Istraživanja

DJECA I MEDIJI*

1. Uvod

Svjedoci smo ubrzana razvoja masovnih medija. Djeca se danas počinju koristiti medijima ranije, a pitanje je koje značenje oni zapravo imaju u njihovim životima. Mediji danas formiraju mišljenja ljudi u društvu i zapravo su veoma važni. U vremenu u kojem živimo mediji nose pozitivnosti i negativnosti.

1.1 Loše strane medija

U medijima ne postoji istina, samo djelići zbilje. Sve smo se više počeli oslanjati na medije i postali podložni negativnim utjecajima medija.

1.1.1 Nasilje i kriminal

Najviše se proučava i raspravlja o utjecaju medijskog nasilja. Danas nema količinski više nasilja u medijima, ali se društveni odnos prema nasilju promijenio, kao i njegova prezentacija. Čarobna je formula novinarstva: Loša je vijest dobra vijest, a psiholozi govore da čovjek rado sudjeluje u trpljenju, nesreći i bolesti drugoga, zbog toga što se njegove brige onda čine manjima. Zaključeno je da gledanje nasilja može biti ozbiljan problem, jer potiče nasilnost, grubost, okrutnost ili barem otupljuje osjetljivost prema nasilju. Mediji potiču na kriminal.

1.1.2 Seks i pornografija

Za djecu je bitan razvoj razumijevanja vlastite seksualnosti. Takvo znanje gradi temelje za vjerovanja i stajališta o seksu koja dugoročno mogu utjecati na svakoga pojedinca. Roditelji i škola imaju središnju ulogu u procesu seksualne socijalizacije, ali sve više utjecaja imaju mediji, koji određuju norme i očekivanja. Iako su erotski i pornografski sadržaji zabranjeni mlađima od osamnaest godina na razini preporuke, mediji uključuju svake godine sve više seksualnih sadržaja, jer seks prodaje sve.

1.1.3 Otuđenost i pasivizacija

Čovjek je društveno biće, a mediji imaju funkciju instrumenta aktivna sudjelovanja građana u djelovanju društva. Mediji nam serviraju iluziju da smo usred života i u uspostavljenim odnosima. Zapravo odnosa nema, jer ne postoji dvosmjerna komunikacija.
Mediji pasiviziraju ljude. Umjesto svjesnih i odgovornih građana, postajemo bezlični potrošači medijskih proizvoda, a osjećaj kontrole daje nam mogućnost promjene televizijskoga kanala daljinskim upravljačem. Mediji nudeći sadržaje na pladnju pasiviziraju duh, umrtvljuju um i gase potrebu za osobnim djelovanjem.

1.1.4 Politička i svjetonazorna manipulacija

Svima je sigurno jasno da mediji imaju veliku moć manipuliranja masama. Oni su produžetak vlasti, kojoj se pruža golema mogućnost upravljanja narodom radi komercijalnih i političkih ciljeva.
Tako mediji manipuliraju i našim svjetonazorom. To se najbolje vidi u medijskoj opsjednutosti modom i modernim. Živimo u potrošačkom društvu, pa se djeca od zaigranih i kreativnih bića mijenjaju u sebične i pasivne potrošače.

1.1.5 Jezična nekultura

Mediji su potisnuli knjigu i čitanje. Ljudi više ne znaju čitati, pisati niti se izražavati. Mediji postaju širitelji jezične nekulture, jer se u njima pojavljuju mnogi ljudi koji krše pravila akcentuacije i unose u standardni jezik nestandardne naglaske, oblike i riječi, dijalektizme, žargonizme, vulgarizme, nepotrebne tuđice i još mnogo toga čime se jezik nagrđuje. Osim toga hrvatski se potiskuje sve većom uporabom engleskoga, koji postaje nužan, svjetski jezik.

1.1.6 Opsjednutost zabavom

Mediji su među današnjim ljudima stvorili opsjednutost zabavom. Industrija zabave nametnula nam je da je sve show-business. Mediji nadziru ljude da bi im pružili užitak. U medijima postoji i obrazovna struktura, ali zapravo sve je svedeno na zabavu. Ako nije zanimljivo i zabavno, nitko to neće čitati, gledati i kupiti.

1.2 Dobre strane medija

Stvari nisu crno-bijele pa se svi dokazi koji naglašavaju negativnosti medija ne mogu generalizirati ni apsolutizirati. Mediji su i nastali da obogate našu zbilju i da nam olakšaju neke dijelove života u ubrzanom društvu u kojem živimo.

1.2.1 Informiranost

Prva je prednost medija što nam mogu približiti događaje i brzo nas informirati. Suvremeni čovjek ima opću potrebu za informacijama, jer mu pomažu u funkcioniranju društvenog života. Mediji nas informiraju najčešće putem vijesti, a svojim informacijama mogu aktivirati građanstvo. Iako je taj utjecaj medija vrlo važan nedovoljno je iskorišten.

1.2.2 Obrazovanje

S obzirom na brojnost nepismenih i nisko obrazovanih, može se govoriti o potrebi obrazovanja putem medija, jer je neosporno da mediji kulturno obogaćuju. U svojim programima mediji nude mnoštvo korisnih sadržaja. Utjecaj je medija u obrazovanju velik, pa se stoga u školi i nastavi primjenjuju određeni medijski sadržaji.

1.2.3 Zabava

Zabava nije uvijek loša. Ljudi se trebaju zabavljati, ali se ne smiju zatupljivati zabavom. Nije loše ako povremeno pogledamo film ili igramo računalne igre samo radi zabave. Loše je kad nas mediji bombardiraju nasiljem i krvlju, a ne sadržajima koji opuštaju ili smijehom.

Ono što je do danas dokazano jest da utjecaj masovnih medija ovisi o stupnju i načinu na koji ih primatelji koriste. Mediji utječu na ljude, ali primatelje ne treba tretirati kao žrtve medijskog utjecaja, nego kao osobe koje su u većoj ili manjoj mjeri sposobne biti aktivnim sudionicima medijskoga procesa.

