Kino

Najvažnija indijska igračka

Prema legendi, u stara vremena u dolini rijeke Ganges, dogodilo se da su se ljudi počeli dosađivati i rukovoditi samo zadovoljenjem najnižih strasti. Ljubomora, grabežljivost, ljutnja i zavist postale su glavne osobine ljudi. Stoga je skupina bogova iz hinduističkog panteona zatražila pomoć od glavnoga stvoritelja — boga Brahme. Predložili su Brahmi da izmisli neku igračku (kridaniyaka) za ljude, nešto što će ih odvratiti od niskih strasti i vratiti im vrline. Bogovi su mislili da bi bilo dobro da to bude nešto ne samo vidljivo oku nego i nešto što će se moći slušati sa zanimanjem. Također su napomenuli da ta igračka mora biti namijenjena svima, pa čak i najnižoj kasti — sudrama, kojima je znanje starih Veda bilo posve nedostupno. Tako je nastala peta Veda — Natyaveda (Veda — znanje na sanskrtu). Prvi dio toga svetog zapisa nazvan je Natyasastra¹ i posvećen je drami. Brahma je kreirao ples i glazbu. A Bharati, pouzdanom i kreativnom čovjeku koji je imao sto sinova, dao je u zadaću da stvori prvu dramu. Sa svojom djecom Bharata je uveo pojam dramskog zapleta, kazališta kao mjesta izvođenja, scene koja odvaja gledatelje od izvođača te apsara, žena koje su igrale u teatru. Ples, glazba, naglašena mimika lica i gestikulacija, istaknuta šminka i posebni kostimi, činili su dio prvih dramskih izvodbi koje su nakon sanskrtskog i parsi-teatra dospjele i do filma.

Danas je film gotovo u potpunosti zamijenio seoski teatar, folklorni ples, nekoć vrlo popularne masovne zabave, a folklorna i filmska glazba toliko su izmiješane da se i na tradicionalnim svadbama, pogrebima, religijskim inicijacijama teško može razlučiti što je na što utjecalo. Čuje se sve odjednom — i Bollywood i tradicija. Film je postao jedna od najvažnijih manifestacija sama života. No, film u Indiji nije samo zabava. On je i važan čimbenik socio-političke sredine.
Naime, u zemlji s milijardu stanovnika, od kojih dvije trećine živi na selu, šezdeset posto ljudi još je nepismeno. U zemlji u kojoj četrnaest milijuna ljubitelja filma svakodnevno ide u kino, a dvadeset i pet radijskih stanica neprekidno emitira glazbu iz popularnih bolivudskih ostvarenja, društvena je i politička odgovornost filmskih stvaralaca golema. Kada je Mani Ratnam, redatelj u Indiji jednako slavan kao Spielberg u Americi, snimio populistički film Bombay (1995), ljubavnu priču između muslimanke i hindusa smještenu u kontekst vrlo krvavih političkih nemira koji su se stvarno i dogodili 1992, službena cenzura nije pustila film pred gledatelje gotovo godinu dana. Pojedine indijske države odbijale su uopće prikazati film, a funamentalisti su čak aktivirali bombu pod redateljevim autom. Na sreću, atentat na velikoga filmskog autora bio je neuspješan. Nakon zamalo jednogodišnje cenzure film je konačno bio pušten u kina i igrao je širom Indije s golemim uspjehom. Mladi skladatelj A. R. Rehman nakon filma je postao glazbena legenda, a glavna glumica Manisha Koirala, podrijetlom Nepalka, postala je diva broj jedan.

Unatoč činjenici da se enormno velika produkcija od osamstotinjak do ponekad gotovo tisuću igranih filmova godišnje sastoji uglavnom od priprostih i često prilično priglupih melodrama, laganih komedija i akcijskih trilera, ipak određeni broj autora pokušava progovoriti o važnim, u društvu gorućim političkim i socijalnim temama bilo u obliku masala² filma ili u takozvanoj art ili paralelnoj filmskoj formi. Producenti i redatelji moraju računati s velikim brojem vrlo osjetljivih gledatelja te sa strogom cenzurom. Ne samo da političke teme mogu izazvati burne reakcije, također i naoko obične obiteljske drame mogu naljutiti kako publiku tako i oštru cenzurnu komisiju. Čak i najvećim imenima u filmskoj industriji, od producenta do redatelja i glumaca (glumci često sami financiraju filmove), nije uvijek izvjesno hoće li film izaći pred oči publike do planirana datuma ili ne. Premijere se često organiziraju uoči velikih praznika kao što su Divali, jesenji praznik svjetla, Holi, proljetni praznik boja, uoči Božića i Nove godine, a u državi Bengal uoči svečanosti u čast božice Durge te u državi Tamil Nadu uoči Pongal, praznika koji slavi vrline krava.

