BILJEŠKA O ZORANU TADIĆU

Uvodna napomena

Odlučivši se za ’bilješku o autoru’, odlučujem se za nešto neobvezatniji oblik od onoga kakav dopušta životopis ili biografija kao nizanje podataka kronološkim slijedom: gdje je i kada rođen, koju je školu pohađao, što je i kada snimio, koje je nagrade primio i sl. Time se uglavnom ne doseže umjetnička istina. Da bi ona postala razvidnom, osim što se nužno iščitava iz sama djela, najpoštenije bi bilo prepustiti autoru da opiše svoj život ili barem autorizira životopis. Takav bi pristup, neprijeporno, svakom privrženiku ili kritičaru otvorio posve novo očište, mnogoznačnije i s ništa manje slobodna prostora za interpretaciju no što ga ostavlja enciklopedijska natuknica. Dapače, poneka bi intimistička potankost, poput one da je Toma Akvinski zbog svoje debljine pisao za stolom s posebno načinjenom usjeklinom u koju bi mu stao golemi trbuh, zasigurno uspostavilo kvalitativno nov odnos prema autoru i njegovu djelu. Držeći preuzetnom i pomisao na sastavljanje Tadićeva životopisa, a prepisivanje enciklopedijske biografije neprimjerenim, kao valjani izbor ispisujem bilješku.

Zoran Tadić	Tadić sa Z. Rogozom na snimanju Slučajnog života A. Peterlića

Koliko je Zoran Tadić svojom autorskom pojavom oplemenio stogodišnje biće hrvatskoga filma, sinkronijski je najmjerodavnije prosudio, u knjizi Između publike i države, povijest hrvatske kinematografije (l896-l890) njezin vrstan i zasada jedini povjesnik, Ivo Škrabalo: U Zagrebu se tada već afirmirala skupina mladih filmofila koji su svoje kritike objavljivali u omladinskim listovima, zatim pomalo i u časopisima, a popularno su bili poznati pod imenom ’hičkokovci’... Naime, slijedeći u priličnoj mjeri putokaze francuskih ’novovalovaca’, oni su dijelili i njihovo divljenje za Hitchcocka i niz drugih američkih majstora filmske režije, što je u ono vrijeme u našoj filmskoj sredini bilo vrlo korisno jer su aktivni redatelji i etablirani kritičari sve manje obraćali pozornost filmskom mišljenju i njegovu gibanju u svijetu. Okupljeni oko Vladimira Vukovića i Hrvoja Lisinskog, ovi su ’mladi i gnjevni’ kritičari neštedimice napadali konvencionalna djela prokušanih redatelja, a posebnu im je metu predstavljala repertoarna i personalna politika ’Jadran filma’ u kojoj nije bilo mjesta za debitante iz redova najnovije, još neafirmirane generacije... Dvojica pripadnika kritičarske skupine ’hičkokovaca’ Ante Peterlić (l936) s filmom Slučajni život (l969) i Branko Ivanda (l94l) s filmom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (l968) doveli su na ekran pasivne mlade junake kao nosioce apriorne rezignacije bez poleta i iluzija... Još dvojica iz reda ’hičkokovaca’ snimili su tada svoje prve filmove, ali nezahvalne su im prilike dopustile da to budu tek dokumentarci: Petar Krelja pošao je tragom malog oglasnika u filmu Ponude pod broj (l969), dok je Zoran Tadić dao svoj obol filmofilskoj ljubavi čitave kritičarske skupine u petminutnom montažnom hommageu Hitch... Hitch... Hitchcock (l969). Činilo se da je snimanje kratkih filmova nužno zlo na putu do igranog filma, no Krelja i Tadić će u narednom desetljeću snimiti nekoliko impresivnih dokumentarnih filmova antologijske vrijednosti u bilanci hrvatskoga filma, pa im je stoga možda sudbina išla na ruku kad im u prvom pokušaju nije pružila šansu da se iskažu ondje gdje bi se možda teže potvrdili... još uvijek ima filmskih entuzijasta koji i u nepoticajnim uvjetima hoće i umiju stvoriti dokumentarne zapise kamerom što znače doprinos filmskoj kulturi i našem poznavanju sebe samih... valja istaći iznimne vrijednosti koje je ostvario rasni dokumentarist Zoran Tadić, kad se s kamerom odmaknuo od asfalta u filmovima kao što su Zadnja pošta Donji Dolac (1971), već gotovo klasične Druge (1972), Pletenice (1974) ili Dernek (1975).