2. Značenje medija u životu djece (istraživanje)

U doba elektronike i informatizacije svijet se uvelike mijenja i mediji postaju životna nužnost. Novi naraštaji rastu usporedo s medijima i njihovim sadržajima, a time se mijenja i značenje medija u životima ljudi.

2.1 Osnovni pojmovi

Kako su neki pojmovi koji se javljaju u istraživanju opširni, vrlo je bitno da se točno definiraju da bi tijek istraživanja bio što jasniji.

2.1.1 Djeca

Dijete je čovjek od rođenja do puberteta (Anić, 1991, 106. str.). Razdoblje djetinjstva može se podijeliti na: rano djetinjstvo (do 6. godine), djetinjstvo srednje dobi (od 6. do 10. godine) i kasno djetinjstvo (od 10. do 12. godine) (Gudjons, 1994, 97. str). Razdoblje od 1. do 4. razreda osnovne škole poklapa se s djetinjstvom srednje dobi, pa je ta dob obuhvaćena u ovom istraživanju.

2.1.2 Značenje

Po definiciji značenje ili značaj velika je važnost, važna uloga u čemu (Anić, 1991, 859.). Dakle, ako nešto ima veliko značenje, onda će i utjecaj toga biti veći.

Djeca rastu i razvijaju se, a pritom na njih djeluju razni utjecaji iz okoline. Jačina utjecaja mijenja se s godinama i nizom okolnosti, a osobito sa značenjem. Najveće značenje u djetetovu životu, od rođenja pa gotovo cijeloga života, imaju roditelji i obitelj. To značenje ne nestaje nego se samo smanjuje. Osim obitelji veliko značenje imaju prijatelji. To mogu biti djeca iz susjedstva, vrtića i škole. Prijatelji su djeci važni jer zajedno prolaze rast i razvoj i uz njih se lakše suočavaju s teškoćama odrastanja i učenja. Škola je vrlo važna jer tamo djeca uče, druže se s vršnjacima, ali i komuniciraju s mnogim drugim ljudima, koji na neki način mogu utjecati na njih. Nakon škole značenje imaju i razne organizacije i klubovi kojima djeca pripadaju, a to mogu biti sportski klubovi, razne sekcije, pa i vjerske organizacije poput crkve.

Od najranijih dana djeca se susreću s medijima. Mediji su svuda, od roditeljskoga doma, automobila, ulice, trgovine i slično. Djeca rastu okružena medijima, a navikavanje na medije zbiva se brzo i neopazice. Još nije poznato koliko značenje imaju mediji u životima djece, ali ono se s godinama ne smanjuje.

2.1.3 Mediji

Riječ medij latinskoga je podrijetla (lat. medius — srednji, u sredini), a u hrvatsko je nazivlje dospio iz engleske literature (eng. medium — sredina, srednji, sredstvo, element, medij). U kolokvijalnom jeziku izraz medij označava sredstvo prenošenja informacija ili sredstvo komuniciranja. Stručno rečeno, mediji su složeni pojam koji označava sustave javnog informiranja što služe za raspršivanje vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja i zabave najširih slojeva stanovništva. Masovni mediji (skraćeno masmediji) naziv je za medije široke potrošnje i široka opsega u koje pripadaju: internet, novine, radio i televizija (prema: http://hr.wikipedia.org/wiki/Masovni_mediji).

Istraživanje

2.2.1 Sadržaj istraživanja

Predmet je istraživanja značenje masovnih medija u svakodnevnom životu djece. Mediji se promatraju u slobodnom vremenu, pa istraživanje obuhvaća i neke aspekte obiteljskog života i slobodnog vremena.

U istraživanju se pošlo od tri hipoteze:
1. Masovni mediji zauzimaju važno mjesto u svakodnevnom životu djece.
2. Intenzitet primjene medija i medijskih sadržaja koje djeca preferiraju indikatori su potencijalnog utjecaja medija na djecu.
3. Primjena medija i njihovih sadržaja povezana je s obiteljskom situacijom.
Primijenjene su metode istraživanja: deskriptivna i kauzalna metoda, kojima se pokušalo utvrditi i analizirati:
1. neka obilježja obiteljske situacije djece i njihovih interpersonalnih komunikacija,
2. neka obilježja slobodnog vremena,
3. kvantitetu primjene promatranih masovnih medija i programsko-sadržajne preferencije djece,
4. povezanost ispitivanih problema s odabranim socijalnim i komunikacijskim obilježjima djece.
Za prikupljanje podataka primijenjen je instrument u obliku upitnika, s pitanjima zatvorenoga tipa. Pitanja su bila nominalnoga i intervalnog tipa, a odgovori su bili jednostruki i višestruki.

Upitnik je sadržavao nekoliko nizova varijabli. Varijable za ispitivanje
— socijalnih obilježja (razred, spol, stupanj obrazovanja oca i majke, tip obitelji, zaposlenost roditelja),
— interpersonalnih komunikacija (komunikacija s roditeljima, učiteljima i prijateljima),
— slobodnog vremena (izvanškolske obveze, raspoloživo slobodno vrijeme, aktivnosti u slobodnom vremenu, stil provođenja slobodnog vremena),
— primjene masovnih medija (fotoaparat i videokamera, televizija, filmovi, radio, tisak, računalo, internet).

Anketiranje je provedeno grupno, a u prvom razredu pojedinačno, u odabranim osnovnim školama. Anketa je bila anonimna. U trećem i četvrtom razredu nakon uputa dobivenih od anketara nije bilo nejasnoća, što znači da je djeci upitnik bio dovoljno razumljiv, te da su dobiveni odgovori pouzdani. U prvom i drugom razredu zbog brzine čitanja i razumijevanja pojmova učenicima se trebalo više objašnjavati, ali su oni i to riješili bez poteškoća.

Anketiranje je provedeno u travnju 2006. godine.
Uzorak je projektiran kao kvotni i namjerni. Osnovni skup iz kojega je deriviran uzorak od 160 ispitanika činili su učenici osnovnih škola od 1. do 4. razreda. Uzorak su činila djeca srednje dobi, uglavnom od 6 do 10 godina.

