FILMOVI ZORANA TADIĆA U NASTAVI FILMA?

Filmovi Zorana Tadića u nastavi filma?

Prisjetimo se zadataka nastave filma izvedenih iz osnovne svrhe odnosno ciljeva nastave filma primjerenih određenoj skupini učenika i ograničenih karakterom filmskog djela na kojem se nastava zasniva. Ti zadaci mogu biti (prema Stjepko Težak, Metodika nastave filma, Školska knjiga, Zagreb, 1990):

l) filmskoobrazovni: stjecanje jedne li više spoznaja o filmu, utvrđivanje i provjeravanje filmskog znanja;
2) filmskokomunikacijski: osposobljavanje za primanje i, eventualno, odašiljanje poruke filmom;
3) filmskoodgojni: poticanje volje da se uči o filmu, stječe filmska kultura, voli vrijedan umjetnički film;
4) funkcionalni: razvijanje psihičkih funkcija, posebice sposobnosti promatranja, zapažanja, logičkog i kritičkog mišljenja, stvaralačkog maštanja;
5) općeodgojni: razvijanje etičke, društvene, humanističke svijesti i sklonosti da se prema tome usmjeri vlastito ponašanje i djelovanje;
6) općeobrazovni: stjecanje, proširivanje, produbljivanje i utvrđivanje znanja iz drugih područja: iz jezika, književnosti, povijesti, zemljopisa, biologije, likovnih umjetnosti, glazbe, filozofije, psihologije, sociologije.

Druge

I suvremena je škola, nažalost, odvojena od života. Uzmimo dobrohotno u obzir nekoliko neospornih činjenica koje se održavaju na nastavu filma; pođimo od poslovično lošega stanja ’nastavne tehnike’ po zagrebačkim školama. Uređaji koji tipski već izumiru u razvijenim tehnologijama, televizori i videorekorderi, dostupni su količinski i vremenski ograničeno učiteljima u svakodnevnoj praksi, dok su istovremeno, uz osobna računala, neizostavan sastojak osobno svakodnevno rabljene tehnologije (gotovo) svakog učenika. Već je taj podatak dostatan da nas uputi u razilaženje škole i života. Usporedno je indikativno da učenici obožavaju videoprojekcije tijekom nastave te ih doživljuju svojevrsnom nagradom, a ne dijelom nastavnoga procesa. Osnovnoškolci su i najbrojniji konzumenti videotekarske ponude, mahom bez kritičkoga pristupa i potrebitog usmjerenja roditelja i učitelja. Ta pojava svjedoči i o razmahanom problemu vremena slike i globalnog (internetovskog) ’poseljačenja’ svijeta. Naime, televizija kao najdostupniji i najkonzumiraniji medij obezvrijedila je umjetnost slike kako bi ’pomogla’ modernom čovjeku da se suoči s najvećim neprijateljem svih visoko razvijenih društava: dosadom.

