In memoriam Anti Peterliću
(1936.-2007.)

ČOVJEK S MJEROM

ili Kako je Ante ušao u svoju knjigu

Mnogo ih je koji samozatajnost drže velikom vrlinom. Osobito ako je obilježje čovjeka koji je, obdaren iznadprosječnim stvaralačkim potencijalima, svoju sredinu već stigao zadužiti djelima vrijednim svakoga divljenja. Isto kao što neki ljudi, bez zasluge, a bogme i bez truda, baštine tjelesnu ljepotu ili inteligenciju, tako drugi dolaze na svijet trajno obilježeni samozatajnošću. Samozatajnost je osobito svojstvena zreloj životnoj dobi, onom razdoblju mudrosti kada će se kakav ugledni nestor - svjestan da nije uludu potratio vrijeme - melankolično prisjećati svoje kratkotrajne buntovne, upravo po tome duga pamćenja dostojne mladosti.

S druge strane, ima ih koji će u samozatajnosti vidjeti simptome prikrivene inertnosti, pa i slabosti. Treba li, smije li se - pitaju se temperamentnije naravi - ostati duboko zakopan u samozatajnosti i u vremenima kada zajednica vapi za povišenim tonom prosvjeda, za jasnom gestom otvorena nemirenja s dvojbenim stanjem stvari...

Rodivši se kao samozatajan čovjek, Ante Peterlić prihvatio je tu činjenicu kao neko svoje posve prirodno stanje u koje ne treba dirati; neki ga nemili krupni gubici (posebno oca) iz njegove rane mladosti dodatno osnažiše u uvjerenju da se zapravo u suzdržanosti krije snaga, da bi onda - ostavši trajno vjeran tom svom temeljnom kredu desetljećima - samozatajno ’odradio’ i onu najtežu životnu dionicu, kada je na bolesničkoj postelji u tijesnoj sobi s pet kreveta stoički trpio velike boli...

No, kao što su neki oštri polemički duhovi također skloni jednoj vrsti samozatajnosti, najčešće kada su u okrilju svoje privatnosti, tako i ljudi Peterlićeva kova, zauzvrat, nisu lišeni one snažne unutrašnje životne i intelektualne dinamike koja je sve samo ne samozatajna i koja je, za razliku od mnogih iz prve grupe, vična djelovati i maštati na duge staze. Ante Peterlić imao je tek 25 godina kada je u časopisu Filmska kultura objavio članak pod naslovom Pretapanja u filmovima Georgea Stevensa, ogled koji je itekako ’polemizirao’ sa zatečenim stanjem u sferi filmske publicistike i nakon kojega u toj domeni više ništa nije moglo biti isto. Tekst koji je tako snažno utjecao na mlađu populaciju silno željnu pisanja i govorenja o filmu posjedovao je niz gotovo nevjerojatnih vrlina kao što su: široka eruditska podloga, zrelost i funkcionalnost spisateljskoga stila, odlična struktura članka i promišljena izlagačka strategija, sposobnost analitičkog poniranja i u najsitnije segmente tretiranih filmova, naposljetku bogato i lucidno kontekstualiziranje središnje teme filma o postupku pretapanja u djelima američkog klasika... Pitanje je koliko su njegovi suvremenici bili svjesni prevratničkog značaja tog kamena temeljca, koji je bio najavio rođenje, za hrvatski film i općenito kulturu važne znanosti - filmologije!

Članak o Stevensu, iz intimne perspektive našega ’samozatajnika’, sadrži još nešto: ’skriveni’ programatski plan koji već tada odgovara na pitanje čime će se sve taj duboko samozatajni čovjek iz Kaštela, do kraja života, intenzivno baviti. Zvuči nevjerojatno, ali upravo su u tom članku nedvosmisleno naznačena područja kojima će darovati svu svoju radnu i stvaralačku energiju: esejistika, leksikografija, filmologija, povijest. Dakako, to rano ispisivanje stroge životne i stvaralačke trase nije, bit će, došlo kao posljedica izrazito racionalno definirana plana: ta ’mapa’ budućih događanja spontano je izniknula iz njegove naglašeno metodičke i kontemplativne naravi, ali i one njegove, za tu životnu dob, upravo nevjerojatne zrelosti. Zapravo, njegov se ’unutrašnji’ već definirani interpretativni sustav, pothranjivan iskustvima s katedre komparativne književnosti (koju je također intenzivno živio), mogao neusiljeno i više nego mjerodavno nositi s takvim nečim kao što je znanstveno promišljanje određenih datosti svojstvenih novom silno propulzivnom mediju, ali se, pritom, mogao i živahno poigravati stoga što je vrlo rano prepoznao najjače strane svoje prebogate naravi. S druge strane, darežljivi ga je život poštedio onih okrutnosti zbog kojih su mnogi iznadprosječno daroviti pojedinci, nakon mladenački blistavih i obećavajućih nastupa, oćutjeli svu gorčinu brza pada u žalosnu prosječnost! Samozatajni Peterlić u sebi je posjedovao bogato i kvalitetno ’pogonsko gorivo’ dostatno i za najveće moguće podvige.