Budući da Škrabalova hrvatska filmografija završava s 1980. godinom, a Zoran Tadić igrano-filmski debitira tek godinu poslije, prethodni navod dopunjava zabilješka Hrvoja Turkovića: "...Tadić s Ritmom zločina dolazi također s autorističke tradicije, ali s naglašenije klasicističkim stavom kakav je oblikovan u samom početku autorske kritike prema holivudskim klasicima." Konačnu predodžbu zaokružuje Dražen Movre:"Odmah se učvršćuje kao jedan od žanrovski i svjetonazorno najdosljednijih sineasta 80-tih godina, te snima još pet filmova-trilera izraslih iz domaćega kulturno-socijalnog sklopa, uvijek usredotočenih na manju skupinu likova s jakim naglaskom na njihovoj tjeskobi (Treći ključ, 1983; San o ruži, 1986; Osuđeni, 1987; Čovjek koji je volio sprovode, 1989 i Orao, 1990). Iako svi spajaju metafizičnost sa životnom građom svakodnevice, ipak je vidljivo kretanje od metaforičnosti prvih do socijalne izričitosti kasnijih." (Filmska enciklopedija, II svezak).

Dječak koji je dorastao do enciklopedijskog članka i Državnog arhiva kinoteke Hrvatske rođen je u ratu, 2. rujna 1941. godine. Neko bi slobodnije razmatranje taj podatak držalo znakovitim jer, primjerice, iste je godine Oscara za film i režiju dobio Ford za Kako je zelena bila moja dolina (How Green Was My Valley), Welles je režirao Građanina Kanea (Citizen Kane), a Hitchcock Sumnju (Suspicion). Te se godine počinje formirati stilska struja film noir, a u NDH osniva Ravnateljstvo za film, koje ispunjava propisanu mu zadaću stavljanja pod nadzor čitave zatečene kinematografije i osposobljava je za proizvodnju te potkraj kolovoza objavljuje i prvi broj filmskoga žurnala Hrvatska u rieči i slici. Kako ništa što se događa ipak nije bez neke, često nedokučive, a presudne veze, iskusivši teret slobodne volje i zamku izbora koji nam je prepušten, nerijetko nas mori misao nije li nam upravo počinjeni pričin nevažnosti odredio sudbinu. Bilo kako bilo, nedokučivim je putovima 1943. livanjski trgovac Tadić s obitelji izbjegao u Zagreb. Prva je obiteljska kuća na balkonu koje se s majkom i bakom slikao sin mu Zoran bila na Trešnjevci. Dosta godina poslije svojom je preobrazbom u kućicu s balkončićem pokolebala sjećanje Zorana Tadića, zatekavši ga upitom koliko su najranija sjećanja stvarna, a koliko tek konstrukcija mašte temeljena na roditeljskim pričama i bezbroj puta viđenim fotografijama. Trešnjevačku je adresu ubrzo smijenila ona u Tuškanovoj, a dječaštvo u kojem se za sav život zarazio nogometom smijenili su gimnazijski dani u Križanićevoj. U njima se djetinji san o Zoranu Tadiću — vlasniku maloga kina malo-pomalo ozbiljivao sve marnijim čitanjem filmskih rubrika, posjetima Kinoteci i propitkivanjima u kinoklubu. Najdulji ljetni praznici, oni između maturantskoga proljeća i brucoške jeseni, donijeli su poznanstvo s Brankom Ivandom. Potankost da su se tada zajednički okušali u kampu Ferijalca na kvizu o filmu i nogometu s nekoliko se godina distance iskazuje zalihosnom, pogotovu pripomenemo li da prva Tadićeva knjiga, objavljena u nakladi Hrvatske kulturne zaklade — Hrvatskog slova, nosi naslov Sto godina filma i nogometa. Tekstovi što čine njezino publicističko tkivo pojedinačno su objavljivani od njegovih studentskih dana u Studentskom listu do ovovremenih u kolumnama Hrvatskog slova. Prve je članke potpisivao kao "Cici", što se poslije, u užeprijateljskim krugovima uspostavilo nadimkom. Studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, bojio je Tadićevo intelektualno obzorje i nekim sve razaznatljivijim opredjeljenjima. Tako je njegovo zanimanje za krimić pobudio pokojni Ivo Hergešić, koji je u predavanjima branio taj žanr od podcjenjivanja i intelektualnog prezira. Sam Tadić kaže: "U krimićima sam tada počeo pronalaziti neke paralele s vlastitim preokupacijama. Snimanjem kriminalističkih filmova najelegantnije mogu pomiriti svoju sklonost prema tom žanru i svoju želju da posvjedočim o životu oko sebe." Dijeljenje studentskih dana s Pavlom Pavličićem postavlja temelje trajnu prijateljstvu i višestrukoj scenarističko-redateljskoj suradnji, koju Tadić ovako komentira: "Možda bi bilo bolje reći da sam ja stalni Pavlov režiser, nego da je on moj stalni scenarist. (Smijeh.) U suvremenoj hrvatskoj literaturi vrlo je malo pisaca koji pričaju priče, inzistiraju na fabuli. Pavle je jedan od njih. Zatim, on je odličan pisac, kojemu je tekstove relativno lako pretočiti u film. Naravno, tu je i činjenica da nam je pet zajedničkih projekata prošlo na natječajima."

