Amarcord

KRUNO HEIDLAR – VITEZ PODRAVSKE RAVNI

Đurđevac je odavno poznat kao središte gornje Podravine, oko kojega su koncentrirana najveća agrarna naselja u Hrvatskoj, sjedište drvne industrije i onaj gradić iz čije su srednjovjekovne utvrde (sagrađene u XIV. a proširene u XVI. stoljeću) branitelji pijetlima, "picokima", ispaljenim iz topa, gađali Turke kako bi tom varkom pokazali da su "prepuni hrane" i da turska opsada jednostavno nema smisla. Danas je u utvrdi likovna galerija i neki ugostiteljski sadržaji, grad se uglavnom prepoznaje po svakogodišnjoj "Picokijadi" ali ga mnogi znaju i zbog toga što u njemu već godinama živi Krunoslav Heidler.

A sve je počelo negdje 1969. ili 1970, pri povratku u Zagreb s FEDAF-a u Pitomači, kada je već veselo društvo naišlo u klijet Dragutina Vunaka na Bilogori, da proba kupicu domaćega. Poslije, doduše, trećega bokala vina, naišao neki seljak i pitao tko bi kupio njegovu klijet. Javio se, naravno, Kruno Heidler, kupio 900 četvornih hvati livade i vinograda i klijet dugu 18 metara i staru 200 godina, u Šalatnomu jareku, pokraj Đurđevca, dolazio zatim godinama s djecom i obitelji, autobusom i onda 3,5 kilometra pješice, odnosno vlakom ili Vunakovim autom a od 1974, kada je položio vozački ispit, i s vlastita "četiri kotača". Iste godine iz Njemačke se vratio njegov otac i naselio se na obiteljskoj livadi. Heidleri su tu obrađivali vinograd, uzgajali zečeve, ovce, golubove i kokoške. Od 1991, kada je otišao u prijevremenu mirovinu, Kruno je sve više vezan uz Đurđevac.

Krunoslav Heidler rođen je 27.VIII. 1932. u Vitezu, pa se i danas smatra i naziva Bosancem, iako je, eto, već godinama u sredini Podravske ravni, na plodnoj crnici ispod koje probija pjeskovito dno nekadašnjeg Panonskoga mora. Njegov djed Franjo, Franz Heidler, rođen je u Willenzu, u blizini Karlovyh Vary a baka Karolina Osenk potječe iz Slovenije, iz Zelenoga luga pokraj Škofje Loke. Franz je iz svojih rodnih Sudeta stigao nekim austro-ugarskim putovima do Viteza, odnosno Busovače, gdje je godinama radio u velikoj pilani i pravio pragove za pruge kojima se tih godina Bosna ubrzano umrežavala. Lijepa Karolina donosila je radnicima mlijeko i tako se rodila ljubav a nakon nje i sedmero djece, od kojih je jedan bio Josip, Krunin otac. Franjo će umrijeti 1945. u Wainu, u Njemačkoj, Karolina 1962, u Zenici. Drugi djed, Hercegovac, Ilija Bebek, rođen je u Konjicu a umro u Philadelphiji, u SAD a baka Ana Štefinović potječe iz Martina kod Našica i jedina je umrla u Kruninu rodnom Vitezu. Među osmoro djece bila je i Krunina majka Viktorija. U dubokoj starosti živi u Sarajevu. Svi su, dakle, Krunini preci bili dugovječni pa je to, valjda, i najbolje objašnjenje njegove vitalnosti i apsolutne nespremnosti da sedamdesetu i dalje godine dočeka sjedeći na kakvoj klupi i hraneći golubove, čekajući poštara s mirovinom. Iako mu je kuća puna satova (jedan je čak na fasadi dvorišne kućice u kojoj su radionica (Kruno se, naravno, bavi i obradom drva, izradom okvira za slike i sličnim poslovima jer geni nisu voda), skladište poljoprivrednoga alata i šarmantna sjenica uz koju se roštilja ili se u sjeni vinove loze ispija kava, i drugo za njega vrijeme kao da sporije prolazi nego za množinu njegovih vršnjaka.