Pa ipak, neće biti da je sve, baš sve išlo tako glatko. Kao i u tolikih tadašnjih mladih ljudi zaluđenih umjetnošću pokretnih slika, i Peterlićeve su ambicije morale biti iskušane demonom dvojstva. Usporedno sa studiranjem (uz komparativnu književnost i engleski jezik) i pisanjem o filmu, prihvatio se bio asistiranja na igranom filmu, a nešto kasnije i studija kazališne režije (ne propustivši još mnogo kasnije i specijalistički boravak u SADu); sve što je činio, a činio je čak i više od navedenoga, Peterlić je poduzimao da bi se jednoga dana i sam mogao prihvatiti filmske režije, pravljenja igranih filmova, autorstva. Kada mu se 1968. bila pružila prilika da ispuni taj svoj veliki životni san, mnogi su mu morali priznati da je učinio sve što je bilo potrebno - s teorijskog i praktičnog stanovišta - da bi mirne savjesti i pun samopouzdanja mogao izaći na set kako bi potražio odgovor na ono nadasve zagonetno pitanje je li on taj koji moćima filmskog izričaja ima pravo kreirati neke dojmljive nove svjetove kadre da uzbuđuju i pokreću ljude.

Debitantski film Slučajni život dočekan je s dvojbama i zbunjenošću. U Zagrebu je prošao mlako, u Parizu, na Trocaderu, bolje, mnogo bolje: Bazinovi mu sljedbenici udijeliše iskrene komplimente. Možda bi, zbog takva ishoda, imao u dobivanju drugoga filma određenih poteškoća, ali da ga je tražio - dobio bi ga. Ranije ili kasnije. Profinjen i visoko civiliziran, kakav je bio, Peterlić je - samozatajno vodeći tegobni dijalog isključivo sa samim sobom - donio odluku da digne ruke od autorstva. Doduše, taj je plamičak još dugo u njemu tinjao (u nekom intervjuu spominje rad na novom scenariju), i nije da se ne bi rasplamsao da ga nije vrebala ona moćna životna alternativa uvijek spremna da ’udomi’ razmetna sina - alternativa pisanja o filmu, zapravo ništa manje uzbudljiva vokacija promišljanja strukturnih osobitosti medija.

Iz Peterlićeva filma Slučajni život (1969)

I sad dolazimo do naličja u ovome čalnku često spominjane njegove - samozatajnosti. Bio je samozatajan u stvarima odiozne ispraznosti ’vanjskih efekata’ tako omiljenih u tašta filmskog svijeta. Osobno, nikada, ali baš nikada, u tih četrdeset i pet godina našeg prijateljevanja, nisam, u Antinu ponašanju, uočio ni najmanju trunčicu ishitrene važnosti, prepotencije, oholosti ili razmetanja pameću. Oni koji ga nisu poznavali, a slučajno bi se zatekli u njegovu društvu, ni po čemu nisu mogli u toj suzdržanoj, ali zezanciji uvijek sklonoj, osobi prepoznati ličnost od nesvakidašnjega formata. Pristajao je na status ’posljednjeg čovjeka’ kako bi se, sklonivši se od umišljenosti i nerazboritosti svijeta, osamljenički u potpunosti predao poslu.
I to nije bila uvježbana poza, finta ispod koje se krije glad za još naglašenijim samoisticanjem, čega je također bilo napretek u tolikih uglednika s ovih naših prostora. Peterlić je bio samozatajan čovjek - po naravi stvari. Čovjek s mjerom i od mjere. Ideal koji su zagovarali mudraci davne prošlosti.

