Klubovi
MUKE PO "PADU"
Iskustva mlađe grupe Videodružine Gimnazije Karlovac prilikom realizacije njihova prvog samostalnog (ženskog) projekta
Murphy je rekao: “Ništa na svijetu ne ide tako loše, da ne bi moglo ići još gore.” Mislim da se tom rečenicom najbolje opisuje atmosfera tijekom priprema, snimanja i na kraju montiranja našega prvog projekta, igranog filma Pad. Moglo bi se reći da smo tijekom rada na samo jednom, početno zamišljenom 10-minutnom filmiću iskusili sve nevolje, pehove i probleme, koje su naše starije kolege prošle u realizaciji nekoliko projekata.
Već na samom početku krenulo je naopako! Naime, scenarij je više sličio na književno djelo, nego na podlogu za snimanje filma: dugačke rečenice, pretjerano isticanje određenih dijelova, neritmične replike…Uglavnom, išlo se po načelu “bolje je više”. Priča je bila klasična: tinejdžerski problemi, njihovi međusobni odnosi, odnosi s roditeljima, profesorima, problemi u školi, ljubavi…
Nakon što smo nekako “prispodobili” scenarij, tu su se nametnuli “megalomanski” redateljičini zahtjevi. Dovoljan će biti samo podatak da se u početnoj verziji film trebao sastojati od dva dollyja, dvije kamere iz ruke i pet švenkova! Umalo da snimateljica nije trebala skakati bungee-jumping s vrha Banijanskog mosta!
No, kad smo napokon uspjeli uskladiti želje i mogućnosti, došlo je u pitanje samo snimanja. Naime, zbog mnogo interijernih kadrova, potrebni su bili i refloktori, koji su naručeni iz Austrije. Uobičajeno čekanje isporuke od tri do četiri tjedna produžilo se na tri mjeseca, pa smo film umjesto u trećem snimali krajem šestog mjeseca. I tu su zapravo počeli pravi problemi: nedovoljna komunikacija među ekipom, neorganiziranost, netrpeljivost, nedostatak tolerancije, a ponajpriije neiskustvo i visoka temperatura u zraku, doveli su do veoma mučnih situacija.
Naš voditelj, profesor Jelić, kasnije nam je priznao da se pribojavao kako ćemo nakon ovog izgubiti svaku volju za projektom. Osim toga i sam je skoro došao u napast da ga prisilno stornira. Vidjevši da se mi ne možemo “popraviti”, barem ne u tako kratkom vremenu , “tehnika” je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i kamera je nakon jednog noćnog snimanja otkazala. Tako smo sve pomaknuli na sredinu osmog mjeseca. Zvuči paradoksalno, no ipak čini se da je taj jednomjesečni predah bio pun pogodak. Naime, kada smo se 15. kolovoza ponovno okupili, situacija je bila mnogo bolja: krenemo li od atmosfere pa do samih rezultata. Kraj se vrlo brzo i uspješno počeo nazirati.
Naposljetku je uslijedila montaža…Kada se činilo da nakon sati i sati početničkog montažerskoga rada, naš “prvenac” dobiva konačne obrise, kompjuter nam je okrenuo leđa: nije htio "exportirati" film na mini-DV. I što nam je drugo preostalo nego ponoviti posao, što je i učinjeno. Ovaj put sve je bilo brže i bolje!
Priređena je i promocija filma. Naši roditelji i stariji kolege bili su zadovoljni viđenim. Naravno, ovi potonji su na cijelu stvar gledali drugačijim očima. Moramo priznati da su nam njihova zapažanja i kritike ipak više značili.
I onda, poslije kraja opet početak…Stvaralački duh nikad ne miruje. Vidjevši film Kad jaganjci utihnu, kao montažerka, dobila sam posve novu ideju za montiranje filma: radnja zamišljena u obrnutom smjeru s flešbekovima. Vjerovali ili ne i ostvarila sam je.
Uz komentar “Ne znam kako ste imali živaca!”, profesor me upozorio da prije ovog trećeg pokušaja pogledam Hannibala, kako se ne bih sjetila montirati i četvrti put. Kako me samo “pročitao”! U povjerenju ću vam priznati: Ne sviđaju mi se baš neki dijelovi najnovije verzije…Nikad se ne zna, "sirovinu" još uvijek čuvam, možda ponovno odlučim nešto iskombinirati…
Marija Ratković
|
