Škola medijske kulture — Varaždinske toplice 2006

Škola medijske kulture u sedam činova

Čin prvi: Deložacija

Bit će da utemeljitelji obrazovne institucije pod nazivom Ljetna filmska škola (šezdesetih prošlog stoljeća!) nisu ni slutili da će se u njezinu obličju skrasiti nemiran duh vazda sklon promjenama; svojedobni ’panični’ bijeg iz matična Trakošćana na more — najprije u Crikvenicu, a potom u Šibenik i obrnuto — naposljetku je završio ’pokajničkim’ povratkom u Trakošćan.
Transformacija pak imena u ’elitnu’ i sveobuhvatnu Školu medijske kulture morat će svoju moguću novu mijenu dugo čekati, ako će je ikad dočekati... No, jedno je sigurno: nema povratka na staro!

Varaždinske toplice (foto: Kruno Heidler)

Ove je godine, stjecajem okolnosti, Škola doživjela deložaciju s mitskih prostora Bednjanske doline; njezino novo (tek prolazno?) odredište — hotelski kompleks Minerva u kojemu borave bolesnici zdravstveno ovisni o prebogatim sumornim izvorima što ih nudi više nego ljubak gradić Varaždinske Toplice — uznemirio je ne samo polaznike nego i upravu Škole. Dio se oduševio raznovrsnošću ’popratnih’ sadržaja (ah, bazeni, bazeni...), udobnošću hotela i ljepotama prirode koja se efektno ispreplela s kultiviranim urbaniteotm; drugi je dio u tom bogatstvu rekreacijskih sadržaj prepoznao neku vrst ’ometajućeg faktora’, koji bi poglavito mladu populaciju polaznika mogao stalno stavljati na kušnju kojem da se carstvu prikloni — učenju ili nježnu tetošenju osjetila.

Dakako, tek će naknadne ekspertize odgovoriti na pitanje da li su ’dobici’ veći od ’gubitaka’ i hoće li prostor kojim vlada dojmljivi Draškovićev dvorac još jednom odoljeti nasrtajima. No, do tog trenutka ipak treba — dakako bez pristrana navijanja — priznati da je dobru staru Školu upravo ove godine, čini se, dotaknuo dašak svježine i da je sveukupno njezino ljudstvo — svakodnevno poticano i raznovrsnošću gurmanskih delicija — pokazivalo iznadprosječnu živost, a ta je živost ostala na životu i do same završnice Škole, u kojoj su se nekoć — pod teretom ’konzumirana’ golema medijskog gradiva — znakovito primirivali čak i najvitalniji predstavnici polaznika.

No, na jednom se pitanju čak i najuporniji, najnostalgičniji i najromantičniji zagovornici trakošćanske nirvane moradoše duboko zamisliti. Ovogodišnji plodovi desetodnevnoga radioničarskog truda polučiše tako vrijedne rezultate da se to, ni uz najbolju volju, nije moglo ne povezati s gradićem koji je vrlim filmskim ekipama ponudio ’holivudsku’ raskoš lokacija. Kada bi se radovi što ih marni voditelji radionica ostvariše sa svojim đacima prikazali u sklopu, recimo, Dana hrvatskoga filma, baš nipošto ne bismo pretjerali ustvrdivši da bi ti radovi s lakoćom dosegnuli gornji dom godišnje hrvatske filmske proizvodnje.
S druge strane, mnijenja sam da je radioničarska aktivnost ove godine donijela rezultate dostojne svake pozornosti i iz nekih drugih razloga, koje pak kanim otkriti tek u samoj završnici ovoga teksta!

Bilo bi dovoljno razloga da svakoj radionici zdušno posvetimo dostojan prostor (Čučić, Ilinčić, Premar...), ali nas dodatni zadaci što nas čekaju u nastavku teksta sile da se ograničimo tek na tri radioničarska naslova iz gornjega doma ovogodišnje proizvodnje.