Uoči II. svjetskog rata, roditelji su se razišli pa je Kruno s ocem proveo te burne godine u stalnim mijenama, što mjesta na kojima su živjeli, što škola koje je pohađao a bogme, i politike koja se njima poigravala. Tako je bio (s devet godina) član Ustaške uzdanice u Sarajevu, pa od 10. do 13. godine u Hitlerjugendu u Lublinu i Wainu, a nakon toga Titov omladinac u Sarajevu (do šesnaeste godine), i u Zagrebu (do 21.) a zatim i član SK, izbačen 1963, pa opet primljen 1973. Razne je osnovne škole pohađao od 1939. do 1945, u Alipašinu mostu kod Sarajeva, pa u rodnomu Vitezu, Pabijenicama kod Lodza, u Poljskoj (i danas se služi poljskim, među ostalim jezicima), pa u Lublinu, tri kilometra od logora Majdanek, gdje je svakodnevno udisao karakteristične mirise spaljenih ljudskih tijela, u Wainu, u Njemačkoj, gdje će se rastati s djedom Franzom, i na kraju, u Čengić vili kod Sarajeva. Poljsko-njemačko razdoblje, od 1942. do konca rata, obilježeno je stalnim selidbama, "vlakovima bez voznoga reda" koji su Heidlere i tisuće drugih vozili od jednoga do drugoga radnog logora i između sve brojnijih njemačkih gradova sravnjenih sa zemljom pod tepisima savezničkih bombi, spavanjem pod vedrim nebom ili u praznim benzinskim bačvama, kraćim boravkom u gostioni "Sezam" u Lublinu koju je otac dobio na upravljanje nakon što su prijašnji vlasnici, vjerojatno Židovi, nestali bez traga a iz koje se Heidler senior uspješno bavio obavještajnim radom u korist sve više nadirućih Rusa, konjskim kobasicama i tipovima koji nadmašuju i najmaštovitije likove iz filmskih scenarija. Nakon tih desetak radnih logora, kroz koje je s ocem prošao tijekom Drugoga svjetskog rata, stigavši sve do Luxemburga, vratio se s kolonom "malog Bleiburga" od Klagenfurta do Maribora, stigao na kratko i u Ribarski sokak, u Vukovaru, gdje je živjela jedna od njegovih teta (Heidleri su uvijek bili dobro, strateški, razmješteni) i gdje je trinaestogodišnjak ulovio svoju prvu dunavsku štuku, mlatnuvši je, posve jednostavno, veslom po glavi i smazavši je posve sam, onako višegodišnje izgladnio, nakon što ju je teta ukusno pripremila, da bi konačno opet stigao u Sarajevo. U snalaženju u poslijeratnim okolnostima određenu će ulogu imati i činjenica da je druga Krunina teta, Silvija, zvana Lilika, bila osobna tajnica Vece Holjevca i da je surađivala s Mimarom, koji se već tada muvao okolo sa svojim tajanstvenim zbirkama.

Kruno zatim završava I. mušku gimnaziju u Sarajevu (1945-1948), ozbiljno se sprema za Građevinsku školu (htijući nastaviti svijetle obiteljske tradicije, posebno djedove) ali mu se na putu ka toj karijeri, srećom, ispriječio kolega i prijatelj Rudolf Belinger, snimatelj u "Bosna filmu", predloživši umjesto građevine film. U tim godinama ne razmišlja se previše a uostalom, u bavljenju filmom ima tako puno avanturizma i romantike. Tako Kruno, kao stipendist dolazi u Kinematografsku školu u Zagrebu, u Bogovićevoj ulici, stanuje u internatu na Kaptolu a o svima se majčinski brine drugarica Marta, osiguravajući im hranu i odjeću, knjige i svaku drugu brigu. Tu je od 1948. do 1953, kada završava školovanje i postaje majstor tona i filmske rasvjete. Iste je godine obolio od TBC-a, i liječio se, uspješno i sadržajno, u Crnoj Gori i u okolici Dubrovnika. No, važno je napomenuti da su Kinematografsku školu u Zagrebu pohađali studenti iz cijele bivše Jugoslavije pa je tako bilo i Slovenaca, dapače, Slovenki a jedna je stigla iz Murske Sobote i zvala se Anica. Ne bi sada imalo smisla pokušati opisati što se događalo u dva mlada srca, samo treba znati da su i Anicu i Krunu ti dani zauvijek obilježili.