Na snimanju dokumentarca Druge

Šezdesetih godina Tadić asistira televizijskim redateljima Edi Galiću, Vanči Kljakoviću, Krsti Papiću, Branku Ivandi. Taj mu praktikum filmskoga samoobrazovanja omogućava da uskoro i sam počinje režirati na onodobnoj Televiziji Zagreb. Prijateljevanje s pripadnicima ’prve autentične filmske generacije’ Brankom Ivandom, Petrom Kreljom, Krstom Papićem, Antom Peterlićem, Vladimirom Vukovićem, Hrvojem Lisinskim, Hrvojem Turkovićem te starijim Brankom Belanom bilo je i prijateljevanje s filmom i njegovo promišljanje. Djelatno doživljavanje filma donijelo je i utemeljene prosudbe: "Film je samozatajan, krvav posao u kojem samo s puno ljubavi možete prevladati sve one očekivane nepogode i zbivanja u karijeri čovjeka koji se strasno želi baviti time." Gotovo da je isti zaključak primjenjiv i na roditeljstvo. Kao čovjek kojega znanci u sebi nazivaju ’dušefilnim’, Zoran Tadić zaljubljenički je predan očinstvu. Ponovno na staroj adresi u Tuškanovoj, prolazi kroz odrastanje Tadije i Tene, shvaćajući kako je roditeljstvo samozatajan i krvav, ali veličanstven posao za cijeli život.

Iako se Tadić nabrajanju nagrada protivi argumentom: "Strašno bih teško nabrojio pet hrvatskih režisera koji nisu dobili niti jednu nagradu, a strašno bih teško nabrojio pet jako dobrih hrvatskih režisera. Prema tome, nagrade su dobili svi.", pripomenimo kako su Druge, Pletenice i Dernek nagrađivani redom na tuzemnim festivalima, a Druge i na inozemnim, i to u Oberhausenu i Melbourneu. Igrani su mu filmovi otkupljeni za prikazivanje u više zemalja, a vidjela ih je publika na festivalima u Madridu, Portu, Bruxellesu, Pesaru. Tadićeva ljubav prema filmskoj umjetnosti implicira i divljenje njezinim velikanima. Apostrofirajući redovito Forda, Langa, Hitchcocka, Murnaua, Wildera, Reeda, Hawksa i Clouzota, ističe i kako su dvojica potonjih na njega imala najsnažniji utjecaj. Vlastiti obol hrvatskom filmskom trenutku Zoran Tadić daje i predavanjima na Filmskom odjelu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, gradu koji voli i poznaje, gradu kojemu je na svoj način i filmski kroničar: "Čovjek ne može pobjeći od sebe. Poznajem ovu sredinu, ovaj grad, ljude. I volim se igrati tajnama koje se skrivaju u meni znanim ambijentima. To je taj pravi izazov."

Tadićs Hrvojem Turkovićem

Dodajmo na kraju kako štovatelje Tadićeva djela i one koji su uz to i štovatelji njegove osobnosti dijeli samo jedna okolnost — što ga oni drugi, nasreću, i poznaju. Da je tomu tako, posvjedočit će i mala anegdota: jednom je prigodom neki Tadićev prijatelj i suradnik gorljivo hvalio njegov najnoviji film. Na čuđenje nazočnih kad ga je već uspio odgledati, odgovorio je kako nije gledao film, ali zna čovjeka!AT!"

Ljiljana Šišmanović