In memoriam

Mate Relja

(1922-2006)

Mate Relja rođen je 1922. u Šibeniku, kojemu se cijeloga života vjerno vraćao. Pomalo slučajno, najprije je upisao preparandiju (učiteljsku školu), a zatim i realnu gimnaziju. Iz školskih je dana pamtio dvije velike ljubavi. Volio je nositi tradicionalnu, crvenu kapu, s crno našivenim ornamentima. U to je vrijeme otkrio i film. Završivši gimnaziju, Mate radi kao pomoćnik u očevoj trgovini željeznom robom, a obitelj ga pokušava sačuvati od rata i sudjelovanja u bilo kojoj vojsci. No, u drugoj polovici 1944. istodobno stiže poziv u domobranstvo u Zagreb i prijedlog njegove tadašnje djevojke (a ljubav će, razumljivo, pobijediti) da skupa odu u partizane, gdje se pridružuju kao glumci u kazališnoj družini okružnog NOO Šibenika. Poslije će glumački djelovati i u šibenskom kazalištu. Na prijedlog kolega i prijatelja odlazi na studij u Zagreb, i 1949. diplomira književnost na Filozofskom fakultetu, kao stipendist Jadran filma, u kojem počinje raditi od 1948, kao asistent, a zatim i pomoćnik redatelja. Idućih godina surađivao je sa Fedorom Hanžekovićem i još šesnaest redatelja na dvadesetak filmova.

Mate Relja

Sakupivši bogato iskustvo snima i vlastiti prvi, dokumentarni film, Stop (1958). Dvije godine poslije snima i prvi igrani film, Kota 905 (1960), pa drugi igrani film, lirsku priču Opasni put (1963), o djeci koja iz logora u Šleziji, na granici Njemačke i Poljske, tijekom Drugoga svjetskog rata bježe kući u Sloveniju. Film je nagrađen Zlatnim lavom za dječji film na festivalu u Veneciji.

Zbog niza razloga, nakon tih desetak godina intenzivna i uspješna samostalnog rada, tijekom kojeg nastaju i dokumentarci Sve o nafti (1961), Rijeka, luka Srednje Europe (1963), te dva filma lokalpatriotski posvećena rodnom kraju, Stare slave djedovina (1966) te Kroz šibenske tisne kale (1968), nastupa dulja stanka, tijekom koje, između ostaloga, radi godinu dana kao učitelj za djecu iz naše dijaspore u njemačkom Ludwigsburgu.

Novi igrani film, Vlak u snijegu, prema romanu Mate Lovraka, režira 1976. i postiže golem uspjeh među publikom, što dokazuje i nagrada Jelen, osvojena na Pulskom festivalu, a za njega je nagrađen i godišnjom republičkom nagradom Vladimir Nazor. Iako je njegov opus velik i vrijedan, obično ga pamte kao autora Vlaka. Sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća djeluje kao direktor proizvodnje u nizu projekata, pa dramaturg i redatelj tridesetak element-filmova zagrebačke Filmoteke 16, radi i na televiziji, u dječjem i omladinskom programu, a 1982. opet je dobio nagradu Vladimir Nazor, no ovaj put za životno djelo. Među zapaženim filmovima iz toga stvaralačkog razdoblja su dokumentarci Bez alata nema zanata (1980) i U podne (1987).

Mate Relja snimio je tri igrana filma i niz dokumentaraca i edukativnih filmova te brojne televizijske emisije, radio je i kao kazališni redatelj i silno žalio što nije imao prilike režirati u šibenskom kazalištu, no najaktivniji je bio kao organizator, poticatelj, idejotvorac i bio je uvjeren kako je ostavio najviše traga po svojem društvenom radu, kako u rodnom Šibeniku, od školskih dana sve do nedavno (bio je jedan od vrijednih organizatora Šibenskog festivala djeteta, između ostaloga) te općenito na filmu, u bivšoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj. Volio je istaknuti kako je dva puta bio predsjednik te tajnik Društva filmskih radnika, a neko vrijeme i predsjednik Hrvatsko-češkog društva.

Reljin Vlak u snijegu

Radio je ono što većina drugih nije htjela, osiguravao uvjete za stvaralački rad drugih autora, bavio se financijama, organizacijom, administracijom i zbog toga potiskivao vlastite kreativne planove i ambicije. Da je bio malo hrabriji i pozabavio se pisanjem svojih scenarija, i filmova bi vjerojatno bilo više, no Mate Relja nikada nije zažalio.

Mate Relja umro je 31. srpnja 2006. godine, u Zagrebu. Teško bi bilo naći zamjenu za čovjeka poput njega, koji bi imao jednaku kreativnost odrasloga te radoznalost i vedrinu djeteta.

Duško Popović