Jedan je od redatelja koji se hrabro hvata ukoštac s političkim temama te oštro kritizira položaj žene u indijskom društvu Shyam Benegal, autor koji se okušao u objema filmskim formama — kako u bolivudskom stilu tako i u tzv. paralelnom filmu. Zanimljivo je da se taj pionir filma zagrebačkoj publici predstavlja čak dvama ostvarenjima što obuhvaća trećinu programa. Njegov film Mammo (1994) govori o bolnoj temi Indije — o ’humanom preseljenju’ naroda koje se dogodilo nakon podjele zemlje 1947. Kako se osjeća manjina u Bombayu, a kako se ponaša većina, psihološki je razradio Benegal pričom o baki po imenu Mammo. Njegov film The Making of Mahatma iz 1996. također dotiče važnu političku temu — život i značaj Mahatme Gandhija, duhovnog oca moderne sekularne Indije. Naslovnu ulogu tumači jedan od najboljih glumaca novoga naraštaja, Rajat Kapoor, koji igra kako u samu Bollywoodu tako i u artističkim filmovima (osobito istaknuta uloga kod bengalskog autora Buddhadeba Dasgupte u filmu Charachar). I njegova partnerica Pallavi Joshi, koja je započela karijeru kao junakinja u paralelnom filmu, danas je jedna od najdarovitijih glumica indijske kinematografije novoga doba.

U izboru koji je napravilo Indijsko veleposlanstvo u Zagrebu možemo odista vidjeti presjek indijske kinematografije, od masala (ili formula) filmova poput Jaahne Bhi Do Yaaron (Zaboravimo, prijatelji) iz 1983, komedije s tipičnim slapstick-elementima koja tretira ozbiljne teme u društvu — korupciju, rad policije, povijesnog filma Mirch Masala, koji obrađuje problem poreza i poreznika u koloniziranoj Indiji, cijenjena filmaša Ketana Mehte, paralelne produkcije koja je najmanje gledana kod kuće, ali je zapravo proslavila indijski film u inozemstvu, i to još pedesetih godina na festivalu u Cannesu. Tada je naime film Pather Panchali (1955) Satyajita Raya dobio nagradu žirija i skrenuo pozornost svijeta na kinematografiju Indije. Njegovi su filmovi prema izboru britanskog časopisa Sight and Sound uvršteni u sto najboljih ostvarenja svih vremena, a autor je upravo u godini nakon filma Agantuk (Posjetitelj) iz 1991, koji može vidjeti i zagrebačka publika u ovom programu, dobio Oscara za životno djelo, da bi nekoliko mjeseci nakon toga preminuo.

Pored istaknute posebnosti filmskog izričaja, od sama načina pripovijedanja priče do glazbenoga stila, simbolike pokreta u plesu, pokretima prstiju na rukama (mudri) i gestikulacije preko važnosti boja kostima i scenografije pa čak i stila snimanja, gledatelji ovoga programa imat će prilike upoznati nekoliko najboljih indijskih glumaca. Jedan od njih postigao je i svjetsku slavu, igrao u američkim (City of Joy), a još više u britanskim projektima (My Son A Fanatic). To je Om Puri, glumac dojmljiva rošava lica i još pamtljivije dramske interpretacije. Drugi je kojega treba istaknuti Naseeruddin Shah, koji se pojavljuje kao i Puri u nekoliko filmova iz ovog programa. Komičar, tragičar, bez obzira da li igra u popularnom ili autorskom art-filmu, uvijek je jednako dobar i svoj. Glumica koju valja upamtiti iz ovog filmskog izbora jest pored spomenute Pallavi Joshi sredovječna umjetnica Deepti Naval, koja već tri desetljeća radi s najvećim imenima art-filma poput Girisha Kassaravallia. Taj autor s juga Indije, kao i većina ostalih sineasta koji rade tzv. paralelni film (osim spomenutog Raya i Benegala tu su Mani Kaul, Kumar Sahani, Buddhaddeb Dasgupta, Adoor Gopalakrishnan) tretiraju emocije i erotiku u filmu na vrlo otvoren, ralističan, često poetičan način, posve suprotno od onoga što možemo vidjeti u masala ili formula filmu iz bolivudske produkcije.