Uzorak djece realiziran je u tri osnovne škole na području grada Zagreba. To su II. osnovna škola Luka — Sesvete, Osnovna škola Augusta Šenoe i Osnovna škola Jure Kaštelana. Škole su izabrane slučajnim odabirom, iako su dvije bliže središtu grada (Trešnjevka i Savica), a treća na periferiji (Sesvete). U tim školama izabrano je ukupno četiri razreda: po jedan prvi, drugi, treći i četvrti u svakoj školi. U dvije škole u svakom je razredu anketirano trinaest učenika, a u jednoj je u svakom razredu anketirano po četrnaest učenika. To je ukupno 160 anketiranih učenika.

Obrada podataka obavljena je za 160 upitnika. Provedeni su standardni postupci kvantitativne analize.

2.2.2 Rezultati istraživanja

Prije nego što izložimo rezultate istraživanja bitno je reći da, ako usporedimo dobivene rezultate s nekim istraživanjima koja su već rađena u svijetu, nema znatne razlike između djece u Hrvatskoj i djece u zemljama razvijenoga svijeta kojemu težimo.

2.2.2.1 Socijalna obilježja

Grafikon 1: Veličina obitelji ispitanika

Obitelj je primarna društvena zajednica koja se temelji na trajnoj vezi dviju ili više osoba vezanih brakom ili krvnim srodstvom. Razlikuje se od svih ostalih društvenih skupina zbog svoje reproduktivne i socijalizacijske funkcije. Dvije su vrste obitelji: ekstenzivna (velika) obitelj, u kojoj nekoliko generacija živi zajedno i nuklearna (mala) obitelj sastavljena od roditelja i djece (Ilišin, Bobinac, Radin, 2001).

Obitelji iz velikih gradova, u kojima su oba roditelja zaposlena, s višim i visokim obrazovanjem, imaju manji broj djece. Tako je jer se promijenila uloga žene u društvu (obrazovanje, zaposlenost), planiranje obitelji, te sustav društvenih vrijednosti.

U okviru istraživanja bilo je bitno utvrditi socioekonomski položaj obitelji. Pri tom se misli na položaj koji pojedinac ili njegova obitelj zauzimaju na društvenoj ljestvici. To uključuje stupanj obrazovanja oca i majke, zaposlenost roditelja, tip (veličina) obitelji i broj djece u obitelji.

U ovom istraživanju 75% učenika živi u tzv. nuklearnoj obitelji, 12% u ekstenzivnoj obitelji (s bakom i/ili djedom), a 12% sa samohranim roditeljima.

Ovisno o obrazovanju oca i majke te zaposlenosti roditelja ovisi veličina obitelji, ali i broj djece u obitelji.
Kako se vidi u tablici 1, očevi visokog obrazovanja najčešće imaju obitelji s dvoje djece, a majke visokog obrazovanja rijetko imaju obitelj s četvero i više djece. Majke sa završenom samo osnovnom školom češće imaju više od troje. Obitelji u kojima je oboje roditelja zaposleno također uglavnom imaju dvoje djece. U obiteljima u kojima je samo otac zaposlen ima obitelji s više od četvero, dok u obiteljima gdje je samo majka zaposlena nema više od četvero djece.

2.2.2.2 Slobodno vrijeme

Pretpostavka je da se najveća izloženost potencijalnom utjecaju medija događa u slobodnom vremenu, kao poligonu za posvećivanje aktivnostima po vlastitom izboru. Pod slobodnim vremenom shvaća se ono vrijeme kada se pojedinac može posvetiti željenom zanimanju po miloj volji, izvan profesionalnih, obiteljskih i društvenih nužnosti i obveza, da bi se odmorio i zabavio (Ilišin, Bobinac, Radin, 2001).
Slobodno je vrijeme važno, jer djeca uče u aktivnostima u slobodnom vremenu, i to lako i spontano. Izbor aktivnosti ovisi o subjektivnim (društveni status roditelja, osobno obrazovanje, sposobnosti i navike) i objektivnim činiteljima (okolina, postojeća ponuda i dostupnost sadržaja). U suvremenom društvu aktivnosti kojima se djeca bave u slobodnom vremenu posredovane su masovnim medijima. Kada je riječ o djeci, okolina utječe na njihovo korištenje slobodnim vremenom, a oblici njegova provođenja još nisu ustaljeni i mogu biti podložni znatnim promjenama.

Grafikon 3: Slobodno vrijeme

U istraživanju je analizirano: uključenost u izvanškolske aktivnosti, količina vremena koju provode sami kod kuće, količina dnevnoga slobodnog vremena i aktivnosti u tom vremenu.

Kada govorimo o izvanškolskim aktivnostima, iz tablice 2 vidljivo je da gotovo četvrtina ispitanika nema nikakve slobodne aktivnosti, a da se najviše djece bavi sportom. Velik broj djece svira neki instrumen ili pjeva te uči strane jezike. Također se vidi da aktivnost kojom će se djeca baviti ovisi o nekim obilježjima. Konkretno, dječaci više vole sportske aktivnosti, a djevojčice glazbeno obrazovanje i dramsku ili literarnu umjetnost.

Izvanškolske aktivnosti koje su uvjetovane obrazovanošću oca i majke, kao i zaposlenosti roditelja, jest bavljenje glazbom (glazbena škola) i učenje stranog jezika. Uzrok je vjerojatno bolji materijalni status, takvih obitelji jer pohađanje glazbene škole nije jeftino.

Bitno je koliko slobodnoga vremena djeca imaju. Kako se vidi iz grafikona 3, više od polovine ispitanika ima dnevno više od četiri sata slobodnoga vremena.

Ako u tablici 3 promotrimo usporedbu bavljenja izvanškolskim aktivnostima i raspoloživim dnevnim slobodnim vremenom, vidi se da djeca koja nisu zaokupljena nekom izvanškolskom aktivnošću nemaju više slobodnog vremena, što bi se moglo očekivati.