Čin drugi: Nevolje spremačice

Spremačica

Tradicionalno visokokvalitetna radionica za animirani film (prekomjerno samozatajna voditelja Ede Lukmana), sve kada bi i htjela, ne bi mogla, a da na Danima ne ’ukeba’ glavni ulov — Oktavijana. I ne samo zato što nam je animirani film još daleko od njegovih čudesnih svjetski prepoznatih dometa iz (neponovljivih) šezdesetih. Gegistički maštovito zaigrana priča o hotelskoj spremačici koja se pred brojnim ulaznim vratima hotelskih soba nalazi uvijek zatečena istim izazovnim pitanjem što se iza tih brojnih vrata skriva (kakvo stanje stvari, kakav gost), zapravo nudi pravi mali vatromet prizora vitlanih urnebesnim ritmom, ali i užurban slijed slikovitih likova uhvaćenih u trenu, pa i dojmljivo kontrastiranje oblika i boja... Taj je radioničarski film, čini se, ponajviše na tragu Grgićevih filmova koji su se temeljili na nepretencioznim ’malim’ sadržajima života s ’nevažnim’ likovima (crvek) i na svečanosti iznova nađena animacijski reafirmirana i nadasve efektno duhovita gega.

Ne možemo se ne složiti s Hrvojem Turkovićem, brzim i marnim višegodišnjim komentatorom brojnih radioničarskih uradaka, koji je, ne skrivajući zadovoljstvo viđenim, ustvrdio da Škola — na čudesan način — uspijeva za nepunih desetak dana ponuditi prvoklasne proizvode (kakav je zasigurno onaj radionice za animirani film), a da se u okvirima profesionalne kinematografske proizvodnje sličani projekti (mahom dvojbenih desega) moraju ’valjati’ i po godinu dana!

Čin treći: Pušioničarska gerila

Otkad se u sve bujnijem buketu radionica pojavila i ona koja podučava što treba znati da bi se, osim posjedovanja nezaobilazne ’sitnice’ zvane talent, napisao kvalitetan scenarij, Škola je dobila i posve ’svježu’radnu spregu dviju radionica koje djelomice funkcioniraju prema fizikalnom načelu spojenih posuda: jedne se godine u radionici za scenarij (voditelja Gorana Tribusona), usporedno s učenjem usvojivih obrtničkih vještina, proizvede i stanovit broj scenarija (među kojima će tek jedan biti izdvojen i ’kuvertiran’), da bi se taj isti scenarij — godinu poslije — u radionici za igrani film (voditeljice Snježane Tribuson), i realizirao.

Ove je godine tandem Tribuson-Tribuson (uz snažnu potporu odgovarajućih polazničkih timova), podario Školi vrckavo i duhovito djelce koje, u vremenu moćno orkestrirane propagande protiv pušenja (kako u zemlji tako i u svijetu), zagovara slobodu osobnog izbora i u (zdravstveno) tako rizičnim stvarima kao što je upravo — pušenje. Pa čak i više, junakinja filma će, u ime nenadomjestiva užitka što ga nudi nikotinski dim, bez oklijevanja ’prežaliti’ momka koji joj se sviđao i koji je, bit će, s njom bio spreman štošta podijeliti, počevši od lirski romantične ljubavi pa do, predmnijevamo, dobra sirova seksa.

No, tako začudno velika odricanja, uskoro će nas upozoriti tandem TT, crpe snagu iz jednog drugog užitka — onoga ideologije. Pojedinci privrženi ideji i užitku cigarete udružuju se u skupine, pokret se sve više ’omasovljuje’, stvaraju se slobodni teritoriji, koji omogućuju slobodu kolektivna pušenja... Stari borbeni napjev dobiva nove stihove — pušioničarske.
’Nastavak’, koji je u filmu izostao, zapravo nam je dobro poznat; neki su svojedobno — zbog Ideje — itekako bili popušili...

Čin četvrti: Lezbos

Treće je mjesto u klubu ekskluzivnih nadmoćno pripalo silno darovitu i ništa manje simpatičnu splitskom filmskom snimatelju Borisu Poljaku.