Kako smo u ime demokracije skloni nekritički preuzimati mnoštvo zapadnjačkih dosega, otvoreni smo i infekciji koja nas listom prispodobljava homo consumensu: »Glad za podražajem, koja vlada homo consumensom, zahtijeva od njega neprekidno ispunjenje svih osjetila, a upravo TV na ’najbolji’ način ispunjava tu potrebu. Glavna hrana homo consumensa su video-spotovi, reklame, zabavni show programi, TV serije... Ispunjenje blještavim brzim slikama i glazbom, kakvo nudi MTV, vjerojatno je ’najsavršeniji’ program za homo consumensa jer mu za konzumaciju tog programa nije potrebna vlastita imaginacija i kreativnost, sve je već izmaštano i stvoreno za njega u obliku video-spota... moderni homo consumens na Eurosportu može gledati ubrzani šah između Kasparova i šah računala, pri čemu je sve, od komentara pa do izmjene kadrova, spravljeno tako da ta inače ’dosadna’ igra bude zabavna.« (Dinko Župan, Tevesolipsizam, Homo volans, broj 1, Zagreb, 1996.) Imperativu brzine udovoljava i Hollywood, koji je produkciju prilagodio planetarnoj brzini filmova što pripadaju »kultu impresivnosti« (Hrvoje Turković). »Filmovi ’kulta impresivnosti’ idealna su forma hrana za homo consumensa jer je u tim filmovima sve osigurano da gledatelj doživi potpuno ispunjenje (’nenadmašiv osjećaj’). (D. Ž.) Držeći na pameti i teorijski ideal: »...medijsko poticanje čovjekove nedjelotvornosti, duhovne i fizičke pasivizacije. To mogu biti opasnosti, ali da li će zaista biti pogibeljne za veći dio gledateljstva, ne ovisi u prvom redu ni o filmu ni o televiziji, nego o nizu drugih činitelja koji proizlaze iz načina života diktiranog društvenim poretkom, društvenim standardom, političkim režimom, ideologijom, pa i odgojem i obrazovanjem. Dijete u kojem razvijamo težnju k djelovanju (a klicu te težnje svako dijete nosi u sebi) i omogućimo mu priliku gdje je ta težnja ostvariva — neće bez prestanka buljiti u televizor i svoditi svoju aktivnost na stalno mijenjanje televizijskih stanica.« (Stjepko Težak, Metodika nastave filma) i ne upuštajući se u pretenciozne analize i dublju filozofsku pozadinu problema, zadržimo se na valjanoj konkluziji da su pred nastavom filma daleko složeniji i teži zadaci no što se čini pri prvome čitanju istih. Potkrijepimo to anegdotalnim iskustvom: učeći četverogodišnjakinju bezazlenim stihovima dječje pjesmice — »na kraju knjige trava / po travi rosa... «, ostala sam šokirana dječjom zabludom da je ’rosa’, ni manje ni više, ’Rosa Salvaje’, junakinja istoimene podnevne meksičke sapunice!!! Držeći tu pojavu zastrašujućim pokazateljem mogućega solipsističkog izglobljavanja zdravog razuma i stanja duha, primjerenom nalazimo još jednu analogiju: »Nije čudno da je Bloom u svojoj knjizi Sumrak američkog uma upravo MTV proglasio jednim od glavnih krivaca za duhovno siromaštvo mladih u Americi.« (D. Ž.)

Iz navedenih i mnogih izostavljenih razloga nužno je nekritičkom duhu najmlađih konzumenata vizualne kulture sustavnim obrazovanjem, među ostalim, oslobađati prostor hrvatskom filmu. On, dakako, nije svojom ’impresivnošću’ konkurentan američkom filmu, niti je lako dostupan (domaći naslovi u videotekama slabo su zastupljeni i traženi, kino nećemo ni spominjati). Sa znanjem činjenica da mladi gotovo isključivo vole američki film te da ne vole dokumentarni film, izvjesno je da pred učiteljem stoje golemi praktični napori kako bi obzorje učeničkih interesa proširio i na jedan od stožernika nacionalnog kulturnog identiteta — hrvatsku filmsku baštinu. Časopis Suvremena metodika nastave hrvatskog jezika (broj 2, 1982) u Izbor iz filmskog fonda Filmoteke 16 za potrebe nastave hrvatskog jezika i književnosti uvrstio je i pet dokumentarnih filmova Zorana Tadića. Abecednim redom to su Amerikanka, Dernek, Druge, Pletenice i Poštar s kamenjara. U mlađoj osnovnoškolskoj dobi (I-IV. razred) u okviru komunikacijsko-pedagoškog pristupa učenici još ne proučavaju filmski jezik, nego zapažaju njegovo postojanje i složenost te na razini imenovanja i prepoznavanja usvajaju filmske pojmove. Nastava filma povezuje se s nastavom ostalih društvenih i prirodnih područja. Učenici starije osnovnoškolske dobi (V-VIII. razred) usvajaju filmske pojmove na razini imenovanja, prepoznavanja, reprodukcije i primjene, a filmološko znanje stječu analizom odabranih filmova. Tako je za sedmi razred programom predviđen i trinaestominutni dokumentarac Zorana Tadića Druge kao primjer na kojem se usvajaju filmski pojmovi dekora, rasvjete, zvuka, planova i rakursa u dokumentarnom filmu te ritam filma (ritmična montaža). Druge su važne i kao pokazatelj autorskoga pristupa različita od pristupa većine hrvatskih dokumentarista: »Zoran Tadić u ovom svom filmu, kao i u nekoliko svojih drugih filmova pokušava upotrijebiti takav filmski postupak koji želi zatomiti igrano-filmski pristup... pokušava koncentrirati svoju pažnju tj. usmjeriti kameru na sudbinu jedne ličnosti u određenom ambijentu s jednostavnim dramaturškim postupkom, nastojeći pri tome zatomiti osobnu nazočnost, izbjegavajući izbor naglašenih planova, pomake kamere, traženja posebnih kompozicijskih rješenja, izbjegavanje većeg broja likova, izmjene ambijenata« (Mato Kukuljica). Tema filma osamljenički je život starice koja s kozom obitava u kamenoj kućici negdje u Dalmatinskoj zagori.