Kruno je kasnije još (uz rad) studirao hrvatski i njemački jezik na Višoj pedagoškoj akademiji u Zagrebu, položio sve ispite osim predvojničke obuke pa stoga nije diplomirao (kao da sve predvojničke i vojničke tajne nije, htio-ne htio, savladao tijekom rata), slušao po nekoliko semestara na povijesti umjetnosti, fizici i astronomiji, psihologiji, pedagogiji i Višoj školi za vanjsku trgovinu.

Od 1. IX. 1953. zaposlen je u "Zora filmu", kao urednik dijafilmova i filmova za osnovne i srednje škole (iz oblasti povijesti umjetnosti, zemljopisa, fizike, kemije, hrvatskog i engleskog jezika) a za potrebe turističke propagande snimio je oko 12000 dijapozitiva, najviše o Jadranskome moru. Zatim radi kao tonski snimatelj, šest mjeseci na Radio Sarajevu, tokom 1956. i 1957, i piše svoje prve dvije radio drame za djecu (prva se zvala Điđi među djevojčicama i imala je, naravno, neke autobiografske elemente) a na povratku u Zagreb, 1957, osniva svoj prvi kino klub u Osnovnoj školi na Kaptolu, koja danas nosi ime Miroslava Krleže. Ukupno je inicirao osnivanje oko 120 filmskih klubova po osnovnim školama u Hrvatskoj, a zauvijek ostao posebno vezan uza “Slavicu” i FEDAF. Kada je trebalo, išao je okolo i "vrtio" filmove po raznim dvoranama u proviniciji. Sjeća se tako prikazivanja Ponny expressa u nekom selu, kada se ispostavilo da nema zadnje role filma pa ga je gnjevna publika natjerala da im ispriča kraj. A kako je sve te filmove vidio bezbroj puta, nije mu taj zadatak teško pao.

Dobitnik je desetak povelja, srebrne medalje "Boris Kidrič", srebrne medalje za suradnju Njemačkog kino saveza, niza priznanja i zahvala Općine Đurđevac, i na što je posebno ponosan, doživotni je počasni član Kino kluba Slavica.

Na preporuku Zlatka Sudovića, od 1963. radi kao tajnik Kino saveza Hrvatske i u četiri godine, u okviru Saveza, kroz Savez filmskih klubova Jugoslavije, osniva nekomercijalnu distribuciju (i sam vrtio filmove ili ih nosio na poštu) i prikazuje preko 400 inozemnih filmova, koje redovne distribucije nisu željele otkupiti, osniva četrdesetak Filmskih debatnih klubova (najbolji u "Moši Pijade" u Zagrebu, kojega vodi Dundović), pa u Puli, Splitu, Rijeci, na bavljenje filmskim amaterizmom potiče i u prvim koracima pomaže Slobodanu Šnajderu, Darku Traliću, Nenadu Puhovskom, Đuri Crnobrnji i većini kasnijih FAS-ovaca, koji kameru i vrpcu dobivaju u Kino savezu a ne u klubovima. U to se vrijeme u posebne cjeline odvajaju Kino i Foto savez, pokreće se Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, koja traje i danas, te brojne smotre dječjih filmova u zagrebačkom Pionirskom gradu i gotovo svim mjestima gdje su bili aktivni dječji filmski klubovi. Vikendima se u Pionirskom gradu, u suradnji s Ljerkom Smrček i Dragom Dopplerom, održavaju seminari za nastavnike i voditelje te niz aktivnosti u dječjem filmskom stvaralaštvu a osniva se i filmski laboratorij u Pionirskom gradu.

Pokretač je i organizator nekoliko festivala Saveza filmske omladine Jugoslavije, gdje je Hrvatska bila najzastupljenija po broju filmova. Osnovao je i vodio prvu i jedinu posudbenu Filmoteku filmova na 8mm i posudbeni servis za amatersku filmsku tehniku. S tjednikom Vikend osniva i vodi popularnu filmsku amatersku reviju "Moj najdraži film". Paralelno izdaje Bilten Saveza filmskih klubova i Bilten Kino saveza Hrvatske. Amaterski film popularizira i na televizijskim ekranima, u emisijama poput "Ekran na ekranu", pokreće filmsku biblioteku igranih filmova za kino klubove u školama (prvi je naslov Prometej s otoka Viševice a urednik Vladimir Vuković) te okuplja oko Kino saveza, u organizaciji manifestacija, kao predavače na seminarima i članove žirija profesionalne filmske radnike, od Dragutina Vunaka, Dušana Vukotića, Vatroslava Mimice, Mate Relje, Vladimira Tadeja do Marijana Arhanića, Josipa Remenara, Mladena Prebila i drugih, odnosno književnike i sveučilišne profesore, Milivoja Matošeca, Ratka Zvrka, Stjepka Težaka, Danicu Nola, Gustava Krkleca pa i cijelo Društvo Naša djeca.