Grafikon 4: Aktivnosti u slobodnom vremenu ispitanika (%)

Više od polovine djece rijetko ostaje samo kod kuće. Vrijeme koje djeca provode sama raste s dobi, tako se iz tablice 4 vidi da su djeca u prvom razredu rijetko sama kod kuće.
Aktivnosti su koje učenici najčešće prakticiraju gledanje televizije (67,5%), igranje s prijateljima (66,25%), a ponekad pomaganje u kućanskim poslovima, razgovor s roditeljima i igranje računalnih igara. Vidi se da su djeca izrazito usmjerena na medije, osobito televiziju. Taj rezultat zabrinjava, jer ne samo da djeca jako mnogo vremena provode pred televizorom, nego sve manje vremena provode s prijateljima.

Od ostalih zaključaka možemo reći da čitanje novina i knjiga raste s dobi i zaposlenošću roditelja. Djevojčice više pomažu u kućanskim poslovima, više slušaju radio i čitaju knjige. Dječaci više razgovaraju s roditeljima, češće igraju računalne igre i gledaju televiziju. Što su djeca starija, više obavljaju kućanske poslove. U vezi s obrazovanjem roditelja rastu i posjeti kinu te igranje računalnih igara.

2.2.2.3 Korištenje medijima

Cilj je istraživanja bio saznati koliko se djeca koriste medijima i koje sadržaje preferiraju, te koliko to ovisi o njihovim različitim karakteristikama. Odlučili smo ispitati koliko se djeca od 1. do 4. razreda koriste televizijom, filmom, radiom, tiskom, računalom i internetom.

Osim što se susrećemo s masovnima medijima, postoje dva medija koja nas prate takoreći od rođenja. To su fotoaparat i videokamera. Sada su nam se još i više približili, jer su ugrađeni u gotovo svaki mobitel. Iako su se djeca vjerojatno mnogo puta susretala s fotoaparatom, zanimalo me da li su se njime ikada koristili. Kao što sam pretpostavljala 90% djece jest fotografiralo. No, s videokamerom je drukčije, vjerojatno jer su djeca još mala, roditelji im se boje dati nešto tako skupo u ruke, pa je kamerom snimalo samo 53% ispitanika.

Televizija

Televiziju smo od sama početka promatrali kao potencijalno najmoćniji masovni medij, posebice nakon što su rezultati pokazali da je gledanje televizije najčešća aktivnost djece u slobodnom vremenu. U istraživanju je ispitano koliko prosječno djeca gledaju televiziju, s kim i koju vrstu programa najčešće gledaju.

Grafikon 5 pokazuje da polovina ispitane djece gleda televiziju do jedan ili dva sata, a četvrtina djece gleda više od tri sata dnevno.

Grafikon 5: Prosječno dnevno gledanje televizije (%)

U tablici 5 vidi se koliko djeca prosječno gledaju televiziju, ako uzimamo u obzir količinu slobodnoga vremena. Prilično je očekivano da djeca koja raspolažu s najviše slobodnoga vremena najviše i gledaju televiziju, ali se i vidi da djeca koja imaju manje slobodnoga vremena gotovo polovicu toga vremena provedu gledajući je.

Važno je i s kim djeca gledaju televiziju. U tablici 5 vidi se da djeca najviše vremena pred malim ekranom provedu kada su s braćom ili sestrama, a najmanje s prijateljima. Što su starija, sve više sama gledaju televiziju.

Uz pitanje koliko djeca dnevno gledaju televiziju svakako je najvažnije pitanje koje programe gotovo redovito gledaju. Na grafikonu 6 prikazano je da djeca najčešće gledaju igrane filmove i serije (više djevojčice), a zatim crtane filmove (što opada s dobi). Vidi se da skoro polovina djece voli gledati kvizove i sport (više dječaci), dok je bilo očekivano da najmanje gledaju informativno-političke emisije.

Grafikon 6: Učestalost praćenja raznih vrsta televizijskog programa (%)

Potrebno je upozoriti da djeca najviše gledaju programe za odrasle (igrani filmovi i serije), a obrazovni program koji je kreiran za njih gledaju tek povremeno. Razlog tomu moglo bi biti što nema dobre koncepcije, niti su dovoljno atraktivni da privuku njihovu pozornost. Kada smo upitali: »Bi li volio/la da postoji poseban TV-kanal za djecu?«, 82,5% njih odgovorilo je potvrdno, a kao razlog navodili su nedostatak zanimljivih sadržaja.

Važan je podatak da utjecaj stupnja obrazovanja roditelja gotovo u potpunosti izostaje u duljini gledanja televizije i izboru vrsta programa. Teorijski bi se očekivalo da akademski obrazovani roditelji interveniraju u odnos djece spram televizijskog medija, tako da ih upućuju na programe koje ’trebaju’ gledati.

Na osnovi prosječnoga dnevnog ’konzumiranja televizije’ može se ustvrditi da je uloga tog medija važna. Sudeći po popularnosti postojećih programa, televizija primarno ispunjava zabavnu funkciju, a najmanje informacijsku.

Film

Kako smo vidjeli iz analize programa, najgledaniji su filmovi. U istraživanju je posebno ispitano: koje filmske žanrove djeca najviše vole i gledaju, koliko filmova pogledaju, imaju li najdraži film i glumce, zašto vole gledati animirane filmove, vole li sinkronizaciju, posuđuju li u videoteci te koliko često idu u kino.
Grafikon 7 pokazuje kakav je filmski ukus ispitane djece. Među djecom najgledaniji su pustolovni filmovi, komedije, SF i akcija (gleda ih više od tri četvrtine djece), a vrsta koju ne vole gledati ljubavni su filmovi.