Pa ipak, ’gubitak’ mogućnosti da i sam stvara igrana filmska djela Peterlić je, razborit kakav je bio, umio prometnuti u dva kolosalna dobitka: prvi presudan za dalji tijek svoga stvaralaštva, drugi dragocjen za kinematografiju kojoj je bespogovorno pripadao. Oslobodivši se pokore dvojba, sada se konačno mogao nekom probuđenom spisateljskom strašću (čovjeka koji provjereno umije darovito oblikovati svoje misli) baciti na realizaciju svoga glavnog projekta, ambiciozno utemeljena na promišljanjima životno važnim za civilizirano funkcioniranje kinematografije. Pokraj devet objavljenih knjiga (esejističkih, enciklopedističkih, teorijskih), i jedne povijesne u pripremi, njegova nedavno tiskana bibliografija sadrži i pravu pravcatu riznicu filmoloških dragulja što bi se također mogli ukoričiti u nekoliko podebljih knjiga.

Takvom širinom opusa, kojom bi se i plodni predstavnici razvijenijih kinematografija mogli s pravom dičiti, bio je zapravo podario našoj kinematografiji pregršt interpretativnih uzoraka iz kojih će moći učiti i s pomoću kojih će znati toliki mladi ljudi prepoznavati i brusiti vlastite ’žanrovske’ preferencije - mogući sljedbenici, tumači ili nastavljači njegova nauka.

Iz njegova se dosljedno provođena dualiteta (samozatajnost, zahtjevnost) - toga smo tek sada do kraja postali svjesni - bio, s protokom vremena, tiho sublimirao duh sveprožimajućih Peterlićevih aktivnosti. Tko zna hoće li itko ikada uspjeti otkriti gdje se i u kojim sve oblicima objavljivala ta njegova plauzibilna i svakoj prigodi lako prilagodljiva misao o filmu! Pokraj visokozahtjevnih umovanja po kojima većina Peterlića i prepoznaje kao Peterlića, bijaše to zapravo svima dostupan ’običan’ čovjek koji je promtno udovoljavao i ambicioznijim TVprojektiama (321, kreni; Što je film?), ali i naglašeno ’prizemnim’, popularnim željama kao što su raznovrsne kvizemisije na radiju ili televiziji, u kojima je uvijek bilo dovoljno mjesta i za intrigantne filmske pitalice. A nakon stručnih predavanja na Filozofskom fakultetu ili na Akademiji dramske umjetnosti (recimo, o francuskom poetskom realizmu, japanskom samurajskom filmu ili o postupku sinegdohe), nije mu bilo teško sjesti u tramvaj, odjezditi u kakvu mračnu zabit da bi u lokalnom domu kulture, pred nemirnom i zabave željnom klinčadijom, održao uvodno predavanje o filmu koji je obilježio neko razdoblje filmske povijesti.

U mnogim je svojim aktivnostima, a osobito u dvjema, iskazao izdržljivost koja zavređuje svako divljenje: kao predavač na Ljetnoj filmskoj školi (poslije Škola medijske kulture) i kao komentator svakovrsnih filmskih tema na svim programima Radija Zagreb (poslije Hrvatski radio). U prvom slučaju, skupa su startali on i Škola; našavši se u elitnom društvu filmologa i filmskih pedagoga iz drugih sredina ondašnje Jugoslavije (D. Stojanović, V. Petrić, M. Vrabec...), bio se lako i kompetentno ponio sa zadaćama svojstvenim ustanovi koja se trudila stručno filmski osposobiti ne samo nastavnike hrvatskog jezika nego i sve one koji su imali ambicija da, putem različitih klupskih oblika, prenose i šire stečena filmska znanja.

I dok su, u smislu neke uvijek žive fluktuacije predavačkoga kadra, jedni odlazili iz Škole, a drugi, mahom mlađi, dolazili, Peterlić je kotirao kao konstanta koja odmjerenom zamozatajnošću i neupitnom kompetencijom jamči temeljitost i dug život ustanove nastanjene u prelijepoj bednjanskoj dolini, podno Draškovićeva dvorca. Naposljetku, postao je njezinim nedodirljivo prepoznatljivim simbolom.

A na Radiju je bio moj stalni suradnik puna četiri desetljeća! U emisijama o filmu koje su u više navrata mijenjale imena informativnost je bila zadana konstanta, pa ne čudi što su se neki s vrha ustanove blago mrštili kada su se na valovima I. programa Radija Zagreb umnožila i nešto ambicioznija tumačenja markantnijih repertoarnih filmova, klasika iz kinoteke, poetika prošlosti ili novih retorika sadašnjosti. Ona Peterlićeva sposobnost da o ’zamršenim’ stvarima zna govoriti ’dostupnim’ jezikom, a osobito njegova uistinu blistava vrlina da umije sažeto izbistriti određene usko stručne filmske pojmove ili fenomene, omogućila je i drugima (primjerice njegovu najblistavijem ’sljedbeniku’ i jedinom dostojnom parnjaku Hrvoju Turkoviću), da bez ustupaka komentiraju i najzahtjevnije filmske začkoljice.