Suosnivač je i suradnik Ljetne filmske škole u Trakošćanu, osnivač Ljetovališta filmske omladine u Puli i pokretač Dopisne filmske škole sa 12 svezaka-seminara i više stotina dopisnih polaznika.

U to su se vrijeme razgranale međunarodne veze s kolegama u Njemačkoj, posebno u Leipzigu, te u Francuskoj, Austriji, ČSSR-u, Poljskoj i SSSR-u.

Kao svoj veliki uspjeh Kruno Heidler voli naglasiti da je prije odlaska s mjesta tajnika Kino saveza Hrvatske, doveo Veru Robić, kao uspješnu nasljednicu, koja je nastavila i proširila njegov rad.

Tijekom godina provedenih u svim mogućim oblicima svoje filmske djelatnosti, uspješno je surađivao s Brankom Bauerom, Zvonimirom Berkovićem, Matom Bogdanovićem, Nikšom Fulgozijem, Eduardom Galićem, Fadilom Hadžićem, Marijanom Hodakom, Oldrichom Kadrnkom, Nikolom Majdakom, Brankom Majerom, Jožom Pogačnikom, Brankom Ranitovićem, Matom Reljom, Josipom Remenarom, Zlatkom Sudovićem, Ivom Škrabalom, Šimom Šimatovićem, Dušanom Vukotićem, Dragutinom Vunakom, Oktavijanom Miletićem, Franom Vodopivecom, Živkom Zalarom, Nikolom Tanhoferom, Brankom Blažinom, Živkom Jeličićem, Tarasom Kermaunerom, Jurom Orlovcem, Milivojem Pogrmilovićem, Dušanom Radovićem, Zoricom Rajković, Brankom Šomenom, Davorom Roccom, Arsenom Dedićem, Alfijem Kabiljom, Tomicom Simovićem, Marijom Bogliunijem, Teom Brunšmit, Nikicom Kalogjerom i drugima. Naravno, raduje ga kada ga se neki među njima sjete u svojim reminiscencijama o počecima hrvatskoga filma ili o vlastitim prvim koracima ali ne iznenadi se previše niti kada ga preskoče. Ljudi su ipak ljudi, kaže sa svojim vječnim osmijehom i tvrdi i danas da je najveće bogatstvo poznavati puno ljudi i moći među njima izabrati one prave.

U okviru Kino saveza Hrvatske 1967. je osnovan FAS (Filmski autorski studio) koji se zatim odvaja od Kino saveza i registrira kao posebna firma FAS, a Heidler je direktor sve do stečaja 1973. FAS je bio jedini nezavisni producent u jugo-kinematografiji a omogućio je snimanje debitantskih filmova dvadesetorici redatelja, amatera i akademaca (Praška škola), među kojima su bili Milica Borojević i Ljiljana Jojić (uz Tugomilu Sabljić, prve žene-redateljice u Hrvatskoj), Karpo Godina, Rajko Grlić, Petar Krelja, Ranko Kursar, Ivan Martinac, Miroslav Mikuljan, Vladimir Petek, Ante Peterlić, Vasko Pregelj, Milivoj Puhlovski, Tomislav Radić, Rajko Ranfl, Zoran Tadić i Lordan Zafranović. Dobar dio FAS-ovih filmova bio je "sumnjiv" u tadašnjim društvenim okolnostima (kao dokumentarni film Lisinski Zvonimira Berkovića, koji odlukom Fonda nije smio biti završen ili dugometražni Lov na jelene Fadila Hadžića, jedini film koji nikada nije prikazan na festivalu u Puli (snimljen 1972), te dokumentarci Ive Škrabala Kamo vodi autoput (o rupama na autoputu Bratstva i jedinstva) i Slamarke divojke, o bunjevačkim Hrvaticama) i bili su predmet burnih rasprava pa i ponekog informativnog razgovora. FAS-ovci su snimili i devet sati filma o studentskom štrajku 1971, materijal koji je nakon toga bunkeriran i nitko ga nije vidio dvadeset godina, da bi kasnije, (poslije 1991) od tih snimaka napravljen dugometražni dokumentarac.