Sa snimanja igranog filma (foto: K. Heidler)

Radioničarski debitant Poljak imao je, možda, i ponajtežu zadaću: takvom si ju je sam učinio kada se odlučio da — igranofilmski — predoči većinu od onoga što dr. Ante Peterlić u legendarnoj Teoriji filma naziva skupnim imenom oblici filmskog zapisa. No, da bi edukativno štivo učinio što preglednijim i gledalački prihvatljivijim, morao si je, za ovu prigodu, ’prigrabiti’ kameri (koju je prepustio polazniku) nadređenu funkciju — onu redateljsku ili režisersku, kako vam drago. Pa i scenarističku, jer njegova elegantna filmska šetnja (utemeljena na dvije djevojke, tri dečka i nekoliko decentnih ljubavnih pokusa, među kojima će tek posljednji uroditi određenim rezultatima) uistinu se dojmila brojnih polaznika Škole upravo zbog tvorčeve vičnosti da uzastopnim korištenjima stalnim svojstvima kamere (kadar, okvir), položajima kamere (plan, kutovi snimanja, stanja kamare), slikovnim odlikama filmskog opisa (film u boji, osvjetljenje, objektivi, kompozicija kadra, format, mizanscena), zvukom (šumovi, glazba), montažom (način montiranja, uloga kakvoće filmskog zapisa u montaži) postigne istovremeno i neopazice (tečna naracija) i izričito (funkcionalna edukacija) jedinstvo svih tih elemenata, a da naposljetku — neke više pouke radi — shvatimo kako će junakinja filma, nakon triju uzastopnih neuspjelih pokušaja da s ’primjerenim’ muškarcima (i bez brkova i bez brade) dosegne osobnu sreću, aktivirati onu (rezervnu) mogućnost začetu prije nekoliko tisuća godina u staroj Heladi na otoku sreće poznatu pod imenom Lezbos.

Snimateljska radionica (foto: K. Heidler)

Time su vrata uvaženu predavaču Škole medijske kulture Bruni Kragiću širom otvorena da se, nakon učenih elaboracija određenih žanrova (vestern, krimić, spektakl...) prihvati i minuciozne interpretacije s nepravom vazda zaobilažena žanra — pornofilma. Dakako, uz primjerene slikovne ilustracije u duhu stručnog diskursa. Zapravo, onoga istoga žanra kojemu je, prema dr. Hrvoju Turkoviću, više no mnogim drugim vrstama zajamčen vitalizam i dugovječnost. Osobito ako u velikoj, veseloj i neumornoj radionici za reprodukciju ljudske vrste uvriježene ’stare metode’ i dalje ostanu na životu.

Čin peti: Rat spolova

Školu je trebala posjetiti i redateljska zvijezda u usponu — mlada Tanja Golić. Između časti prezentacije glavnine svog opusa u Školi i primanja nagrade na Sarajevo Film Festivalu koji se održavao usporedo s Varaždinskim Toplicama, Tanja je, s pravom, požurila u Sarajevo.

Nije da znam nego je to tako Tanje Golić (foto: K. Heidler)

Zato su sudionici predavanja sa temom ženskoga pisma u hrvatskom filmu mogli uživati u trima njezinim rodno različitim filmovima: u eksperimentalnom (Ultrazvuk), dokumentarnom (Čekajte, čekajte...) i kratkom igranom (Nije da znam nego je to tako).

Davno je tomu kada je ezoterijski segment kritičarskoga korpusa osupnula sugestivnim Ultrazvukom. Iznijela ga je, doslovce, iz mora: odvažno improvizirajući (opremom za ronjenje, kamerom) bila se spustila duboko ispod površine mora i tamo ubrala začudne prizore podložne slikovnim i zvučnim (pre)oblikovanjima. U onom začinjanju svjetla (svijeta) na ekranu ’iz ničega’ i njegova postupna gašenja, nazrijesmo svojevrsno vrenje opčinjavajuće životne supstancije iz koje će se (nenametljivo, a ipak uočljivo) iznjedriti sklupčano nago žensko tijelo (na način fetusa), što će ga unutrašnje uzgonske sile mora izbaciti na površinu, k svjetlu...

Riječ je o ostvarenju o čijim se značenjskim potencijalima može razglabati i ovako i onako, ali i o tvorevini koja već začudnom materijalnom datošću pruža užitak gledanja.

Dokumentarac Čekajte, čekajte... vraća nas u Tanjinu ’predultrazvučnu’ fazu, premda je datum njegova konačna završetka — 2006. Iz dokumentarističkih fragmenata posvećenih najvećim dijelom Tanjinoj baki koja je, u ne tako visokoj životnoj dobi, počela ubrzano zaboravljati sve one sitne, a onda i krupne životne datosti po kojima i jesmo to što jesmo — misleća ljudska bića koja, na brojnim razinama, što svjesno što rutinski, umijemo upravljati svojim životima —zapravo razabiremo da je Tanja Golić, već u adolescentskoj dobi, kamerom snimala ne samo ritualna obiteljska slavlja nego i životno teške, duboko prijeporne momente iz života najuže obitelji (što obično, u drugih obitelji, ostaju daleko od očiju javnosti).