Je li ta moja sklonost bila uzrokom da su me na neko vrijeme bili odredili da na III. programu uređujem polusatne emisije o filmu? To je bila dobra prilika da s Antom ‘pogodim’ nekoliko ciklusa polusatnih emisija posvećenih pravim filmološkim poslasticama. Nije improvizirao na poznate povijesno višekratno varirane teme, nije aktualizirao neke ranije vlastite skice, nije kompilirao... Nudio je nove, osobnim trudom otkrivene i definirane teme koje su odisale svježinom, izvornošću. Uživao sam, primjerice, u lucidnim portretima glasovitih ili uistinu velikih svjetskih glumica i glumaca. A nekom mi je zgodom, da se spomenem i trenutka kada me bio zaskočio, ponudio da napiše ogled o teškoćama s kojima se susreću redatelj i snimatelj kada, prema scenariju, trebaju snimiti - more. I to ne onu vrst prepoznatljivo slikovita mora koje je u prisnu dosluhu sa svojim okolišem (lukom, uvalom, otokom, nebom, obzorom, zalazom sunca...), već kada se kroz objektiv kamere i u sklopu određena kadra vidi isključivo njegova površina i ništa više. Navodeći s kakvim se sve poteškoćama, pritom, susreće ekipa filma, nenametljivo nas je zadivio spoznajom da je vičan filmološki ulaziti i u srž specifičnih fotografskih fenomena.

Da, ne smijem zaboraviti na još jednu upravo ganutljivu Peterlićevu dosljednost - desetljećima dugo članstvo u žiriju manifestacije poznate kao Revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, manifestacije koja preferira neprofesijski orijentiranu mladež (tzv. kinoamatere) silno željnu filmskih igrarija, stvaralaštva. Peterlić je, na tim kristalno radosnim demokratično otvorenim događanjima, zajedno s kolegama, neposredno nakon projekcija, pred publikom i autorima u dvorani, stručno komentirao pojedina ostvarenja usađujući u mladih ljudi važnost imperativa ’nezamućena’ i relevantna vrednovanja svakoga djela (po čemu je nešto dobro, a nešto nije).

Kada već spomenuh valorizacijsko pitanje, hajde da se sjetimo još jedne ’bitke’ koju su Ante i njegovo ’društvo’, na dobrobit kinematografije, zarana dobili; figurirajući kao jedan od protagonista filmskih ’mladoturaka’ iz nekoć poznate kavane Corso, Peterlić je, zajedno sa svojim nešto starijim (Lisinski, Vuković), ali i mlađim (Tadić, Ivanda) kolegama, svojim aktivnostima (više činom pisanja no razrađenom programskom platformom), zauvijek dokinuo obvezatnost idelogema u pristupu filmu, zapravo onu vrst primitivne ideološke instrumentalizacije kritike koja je znala ići đonom na ’nepoćudne’ autore, ali i kritičare.

Drugo Antino lice, ono ljudski uvijek toplo okrenuto prijateljima, ono opušteno kavansko, rado se predavalo ugodi ležerne konverzacije. Ponajviše sklon duhovitim poigravanjima, ipak je tu i tamo znao otkriti i ponešto iz domene svojih intimnih preferencija: osim generalne zaokupljenosti velikim holivudskim klasicima, poimence je znao apostrofirati i takve ’malenkosti’ kao što su Lang, Wyler i Bresson. A nekom mi je zgodm ispod glasa (da nitko ne čuje) priznao da ga svojim umijećem (a valjda i na drugi način) osobito zaokuplja američka glumica Patricia O’ Neal.