Grafikon 7: Omiljene vrste filmova (%)

Zanimljivo je pogledati ima li razlike i koliko u pogledu izbora filmova ovisno o spolu i vremenskom gledanju televizije. Tako u tablici 6 vidimo da dječaci više gledaju akcijske, krimiće, SF, horore i povijesne filmove, dok djevojčice više gledaju ljubavne filmove i komedije. Kada se osvrnemo na vrijeme provedeno u gledanju televizije, vidimo da djeca koja gledaju televiziju više od tri sata najviše gledaju akcije, krimiće, te horor-filmove.
Djeca uglavnom pogledaju jedan film dnevno i više od tri filma tjedno. Među ispitanicima 76% djece ima najdraži film. Četvrtina njih nije razumjela neki film, a to su najčešće neki detektivski filmovi. Samo petina djece ne voli gledati animirane filmove, a kao razlog navode da su nezanimljivi. Sedamnaest posto učenika ne voli sinkronizaciju, jer vole slušati strani jezik, dok očekivano većina (83%) voli sinkronizaciju jer ne moraju čitati i tako bolje prate događanja na ekranu.

Filmove u videoteci posuđuje dvije trećine ispitanika, a to su uglavnom akcijski filmovi, horori, komedije i dječji ili dugometražni animirani filmovi. U kino se ide uglavnom jednom ili dvaput godišnje, što je vjerojatno uvjetovano materijalnim statusom roditelja i time što djeca ne mogu sama ići u kino.
Kada je riječ o najdražim glumcima i glumicama, 66% djece nema najdražega hrvatskog glumca ili glumicu, a njih 67% ima najdražega stranog glumca ili glumicu. Djevojčice uglavnom navode kao najdraže glumice likove iz sapunica npr. Anita Berisha, Jelena Veljača, Antonija Šola, a dječaci akcijske glumce, primjerice Jackieja Chana, Arnolda Schwarzenegera, Brada Pitta, Jeana Claudea van Dammea.

U vezi s glumcima i glumicama zanimljivo je bilo djeci postaviti pitanje: »Želiš li ponekad biti kao junaci filma?«. U tablici 7 vidi se da bi najviše djece željelo putovati i doživljavati pustolovine (68%) i upoznavati čudna bića (55%), što se moglo i zaključiti iz najomiljenijih filmova. Djeci su idoli glumci i glumice koji su uglavnom zgodni, pa bi njih 42,5% željelo biti takvo (opada s dobi). Pozitivno je što se djeca toliko ne ugledaju na akcijske junake, pa njih 44% (uglavnom djevojčice) nikada ne bi željelo biti snažno i tući se. Odmah iza toga dolazi da nikada ne bi željeli biti važni i popularni u društvu (42%).

Osim da oni sami budu kao junaci, većina ispitanika (82,5%) izjavila je da ne bi željela imati obitelj kao s filma. Dok manjem dijelu obitelji s malog ekrana izgledaju zanimljivije. Samo trećinu djece filmovi mogu prestrašiti, i to najčešće strašnom glazbom u filmu ili nekim iznenadnim događajem.

Radio

Radio je specifičan medij utoliko što je sveprisutan. Gotovo da nema kućanstva koje ne posjeduje radijski prijamnik. Jeftini su i ugrađuju ih već i u baterijske svjetiljke, satove, a najčešće u mobitele. Radio se sluša u automobilima i drugim prijevoznim sredstvima, u prodavaonicama i kafićima, u uredima i drugdje. Radio se sluša kao izvor informiranja, ali najviše radi glazbe. Praktički nema zatvorenoga prostora u kojem radio nije prisutan kao zvučna kulisa. Ne slušamo ga pozorno jer nas ne zaokuplja u cijelosti, pa slušajući istodobno obavljamo druge radnje. Zbog toga sam mu posvetila malo prostora, ograničivši se na dva indikatora. Prvi govori o tome koliko djeca prosječno slušaju radio, a drugi koju vrstu glazbe vole slušati.

Grafikon 8: Prosječno dnevno slušanje radija (%)

Iz grafikona 8 vidljivo je koliko djeca prosječno u danu slušaju radio. Kako je i očekivano, dvije trećine ga ne sluša ili rijetko sluša. Time je potvrđena činjenica da se radio ne sluša ciljano, nego uz druge aktivnosti, pa nismo ni svjesni da slušamo.
Iz tablice 8 vidi se da slušanje radija ovisi samo o spolu. Djevojčice više slušaju radio od dječaka, što se i nastavlja u kasnijem životu. Naime, postoji mala razlika u slušanju radija ovisno o dobi, jer znamo da starije populacije više slušaju radio.
Glazbeni afiniteti djece, prikazani u grafikonu 9, pokazuju ukus široke publike. Prema tome, više od polovine ispitanika odlučilo se za zabavnu (pop) glazbu, a zatim rock, plesnu (dance) glazbu, te rap, r’n’b i hip-hop. Čak je četvrtina ispitanika izjavila da često sluša narodnu (turbofolk) glazbu, dok je polovina ispitanika nikada ne sluša. Najviše ispitanika (63,75%) nikada ne sluša elektronsku glazbu te jazz, blues i soul (60%). U kategoriji nešto drugo navedena je uglavnom dječja glazba poput dječjih zborova Pahuljice ili Klinci s Ribnjaka.
Glazbeni ukus djece ovisi o nekim obilježjima. U tablici 9 pokazano je da su glazbeni afiniteti ponajprije pod utjecajem spola, a potom pod utjecajem dobi i stupnja obrazovanja oca i majke.

Grafikon 9: Omiljene vrste glazbe (%)

Vidljivo je da narodnu glazbu (turbofolk, narodnjake) slušaju više djeca niže obrazovanih roditelja, i to podjednako dječaci i djevojčice svih dobi. Pop i dance mnogo više slušaju djevojčice, kao i dječju glazbu. Dječaci više vole rap i hip-hip, rock i elektronsku glazbu. Popularnost dancea i etnoglazbe ovisi o dobi ispitanika. Ali je vidljivo da djeca čija je majka akademski obrazovana najmanje slušaju dance. Kada govorimo o obrazovanju roditelja, valja napomenuti da, što je očevo obrazovanje više, to je popularnost elektronske glazbe i jazza veća, a popularnost etnoglazbe manja.