Gledatelji koje srećem na festivalima u indijskim gradovima, odgojeni na popularnom, komercijalnom, filmu, često me pitaju: Zar vi zapadnjaci odista ništa drugo ne radite u spavaćim sobama od onoga što vidimo u vašim filmovima?
U indijskoj klasičnoj literaturi, drami, pa tako i na filmu, ljubav je veća od života, ona je sveta, mitološka kategorija. Ljubav podrazumijeva žrtvovanje. Njezina svetost i grandioznost uvijek pobjeđuju sve prepreke. To praktički znači da indijski scenarist čak i onda kada ’posuđuje’ priču iz holivudskog filma (indijski popularni film prepun je obrada američkog filma) mora prilagoditi svaku moguću priču indijskim standardima i načinu razmišljanja. Na primjer u remakeu filma Kobna privlačnost oženjeni muškarac ne smije imati, pa tako i nema, one night stand, s nekom drugom ženom, njihov susret mora se dogoditi na neki drugi način.

Važna su pravila popularnoga filma: nema seksa prije braka; nema seksa izvan braka; žena može biti iskreno zaljubljena samo JEDNOM u životu (sve ostalo rezultat je nesporazuma); grešna žena uvijek bude kažnjena, pogine ili se teško razboli.
Čak i u Zapadnoj Africi, gdje je indijski bolivudski film silno gledan, ovo se iznosi kao najveća vrlina:
Indijski film sve je donedavno (nedavno su nastupile velike promjene glede poljupca na filmu, pa čak i erotike, op. a.) pokazivao veliko poštovanje prema ženama. Problem s filmovima holivudske produkcije jest da maju srama’. U indijskim filmovima žene su pristojno odjevene, muškarci i žene poljube se vrlo rijetko i nikada nećete vidjeti ženu bez odjeće. Zbog toga mi smatramo da indijski filmovi imaju kulturu koja holivudskom filmu posve nedostaje.
Ipak, seks ili erotika nisu pojmovi koji obilježavaju indijski film. To su prije svega glazba, ples, poezija. Tri kreativna elementa obilježavaju svaki film, bez obzira da li je to masala produkcija s plesnim sekvencama ili paralelni film u kojem se glazba, a često i poezija pa i ples, pojavljuju kao sastavni dio priče i, za razliku od masala filma, izviru iz same radnje.

Pjesma je kao Božji govor, ispunjava sav prazan prostor na Zemlji. Iskustvo je koje zajednički dijele mase ljudi, siromašni i bogati, u kinima, na sajmovima, paradama, političkim ili vjerskim, na vjenčanjima, u hramovima, u uličnim barovima kao i u velikim dvoranama. Glazba ujedinjuje ljude u svakom pogledu. Danas je glazba upravo ova iz filmova.
(Chidananda Das Gupta, indijski kritičar u knjizi Bojafilma).

* Rada Šešić predavačica indijskog filma na Sveučilistu u Amsterdamu, Nizozemska; selektorica za južnoazijski film na festivalu u Rotterdamu; izbornica Festivala u Kerali, Indija
¹ Bharata Nathyasastra, zapisi o postanku dramaturgije u indijskoj tradiciji, tehnici glumačke ekspresije, o plesu i glazbi.
² Masala, smjesa indijskih začina. U Indijskom popularnom filmu pojam koji označava iskušanu kombinaciju raznih elemenata koji obično poluče uspjeh u gledalaca (osnovni su sastojci ljubavna drama, scene akcije, komični elementi, plesne i pjevne sekvence, izražena poruka filma i happy end).

Rada Šešić