Nove knjige

Zagreb film iznutra

Nenad Pata, Iz dana u dan u Zagreb filmu: dnevnički zapisi 1968-1973. s ovovremenskim refleksijama, Hrvatski filmski savez, 2006.

O procvatu našega crtića nije napisano onoliko koliko fenomen pod nazivom zagrebačka škola crtanog filma doista zaslužuje, premda se ne bi decidirano moglo ustvrditi da baš ništa nije napisano; pisahu o njegovoj tehnologiji i poetici sami autori (Dovniković, Marušić, Vukotić), ali i publicisti (Turković, Munitić, Krelja). Ponešto se i ukoričilo, primjerice, četverosveščani Zagrebački krug crtanog filma. respektabilni teorijski radovi Dovnikovića i Marušića ili dvije knjige Nenada Pate: Život u fantaziji crtanog filma (1984) i Majstori zagrebačkoga crtanog filma...

Rukopis koji je pred nama Iz dana u dan u Zagreb filmu Nenada Pate stubokom se razlikuje od svega što je u nas napisano o filmovima poniklim 1960-ih u kultnoj Vlaškoj 70. Patin se materijal temelji na njegovim dnevničkim zapisima koji su nastajali u razdoblju od 1968. do 1973, kada je rukovodio Studijem za crtani film Zagreb filma, ali i na tekstovima napisanima u naše vrijeme, kojima se htjela zaokružiti priča o školi (koje već davno nema), o njezinim protagonistima i brojnim suradnicima (od kojih mnogi više nisu živi) i o samu tvorcu ovog netipičnog dnevnika (čija vitalnost nije upitna zna li se da sprema i monografiju o Vukotićevu opusu).

Dominantni dnevnički dio knjige pruža nam pogled iznutra poslovno upletena, ali i osobno radoznala ’promatrača’, Nenada Pate, na ’zajednički’ život i rad znatnoga broja ljudi (u skučenu prostoru bajkovita, ali posve ruševna zdanja Zagreb filma) i u škakljivu vremenu kada je škola već bila ostavila iza sebe svoje najplodnije dionice (apostrofirane pregrštima nagrada i jednim Oscarom) i kada su se proizvodni kapaciteti nekoć moćna Studija — što zbog određene kreativne posustalosti tvoraca škole što zbog reducirane novčane potpore države — počeli dramatično smanjivati. Trudeći se, i u okolnostima koje su počesto bile sve prije nego poticajne, održati na životu nesmanjen ritam proizvodnje, šef Studija je — kako stoji u dnevniku — morao razviti ’maštovit’ repertoar fleksibilna komuniciranja s uvijek zahtjevnim ’autorskim potencijalom’, ali i s autoritativnim ’starosjediocima’ Studija; sitniji ili krupniji nesporazumi što su nastajali u tim ’bliskim susretima’, kao i njihova katarzična razrješenja, dodatno motivirahu Patu da ih dnevnički otima zaboravu kadšto pukim navođenjem činjenica, a ponekad ambicioznijim pokušajima izrade psiholoških portreta onih čije su ’neodmjerene’ reakcije, u danim okolnostima, znale odudarati od ugleda koji su uživali u javnosti. Dakako, Pata je u svom tekstu — s nemalim zadovoljstvom — ’opisao’ i one pojedince koji su ga svojim neprijepornim vrlinama (blagost, samozatajnost, radišnost) bili očarali.

Njegovo aktivno sudjelovanje u izradi pojedinih crtanih filmova nije se ograničavalo tek na ’zadanu’ poslovnu suradnju; Pata aktivno, s mnogo srca i ’navijački’, prati genezu pojedinih projekata. Ako ima posla s nekom darovitom, a radu nesklonom ’ljenčugicom’ onda takva ’animira’, potiče, vodi u ’komfornu’ izolaciju. Uspjeh filma slavi, neuspjeh tek — konstatira.

Iz rukopisa koji ponire i do najsićušnijih kapilara proizvodnoga sustava može se saznati kako su se u oskudnim okolnostima stvarali glasoviti crtići (montažni stolovi bijahu izgrađeni od dijelova aviona srušenih u Drugom svjetskom ratu), kako se proizvodnja, zahvaljujući forsiranju neke vrsti ’entuzijastičkog poduzetništva’, uspijevala održati na životu; koproducenti su se pronalazili i u zemlji (TV-kuće) i vani. Pata također tvrdi da je domaći dnevni tisak bio poprilično gluh kako na prestižne nagrade koje su još stizale iz svijeta tako i na sve alarmantniju proizvodnu situaciju u poduzeću. U političkim garniturama nije našao zainteresirane sugovornike oko pitanja opstanka proizvodnje Studija.

Velik prostor u knjizi posvećuje uvođenju ’nove’ animacijske forme — minicrtića (koji je započeo ’bogat’ život na njegovu inicijativu); napravljeno ih je na desetine — neki su se vratili iz svijeta okićeni sjajnim kritikama i nagradama, većina je donijela poslovnu dobit. Iz knjige saznajemo da je Vukotić žudnju za izradom dugometražnog animiranog filma pokušao ’konkretizirati’ u suradnji s piscem Antunom Šoljanom (koji je scenaristički dio posla i odradio); umjesto realizirana filma, ostala je tek podeblja ’knjiga snimanja’, zametnuta na nekoj polici u njegovu stanu pretrpanu pustim nagradama.

Iz Patine se knjige zakljuje da je broj proizvedenih filmova višestruko veći od kolekcija uvijek istih reprezentativnih primjeraka što se obljetnički ili retrospektivno neprestance vrte. Ta činjenica pokreće pitanje hoće li se — među brojnim kritičarima kojih imamo u ovom trenutku — naći netko dovoljno uporan da u kontinuitetu odgleda sve raspoloživo i da se odvažno prihvati cjelovite revalorizacije dometa škole.

Petar Krelja