Ante jest bio čovjek koji je zračio prisebnošću, razboritošću i razumijevanjem određenih datosti realiteta, ali iz nekih njegovih uvriježenih navika dala su se iščitati i neka simpatična obilježja u američkom filmu sažeto iskazana sintagmom - luckasti profesor. Uostalom, možemo li zamisliti znanstvenika genijalca, a da ne posjeduje i poneki atribut iz spomenuta repertoara koji će, poput krunskoga dokaza, posvjedočiti da zaista imamo posla s ’rastresenim’ mudracem... Ante je imao precizno odrezan komad štapa koji je, misaono ponirući sve dublje u bit svoje filmološke zadaće, uvježbanošću vješta artista, vrtio velikom brzinom. No, znao bi se u osobitim prilikama, kada bi mu došao u goste dragi prijatelj, također dohvatiti tog svog rotirajućeg štapa: ’javnom’ demonstracijom intimnog detalja davao je, bit će, tomu na znanje da ide u red njegovih rijetkih intimusa. Zapravo, nije daleko od pameti - da navedem svoje tadašnje pokušaje tumačenja funkcije tog pomagala u sferi Antina stvaralaštva - da je rotacija štapa kao svojevrsna vretena na koje se ’namatalo’ neko nevidljivo predivo zapravo bilo u najprisnijem dosluhu s njegovom središnjom filmološkom opsesijom - onom spoznaje kategorije vremena kao bitne odrednice ustroja fimskoga djela!

Iz mnoštva anegdota o privatnom Anti, koje su se znale prepričavati, izvlačim onu koju mi je ispričala njegova žena Senka. Dakle, dok se njegova životna družica bavila posve ’prozaičnim’ stvarima pribavljanja živežnih namirnica, Ante se sve dublje i dublje spuštao u tamni bunar svojih spekulativnih gonetanja. Išlo je to sve dok ga neka sila, ona žeđi, nije nagnala da izvede niz radnji, kojih, poslije će se pokazati, uopće nije bio svjestan...E, kada se njegova Senka vratila iz ’špeceraja’, odmah je uočila bizaran detalj tik ispred svoga u predmet zadubljena supruga; bila je to ona vaza koja je svojedobno bila zagonetno nestala i kojoj se, unatoč višekratnim upornim pretraživanjima stana, nikako nije moglo ući u trag. Zdvojna supruga se pitala odakle sad ta vaza i što radi baš ispred čovjeka koji se bavi delikatnim stvarima intenzivna umovanja. Priča ide ovako: gonjen golemom žeđi, Ante se bacio u potragu za čašom koja će biti baš po mjeri te njegove silne žeđi. Premda je takvih bilo sva sila u lijepo uređenu građanskom stanu u Novakovoj, on se - sveudilj duboko nesvjestan svojih postupaka, ali vođen nekom višom intuicijom - odlučio da posegne iza hrpetine knjiga gdje se nalazila ta ’izgubljena’ vaza, koju je smjesta napunio vodom do vrha i odmah potegao iz nje premda se na njezinu dnu nalazio jasno uočljiv mulj, tamo nataložen svakako prije njezina dalekog ’volšebnog’ nestanka. No, možda je Ante znao ono čega se ’pragmatična’ supruga nije dosjetila: da se u muljevitu dnu rečene vaze skrivao i sićušan kamenčić - mudrosti!

Nekom zgodom, dok je bio mlad, bio mi je povjerio nešto nad čim sam se bio zamislio; rekao mi je da desetak godina nije dopustio sebi ’luksuz’ da zaplače - bio se odupro toj ’slabosti’ čak i u onim životnim trenucima, a takvih je bilo dosta, kada mu se činilo da bi bilo bolje da ga nema. U bolnici sam prvi put vidio Antu očiju punih suza. Ne, nije oplakivao svoju hudu sudbinu, potresalo ga je to što će njegova kći Maja, nakon prerana gubitka majke prije dvije godine, sada ostati i bez njega... Iz očiju mu se jasno čitala neizrečena molba...

I onda se njegov samozatajan životni finale morao odigrati baš prema scenariju koji, nerijetko idealizirano, svjedoči o tome da se veliki duhovi umiju uzorito nositi i sa svojim posljednjim trenucima života; neposredno prije no što će nas napustiti diktirao je teoretiku Nikici Giliću, svom najodanijem ’učeniku’, rečenice koje su, s naglim dolaskom bolesti, ostale nedovršene, rečenice kojima je htio zaokružiti svoje kapitalno djelo - Povijest svjetskoga filma...

Ali, upravo kao što je glasoviti kineski slikar nestao u vlastitoj slici, i naš će se Ante, ušavši u vlastitu knjigu, s punim pravom naći u društvu povijesno važnih ličnosti filma, kakvi su svakako Griffith, Keaton, Welles, Hawks, Bresson, Kurosawa, Vigo, Hitchcock, Dreyer, Rossellini, Murnau, Lang, Godard, Truffaut, Lean, Eisenstein, Fellini, Bergman, Renoir...Bauer, Pavlović, Golik...

Petar Krelja