Tisak

U tiskane medije ubrajaju se časopisi i novine. S tiskanim medijima djeca se susreću od najranijih dana, i to unutar obitelji, u obliku slikovnica i ilustriranih časopisa za djecu, koje im posreduju roditelji. S polaskom u školu javljaju se novi časopisi koje posreduje škola, koji služe za zabavu, ali i kao edukacijsko sredstvo u nastavi. U istraživanju zanimale su me tri stvari: čitaju li se u kućanstvima ispitanika tiskani mediji (koji?), čitaju li djeca neke dječje novine ili časopis i što čitaju u tisku.

Rezultati analize pokazali su da polovina djece rijetko čita dječji tisak (Zvrk, Smib, Dječji klub, Prvi izbor, Radost), a trećina djece nikada ga ne čita. U tablici 10 prikazano je da učestalost čitanja dječjih novina ili časopisa opada s dobi, a češće ih čitaju djevojčice.

U tablici 11 prikazano je da učestalost čitanja novina (dnevne novine, tjednici) u kućanstvima ispitanika ovisi o obrazovanju, kao i zaposlenosti roditelja. Kod 50% njih svaki se dan čitaju novine, a kod trećine ponekad. Novine se najviše čitaju u obiteljima gdje je oboje roditelja zaposleno, a najmanje u obiteljima u kojima su oboje roditelja nezaposleni. Također je veća zastupljenost tiska tamo gdje su roditelji visokoobrazovani.

Na postavljeno pitanje: »Što najradije čitaš u novinama?« ispitana su djeca uglavnom navodila sport, viceve, stripove, neke priče, horoskop i zabavnik. Uglavnom dječaci vole čitati sport i stripove, a djevojčice priče i horoskop. To upućuje na različite psihosocijalne osobine pripadnika dvaju spolova, ali možda i na različitost odgoja dječaka i djevojčica u obiteljima.
Djeca nisu zanemariv dio čitalačke publike, što pokazuju i brojni naslovi namijenjeni toj populaciji, ali im se ne pridaje dovoljno pozornosti kao skupini specifičnih potreba i navika.

Računala i internet

Računala i internet pripadaju u novu tehnologiju koja se razvija iz dana u dan i sve se više uvlači u naše živote, vreba iz svakoga kutka. U ovom istraživanju zanimalo me imaju li ispitanici računalo kod kuće, neovisno o posjedovanju računala znaju li se njime služiti, koliko se vremena dnevno njime koriste i zašto, te koje vrste računalnih igara vole. Osim o računalu zanimalo me imaju li kod kuće internet, znaju li se služiti njime, zašto ga najčešće rabe te da napišu ako možda znaju neku zanimljivu stranicu.

Grafikon 10: Dnevna primjena računala (%)

Rezultati su pokazali da 85% učenika ima računalo kod kuće, a samo 6% djece ne zna se njime služiti. Razlog tome da se 94% ispitanika zna služiti računalom jest što se računalom može koristiti i na drugim mjestima (škola, cyber-kafići, kod prijatelja), a ne samo kod kuće. Posjedovanje računala raste s dobi i obrazovanjem roditelja.

Unatoč posjedovanju računala i tomu što se znaju služiti njime, ne rabe ga sva djeca svaki dan. U grafikonu 10 pokazano je da polovina ispitanika rabi računalo do jedan sat dnevno, a uopće se njime ne koristi samo 14% ispitanika. To zapravo znači da su djeca danas relativno visoko izložena računalnoj tehnologiji.
Kako se na računalima može mnogo toga raditi, postavljeno je pitanje: »Za što se djeca najčešće koriste računalom?«, a podaci su prikazani u tablici 12. Jasno je vidljivo da se najčešće koriste računalom za igranje igrica. Možda zbog razloga što još ne moraju mnogo učiti, 43% djece nikada se ne koristi računalom za učenje (npr. pisanje u Wordu), a 50% nikada se ne koristi računalom za pristup i surfanje internetom.

Dakako, korištenje računalom za određene svrhe mijenja se s obzirom na obrazovanje roditelja ili spol. U tablici 13 prikazano je da se dječaci (67%) češće koriste računalom za igre, dok se 55% djevojčica gotovo nikada ne koristi računalom za internet. S obrazovanjem roditelja raste uporaba računala za igrice i internet, dok se kod učenja ne vidi povezanost.

Grafikon 11: Poučne igre (%)

Kako ispitanici uglavnom igraju računalne igre, bilo je potrebno saznati koje su to vrste. U tablici 14 vidimo da se najčešće igraju akcijske igrice, a za ostale vrste ispitanici su izjavili da ih igraju ponekad ili nikad. Pod nešto drugo ispitanici su navodili igre poput šaha, memorija, te utrke automobila.

Vezano uz spol, u tablici 15 možemo vidjeti da dječaci više igraju akcijske igrice, strategije i igre na sreću, dok djevojčice više vole arkadne igre i igre s kartama. S obrazovanjem oca opada popularnost akcijskih igara, a obrazovanjem majke popularnost kartaških igara. Može se vidjeti da su igre na sreću najzastupljenije u niskoobrazovanim obiteljima.

U grafikonu 11 prikazano je koliko učenici znaju za poučne igre i koliko ih igraju. Uglavnom su kao poučnu igru koju znaju navodili Učilica, ali i kvizove poput Tko želi biti milijunaš?. Osim toga vidimo da gotovo polovina djece ne zna neku poučnu igru, ali bi je voljelo igrati.

Kada govorimo o računalima, bitno je spomenuti internet. Ispitanici su izjavili da samo njih trećina (38%) nema internet kod kuće. Unatoč tome 41% djece ne zna se služiti internetom, što se smanjuje s uzrastom. S obrazovanjem oca i majke raste i broj priključaka u kućama.

Grafikonom 12 prikazano je za što se ispitanici najčešće koriste internetom. Među korisnicima najmanje je onih koji se putem njega informiraju (9%) i dopisuju (11%), a najviše onih koji se njime koriste za zabavu (40%).