Ako je točna ona najkraća definicija biti filma, koju je bio izrekao Jean Cocteau, a kazuje da film, što god snima, zapravo uvijek snima samu ’smrt na djelu’, tada Tanja svojim snimkama, čineći isto, hoće upamtiti i trenutke kada joj je baka bila prisebna, kada se srdačno smijala i kada je (u društvu brižne kćeri i Tanje) znala i zaplesati otimajući tako kratke trenutke sreće iz nezaustavljiva okrutna procesa ubrzana zaborava i naposljetku nestajanja.

Sve džaba Antonija Nuića (foto: K. Heidler)

Čega se god Golićeva primila, njezino se ishodište nalazi u dokumentristici. Njezin osobito uspio film Nije da znam nego je to tako izvlači dramaturšku okosnicu iz svakodnevnih ’dramatično’ žestokih svađa između dvoje intimno vezanih glumaca — između poznate Darije Lorenci u Rakana Rushaidata — što su svoje učestale prijepore između četiri zida već bili sami dramski objelodanili i javno publici predočili na pozornici kazališta Exit. Iz tog materijala Tanja Golić izvlači neku vrst zgusnuta dramaturški nepogrešivo izbalansirana ’svađalačkog’ sublimata što se — kao u Ultrazvuku — začinje takorekuć iz ’ničega’ i vraća u ’ništa’.

Temelj trajno neuništiva prijepora što se ’bez mjere pali i gasi’ izvire iz svjetonazorno oprečnih stajališta partnera koji kao da su nekim nevidljivim silama trajno vezani jedno uz drugo. Muškarcu se, izlazi iz predočenog, nekada i negdje srušio temeljni red na kojemu počiva svijet; njega žulja degradiranost same Ideje reda i nipošto nije spreman da ga kuša kompenzacijski nadomjestiti prepuštajući se rutini malih, njemu duboko dosadnih, licemjernih i naposljetku nesnošljivo iritantnih građanskih rituala koji beznandno opće s banalnom; Žena zna da je svijet sveden na ruševinu, otpatke, ali zadržava i gotovo histerično forsira pragmatizam dnevnoga reda da bi, ne pitajući se o biti svega postojećeg, izdržala taj dan u dugu nizu bezbojnih dana obilježenih jetkim svađama i ispraznim posjetima uvijek istoj obitelji, što nudi tek jedan jedini ’relevantan’ sadržaj večeri — zajedničko ritualno divljenje djeci i njihovo dugo cendravo uspavljivanje.

Žena, duboko pateći što je izgubila vlastito dijete, još misli da je to novo biće moglo iznova uspostaviti ravnotežu u njihovu razrušenu odnosu; Muškarac drži da ih je, odnijevši im plod prije vremena, usud zaštitio od novih teških trauma s nesagledivim posljedicama. Po njemu oni su takvi kakvi jesu — posve nesposobni da se nose sa sveopćim i sveprožimajućim neredom — ne mogu dopustiti iskorak koji bi ih zasigurno dokrajčio...

Tanja Golić odlično razumije i filmski točno reinterpretira psihologiju svađalačkih dionica koje imaju svoje tihe ili izbudljive početke, koje silovito idu vrhuncu, da bi u nekom iznimno ’nabrijanom’ trenutku, kada se stječe dojam da bi iza teških riječi moglo doći na red i nešto mnogo gore, nastupila tišina, teško izdržljiv muk, pa i bezglasna gorka suza...
Ipak, kao da se i naoko nepopustljiv radikalizam Muškarca lomi pred neumoljivom ritualnošću višega reda, životnoga ronda kojemu se junaci, htjeli-ne htjeli, ipak prepuštaju, ako žele uteći jedinoj preostaloj alternativi — potpunom ništavilu.

Film je snimljen iz ruke; dokumentaristički nemirna kamera hvata junake igranofilmski gonjene u geometriji definirana kućnog prostora, potencirajući svojim grubim ’histeričnim’, ali uvijek funkcionalnim, gestama nemir i iznenadne nastupe histerije u junaka.