S FAS-ovim filmovima sudjelovao je na festivalima u Puli, Beogradu, Krakowu, Mannheimu, Oberhausenu, Novom Sadu, Kranju, Leipzigu, Nišu, Vrnjačkoj banji, Banja Luci, Sopotu, Parizu, Buenos Airesu, Sofiji, Toursu i Bilbau.

O njegovoj ulozi u nastanku i vođenju FAS-a a povodom dvadesete obljetnice osnivanja, Vlado Škarica (koji je FAS-u dao ime) je napisao: "…među njima jedan, onaj motorni jedan, onaj koji je osnovao FAS i onaj koji ga je posljednji napustio, prvi i jedini direktor FAS-a, Krunoslav Heidler, radi za sve njih, da bi mogli, da bi uspjeli…bio je maštovit i poduzetan, i u ime FAS-a je osnovao reprizu beogradskog festivala dokumentarnih filmova u Zagrebu, izdao je prvu knjigu iz serije Almanah hrvatskoga filma, izdao je Filmski adresar Jugoslavije, vodio je poslove GEFF-a, osnovao je Udruženje filmskih i tv kritičara, organizirao je jedne godine i Niški festival glumačkih ostvarenja. I on, Krunoslav Heidler, koncem 1973. godine, u okolnostima kamene sjekire, predaje svoju FASovsku štafetu prinudnom upravitelju, određenom po sudu, da rasproda 35 kratkih igranih, dokumentarnih i crtanih filmova, 18 kratkometražnih naručenih filmova, 5 igranih filmova, te 12 započetih kratkih filmova, da ih preda Zagreb filmu i Viba filmu na dovršenje. Dakle, završilo je. Dakle, bio jednom jedan FAS…".

Svakako vrijedi naglasiti da je FAS snimao prosječno jedan igrani i 13 kratkih filmova godišnje, što je bilo oko 5% tadašnje jugoslavenske produkcije a Heidler voli naglasiti i da treba drugačije valorizirati tadašnju ulogu Stipe Šuvara, jer, kaže, u njegovo se vrijeme u Hrvatskoj znalo snimiti do devet filmova godišnje a danas tek jedan ili dva. Možda je i zbog toga opravdano nazivati te godine "zlatnim dobom (hrvatskoga) filma".

Paralelno je Kruno Heidler bio i direktor GEFF-a (međunarodnog festivala eksperimentalnoga filma), koji je u to vrijeme svjetsko sjedište eksperimentalnog filma a pamti se, osim po vrijednosti i kvaliteti autora i njihovih djela i po burnim off-događanjima, među kojima Kruno, tko zna zašto, posebno pamti nastup erotske pjesnikinje Katalin Ladik u prostorijama iznad Kamenitih vrata, gdje je, gola i ovlaš zaogrnuta krznenom bundom, recitirala svoju poeziju. Bio je i izbornik filmskog programa Festivala djeteta u Šibeniku, tehnički urednik knjiga koje je izdavao Radio Zagreb, suradnik filmskih časopisa u Njemačkoj, pokretač filmskog časopisa Septima i tjednika Danica filmska, suradnik Festivala etnografskog filma u Zagrebu, tiskao je Almanah hrvatskoga filma, na engleskom jeziku, bio suosnivač Društva filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, suorganizator Samoborskih filmskih večeri, organizator prvog filmskog bala u Zagrebu (u Esplanadi), vodio je organizaciju proizvodnje studentskih filmova za Akademiju, s Reljom Bašićem osnovao Agenciju filmskih glumaca Hrvatske, bio programski suradnik na Majskim danima crtanoga filma u Banjoj Luci.

