In memoriam

Zena Kalogjera

(1915-2006)

Počelo je pomalo čudno i obrnuto od očekivanog: dite se rodilo u Splitu, a ne u Blatu na Korčuli, kao svaki normalni Kalogjera; i trebala se zvati Vinka. No, ispalo je drukčije. Mama je išla pomagati rođacima, a bila je trudna i, kako se pomoć otegnula, rodila je tamo gdje se zatekla. Nona je htjela dati malenoj ime po svojoj rano umrloj kćeri, ali kada bi je tako nazvala, mala je briznula u plač; onda bi došao barba i stao malenu zvati Zjenica. Jer, otac joj je tada bio u Zenici u vojsci, a Kalogjere su tada Zenicu zvali Zjenica. Kao što su i Split zvali Spljet. Pa je tako nesuđena Vinka postala Zjenica, a kao i svakomu djetetu tepali su joj i skratili ime u Zena. I kad bi je zvali Zjenica ili Zena, ona se smijala. Tako je barbina Zena pobijedila noninu Vinku. I nije joj žao.

Zena Kalogjera

Prosvjetarski je poziv bio veoma popularan u to vrijeme pa je i Zena karijeru otpočela kao učiteljica, a završila je mjestom direktorice osnovne škole. No, prije toga bila je aktivna kao tzv. društveno-politički radnik, jer je nakon Drugoga svjetskog rata bila najprije osobna tajnica Mike Špiljka, voditeljica niza tečajeva i predavanja i tajnica AFŽ-a za I. rajon (današnje područje Centra u Zagrebu). Direktorsko mjesto čekalo ju je u osnovnoj školi u Dubravi, koja se do njezina dolaska zvala I. osnovna škola, a ona joj je dala ime Ivana Mažuranića, po sugestiji pjesnika Dragutina Tadijanovića. Direktoricom je postala 1963, u dobi od 48 godina, i bila je jedina žena među 24 direktora osnovnih škola u Dubravi, Maksimiru i na Peščenici. Bila je poznata kao osoba koja pomaže kolegama na svaki način, a svoj pogled na stvari pokazivala je između ostaloga zahtjevima da muški kolege dolaze na posao uredno obrijani, a žene jednako uredno odjevene, uvijek naglašavajući da su učitelji stalno, svakoga dana, na ocjeni učenika i da si ne smiju dopustiti opuštanja kojima si narušavaju ugled.

Postavši direktoricom škole u Dubravi i ne znajući je uplovila u vode amaterskoga dječjeg filmskog stvaralaštva. Na školi je radio nastavnik tehničkog odgoja Antun Geber, pa je Zena začas shvatila kako ta i druge organizirane učeničke skupine i djelatnosti vrše među ostalim i temeljnu funkciju odvraćanja djece s ulice i pružanja sadržaja koji ih mogu zainteresirati i uputiti korisnom društvenom radu. Zena Kalogjera odmah je shvatila dvije stvari: da djecu zanima bavljenje amaterskim filmskim stvaralaštvom i da je tu riječ o nečemu što će se tek tridesetak godina poslije nazivati polivalentnim pristupom. Aktivno se uključila u rad svih učeničkih skupina, a posebno filmske, i povezala nastavnike hrvatskog jezika, muzičke i likovne kulture, tehničkog odgoja, kako bi zajedno i koordinirano radili na poticanju djece koja se žele baviti filmom.

Iako sama nije nikada snimila ni jedan film, Zena Kalogjera otkrila je u sebi sposobnost organiziranja drugih, onih koji će aktivno raditi na proizvodnji neprofesionalnih dječjih filmova. Dvadesetak i više godina bavila se organiziranjem i povezivanjem ljudi, slala svoje nastavnike na seminare i revije (i sama je bila sudionica dječjih revija amaterskog filma, od prve pa godinama nadalje), tražeći uvijek od njih da nakon obavljena posla prezentiraju drugima i na njih prenesu stečena znanja i iskustva.

Radeći tako iz drugoga plana, Zena Kalogjera bitno je utjecala na formiranje niza istaknutih stvaralaca dječjeg amaterskog filma, a posebno valja istaknuti njezinu ulogu u širenju ideje i koncepta dječjih filmskih klubova i na druge osnovne škole u Zagrebu i Hrvatskoj. Ne čudi stoga da je godinama bila članica raznih odbora i komisija pri Kinosavezu Hrvatske (današnjem Hrvatskom filmskom savezu) te da je jednoga ljeta čak operativno zamjenjivala tajnicu HFS-a Veru Robić, sudjelujući na smotrama, manifestacijama, revijama, ali i pripremnim sastancima, dogovorima i raspravama koje stoje u pozadini uspješnih projekata, a često i neopravdano ostaju u sjeni.

Zanimala ju je organizacija, povezivanje ljudi, briga o djeci (koju sama nije imala, pa se tim više bavila braćom i sestrama, nećacima i rođacima, učenicima i djecom svojih prijatelja) i iznalaženje najkraćih i najefikasnijih putova do zadovoljavanja njihovih želja i potreba.

Na Korčuli je mnogo obitelji koje nose ista prezimena, a razlikuju se po nadimcima. Obitelj Zene Kalogjera nosi nadimak Zlatar, a u srcima i sjećanjima mnogih ona će zauvijek ostati kao Zena Zlatarica.

Duško Popović