđenost-op.a). Kao takva morala je biti rađena u tehnici olovke, crno bijelo. Drugim riječima, na Bulimiji sam se praksirao u animaciji, u Anomiji sam si tražio neki prepoznatljivi stil i tehniku, a novi film Komarac donekle je proizvod svega toga. Uskoro će ga imati priliku vidjeti i šira javnost.
Kad smo već kod Komarca…Naime, prvi put za maturalnu radnju netko je izabrao izradu filma. Kako si uopće došao na tu ideju da Komarca pretočiš u maturalni rad?
Dolazili su zimski praznici, Anomija je već odavno bila gotova i namjeravao sam nešto raditi. Odlučio sam raditi filmić kraći od 60 sekundi koji bi ispričao i neku priču. Dakle, da ne bude samo geg, nego prava priča. Bilo je jako mnogo ideja, ali ipak je komarac pobijedio. I tako se krenulo u taj eksperiment: crtić kraći od 60 sekundi i sve se događa u jednom kadru od naslova do odjave, sve je unutar jednog kadra i sve animirano. Film je gotov i, kao što sam rekao, uskoro ćete ga imati priliku vidjeti.
Često spominješ da ti nagrade nisu važne. No, bi li se volio jednoga dana naći na mjestu Dušana Vukotića i držati Oscara u ruci? Smatraš li to mogućim?
Iskreno, nagrade mi uopće nisu važne, jer uvijek radim animirane filmove za svoju dušu. Jednostavno, volim to raditi, uživam u tome…A, kad već napravim film, kao svaki autor, želim da to što sam stvorio i drugi vide. To je jedino moguće putem festivala. Iako, trenutno mi nagrade dobro dođu jer mi dižu ugled i otvaraju mi vrata za željeni fakultet. Dušana Vukotića nikada nitko neće nasljediti, on je bio jedinstven i neponovljiv. Može se dogoditi da netko iz Hrvatske ponovno osvoji Oscar, ali to ga ne stavlja na Vukotićevo mjesto, Vukotić je bio prvi i uvijek će to i biti. Da li sam ja možda osoba koja bi mogla napraviti film toliko kvalitetan i vrijedan Oscara, ne znam. Želim raditi filmove bez ikakva opterećenja. No, sumnjam da će se rad uvijek nagraditi i proći nezapažen.
Kako su dosadašnje nagrade djelovale na tebe? Anomija je uvrštena i na Svjetski festival animiranog filma Animafest. Kakva su ti tu očekivanja?
Sve nagrade samo su mi bile dalja motivacija, dokaz da nisam na krivu putu. A, Animafest samo uvrštavanje filma u prikazivanje najviše je nešto što mladi animator može poželjeti. Kako je rekla i Vera Robić-Škarica, tajnica Hrvatskog filmskog saveza: “Na tom festivalu čovjeku se otvaraju sva vrata!” Osobno ja nisam poslao film na taj festival, već su to učinili gospođa Vera i profesor Jelić bez moga znanja. Da film nije bio uvršten, ja nikad ne bih ni saznao. Možeš si zamisliti kako je to kad doma učiš kemiju za ispravak, zazvoni ti telefon i s druge strane slušalice je Jelić, koji ti govori o Animafestu, a ti ga apsolutno ništa ne kužiš jer su ti u glavi kemijske reakcije i molekule. Na kraju, kada je profesor sve objasnio i kad ja svejedno nisam shvatio važnost tog događaja, samo sam rekao: “Profesore, to je super, ali ja baš nemam puno vremena, moram učiti kemiju…” No, eto, film je uvršten i apsolutno ništa ne očekujem. Očekujem samo da ga ljudi pogledaju i ništa više.
Na koje još festivale misliš slati Anomiju?
Anomija je poslana u Poljsku, Austriju, Luksemburg, a namjeravamo je poslati i u Australiju, Brazil…Ali, ništa još nije sigurno.
Na festivalu Prozor prema istoku u Berlinu imao si se prilike upoznati s mnogim animatorima diljem Europe. Kakva su tvoja razmišljanja o europskoj, ali i svjetskoj animaciji, i na kojoj je razini trenutačno Hrvatska po tvom mišljenju?
Na berlinskom festivalu bilo je dosta filmova, no mogu govoriti samo za istočni i srednji dio Europe. Mogu otvoreno reći da je Hrvatska u samom vrhu, dakako u samom vrhu neprofesijskoga animiranog filma. Ali najbolju sliku o svjetskoj animaciji i mjesto Hrvatske u svemu tome pokazat će Animafest.
Posljednji festival na kojem si bio jesu 11. Dani hrvatskog filma. Kakav su oni dojam ostavili na tebe i jesu li ispunjena tvoja očekivanja?
Dani hrvatskoga filma prvi su festival kojim sam u potpunosti zadovoljan. Prvi put napravljena je podjela filmova po žanrovima (animirani, igrani, dokumentarni…) i prvi put je Anomija u istom košu sa samo animiranim filmovima. Prijavljeno je devet animiranih filmova, sedam ih je u prikazivanju, šest iz Zagreb filma i jedan iz Karlovca (Anomija). Prvi put vidio sam realnu snagu svog filma.
Kakvi su ti trenutačni planovi? Imaš li ideja za neki novi film?
Trenutno imam u glavi novi film. Trebam razraditi ideju i prihvatiti se posla preko ljeta.
I, za kraj, kako se vidiš za nekih deset godina?
Moj je cilj upisati i završiti studij animacije u Zagrebu i nastaviti rad u Kinoklubu Karlovac, ponaprije s mladim ljudima. Ako je to mogućeg u sklopu KKK stvoriti i Karlovačku školu animacije, koja bi bila poznata ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu. Mislim da sam na dobru putu da se to i dogodi. Osobno i dalje mislim raditi autorske filmove. Ma što se dogodi sa mnom kao animatorom, nastojat ću ostati u Karlovcu, jer animacija je specifična, ona se može raditi bilo gdje, pa i u Sibiru! Za deset godina vidim sebe kao animatora koji podučava mlađe ali i radi i svoje filmove i nastoji od toga i živjeti, ali svašta se može dogoditi. Mogu završiti i kao Sean McGouven, he he…
I što još reći…osim: "Živac držimo ti fige!!!"
Razgovarala: Marija Ratković,
Videodružina Gimnazije Karlovac

Marija Ratković