Čin šesti: Ljubav

Sarajevo Film Festival prijetio je da nam ’uzme’ još jednoga redatelja — ovogodišnjeg apsolutnog pobjednika Pule, debitanta Antonija Nuića, čiji se film Sve džaba također nalazio u službenom programu festivala kao ozbiljan kandidat za poneku od nagrada iz bogate zbirke poznate pod nazivom Srce Sarajeva; osvojio je tek jednu, onu za glavnu mušku ulogu u interpretaciji Rakana Rushaidata. To što je, potegnuvši u posljednji čas iz dalekoga Splita do Varaždinskih Toplica i što je uspio (u društvu svoje glavne glumice Nataše Janjić) stići na odredište usred projekcije svoga filma, zaslužna je Vera Robić Škarica, koja je, i ovom zgodom, znala motivirati mlada autora da se osobno ’objavi’ pred polaznicima; a polaznici su se iznimno živim sudjelovanjem u razgovoru nakon projekcije filma znali obilno ’zahvaliti’ na tom svake hvale vrijednu Nuićevu trudu.

I upravo je ta projekcija potvrdila pretpostavku da Školu resi još jedna važna vrlina, koja se na svakom koraku manifestira u obliku vrlo dobronamjerna, ’prijateljskog’ dočeka svakog filma, a osobito onoga iznjedrena u oskudnim i vazda tegobnim okolnostima domaće filmske proizvodnje. Malom broju onih koji su taj film već imali prilike vidjeti na festivalu u Puli (kada je u Areni stigao ’na red’ nakon tri ili četiri strana naslova zaredom odgledana u Circolu i kada se mahom svima učinilo da je autor dao manje no što se to od njega očekivalo), projekcija u golemoj dvorani hotela Minerva (premda ne baš savršena) bjelodano je pokazala do koje mjere kvalitetno okružje i za tu prigodu pripremljeni gledatelji mogu dubinski korigirati određene dojmove.

Ne, film Sve džaba nije remek-djelo, toga su — dakako — svjesni i njegovi tvorci, koji su o poteškoćama u završnom (montažnom) oblikovanju filma govorili sa čarobnom otvorenošću, iskrenošću. No, Sve džaba svakako je film koji, odudarajući u koječemu od filmova što se danas rade i ne samo u hrvatskoj kinematografiji, na osobit način, znači i određenu prekretnicu u slijedu svjetonazornih mijena u djelima filmskih autora s ovih prostora. Zadržimo li se tek na usku segmentu hrvatskoga filma, sjetit ćemo se da je rat s početka devedesetih sveo izričajne mogućnosti filma na ekstremno pojednostavnjeno sredstvo propagandistički bespogovorna sotoniziranja ’druge strane’. Hrvatski je film to usmjerenje platio osobito visokom cijenom: publika mu je okrenula leđa poslušavši savjet dijela kritike da ga treba, kazne radi, zaobilaziti u velikom luku.

Potom je nastupilo razdoblje određena ’otrežnjenja’, kada su se — neki posve spontano, a drugi po ’nalogu’ trenda — stali obračunavati s ispadima nesnošljivosti, predrasuda ili s tihom ali postajanom tvrdokornošću određenih metalitetnih ’zadatosti’ (i ne samo s ruralnih prostora).

Da bih odgovorio na izazovno pitanje po čemu je Nuićev Sve džaba napravio korak dalje, bit će mi potreban mali zalet...
To da netko — po svim vanjskim znakovima posve priseban — iznenada odluči svoje nasljedstvo od roditelja, iz čista mira, podijeliti ljudima usput tako što će ih uporno častiti (džaba) sve dok ne potroši i posljednju paru bilo bi, zacijelo, zanimljivo i onom eksploatacijskom odvjetku holivudskoga filma koji poetiku temelji na otvaranju takva filma s pomoću neobične, a kadšto i šokantne pojedinosti (primjerice, film će odmah postati ’intrigantan’ ako junak, umjesto da uđe kroz vrata, gromoglasno bane kroz prozor). No, način na koji Nuić poslije razvija taj motiv teško da bi mogao zainteresirati prekooceanske magove industrije zabave. S druge strane (koliko je toga bio svjestan Nuić?), film kao da simulira i temeljne postulate tzv. skrivene kamere koja vješto prikrivenim provokacijama u dokonih, zatečenih, ali ne nužno i lakovjernih prolaznika, hoće i zna izazavati ekstravagantne reakcije...