Grafikon 12: Najčešći razlozi korištenja internetom (%)

Ovisnost korištenja internetom o spolu i obrazovanju roditelja može se vidjeti u tablici 13, pa je ne treba posebno objašnjavati. Treba napomenuti da s dobi raste uporaba interneta za dopisivanje, informiranje ili nešto drugo (’skidanje’ glazbe, fotografija i slično), što znači da učenici nalaze različite svrhe interneta.

Također nas je zanimalo da djeca koja se koriste internetom napišu adresu neke njima zanimljive stranice. Tako su naveli da su im zanimljive stranice: www.google.hr, www.comics.com, www.miniclip.com, www.vip.hr, www.sportnet.hr, www.index.hr, www.vicevi.net, www.nogomet.com, www.besplatne-stvari.com, www.lektira.hr, www.playomania.com, www.blitz-cinestar.hr, www.kobajagrande.com i larinaigraonica.gizdic.com. To su uglavnom stranice sa sportskim sadržajima i besplatnim igricama, što dokazuje da se djeca računalom i internetom uglavnom koriste za igre i zabavu.

2.2.2.4 Komunikacija između osoba

Komunikacija je proces kroz koji ljudi jedni drugima prenose ideje, informacije, stajališta, vjerovanja i slično. Zahtjevi su dobre komunikacije: potreba da oba sudionika budu iskreno uključena u komunikaciju, da znaju slušati jedan drugoga, da pokažu poštovanje prema stajalištima sugovornika, da obje strane pokažu volju za davanje i primanje i da je za svaku osobu uključenu u komunikaciju predviđena podjednaka količina vremena. Spomenuti preduvjeti osobito su važni kad je riječ o komunikaciji djece i odraslih. Najčešći su razlozi zbog kojih komunikacija između djece i odraslih ne uspijeva: kada jedna osoba nameće svoja stajališta, a da ne uzima u obzir mišljenja druge strane, kada jedna strana nije voljna slušati što druga želi reći i kada jedna patronizira ili ismijava drugu (Ilišin; Bobinac, Radin, 2001).

Uvjeti dobre komunikacije često se dovoljno ne uvažavaju u interakcijama, osobito kada su u pitanju dva različita naraštaja. Barem su tri tipa odnošenja prema djeci u procesu interakcije u svakodnevnom obiteljskom životu: autokratski — izdavanje zapovijedi i traženje bezuvjetne poslušnosti; demokratski — roditelji nude objašnjenja za postojeća pravila i zahtjeve; permisivni — kada roditelji ne daju nikakve ograde ni objašnjenja djetetu, o tome koji je poželjan oblik ponašanja i koje su želje i prioriteti roditelja. Prijateljski odnos između roditelja i djece prevencija je neželjena ponašanja i put do lakšega rješavanja bilo kojega problema.

Cilj je ovoga dijela istraživanja bio saznati koliko se u komunikaciji spominju mediji. U dijelu istraživanja o slobodnom vremenu 39% učenika izjavilo je da razgovara s roditeljima, pa je postavljeno pitanje koliko često učenici razgovaraju s roditeljima o medijima. Rezultati prikazani u tablici 16 pokazuju da ispitanici najčešće s roditeljima razgovaraju o filmovima i računalima, a najmanje o radiju i novinama. Postoje naznake da se razgovor s roditeljima o vrstama medija mijenja ovisno o dobi djece i obrazovanju roditelja.

Kako mediji donose određene opasnosti, ispitanicima je postavljeno pitanje: »Zabranjuju li ti roditelji nešto?«. To se odnosilo na gledanje sadržaja na televiziji, određenih vrsta filmova, sadržaja na internetu, zatim slušanje određene vrste glazbe ili radijskih postaja te igranje nekih vrsta igara. Analizom je pokazano da većini djece roditelji ništa od toga ne zabranjuju. Onima kojima zabranjuju gledati (43% ispitanika) zabrana se uglavnom odnosi na pornografske filmove ili neku vrstu prostih sadržaja kao i strašne filmove (horore). Samo 17% ispitanika reklo je da im roditelji zabranjuju slušati, i to uglavnom pjesme s prostim riječima ili narodnjake. Slično kao i u slučaju zabranjivanja slušanja, 17,5% ispitane djece reklo je da su im zabranjene neke igre koje nisu baš za djecu.

Osim što na djecu velik utjecaj imaju roditelji, važnu ulogu u njihovim životima ima škola. To je ustanova za odgoj i obrazovanje. Kako su mediji postali važan dio dječjih života, zanimljivo ih je bilo upitati: »Koliko u školi s učiteljem ili učiteljicom razgovarate o medijima?«, kako bismo vidjeli koliko se škola brine o dječjoj uporabi medija. Rezultati prikazani u tablici 17 govore da se u školi najviše razgovara o glazbi (najvjerojatnije na satu glazbene kulture). Polovina djece rekla je da ponekad razgovaraju o filmovima (najvjerojatnije na satu medijske kulture) i računalima. Više od polovine ispitane djece izjavilo je da s učiteljima ne razgovaraju o radiju, internetu, novinama i televiziji.

O značenju prijateljstva već je nešto rečeno prilikom objašnjavanja pojma značenje. A u dijelu o slobodnom vremenu vidi se da dvije trećine djece najčešće slobodno vrijeme provodi u igri s prijateljima. Smatrala sam da je bitno u ovom istraživanju saznati koliko djeca među sobom razgovaraju o medijima i medijskim sadržajima. Rezultati su, kao i prije, prikazani s pomoću tablice. Podaci iz tablice 18 pokazuju da djeca najčešće međusobno razgovaraju o filmovima (43%), ponekad o televiziji (41%) i računalima (39%), a nikada o radiju (66%) i novinama (64%).

Na kraju bilo je zanimljivo saznati koliko djeca smatraju da se može naučiti iz medija. Ispitanici su se uglavnom opredijelili za tvrdnju ’malo’ kod svih vrsta medija, a najviše ispitanika (43,75%) misli da se mnogo toga može naučiti samo s pomoću računala i interneta.