Nakon stečaja FAS-a, Kruno Heidler je nekoliko godina direktor Studija za crtani film Zagreb filma, te tih godina prima u Studio hrpu mladih autora (Mirko Ilić, Radovan Devlić, Ljubica Jakumetović, Joško Marušić i drugi). Autor je i tri polusatna filma za potrebe TV, o Podravini, za emisiju "Mali svijet". U dva mandata bio je predsjednik Kinokluba Zagreb i u to vrijeme, između ostaloga, bitno rekonstruira prostorije Kluba, posebno kino dvoranu. U dva je mandata bio i tajnik Društva filmskih radnika Hrvatske a godinu dana tajnik SIZ-a kinematografije Hrvatske. Vatroslav Mimica, koji je tada bio predsjednik Saveza filmskih radnika Jugoslavije, sa sjedištem u Zagrebu, zove Heidlera da mu bude glavni tajnik. Iz toga razdoblja sjeća se posebno svoje ideje o organizaciji simpozija "Tito i film", održanog u Iloku, koji je imao golemi uspjeh, što zbog teme, koju je bilo teško zaobići, što zbog hedonističkih zadovoljstava koje su sudionici obilno koristili u Iloku i njegovim slavnim podrumima.

Zbog niza životnih okolnosti dvije godine, 1985. i 1986, provodi u Njemačkoj, gdje snima turističke filmove u Munchenu.

U prijevremenu mirovinu odlazi 1991, s radnoga mjesta šefa filmskog odjela u izdavačkom poduzeću "Jugoart" (gdje je naslijedio Dragutina Vunaka, a sa svojim autoironičnim osmijehom voli naglasiti da odjel nije nikada napravio niti jednu minutu filma).

Naravno, ni u mirovini nema mira pa tako početkom 1998. osniva Foto kino klub "Drava" u Đurđevcu, kojemu je i prvi predsjednik. Dok se vozimo đurđevačkim ulicama (u subotnje prijepodne grad je prilično pust, tek gomila bujnih plavuša, srednjoškolki, pokušava autostopirati ali im Kruno, gospodin kao i uvijek, samo otpozdravlja dizanjem kape s glave), pokazuje svježe izborene prostorije Kluba, na rubu borika koji je i park prirode, na uređenju čijeg okoliša još rade a planira se tu i niz kancelarija, radionica, predavaonica a naravno i ugodan ambijent za roštiljanje i slične delicije, kada bude novih sadržaja koje će Klub, odnosno Kruno, organizirati. Među prvima će biti radni sastanak filmskih i televizijskih kritičara o liku i djelu njihovih pokojnih kolega, kojega Foto kino klub "Drava" priprema za ovu godinu. Sudionici će malo raditi a malo se opuštati po bilogorskim klijetima ali će ih Kruno odvesti i da razgledaju etnografsku zbirku Stjepana Čambe, koju su već vidjeli sudionici prošlogodišnje Revije ali svojom zanimljivošću zaslužuje nove posjete. Kruno je prošle godine organizirao čak 36 izložbi svojih fotografija (trenutno ga najviše zanimaju seoske kapelice i crkvice te maštoviti šumski klozeti), širi suradnju Đurđevca s Pečuhom i Murskom Sobotom, pomalo nervira ostale gradske vijećnike svojim stalnim i svježim idejama i bori se da Đurđevac, osim "Picokijade", bude što više ispunjen kvalitetnim sadržajima.

Ponosni otac troje (odrasle) djece i djed troje unuka, u sretnom je braku s Anicom iz Murske Sobote, koju je upoznao u zagrebačkoj Kinematografskoj školi pa su onda njih dvoje otišli svatko na svoju stranu da bi se mnogo godina kasnije našli i odlučili opet biti skupa. I dobro su odlučili.

Dok sjedimo u zimskome vrtu, poslije izvrsne patke s mlincima i odgovarajućih količina domaćega vina, Kruno Heidler obrazlaže svoje principe dugogodišnjega rada. Neformalni pristup, osiguranje podrške autorima u stvarima kojih nikada nije dosta, od kamere i filmske vrpce do financijske potpore, načelo da svi moraju biti zastupljeni, da svi odlučuju i da se svima daje, povezivanje svih mogućih financijskih izvora u usklađenu cjelinu i uvažavanje realnih (dobro, kaže opet sa onim svojim osmijehom, često i nerealnih) prohtjeva i eto – rezultat je tu. Jedan od najvećih logističara hrvatskoga filma jednostavno opisuje svoje dugogodišnje djelovanje: "Organizacija mi je životno zanimanje."
Dok nam vedro odmahuje na odlasku a vlak ubrzano bježi iz đurđevačke željezničke stanice, znamo da obećanje koje smo dali na rastanku, da ćemo svakako ponovo doći, nije tek pusta fraza. S Krunom Heidlerom vrijedi porazgovarati još puno puta i učiti od njega o poslu, o životu i o ljudima.

Duško Popović