Nuićevi se prolaznici namjernici s opravdanom nevjericom vrzmaju oko bizarna mladića pokušavajući proniknuti kakvi su ’pozadinski’ motivi (prefrigana?) stranca. Jel’ ti to mene zajebavaš? ispalit će, nakon duga sumnjičava ’mjerkanja’, sredovječni muškarac koji je, ipak, u brzu slijedu stigao sasuti u sebe nekoliko mladićevih ’ljutih’; čekali smo, ali ništa zato što nismo dočekali, da netko priupita: A jel’ se to snima?!
Da, snimalo se polako i meraklijski, s unaprijed razrađenom nakanom da se konačno zatvori jedno poglavlje iz vazda nemirne povijesti toga kraja — ono etničkih ratnih sukoba i međuobiteljskih krvavih obračuna. Kada se u prologu filma, neposredno prije naziva filma Sve džaba, odigra krvava drama ljubomore i kada od tri junakova prijatelja — te njegove jedine preostale ’obitelji’ — dvojica na licu mjestu poginu, a treći završi u zatvoru da tamo, zbog počinjenih zločina, odrađuje dugogodišnju robiju, bit će to zapravo i junakov konačni zbogom upućen ne samo mrtvim prijateljima (pa i onomu njemu osobito dragu koji je razminiravajući vlastitu kuću svojedobno bio ostao bez ruku), nego i jednom naopakom vremenu obilježenom ratnim stradanjima.

Nakon što se junak odlučio svoju zamisao — sve džaba — iskušati u pitomu kraju — tamo gdje su iznova vraćeni (arhetipski) obrasci mirna življenja već izbrisali tragove (još jednog) rata, uslijedit će epizodično strukturirana radnja filma posuta začudnim zgodicama iz kojih se neće moći baš odmah razabrati kamo je to autor usmjerio radnju filma.

U gorkasto-duhovitom filmu gubitak prijatelja junak ne utapa u alkoholu — kako bi se to očekivalo od osobe koja se već prije više puta znala obeznaniti od oštrim pićem uzetim u više nego strašnim količinama (zbog čega je njegovo tijelo lišeno svijesti bezruki prijatelj, s pomoću konopca, zubima morao vući ulicama gradića do mladićeve postelje); junak svoje prijatelje oplakuje dosljednim odricanjem od — alkohola. Tako ’otriježnjen’, u nekom pokretnom bifeu ’na izdisaju’ i stalno sa ’svojom rajom’, tiho, ali postojano provodi svoju bizarnu zamisao besplatna dijeljenja pića, dugo nas držeći u neizvjesnosti pa i strahu da se možda neće znati ispetljati iz te svoje priče — bez priče.
Dakako, upitat ćemo se — u vremenu grabežljivu i nemilosrdnu — krije li se u njegovu ’bezumno’ olaku razbacivanju očevine (za koju sam kaže da je ničim nije zavrijedio) prikrivena potreba za svojevrsnim iskupljujućim pročišćenjem...

S druge strane, Nuić neprestance diskretno ’zaviruje’ u izražajno lice svoga junaka; to nam lice ’nadahnuto’ Rushaidatovim mikroglumačkim finesama govori o skrivenu bogatstvu mladićeve intime, koja u ponešto skučenu svijetu (što svejedno nije izgubio dušu) zapravo čeznutljivo traži, priželjkuje nova osjećajna i životna uporišta.

Kada se na tom neizvjesnom putu napokon pojavi i Ona (i sama uhvaćena u zamke zamršenih životnih prijepora: muž joj je poginuo u ratu — o njoj se u miru ’brine’ posesivni šogor), napokon postaje bjelodano da su se iza neobično dražesne ’finte’ — sve džaba — zapravo skrivale ’najskuplje’, najvažnije i nadasve iznimno teško dosezive stvari života — one na kojima i počiva život. I taj i bilo koji drugi...