Zaključak

Tema je istraživanja značenje medija u životu djece. Pritom su postavljena dva cilja: da se utvrdi koliko se djeca koriste masovnim medijima i koje sadržaje preferiraju. Fokusiranje na te dimenzije primjene medija proizašlo je iz pretpostavke da su mediji važni u suvremenom društvenom životu. To govori da znatno utječu na široku publiku, pri čemu su djeca onaj njezin dio koji pobuđuje najveće zanimanje. Potencijalni utjecaj medija na djecu u Hrvatskoj neistražen je problem, pa je uvid u to koliko su i kojim medijskim sadržajima djeca izložena tek početna razina analize.

Empirijsko istraživanje provedeno je na uzorku od 160 učenika nižih razreda osnovne škole (od 1. do 4. razreda). To znači da je riječ o djeci srednje dobi, što u znatnoj mjeri određuje dobivene rezultate. Anketno prikupljanje podataka provedeno je u trima osnovnim školama na području grada Zagreba.
U radu iznesena je interpretacija dobivenih rezultata i na njima zasnovanih zaključaka. Ovdje valja naglasiti da se ispitivanje djece nije usredotočilo isključivo na medije. Naime, kako su masovni mediji promatrani kao neizbježna sastavnica svakodnevnoga života, ispitivanjem su nužno zahvaćena i neka druga bitna područja dječje svakodnevice.
Za bolje razumijevanje medijskoga ponašanja i preferencija djece bilo je potrebno dobiti neke podatke o njihovu obiteljskom životu i okolini. Ti rezultati pokazuju da većina djece živi u obiteljima gdje su roditelji srednje ili visokoobrazovani, većini su oba roditelja zaposlena, a tek svaki deseti živi samo s jednim roditeljem. Također većina djece ima jednog ili dvoje braće / sestara.

Slobodno je vrijeme ono područje svakodnevnoga dječjeg života u kojem su manje izložena nadzoru odraslih. U ovom istraživanju slobodno se vrijeme analiziralo zato što se djeca tada prepuštaju aktivnostima po vlastitom izboru i stoga što se tu najviše primjenjuju masovni mediji. Najdojmljiviji je nalaz da su kontakti s prijateljima manje zastupljeni od gledanja televizije. S prijateljima se uglavnom druži u igri, što je primjereno životnoj dobi ispitanika. Analiza je pokazala da način provođenja slobodnoga vremena ponekad ovisi o spolu, dobi i zaposlenosti roditelja.

Od svih medija koji su analizirani (televizija, film, radio, tisak, računalo i internet) u ovom istraživanju najviše se primjenjuje televizija, film, računalo, radio te novine. Na televiziji djeca uglavnom prate filmove, serije i crtane filmove te kvizove i nagradne igre, dok najmanje gledaju informativno-političke emisije. Od filmova jako su popularni pustolovni filmovi i komedije. Radiom se djeca uglavnom ne koriste ili se njime koriste rijetko, a od vrste glazbe najmanje je popularna elektronska glazba, dok je najpopularnija zabavna (pop) glazba. Novine se svaki dan čitaju u polovini kućanstava, a djeca uglavnom rijetko čitaju dječje časopise. Dvije trećine djece posjeduje računalo, a polovina se vrlo dobro zna služiti njime. Ipak, računalo se primjenjuje uglavnom za igrice, što se odnosi i na internet. Na osnovi svih dobivenih rezultata možemo zaključiti da djeca u slobodnom vremenu uglavnom zadovoljavaju funkciju zabave i razonode primjenom masovnih medija.

Korištenje medijima razmjerno malo ovisi o različitim socijalnim obilježjima djece. Razlike se uočavaju u izboru medija, u vremenu posvećenu medijima i sadržajnim preferencijama. Rezultati pokazuju da roditelji imaju vrlo malo utjecaja na to kako će se njihova djeca koristiti medijima, pa su mediji ponekad ili nikad tema razgovora. Osim roditelja ni drugi odrasli, kao učitelji, ne razgovaraju s djecom o medijima, njihovoj uporabi ili sadržajima. To pokazuje da se razgovor o medijima i medijskim sadržajima prepušta prijateljima i utjecaju šire okoline.

Medijska istraživanja pokazala su da mediji mogu biti dobri i loši. Kakvi će oni biti i kakve će učinke imati ovisi ponajprije o njihovoj primjeni. Kada se ta uporaba promatra s obzirom na publiku, kao dobar odnos prema medijima pojavljuje se medijska pismenost ili medijski odgoj korisnika.

Nalazi ovoga istraživanja i postojeća komunikacija o medijskim sadržajima ne ohrabruju. Roditelji prepuštaju djeci da se sama snalaze u velikom medijskom svijetu i propuštaju prigodu za nenametljivu edukaciju i usmjeravanje djece.

Šanse da današnji naraštaji postanu medijski pismeniji još su manje ako se takva zadaća prepusti školama, jer nema naznaka da se obrazovni proces namjerava nadopuniti osposobljavanjem za bolje razumijevanje medija i medijskih sadržaja. No unatoč tome potrebno je obrazovati djecu za korištenje medijima i tu roditelji imaju veliku odgovornost. Medijski je odgoj zahtjevan proces koji traži kompetentnost i ustrajnost, a malo je vjerojatno da se većina roditelja iz pukih gledatelja može prometnuti u medijske stručnjake. Zato bi za početak bilo dosta da zajedno s djecom prate njima omiljene sadržaje te razmijene misli i osjećaje koje ti sadržaji potiču. Takav pristup medijskim sadržajima preduvjet je osmišljena i selektivna korištenja medijima od čega bi trebali imati korist i djeca i roditelji. Podjela zajedničkoga medijskog iskustva mogla bi ujedno povećati svakodnevnu komunikaciju djece i roditelja, otvarajući dodatni prostor za bolje međusobno poznavanje i razumijevanje, koje će u kasnijoj dobi biti ozbiljno stavljeno na kušnju.

Download tablica