Jednoličnost i tragika njezina života naglašena je sažimanjem jednog dana u trinaest minuta filma. Skučen interijer, prikazan duljim kadrovima uz autentičan zvuk i ambijentalno svjetlo, može poslužiti i kao podloga za opisivanje interijera u nastavi usmenog i pisanog izražavanja te kao predmet analize funkcije interijera i eksterijera u zaustavljanju i pokretanju radnje prigodom razgovora o filmskoj scenografiji. Svakako je potrebno učenike uputiti i u etnološku vrijednost Druga, ali i Pletenica, Zemlje te Poštara s kamenjara kao filmova koji donose autentičnost života i mentaliteta podneblja i vremena o kojemu svjedoče. Spomenuti filmovi obuhvaćeni su i programima rada filmskih družina i to kao primjeri za sadržaje: — Zvuk u filmu i njegova izražajna vrijednost (Druge, Poštar s kamenjara) i ostvarivanje odgojnih ciljeva i zadataka razvijanja i poticanja moralnih osobina učenika; poštovanje čovjeka i njegova rada te; — Vrste dokumentarnog filma (Pletenice) s odgojnim ciljem njegovanja filmskog senzibiliteta, pronalaženja estetskih, etičkih i drugih vrijednosti filmskog djela. Navedimo još i moguću primjenu Tadićeva filma Dernek kao primjer povezivanja filma s ostalim cjelinama nastave hrvatskog jezika u sklopu integracijsko-korelacijskog pristupa. Pri obradi teme iseljeništva, uvijek aktualne i motivski nezaobilazne u književnosti i filmu, kao motivaciju za nastavni sat u završnom razredu osnovne škole dr. Stjepko Težak preporuča Dernek, jer obrađuje »nostalgiju kao neodoljiv zov: između 31. listopada i 2. studenog mladić autom kreće iz Muenchena u Prisiku kod Aržana, sudjeluje na derneku i vraća se natrag na posao u Njemačku.«

Danilo Popržan, Fabijan Šovagović i Zoran Tadić na snimanju filma Čovjek koji je volio sprovode

Pri svakom upućivanju učenika u hrvatsku filmsku baštinu neprijeporno je potrebno Zorana Tadića apostrofirati kao vrsna dokumentarista i redatelja igranih filmova koji korespondiraju sa žanrom. Bilo bi poticajno prigodom razmatranja žanrova komparativno pogledati primjerice San o ruži (s obzirom na njegovu ikonografski najjasniju prispodobivost krimiću) kako bi učenici završnih razreda, promišljajući o osobitostima autorskoga pristupa koji miri dokumentarističku vokaciju i ljubav prema tom istom američkom filmu koji mladi kategorički pretpostavljaju svim ostalima, progovorili o osobnom odnosu prema hrvatskom filmu i razlozima njegove privlačnosti domaćoj publici.

Ljiljana Šišmanović