Hrvatski je pak film, tako, nakon duga razdoblja promoviranja ili osporavanja obrazaca nesnošljivosti, s pomoću ’malog’, a iznimno važna Nuićeva filma, dosegnuo novu etapu na tegobnu putu sazrijevanja — onu ljubavi! Sami je junaci u tom filmu možda i neće do kraja uspijeti dosegnuti, ali će im, zauzvrat, iznova prepoznata i nađena osjećajnost, vjerujemo, pomoći da ’odrastu’ i da se napokon oslobode nametnuta im uzništva.
Sve džaba pripada usmjerenju hrvatskog filma koje — zazirući od stilizacijskih iskoraka u ime prividne jednostavnosti realistički koncipirane fakture djela — doseže bogatu plastičnost likova i nenametljivu ekspresivnost cjeline djela.

Čin sedmi: Sretni trenuci hrvatskoga filma

Teško da bi se moglo ustvrditi kako je hrvatska kinematografije napokon postala dobro i razborito uređena kinematografija koja sustavno skrbi o svim svojim segmentima, a napose o onom najatraktivnijem (i daleko najskupljem) — o filmskoj proizvodnji. Kinematografija smo koja je vazda u stanju blaga kaosa, neprestance u samozavaravajućem traženju pravno reguliranih kodeksa ponašanja, ukleto predodređena da se utječe nedomišljenim improvizacijama, a spremna da se trgne iz letargije tek kada trublje obznane da je Pula pred vratima, dok gotovih filmova dostatnih da popune jednotjedni festivalski program još nema...

Nisu se ni s početka milenija stvari u hrvatskom filmu bitno promijenile, pa ipak svjedočimo aktualnu trenutku kada se u regiji pa i šire proširila vijest da iz Hrvatske neprestano stižu zanimljivi, kvalitetni filmovi koji tematiziraju relevantna tom svijetu dostupna i što je najvažnije razumljiva pitanja iz vlastite sredine. Brojni nastupi na stranim festivalima i nagrade s kojima se naši filmovi učestalo vraćaju s tih festivala govore u prilog tvrdnji da se polet hrvatskoga filma zaista temelji na kreativnoj energiji koja je obuzela proizvodni segment kinematografiji u cjelini. Dok s jedne strane stalno ’kapaju’ mladi talenti (poglavito pristigli s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu), dotle predstavnici starijih, već otpisanih naraštaja, i sami dotaknuti milošću ’neba’, obogaćuju sliku proizvodno moćna trenutka.

Koje su to sile i kakav spoj teško uočljivih sretnih slučajnosti, koje su omogućile da se — u jednoj sredini što je dugi niz godina depresivno skapavala na margini kinematografskih zbivanja — dogodi sveobuhvatni polet, teško je, a možda i nemoguće određenije odgovoriti (kao što ni brojni pokušaji da se ’dešifrira’ enigma svojedobna svjetskog buma zagrebačkoga crtanog filma nije dala zadovoljavajuće odgovore). Dakako, nitko zbog toga neće osobito patiti, a svi možemo biti ’poneseni’ opravdanom prestpostavkom da bi ’trend’ proizvodnje iznadprosječno dobrih filmova u Hrvatskoj mogao potrajati.

Ovogodišnju Školu medijske kulture (osmu po redu, u radu poglavito usredotočenu na ’konstante’ audio-vizualnih medija), također je dotaknula nova energija hrvatskog filma. Dvoje mladih autora koji su se iskazali svojim radovima (Nuić, Golić) i pred kojima je tek sada najvažniji dio posla, zajedno s onima koji su već tu, ali i onima koji hitaju da im se priključe, jamče određeni kontinuitet sjajno započeta posla!

No, usudio bih se ustvrditi da je energija kinematografije i nešto izravnije bila ispunila Školu medijske kulture. Ne sjećam se da je, u nedugoj povijesti raznovrsnih radionica koje djeluju u sklopu Škole i koje se kariokinetički neprestance umnožavaju, bilo toliko uspješnih radova kao ove godine. Uostalom, završna projekcija bila je kudikamo više od obične smotre uradaka nastalih kao plod posebna obrazovnog procesa — nalikovala je maloj svetkovini u kojoj se uspješna djelca međusobno nadmetahu. A njihov dugogodišnji marni komentator Hrvoje Turković mogao je nizati tek — komplimente!

Petar Krelja